U poplavi različitih informacija o zračnim operacijama u zadnjem od indijsko-pakistanskih sukoba sigurno je jedino da je indijsko zrakoplovstvo uporabilo najmanje jedan od dobro poznatih borbenih aviona druge generacije. Međutim, riječ je o inačici koja je po nekim značajkama, prije svega avionici i naoružanju, na razini četvrte generacije…

Svjetska, pa i hrvatska javnost s velikim je interesom popratila vijest da je indijski MiG-21 uspio 27. veljače ove godine oboriti pakistanski F-16 Fighting Falcon iznad Kašmira, pokrajine koja je izvor spora, pa i ratova između Indije i Pakistana od 1947. i njihova osamostaljenja od britanske kolonijalne vlasti. Vijest je bila još zanimljivija jer se prema interpretacijama rušenje dogodilo u bliskoj zračnoj borbi (“dogfight”), koja je u suvremenom zračnom ratovanju sve rjeđa pojava. Takva borba može se opisati kao niz vješto usklađenih manevara radi dolaska u povoljnu poziciju za napad na protivnički zrakoplov s ciljem njegova obaranja. Do pojave vođenih projektila zrak-zrak srednjeg dometa bila je temelj zračnog ratovanja. Od početaka organiziranog zračnog ratovanja u Prvom svjetskom ratu pa sve do kraja Drugog svjetskog rata bliska zračna borba odvijala se na vrlo malim udaljenostima od nekoliko metara do nekoliko desetaka metara. Razlog je bio u tome što su avioni bili naoružani isključivo teškim strojnicama i lakim topovima čiji je domet bio vrlo ograničen, a preciznost paljbe slaba zbog rudimentarnih ciljničkih naprava. Preciznost djelovanja nešto se povećala tijekom Korejskog rata jer je dio američkih lovačkih aviona dobio radarske ciljnike. No, kako su i dalje bili naoružani teškim strojnicama kalibra 12,7 mm nije došlo do bitnijeg povećanja dometa. Rat u Vijetnamu bio je prvi u kojem su obje strane uporabile navođene projektile zrak-zrak. Vijetnamska strana samo malog dometa, a američka i malog i srednjeg. Zbog bojazni da bi mogli obarati vlastite avione, američkim je pilotima bilo zabranjeno lansirati projektile srednjeg dometa prije vizualne identifikacije cilja, pa je njihova učinkovitost bila vrlo ograničena.

Izbjegavanje zračne borbe

S razvojem tehnologije, prije svega mikročipova, mogućnosti djelovanja vođenih projektila zrak-zrak na velikim udaljenostima znatno su se poboljšale. Američki palubni lovački avion F-14 Tomcat bio je naoružan radarski samonavođenim projektilom AIM-54 Phoenix dometa 190 km. Još jedan velik iskorak bila je pojava projektila srednjeg dometa AIM-120 AMRAAM s radarskim samonavođenjem i u prvim inačicama dometa oko 50 kilometara. Kako bi do krajnjih granica iskoristili tehnološku prednost, američko ratno i mornaričko zrakoplovstvo počeli su forsirati zračne borbe na srednjim udaljenostima.

To je razumljivo jer je bliska zračna borba uvijek rizik. U njoj, osim manevarskih mogućnosti aviona te borbenih značajki vođenih projektila zrak-zrak malog dometa (na vrlo malim udaljenostima mogu se uporabiti i topovi), značajnu ulogu igra i obučenost pilota te njegova spremnost na riskiranje života kako bi ostvario cilj. Suvremeni lovački i višenamjenski borbeni avioni imaju povoljan odnos mase i potiska motora te dugo mogu održavati veliku brzinu i pri naglim manevrima. Naoružan tek projektilima zrak-zrak, F-16 može ubrzavati i u penjanju, a veći potisak motora od mase omogućava mu da održava brzinu (energiju) i u manevrima pri velikim G-opterećenjima. Pilot aviona s lošijim odnosom potiska i mase može iskoristiti veću početnu visinu djelovanja da bi u poniranju zadržao brzinu (energiju) i pri oštrijim manevrima. U pravilu piloti nastoje blisku zračnu borbu početi što većom brzinom na visini većoj od protivnika. Ovisno o trajanju borbe, visina i brzina smanjuju se jer se energija troši na oštra manevriranja, a svaki manevar znatno povećava otpor zraka i time smanjuje brzinu.

