Unatoč nizu nedostataka malog ručnog oružja, a pogotovo nedovoljnoj zaustavnoj moći, do danas ne jenjava interes tržišta za njim…

Razlog zbog kojeg se 1894. na tržištu našao prvi revolver zvan Velo-Dog za današnje bi se pojmove mogao smatrati bizarnim. Francuska tvrtka Galand konstruirala ga je za zaštitu biciklista od napada pasa, od čega mu i potječe naziv. Naime, Velo-Dog kombinacija je francuske riječi za bicikl (vélocipède) i engleske za psa (dog). Krajem XIX. stoljeća počelo je masovno korištenje bicikala, pri čemu su ih brojne profesije (npr. poštari, dostavljači i sl.) koristili kao optimalno prijevozno sredstvo. Velik broj pasa lutalica, ali i onih koji su imali vlasnike, napadao je bicikliste. Kako je u to vrijeme svijest o zaštiti životinja bila vrlo niska, razvijen je mali džepni revolver kojim se ugroženi biciklist mogao štititi od napada pasa, pri čemu nije morao koristiti ozbiljno ručno oružje velikog kalibra.

Prvi revolver koristio je specifično streljivo kalibra 5,75 mm Velodog (5,75 mm x 30 mmR) sa središnjim paljenjem. Slijedila je paleta revolvera različitih proizvođača. Budući da su koristili jednako streljivo, dobili su naziv velodog i tako je stvorena nova vrsta revolvera. Iako je po dimenzijama metak Velodog bio sličan znatno kasnije razvijenom, a danas vrlo raširenom metku .22 WMR (Winchester Magnum Rimfire), po snazi mu nije bio ni blizu. Zapravo, po balističkim značajkama, početnoj brzini zrna te kinetičkoj energiji mogao se mjeriti s poznatim malokalibarskim metkom .22 LR. No, ta snaga metka bila je dovoljna da se revolveri sustava velodog počinju koristiti kao obrambeno džepno oružje, a ne samo za zaštitu biciklista od napada pasa. Nešto poslije razvijen je novi metak u kalibru 5,5 mm Velodog, po svemu sličan prethodnom i u zanemarivo većem kalibru 5,75 mm.

Izravno iz džepa

Velodog revolveri imali su razmjerno dug bubanj kako bi mogao primiti dugo streljivo, obično kapaciteta pet metaka. Znatno su rjeđi bili modeli s većim brojem komora za metke. Imali su i uglavnom prema naprijed sklopive okidače bez branika. Takvi su okidači služili i kao svojevrsno osiguranje. Revolver se, naime, nije mogao koristiti ako okidač nije bio sklopljen u položaj za okidanje te je tako djelovao kao vrlo učinkovita kočnica oružja. Velik broj modela tih revolvera imao je tzv. skriveni udarač, odnosno udarač ukomponiran u cjelovit okvir. To je osiguravalo ispaljivanje izravno iz džepa jer nije postojala mogućnost da se tkanina nađe između udarača i kapsule metka i time izazove zastoj. Tipični predstavnici velodoga tog tipa bili su, npr., kvalitetan revolver male belgijske tvrtke Manufacture Liégeoise d’armes à feu, ili nešto robusniji njemački Pfund Revolver. Razvijeni su i modeli koji su imali otvoreni ili poluotvoreni udarač te razne vrste kočnica i drugih dijelova sigurnosnog mehanizma kako bi osigurali veći stupanj zaštite za korisnika i pouzdanost djelovanja oružja.

S vremenom se kalibar velodog revolvera postupno povećava na šest milimetara. U prvo vrijeme korišten je slabo poznat “francuski” metak 6 mm Frances, nakon čega počinje konverzija na pištoljski metak 6,35 mm x 16 mm i samim tim dodatno smanjivanje dimenzija, pri čemu se razvijaju različiti mali džepni revolveri, poznatiji pod nazivom puppy (štene). Drugim riječima, velodog revolveri otvorili su prostor za razvoj malih džepnih revolvera raznih slabijih kalibara, koji su naišli na iznimno zahvalno komercijalno tržište pa je počela njihova masovna proizvodnja i prodaja.

