Najstrašniji događaj u ratu vođenom 1526. – 1530. bila je pobuna plaćenika Karla V. koji su razorili Vječni Grad i tako grubo zaključili razdoblje renesanse, kao i najveće papinske moći…

Težak poraz francuskih snaga u talijanskom ratu koji je završio u siječnju 1526. (v. Prelijevanje sukoba, HV 574), zabrinuo je vođe talijanskih državica zbog naglog jačanja utjecaja Svetog Rimskog Carstva i Španjolske pod vodstvom Karla V. Habsburgovca (1500. – 1558.). Stoga je već iste godine papa Klement VII. (1478. – 1534.), nasljednik Leona X. (1475. – 1521.), formirao novi savez, zajedno s Francuskom, Mletačkom Republikom, Milanskim vojvodstvom, Firentinskom Republikom i Engleskom, koji je ubrzo dobio naziv Liga Cognac. Rat je počeo tako što su postrojbe Lige Cognac osvojile grad Lodi u Lombardiji, tridesetak kilometara jugoistočno od Milana. Karlo V. reagirao je slanjem u Lombardiju vojske koju su velikim dijelom činili Nijemci i Španjolci.

Otkupnina za papu

Njemačkim landsknehtima zapovijedao je Georg von Frundsberg (1473. – 1528.), a španjolskim snagama Karlo III., vojvoda od Bourbona (1490. – 1527.). Te su snage krenule u osvajanje Piacenze i Bologne koje su bile pod papinskom vlašću. Međutim, od toga se odustalo zbog nedostatka topništva, koje je u to vrijeme postalo najvažniji čimbenik tvrđavnih borbi, posebno kad je bila riječ o opsadi dobro utvrđenih gradova. Osim toga, kod Bologne je došlo do pobune landsknehta, koji nisu dobili zajamčenu plaću. Priključili su im se i drugi vojnici te su samovoljno odlučili opljačkati Rim, nagovorivši vojvodu da ih predvodi. Vječni Grad pao je 6. svibnja 1527., opljačkan i razoren, a stanovništvo je velikim dijelom masakrirano. Papa je isprva jedva uspio pobjeći, ponajprije zahvaljujući junačkom otporu švicarskih plaćenika koji su ga čuvali. Upravo od tog događaja pape čuva Švicarska garda, iako se danas njezina uloga u Vatikanu uglavnom svodi na ceremonijalno-reprezentativne dužnosti. Poslije je papa ipak zarobljen, a oslobođen je tek zahvaljujući velikoj otkupnini. Prilikom napada na Rim poginuo je i vojvoda od Bourbona, kojeg je zamijenio Philibert od Orangea (1502. – 1530.). Posljedice napada bile su takve da mnogi povjesničari navode da su formalno zaključile renesansno razdoblje društvenog i kulturnog napretka. Isto tako, politička moć rimskih papa nikad se nije vratila na razinu koju je dotad imala.

Pomirenja i pad Firence

Francuska je u međuvremenu uz veliku materijalnu pomoć Engleske ustrojila novu vojsku i preko Napulja je uputila prema Rimu. U prvo je vrijeme postigla znatne uspjehe, potisnuvši pobunjene vojnike iz Rima i blokiravši snage Karla V. u Napulju s kopna i mora. Štoviše, ratna flota Lige Cognac pod zapovjedništvom iskusnog admirala Andree Dorije (1466. – 1560.) iznenadno je napala španjolsku flotilu kod Portofina i nanijela joj težak poraz, ujedno zarobivši cijeli opskrbni konvoj. No, upravo kad se činilo da je ratna sreća promijenila stranu, francuske postrojbe zahvatila je epidemija kuge te im nanijela goleme gubitke, uključujući i najviše zapovjednike. Demoralizirani i uplašeni ostatak francuske vojske predao se Philibertu od Orangea. Zadnji francuski pokušaj povrata nekadašnjih talijanskih posjeda završio je porazom kod Landriana 21. lipnja 1529. godine. Nakon tog poraza francuski kralj zatražio je pregovore s Karlom V., koji su završili potpisivanjem mirovnog sporazuma u Cambraiu prvih dana kolovoza 1529. Tim je separatnim sporazumom Francuska izišla iz rata, ostavljajući ostale članice Lige Cognac da se suprotstavljaju moćnom Karlu V. Osim toga, iako je izgubila teritorije u sjevernoj Italiji i morala se odreći sizerenstva u Flandriji i Artoisu, Francuska je dobila Burgundiju.

Karlo V. sklopio je u međuvremenu, 29. lipnja 1529., mirovni sporazum i s papom u Barceloni, a u prosincu te godine pomirili su se Mletačka Republika i Milansko vojvodstvo. Nakon toga Karlu V. suprotstavljala se jedino Firentinska Republika. Međutim, njezine su snage 3. kolovoza 1530. teško poražene kod Gavinane. Za desetak dana vojska Karla V. ušla je u Firencu i razorila je, masakrirajući pritom većinu stanovništva. Time je završen rat Lige Cognac, ali ne i cijeli niz talijanskih ratova.

Zadovoljština za Franju I.

Tek što je završen rat, Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, uputio je svoje snage u sjevernu Italiju kako bi učvrstio posjede stečene pobjedom nad Ligom Cognac. No, 1535. umro je bez nasljednika vladar Milanskog vojvodstva Francesco II. Sforza (rođen 1495.), čime je kontinuitet te utjecajne obitelji na čelu Milana prekinut. Francuski kralj Franjo I. (1494. – 1547.), još je pamtio sramotu koju je doživio 1525. kod Pavije kad je pao u zarobljeništvo Karla V. Ispražnjeno mjesto vladara Milana, na koje je aspirirao i Karlo V., francuski je kralj shvatio kao mogućnost povrata svojeg utjecaja na sjeveru Italije. Tako je 1536. počeo novi talijanski rat kampanjom Francuza koji su brzo ovladali Torinom, a sklopili su i sporazum s Osmanskim Carstvom. Francuska i osmanska flota ugrožavale su tako lučke gradove Karla V. u Italiji. No, gotovo istodobno velika španjolska vojska Karla V. počela je operacije u francuskoj Provansi. Karlo V. angažirao je i velik broj landsknehta, koji su s prostora današnje Nizozemske upali u francusku Pikardiju. U međuvremenu se francuski zapovjednik Anne de Montmorency (1493. – 1567.) povukao na rijeku Rhône i utvrdio kod Avignona, a snage Karla V. počele su opsadu Marseillea. Međutim, nakon dva mjeseca dizenterija je pokosila vojsku Karla V. zbog čega je počelo njezino povlačenje. Dotad potisnute francuske snage ponovno su ojačale pa je Montmorency u proljeće 1537. deblokirao Torino, koji su Karlove snage također ugrozile. Prvi put nakon brojnih ratova i bitaka car Karlo V. našao se u nepovoljnom položaju pa je pristao na primirje, potpisano u Nici 18. lipnja 1538. na deset godina. Tim su sporazumom sve sukobljene strane zadržale dotad osvojene teritorije, a najbolje je prošla Francuska, koja je dobila Savoju i gotovo dvije trećine Pijemonta. Navodno je netrpeljivost Karla V. i Franje I. bila tolika da u Nici ni u jednom trenutku nisu željeli istodobno biti u jednoj prostoriji nego su pregovarali preko posrednika.

Marinko OGOREC