Poseban su problem tijekom bliske zračne borbe G-opterećenja, koja utječu na pilota u tolikoj mjeri da može izgubiti svijest. G je oznaka za gravitaciju pa se opterećenje mjeri u povećanju gravitacijske sile na pilota zbog naglih ubrzanja. Što su brzine leta i oštrina manevara veći, veća su i G-opterećenja. Zbog toga piloti lovačkih i višenamjenskih borbenih aviona nose anti-G odijela. Ona otklanjaju posljedice G-opterećenja tako da napuhuju hlače koje stišću mišiće abdomena i nogu te tjeraju krv prema mozgu. No, odijelo ne otklanja štetni utjecaj G-opterećenja na organizam pilota, nego ga i povećava. Stoga ne čudi da je američko zrakoplovstvo, kao tehnološki najnaprednije, najnoviji višenamjenski borbeni avion F-35 Lightning II projektiralo tako da, ako je ikako moguće, pilotima omogući izbjegavanje bliske zračne borbe.

Samo jedno je sigurno

Vratimo se na navodni događaj s kraja veljače. Indijsko ratno zrakoplovstvo objavilo je i na svojem službenom Twitteru da je MiG-21 oborio F-16. Navode su s oduševljenjem prenijeli indijski mediji, a preuzeli i brojni širom svijeta. Pakistan nije službeno potvrdio niti da su njegovi F-16 uopće sudjelovali u operacijama, a kamoli da je jedan oboren. No, utvrđeno je da su pakistanski avioni uspjeli oboriti dva indijska MiG-21. S obzirom na to da su uspjeli zarobiti jednog indijskog pilota (koji je vrlo brzo vraćen u Indiju), ono što se pouzdano znalo bilo je da je indijsko zrakoplovstvo ostalo bez jednog aviona MiG-21 Bison.

Opisi indijskih medija išli su u detalje. Prema njima, tog je dana skupina od 12 pakistanskih borbenih aviona pokušala napasti ciljeve u indijskom dijelu Kašmira, kao odgovor na zračne udare po terorističkom kampu za obuku koji su indijski borbeni avioni uništili dan prije. U toj skupini bila su i tri F-16 naoružana laserski navođenim bombama. Iako su avioni letjeli na vrlo maloj visini kako bi izbjegli radarsko otkrivanje, indijski leteći radar A-50E/I uspio ih je otkriti prije nego što su uspjeli ući u indijski zračni prostor. Iako su nad Kašmirom tad patrolirali i indijski Miragei 2000 i Su-30MKI, najbliže su se našla dva aviona MiG-21 Bison. Indijski su Bisoni s visine od 4570 metara uspjeli uočiti pakistanske avione koji su se nalazili na oko 2750 metara. Bison je krenuo u oštro poniranje kako bi dobio bolju poziciju za napad, a pakistanski F-16 u oštro penjanje kako bi dobio bolju poziciju za obranu. Prije toga odbacio je bombe kako bi povećao pokretljivost u zračnoj borbi. Koristeći ciljnik na kacigi, pilot Bisona uspio je lansirati projektil zrak-zrak R-73 i pogoditi F-16. Gotovo istodobno drugi je F-16 projektilom AIM-120 AMRAAM pogodio Bison. Cijela bliska zračna borba trajala je tek 90 sekundi. Indijski izvori tvrde da je F-16 pao u Pakistan te su kao najuvjerljiviji dokaz pokazali ostatke pakistanskog AMRAAM-a koji je promašio cilj i pao u dio Kašmira pod indijskim nadzorom. Međutim, pravi dokazi ipak nisu predočeni, a zadnja vijest koju je 4. travnja objavio portal američkog časopisa Foreign Policy navodi da su službeni inspektori Ministarstva obrane SAD-a utvrdili: pakistanski F-16 svi su na broju, dakle, niti jedan nije oboren. I taj članak, međutim, završava rečenicom da su informaciju odbili potvrditi State Department, kao i indijsko i pakistansko veleposlanstvo u SAD-u.  