Odvraćanje nasilnika

Iako su velodog revolveri u velikoj mjeri inicirali i usmjerili daljnji razvoj malih džepnih revolvera, nastanak puppy revolvera počeo je nešto prije, odnosno nakon što je Smith & Wesson proizveo 1857. godine metak .22 Short i plasirao ga na komercijalno tržište. Metak .22 Short (5,6 mm x 11 mm) ima obodno paljenje, a od danas najpoznatijeg malokalibarskog metka .22 LR razlikuje se kraćom čahurom (10,7 mm prema 15,6 mm) i manjom masom zrna (1,8 g – 1,9 g u odnosu na 2,0 g – 2,6 g). Ima i slabije balističke značajke: početna brzina zrna iznosi oko 260 do 270 m/s, a energija na ustima cijevi od 61 J naviše, ovisno o tipu zrna, snazi punjenja, proizvođaču i slično. Metak .22 Short zbog razmjerno jednostavne proizvodnje i povoljne cijene i danas se masovno koristi uglavnom u sportskom streljaštvu i obuci gađanja.

Prvi puppy revolveri u tom kalibru više su proizvođeni kao sredstvo odvraćanja potencijalnog napadača ili ozbiljna prijetnja potencijalnom nasilniku nego kao učinkovito obrambeno oružje. Kako bi se ciljanim korisnicima (uglavnom ženama), našli pri ruci u svakom trenutku, puppy revolveri bili su malih dimenzija, pogodni za nošenje u torbicama ili dijelovima odjeće, a nisu bili rijetki ni primjerci koji su mogli stati u pudrijeru.

Sklopljen poput korica

Originalno smanjivanje dimenzija i inače malih puppy revolvera osmislio je konstruktor i začetnik klase velodog revolvera Charles-François Galand (1832. – 1900.), svojim revolverom pod komercijalnim nazivom Novo. Riječ je bila o puppy revolveru kojem se osim okidača mogao sklopiti i rukohvat prema naprijed, tako da se sklapanjem poput svojevrsnih korica mogao obuhvatiti okvir i djelomično bubanj revolvera. Taj mali revolver proizvođen je u dvjema inačicama – kao model Novo u pištoljskom kalibru 6,35 mm Browning i s bubnjem koji je imao ležišta za pet metaka, te kao model Le Novo u kalibru 5 mm Clement i s bubnjem za šest metaka. Ostale dimenzije bile su jednake na obama revolverima – duljina 90 mm (sa sklopljenim rukohvatom), odnosno 110 mm u paljbenom položaju; cijev je bila duga 30 mm, a masa praznog oružja iznosila je 0,16 kg. Revolver je poslije počela proizvoditi i belgijska tvrtka HDH (Henrion, Dassy & Heuschen), preko koje su postali dosta popularni na europskom tržištu. Potrebno je naglasiti kako su puppy revolveri izrađivani u luksuznim inačicama: pozlaćeni, gravirani, niklani, sa srebrnim i zlatnim inkrustacijama, dršcima od plemenitih materijala… Takav je smjer postavljen prije svega zbog ciljanih korisnika (uglavnom žena), što je pridonijelo komercijalnoj orijentaciji.

Na osnovi puppy revolvera pojedini su američki proizvođači, uglavnom za domaće komercijalno tržište, razvili male revolvere kao sekundarno oružje redovitih korisnika standardnog ručnog oružja, u nešto većim kalibrima i s jačom snagom. Nazvali su ih revolverima za čizmu (boot guns). Na tom se području posebno istaknula tvrtka North American Arms. Početak njezine proizvodnje puppy revolvera obilježio je mali, ali iznimno kvalitetan NAA-22S u kalibru .22 Short, koji se na američkom tržištu pojavio 1975. godine. Ubrzo je slijedio gotovo identičan model u kalibru .22 LR te model Freedom Arms Mini Revolver, koji je proizvođen u kalibrima od .22 Short do .22 WMR i postigao najveći komercijalni uspjeh. Njegov je nasljednik bio prvi revolver za čizmu koji se proizvodio pod nazivom Freedom Arms Boot Gun. Riječ je bila o nešto povećanoj inačici Mini Revolvera s duljom cijevi (76 mm u odnosu na cijev duljine 25 mm ili 44 mm kod modela Mini Revolver) i uglavnom u kalibru .22 WMR. U jednom je razdoblju North American Arms proizvodio svoj Mini Revolver sa sklopivim rukohvatom, slično kao kod francuskog revolvera Novo, ali rukohvat je bio izrađen od kompozitnih materijala. Međutim, taj model nije ostvario veći uspjeh na komercijalnom tržištu.

