O popularnosti nekog područja ljudske djelatnosti može se saznati i po poštanskim markama. Najbolji je primjer za to razvoj elektronike, odnosno računalnih programa koji služe za zabavu

Razlog je za takva poštanska izdanja privlačenje novih kupaca iz svijeta koji gotovo nema dodira s tradicionalnim uslugama kao što su poštanske, npr. slanje razglednica i pisama. I hrvatski izdavač poštanskih maraka najnovijim se izdanjem, nazvanim Popularna kultura – PlayStation® junaci, okrenuo u tom smjeru, prikazujući neke od njihovih najpopularnijih junaka. Rigorozna i često skupa autorska prava vlasnika tih računalnih igara nisu prepreka za izdanja spomenutih poštanskih maraka s obzirom na to da njihovi izdavači očekuju ne samo financijsku korist nego i promociju. Računalne igre ili videoigre u pravilu su interaktivne igre koje se odvijaju na osobnim računalima, specijaliziranim računalima, prijenosnim igraćim konzolama, dlanovnicima, mobitelima i sl. Postoje i posebno konstruirani automati na novčić ili žeton, namijenjeni zabavnim centrima i drugim javnim prostorima.

Razvoj računalnih igara započeo je sredinom prošlog stoljeća, a prva je bila Tenis za dvoje (Tennis for Two) iz 1958., koja se igrala uz pomoć analognog računala te prikazivala na osciloskopu. Prva komercijalna igra bila je Galaxy Game, postavljena u zgradi Sveučilišta Stanford u Kaliforniji. Računalne igre u boji označile su prekretnicu u njihovu razvoju, a pojavile su se 1980. godine.

Radi postizanja što stvarnijeg okruženja, za računalne igre često se koriste osobna računala s puno boljim značajkama nego što su potrebne, primjerice, za svakodnevni rad u uredu. Među ostalim, opremljena su snažnim sklopovima za pripremu izlaznih procesorskih podataka za prikaz na zaslonu (grafičke kartice). Premda pojedine računalne igre služe za edukaciju, a neke druge razvijaju stanovite psihičke i motoričke sposobnosti, sve se češće postavlja pitanje negativnih strana takvog oblika zabave, koji kod pojedinaca može stvoriti svojevrsnu ovisnost te dovesti do otuđenja od društva i stvarnog života.

TEKST  Ivo Aščić