Da zaključimo: u poplavi različitih informacija sigurno je jedino da je indijsko zrakoplovstvo u zračnim operacijama uporabilo najmanje jedan MiG-21 Bison. Iako nosi oznaku MiG-21, riječ je o moderniziranoj inačici koja je po nekim svojim značajkama, prije svega avionici i naoružanju, na razini borbenih aviona četvrte generacije.

 

Jednako oružje velikih sila

Indijsko ratno zrakoplovstvo počelo je krajem pedesetih godina potragu za novim lovačkim avionom kojim će zamijeniti prve indijske borbene avione na mlazni pogon britanskog i francuskog podrijetla. Novi je lovački avion prije svega trebao imati mogućnost letenja brzinama većim od dva maha. Konkurencija nije bila mala. Francuski Dassault nudio je Mirage III (poslije će ga kupiti Pakistan), no nije se svidio indijskim generalima. English Electric nudio je Lightning F.1, avion koji će ostati upamćen po jedinstvenoj konfiguraciji s dvama motorima smještenim jedan iznad drugog. S najvećom brzinom od 2100 km/h, Lightning jedva da je zadovoljavao uvjete, no usprkos tomu ušao je u najuži odabir. Druga opcija bio je sovjetski MiG-21, a treća američki, Lockheedov F-104 Starfighter. S obzirom na borbene mogućnosti i naprednu avioniku, indijsko zrakoplovstvo odlučilo se za Starfighter. Problem je nastao kad se za taj avion odlučilo i pakistansko zrakoplovstvo. Zbog toga je SAD ponudio Indiji Northropov F-5 Freedom Fighter, koji je po svim značajkama bio znatno lošiji od Starfightera. Indijci su tu ponudu odbili i odlučili se za MiG-21. Kako bi poboljšali ponudu, Sovjeti su u nju uključili i licenciju za proizvodnju MiG-a u Indiji. Ugovor o kupnji i tehničkoj pomoći potpisan je u kolovozu 1961., ali nije prošao bez većih problema. Prvi se javio već 1961., kad je SSSR postigao s Kinom vrlo sličan dogovor o prodaji i tehničkoj pomoći oko licencijske proizvodnje aviona MiG-21. Indiji nije odgovaralo što je druga velika azijska sila dobila oružje jednako njezinu. Kinezi su vrlo brzo razvili i vjernu kopiju označenu kao J-7.

Kubanska kriza u listopadu 1962. dodatno je pogoršala situaciju. Iskoristivši zaokupljenost velikih sila Kubom, Kina je 20. listopada 1962. napala Indiju. Rat je trajao do 21. studenog te godine i završio potpunim indijskim porazom. Ovisno o izvoru, indijski se gubici procjenjuju od 1380 pa do 3250 poginulih, oko 1700 nestalih i gotovo 4000 zarobljenih. Kineska vojska imala je 722 poginula i 1697 ranjenih vojnika. Indija je izgubila teritorij veličine Švicarske. Cijeloj situaciji nije pomogao ni stav Moskve koji je bio nešto naklonjeniji Pekingu nego Delhiju (Kremlj je davao izjave u stilu “kineska braća i indijski prijatelji“). Neposredan rezultat tog rata bio je temeljit preustroj indijske vojske te početak razvoja nuklearnog programa. Novonastalu političku situaciju pokušao je iskoristiti Washington ponudivši Indiji lovce-bombardere F-4 Phantom II. Indija je prihvatila ponudu i počela selekciju pilota i navigatora koji će letjeti na njima. No, SAD je ubrzo povukao ponudu, prisilivši Indiju da svoje zrakoplovstvo opremi velikim brojem aviona MiG-21.