Obaranje rekorda

S razvojem tehnologije napredovalo je i smanjivanje revolvera, sve do apsurdne situacije kad je bilo posrijedi oružje koje (osim po načinu djelovanja), više ničim nije zaslužilo taj naziv – švicarski mini revolver (Swiss Mini Gun). Zbog čega je napravljen vjerojatno znaju samo njegovi konstruktori i proizvođači, a po svemu sudeći bila je riječ o obaranju Guinnessova rekorda. Iako minijaturnih dimenzija (duljina ukupno 5,5 cm, visina 3,5 cm, masa samo 19,8 g) Swiss Mini Gun po konstrukcijskim je značajkama pravi revolver koji radi na načelu dvojnog djelovanja (Double Action) i ispaljuje streljivo kalibra 2,34 mm rimfire (s obodnim paljenjem) konstruirano samo za njega. Metak 2,34 mm (2,34 mm x 6 mm) danas je najmanji metak za vatreno oružje, mase zrna 0,128 g (početna brzina zrna iznosi 122 m/s) i energije na ustima cijevi od 0,97 J, pa takav ne može biti ozbiljna (bolje rečeno: nikakva) prijetnja. Za usporedbu, diabolo projektil kalibra 4,5 mm, ovisno o vrsti i masi te početnoj brzini, ispaljen iz zračne puške ima energiju na ustima cijevi od oko 16,3 J do 17 J. U svakom slučaju, Swiss Mini Gun zaslužio je unatoč veličini osrednjeg privjeska za ključeve spominjanje u tekstu. Posrijedi je funkcionalan revolver, bez obzira na to što bi se teško mogao svrstati među oružje. SAD i Velika Britanija zabranili su njegov uvoz zbog mogućnosti prikrivenog nošenja i iznenadne uporabe (unatoč praktično zanemarivoj ubojnoj moći).

Džepni revolveri svih vrsta i modela bili su korisno sredstvo krajnje obrane ili zaštite korisnika, što se može zaključiti po iznimno velikoj prodaji, koja u pojedinim slučajevima premašuje prodaju revolvera standardnih dimenzija i kalibara. No, imali su i nedostatak – bubanj, čije dimenzije nisu omogućavale potpuno prikriveno nošenje, zbog čega su Derringeri bili puno praktičniji. S druge strane, u usporedbi s revolverima Derringeri su imali samo dva metka, što je mogao biti velik nedostatak ako sukob nije riješen u samom početku. Rješenje koje je moglo kombinirati malu širinu Derringera uz veći broj metaka na raspolaganju jesu džepni automatski pištolji.

Nastanak i razvoj džepnih pištolja

Revolveri podnose veće oscilacije u snazi streljiva koje koriste i samim tim lakše ih je prilagoditi potrebama korisnika. U prvom dijelu teksta već je navedeno kako su Bulldog revolveri nastali jednostavnim skraćivanjem cijevi i rukohvata, bez većih posezanja u osnovnu konstrukciju. No, poluautomatski pištolji znatno su osjetljiviji pa se može zaključiti kako se pri konstrukciji revolvera metak formira na temelju postojećeg oružja, dok se pri konstrukciji poluautomatskog pištolja oružje formira na temelju postojećeg metka. Drugim riječima, kod poluautomatskih pištolja upravo kalibar i snaga streljiva određuju njihovu konstrukciju i načelo djelovanja, a samim tim i složenost proizvodnje te ukupnu prodajnu cijenu. Naime, pri konstrukciji poluautomatskog pištolja posebno je važno riješiti zabravljivanje cijevi kako ne bi došlo do prijevremenog vraćanja zatvarača i nekontroliranog širenja barutnih plinova unazad, što bi moglo rezultirati ozljeđivanjem korisnika. Najjednostavnije je rješenje tzv. slobodni trzaj zatvarača, s obzirom na to da je riječ o konstrukciji utemeljenoj na zakonu akcije i reakcije – nakon opaljenja metka barutni plinovi potiskuju zrno kroz cijev i jednakom snagom vrše pritisak na dno čahure i samim tim na čelo zatvarača. Zrno svladava otpor prolaska kroz cijev i napušta je određenom brzinom, a kretanju zatvarača (i čahure) suprotstavlja se sila povratne opruge. Ako su te dvije sile uravnotežene, načelo slobodnog trzaja zatvarača djeluje vrlo dobro. Upravo zbog jednostavnosti, automatika oružja bazirana na slobodnom trzaju zatvarača široko se primjenjuje kod konstrukcije kratkih strojnica. Povratna snaga barutnih plinova pritom se uglavnom kompenzira snagom povratne opruge i njezinim razmjerno dugim povratnim hodom te većom masom zatvarača.

Kod poluautomatskih pištolja to se načelo može primijeniti samo prilikom uporabe slabijeg streljiva. Inače, streljivom najveće snage kod mehanizma slobodnog trzaja zatvarača smatra se metak kalibra 9 mm K. Svako snažnije streljivo zahtijeva dodatne mehanizme odgođenog odbravljivanja zatvarača, počevši od načela tzv. kratkog trzaja zatvarača i dugog trzaja cijevi, preko rotacijskih valjaka ili padajućeg bloka (npr. kod britanskog Webley & Scott Mk I). Tu je i načelo djelomičnog povrata barutnih plinova, rješenje koje je proslavilo gotovo cjelokupno naoružanje sustava Kalašnjikov te brojne druge modele jurišnih pušaka i pištolja najmoćnijih kalibara. Naravno, što je konstrukcija složenija, složenija je i proizvodnja koja u većoj mjeri poskupljuje konačni proizvod. Samim tim, najjeftinija je proizvodnja pištolja sa slobodnim trzajem zatvarača, ali za to je trebalo razviti i odgovarajuće streljivo slabije snage.

Poznati konstruktor

Streljivo razmjerno male snage, koje omogućuje konstrukciju pištolja sa slobodnim trzajem zatvarača, prvi je 1899. razvio John Browning (1855. – 1926.). Riječ je o metku 7,65 mm x 17 mm (prema američkoj klasifikaciji .32 ACP), koji je i danas jedan od najraširenijih pištoljskih kalibara u svijetu. Prvo oružje koje je koristilo taj metak bio je poznati pištolj FN Browning M1900. Međutim, po dimenzijama bio je klasičan pištolj i teško se mogao svrstati u kategoriju malih džepnih pištolja, jednako kao i brojni drugi pištolji koji su koristili taj kalibar.

Prava proizvodnja džepnih pištoljčića počinje novim izumom tog konstruktora 1905. godine – metkom 6,35 mm Browning (6,35 mm x 16 mm), odnosno .25 ACP po američkoj klasifikaciji. Za njega je već iduće godine konstruiran mali pištolj FN Browning Model 1906, koji je proizvodila belgijska tvrtka FN (Fabrique Nationale) iz Herstala kod Liègea, a koji je za ono vrijeme imao izvanrednu modifikaciju – automatsku kočnicu na leđima rukohvata. Drugim riječima, pištolj nije mogao gađati ako korisnik nije čvrsto prihvatio rukohvat i tako pritisnuo polugu automatske kočnice. Mehanizam se pokazao toliko uspješnim da su ga ubrzo kopirali drugi proizvođači, a koristi se i danas na brojnim suvremenim vojnim, policijskim i komercijalnim pištoljima (npr. i na izvrsnom hrvatskom pištolju HS 2000).

Kopije iz Éibara

FN Browning Model 1906 izrađivan je u dvjema inačicama, s mehaničkom kočnicom ili bez nje (ali obje su inačice imale automatsku kočnicu na rukohvatu), jednostrukog djelovanja (Single Action) i s radom automatike na načelu slobodnog trzaja zatvarača. Ukupna duljina pištolja iznosila je 113,6 mm (duljina cijevi 53,6 mm), visina 76 mm, debljina samo 23,5 mm, masa praznog 350 g. Punio se okvirom sa šest metaka kalibra 6,35 mm Browning, čija je početna brzina zrna iznosila oko 220 m/s, a energija na ustima cijevi 81 J. Iako se od pojave metka 6,35 mm x 16 mm do danas vode brojne rasprave o njegovoj (ne)učinkovitosti i više-manje slabom zaustavnom učinku, činjenica je da zrno tog metka ispaljeno iz pištolja Model 1906 probija dasku od mekog drva debljine 60 mm na udaljenosti od deset metara, a na udaljenosti od 100 m probija dasku debljine 40 mm. U svakom slučaju, metak 6,35 mm mogao je prouzročiti ozbiljne (pa i smrtonosne) ozljede na malim udaljenostima, a pištolj Model 1906 upravo je bio namijenjen za male udaljenosti, kao krajnje oružje obrane u bliskom sukobu.