Ključna uloga

Prvi su MiG-ovi  isporučeni Indiji u listopadu 1963. U operativnu su uporabu uvedeni iduće godine, sa sedam pilota i petnaest tehničara koji su prošli obuku u SSSR-u. Oni su postali jezgra za preobuku drugih pilota i tehničara, zajedno sa šest aviona MiG-21 (indijske oznake F-13/Type 74). Nakon sudara dvaju MiG-ova u prosincu 1963., broj je pao na samo četiri pa je preobuka novih pilota još više usporena. U ožujku 1965. iz SSSR-a je stiglo šest aviona MiG-21PF (Type 76), a u kolovozu te godine izbija novi indijsko-pakistanski sukob. S obzirom na to da je najveći broj pilota prošao tek obuku za presretanje ciljeva na velikim visinama, ali ne i bliske zračne borbe, 28. eskadrila, u kojoj su MiG-ovi bili raspoređeni, nije bila predviđena za borbena djelovanja. No, pojava pakistanskih F-104 u borbama prisilila je indijsko zrakoplovstvo da uporabi i MiG-ove. U borbama su uporabljena samo četiri MiG-a, bez zračne pobjede, ali i bez gubitaka. No, piloti su otkrili da vođeni projektili K-13 imaju vrlo ograničene mogućnosti djelovanja.

No, zato će indijski avioni MiG-21 odigrati ključnu ulogu u zračnim djelovanjima tijekom Indijsko-pakistanskog rata 1971. (rat za Istočni Pakistan – danas Bangladeš). Te je godine iz pogona tvrtke Hindustan Aeronautics Limited (HAL) izišao prvi indijski MiG-21. Do zastoja u početku serijske proizvodnje došlo je djelomično i zbog toga što su političari favorizirali proizvodnju domaćeg borbenog aviona HF-24 Marut. On je u početku razvijan kao lovac presretač, no kako nije dosegnuo zahtijevane letne značajke, prenamijenjen je za jurišnika. Usprkos tomu, proizvedeno je 147 letjelica. Primopredaja prve serijski proizvedene obavljena je 1. travnja 1967., što je ograničilo ionako skromne kapacitete HAL-a za pokretanje serijske proizvodnje još jednog modela aviona. Kako se MiG-21 pokazao vrlo dobrim u ratu 1971. (puno bolji od Maruta), brzo je odlučeno da se proizvodnja usredotoči isključivo na njih. Presudan događaj zbio se 12. prosinca 1971., kad je indijski MiG-21FL uspio topničkom paljbom oboriti pakistanski F-104 Starfighter.

Kralježnica zrakoplovstva

Indijsko ratno zrakoplovstvo operativno je rabilo više od 1200 aviona MiG-21 u 13 različitih inačica. HAL je proizveo gotovo 250 inačica MiG-21FL, oko 220 inačica MiG-21M/MF, te gotovo 300 inačica MiG-21bis. Zadnji je MiG-21bis proizveden 1985., nakon čega je počela proizvodnja aviona MiG-27. Zbog toga je početkom osamdesetih godina MiG-21 činio kralježnicu indijskog zrakoplovstva. I prije nego je zadnji MiG-21 sišao s proizvodne trake u sklopu projekta autohtonog indijskog aviona počeo je razvoj njegova nasljednika: Light Combat Aircrafta (LCA). Početna je ideja bila da se razvoj LCA-a završi sredinom devedesetih godina te da do kraja XX. stoljeća počne zamjenjivati MiG-21. Istodobno je počeo i razvoj turbomlaznog motora Kaveri. Zbog različitih se razloga razvoj LCA-a (poslije nazvan Tejas) oduljio i još uvijek traje. Odluka o uvođenju u operativnu uporabu aviona Tejas Mk1 donesena je tek 20. veljače 2019., a u međuvremenu je počeo razvoj znatno većeg Tejasa Mk2.

Kad je početkom devedesetih postalo jasno da će se razvoj Tejasa oduljiti, indijsko zrakoplovstvo odlučilo je da će najracionalnija mjera za premošćivanje kašnjenja biti modernizacija aviona MiG-21bis. U ožujku 1994. odobren je ugovor o modernizaciji MiG-ova po prijedlogu tadašnje ruske tvrtke MiG-MAPO, tj. po projektu MiG-21-93. Ugovor o generalnom remontu s produljenjem resursa i modernizacijom za 125 aviona MiG-21bis (uz opciju modernizacije još 50), bio je vrijedan tadašnjih 626 milijuna dolara (oko milijardu dolara po sadašnjoj vrijednosti). Ugovor je potpisan u siječnju 1996. Iako je kao osnova uzet MiG-21-93, Indijci su odlučili da će dio avionike biti zapadnog i indijskog podrijetla. Tako je ugrađen tad vrlo suvremen inercijski navigacijski sustav TOTEM RLG francuske tvrtke Sextant (danas dio Thalesa). Kako bi mu se povećala preciznost, ugrađen je i GPS navigacijski sustav NSS-100P. Tvrtka Sextant odabrana je i za isporuku višenamjenskih LCD prikaznika MFD-55 (svaki avion dobio je po dva). Ugrađeni su francuski i izraelski radiouređaji. Ugrađen je i sustav za otkrivanje radarskog zračenja Tarang RWR indijske tvrtke BEL. Francuska tvrtka Elta isporučila je sustav za elektroničko djelovanje.