Bez obzira na dvojbe i prepirke oko metka 6,35 mm x 16 mm, pištolj FN Browning Model 1906 doživio je izniman komercijalni uspjeh pa je samo originalnog modela prodano više stotina tisuća komada. Smatra se i da je to pištolj koji su brojni proizvođači najviše kopirali. Posebno su aktivni bili oni oko grada Éibara na sjeveru Španjolske (Baskija), koji su (uglavnom bez licencije) proizvodili kopije pod raznim nazivima. Riječ je bila najčešće o oružju loše kvalitete: od korištenog materijala do konačnog proizvoda. To je potaknulo tvrtku FN na upozoravanje korisnika o mogućim lošim kopijama i rizicima koje preuzimaju na sebe korištenjem takvih pištolja. S druge strane, FN je sklopio ugovor s renomiranim američkim proizvođačem Coltom, koji je proizvodio licencijske kopije za američko tržište. Taj je mali pištolj i na američkom tržištu postigao izniman uspjeh.

Preživljavanje neuspjeha

Potaknuti uspjehom Modela 1906, brojni renomirani europski proizvođači usvajaju proizvodnju malih pištolja u kalibru 6,35 mm x 16 mm, prije svega zbog jednostavnosti i jeftine proizvodnje koju je omogućavalo načelo slobodnog trzaja zatvarača. Neke poznate tvrtke postigle su uspjeh upravo na malim pištoljima, a među njima najpoznatija je bila tadašnja mala manufaktura Carl Walther GmbH. Ona je 1908. na tržište plasirala svoj prvi automatski pištolj Walther Modell 1 i zahvaljujući njegovoj kvaliteti postigla značajan uspjeh. Sljedećih nekoliko modela te tvrtke također je obuhvaćalo male pištolje kalibra 6,35 mm Browning, jednako uspješne i tražene na tržištu. Potrebno je napomenuti kako je tvrtka Walther u tom razdoblju gotovo bankrotirala, nastojeći za njemačku vojsku stvoriti pištolj sa slobodnim trzajem zatvarača u tadašnjem službenom vojnom kalibru 9 mm Para. Budući da je taj pištolj (Walther Modell 6) bio nepouzdan i opasan za korisnike, njemačka vojska odbacila je mogućnost njegova uvođenja u naoružanje. To je išlo na račun tvrtke, ali unatoč svemu, Walther je preživio taj neuspjeh. 

Tridesetih je godina belgijski FN u većoj mjeri modernizirao Browningov Model 1906, koji se od 1940. proizvodi pod nazivom Baby Browning. Kod tog pištoljčića uklonjena je automatska kočnica na rukohvatu i zamijenjena mehaničkom kočnicom na okviru odmah iza okidača. Smanjene su i dimenzije ionako malog pištolja pa je duljina iznosila svega 104 mm, visina 72 mm i debljina 20 mm, a masa praznog oružja svedena je na 275 g. Ostale su taktičko-tehničke značajke zadržane kao na Modelu 1906. Usto, Baby Browning postao je nakon Drugog svjetskog rata jedan od najpopularnijih malih pištolja i na europskom i na američkom tržištu, te, kao i prethodnik, jedan od najviše kopiranih malih pištolja u svijetu, a proizvodi se još uvijek u brojnim oružarskim tvrtkama po svijetu. Velik broj više ili manje renomiranih proizvođača usvojio je proizvodnju malih džepnih pištolja u kalibru 6,35 mm Browning pa se može zaključiti kako i danas postoji razvijeno tržište za takvo oružje.

Zašto ste ga razvili?!?

Kalibar malih džepnih pištolja uglavnom se svodi na metak 6,35 mm Browning, za razliku od puppy ili velodog revolvera koji su ipak koristili razmjerno veći asortiman streljiva. Postojali su pištolji koji su koristili i drugo streljivo male snage, kao npr. belgijski pištoljčić Clement u kalibru 5 mm Clement. Inače, taj je metak razvijen 1897. za razmjerno malo poznat, ali prilično velik španjolski automatski pištolj Charola-Anitua. Međutim, Clement je proizveden u razmjerno malom broju komada, koji nisu odigrali značajniju ulogu u povijesnom razvoju kratkog oružja. Među istaknutija takva oružja potrebno je uvrstiti austrijski pištoljčić Erika u kalibru 4,25 mm Liliput, koji je Franz Pfannl (1866. – 1961.) konstruirao prije Prvog svjetskog rata.