Bolji radar i nova oružja

Usprkos velikom broju zapadnih i indijskih sustava, osnovu avionike i dalje su činili ruski sustavi. Prije svega tu se misli na radar Koplje ruske tvrtke Fazotron-NIIR. Kao osnova za razvoj uzet je radar Žuk, koji se ugrađuje u MiG-29. Iako je Koplje bio namijenjen u prvom redu za modernizaciju aviona MiG-21, mogao se ugrađivati i u Su-22 te Su-25TM/39. Pri razvoju radara Koplje najveći je izazov da bude dovoljno malen kako bi stao u ograničen prostor u nosu aviona MiG-21. Masa radara je 120 kg, a zauzima samo 250 dm³. S obzirom na ograničenu veličinu radarskog konusa, antena je promjera 500 mm. Radna izlazna snaga radara je 1 kW, a najjača 5 kW, što je dostatno za instrumentalni domet od 57 kilometara. Cilj radarskog odraza od tri četvorna metra  može otkriti na udaljenosti od 45 kilometara. Domet otkrivanja manjih ciljeva je od 25 do 30 kilometara. Radar ima mogućnost otkrivanja i praćenja ciljeva koji lete na vrlo malim visinama. Iako značajke radara Koplje nisu na razini radara ugrađenih u višenamjenske borbene avione četvrte generacije (prije svega domet motrenja), on je bio vrlo velik napredak u odnosu na radar izvorno ugrađen u MiG-21bis – RP-21 Safir. Tim prije što je uz novi radar išlo i suvremeno digitalno borbeno računalo TS175. Osim znatno boljih mogućnosti otkrivanja i praćenja ciljeva, radar Koplje i računalo TS175 omogućili su i uporabu novih oružja, prije svega projektila zrak-zrak srednjeg dometa R-77/RVV-AEE. Iako je NATO-ova oznaka tog projektila AA-12 Adder, poznatiji je kao Amramski. Dobio ga je zato što je, kad je otkriven na zapadu, svojim značajkama podsjećao na američki AIM-120 AMRAAM, prije svega po aktivnom radarskom samonavođenju u završnoj fazi napada. Najveći domet djelovanja bio mu je do 100 kilometara, no samo protiv vrlo velikih i nepokretnih ciljeva kao što su transportni avioni. Domet djelovanja protiv vrlo pokretnih ciljeva (kao što su lovački avioni), bio je od 25 do najviše 40 km. Ubrzo je razvijena inačica R-77-1, koja je nešto dulja (3710 mm prema 3600 mm) i veće mase (190 kg prema 175 kg), no zato ima veći domet od 110 km i 50 km protiv pokretnih ciljeva. Indija je bila prvi strani kupac R-77, no danas ga posjeduje 16 ratnih zrakoplovstava. Zadnji je kupac Srbija za MiG-ove 29. Uz R-77, indijski avioni MiG-21 Bison u naoružanju imaju i starije projektile zrak-zrak srednjeg dometa R-27R1 i R-27T1.

Koji projektil?