Zbog čega je uopće nastao pištolj Erika vjerojatno bi danas teško obrazložio i njegov konstruktor. Metak 4,25 mm Liliput (4,25 mm x 10 mm) imao je tek četvrtinu snage poznatijeg, ali također slabog metka 6,35 mm Browning (kod metka 4,25 mm Liliput zrno čija je masa iznosila tek gram postizalo je početnu brzinu od oko 250 m/s i ostvarivalo energiju na ustima cijevi od 23 J). Tako slab metak nije imao dovoljnu zaustavnu moć potrebnu kod obrambenog oružja (iako je na maloj udaljenosti mogao probiti jelovu dasku debljine 20 mm). Osim toga, Erika je bila preveliko oružje, duljine 10,5 cm i mase 225 g, za tako mali kalibar.

Austrijski liliputanac

Za razliku od većine poluautomatskih pištolja, okvir se kod Erike usađivao u prostor ispred rukohvata, što je dodatno utjecalo na nezgrapan izgled. Vjerojatno je sve navedeno utjecalo i na slab komercijalni uspjeh, a izbijanjem Prvog svjetskog rata prestala je i njezina proizvodnja jer se industrija preorijentirala na vojno naoružanje.

Tvrtka August Menz razvila je i proizvodila od 1920. do 1927. pištolj u nekadašnjem Erikinu kalibru 4,25 mm Liliput, pa je i svoj pištolj prozvala Liliput. Za razliku od Erike, pištolj Liliput proizvođen je i u kalibrima 6,35 mm Browning i 7,65 mm Browning, pri čemu je imao i dimenzije koje zahtijevaju navedeni kalibri. Po tome, kao i po izgledu, nije se razlikovao od brojnih drugih modela malih pištolja koji su doslovno preplavili komercijalna tržišta u XX. stoljeću. U kalibru 4,25 mm, pištoljčić je bio dug 18 cm. Slično kao i Erika nije ostvario komercijalni uspjeh, a prestankom njegove proizvodnje nestao je i kalibar 4,25 mm Liliput.

Pravi kuriozitet

Među rekorderima malih poluautomatskih pištolja prvo mjesto ima svakako pištoljčić Kolibri kalibra 2,7 mm x 9 mm, koji je 1914. dizajnirao i proizveo Franz Pfannl (konstruktor Erike), a proizvodila ga je manufaktura Georga Grabnera iz danas austrijskog grada Rehberga. Kolibri je bio najmanji poluautomatski pištolj ikad proizveden, duljine 67 mm i visine 56 mm, a metak 2,7 mm x 9 mm imao je zrno mase 0,2 g koje je razvijalo početnu brzinu od oko 200 m/s (prema nekim izvorima tek 150 m/s) i energiju na ustima cijevi od oko 4 J. Zaustavni učinak bio je gotovo nikakav jer zrno nije moglo probiti ni zimsku odjeću (kaput i sako), a kamoli ozbiljnije ozlijediti pogođenu osobu (bez obzira na to što se okvir pištolja punio s pet metaka), pa se postavlja pitanje zbog čega je uopće i proizveden. Ako je trebao biti primarno žensko oružje (na što ukazuje veći broj proizvedenih komada s dršcima od bjelokosti), potrebno je naglasiti kako je u to vrijeme tržište već bilo doslovno preplavljeno nešto malo većim, ali puno učinkovitijim poluautomatskim pištoljima kalibra 6,35 mm Browning. U svakom slučaju, Kolibri je ostao u povijesti naoružanja zabilježen kao svojevrstan kuriozitet i jedan od najmanjih funkcionalnih poluautomatskih pištolja, a metak 2,7 mm x 9 mm definitivno je najmanji i najslabiji metak s centralnim opaljenjem u povijesti.

Unatoč nizu nedostataka malog ručnog oružja, u prvom redu nedovoljnoj zaustavnoj moći, interes tržišta za njim ne slabi pa se i dalje mali pištolji i revolveri prodaju na svim većim tržištima, posebno američkom. Sukladno tome, može se očekivati da će interes i dalje rasti, a samim tim i konstrukcijske inovacije koje će ići najvjerojatnije prema daljnjem smanjivanju dimenzija oružja uz zadržavanje prihvatljive zaustavne moći te povećanje sigurnosti i jednostavnosti rukovanja.

Marinko Ogorec