Za blisku zračnu borbu MiG-21 Bison dobio je IC samonavodeći projektil R-73 (A-11 Archer). Borbena učinkovitost tog projektila dodatno je povećana ciljničkim sustavom na kacigi pilota Šćel-3UM-1 preuzetim s aviona MiG-29. Prema tvrdnjama indijskih medija, upravo je ta kombinacija omogućila Bisonu da, pokazalo se navodno, obori pakistanski F-16. Iako ruski izvori navode da su Indiji prodani projektili R-73E, indijski su izvori tvrdili da je pakistanski avion oboren projektilom R-73RMD-2 (A-11 Archer-M). Indijska tvrdnja bila bi vjerojatnija s obzirom na to da R-73E ima slabe borbene značajke, znatno slabije u odnosu na R-73RMD-2. Najveća je prednost R-73RMD-2 u odnosu na R-73E znatno bolje infracrveno tražilo. Ono može zahvatiti cilj u rasponu od 120 º (± 60 º), dok kod R-73E IC tražilo djeluje u rasponu od 90 º (± 45 º). I dok najveći domet R-73E iznosi 30 kilometara, R-73RMD-2 ima domet od 40 km. I jedan i drugi projektil imaju najveću brzinu od 2500 km/h. No, raketni motor s duljim vremenom izgaranja na R-73RMD-2 omogućava tom projektilu dulju pokretljivost. Projektil R-73RMD-2 dug je 2,9 m, širok 17 cm i raspona krila 51 cm. Masa u trenutku lansiranja iznosi 110 kg, od čega na bojnu glavu otpada 7,4 kg.

Zahvaljujući modernizaciji na MiG-21 Bison, u većoj je mjeri uklonjena značajka izvornog aviona MiG-21 – slabije borbene mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji. Digitalno borbeno računalo znatno je povećalo preciznost uporabe gravitacijskih bombi i nevođenih raketa zrak-zemlja. Usto, dodana je mogućnost uporabe TV navođene bombe KAB-500Kr. Kao osnova uzeta je gravitacijska bomba FAB-500 na koju je dodan sustav za televizijsko samonavođenje i krilca za upravljanje. Uz minimalno povećanje mase na 520 kg dobiveno je znatno preciznije oružje. Domet oružja ovisi o brzini i visini s koje je odbačeno. Može djelovati u rasponu visina od 500 do 5000 m. Ovisno o vidljivosti, TV tražilo može zahvatiti cilj na udaljenosti do 17 kilometara.

Usprkos svemu, vrijeme je…

Modernizacija na standard MiG-21 Bison trebala je biti tek kratkoročna mjera dok se ne dovrši razvoj Tejasa, pokrene velikoserijska proizvodnja i počnu u velikom broju pristizati u eskadrile. No, razvoj Tejasa oduljio se preko svih očekivanja pa se, sukladno tomu, i uporaba Bisona oduljila. Iako je u njega ugrađena relativno moderna avionika, ipak je to star avion kojem ubrzano istječu resursi. Tijekom modernizacije na svakom je Bisonu obavljen i generalni remont s produljenjem letnih resursa (po nekim izvorima čak za 2400 sati naleta), no usprkos tomu ti su avioni sve nepouzdaniji i opasniji za letenje. Nakon opisanog sukoba, 8. ožujka zbog kvara je pao još jedan Bison. Indijski avioni  MiG-21 nikad nisu imali visoku pouzdanost. Od 1970. godine više od 200 osoba poginulo je u nesrećama indijskih aviona MiG-21. Usto, od 2010. do 2013. u nesrećama je izgubljeno najmanje 14 tih aviona. Indijsko ratno zrakoplovstvo odugovlači s povlačenjem aviona MiG-21 iz operativne uporabe jer već sad od potrebne 42 eskadrile (svaka s po dvadesetak aviona) ima tek 31. Usprkos tomu,  2019. počinje povlačenje prvih Bisona. Zadnji od 113 trenutačno operativnih trebali bi biti povučeni do kraja 2021. godine. Taj će nedostatak djelomično biti nadomješten s 36 Dassault Rafalea te s nešto Tejasa Mk1A (naručeno je još 40 uz isporučenih 28). Dugoročni planovi predviđaju da će osnovni borbeni avioni indijskog zrakoplovstva biti Tejas Mk2, čiji je dovršetak razvoja planiran za 2022. godinu. Prema najavama, zrakoplovstvo bi naručilo od 120 do čak 200 aviona Mk2.

Uz razvoj poboljšanog Tejasa, opcija je i kupnja licencije za proizvodnju stranog višenamjenskog borbenog aviona. Indijski mediji taj natječaj nazivaju MMRCA 2.0 zbog natječaja MMRCA (Medium Multi-Role Combat Aircraft), koji je propao 2015. godine. Prema novom MMRCA 2.0, Indija bi kupila licenciju za proizvodnju 110 višenamjenskih borbenih aviona.

Mario GALIĆ