Prije nekih petnaestak godina raspao se Varšavski pakt i trajno prestao hladni rat, što je znatno promijenilo političku sliku svijeta. Promjene su se posebno teško odrazile na oružane snage velikih država koje su se morale, nakon četrdeset godina, ponovno prilagođavati novim uvjetima. Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća pa do danas u stručnim se krugovima često postavlja isto pitanje – mogu li tenkovi opstati kao osnovno borbeno sredstvo kopnene vojske? Čini se da rat protiv terorizma sa svojim asimetričnim ugrozama daje za pravo onima koji tvrde kako su tenkovi dinosauri iz prošlog vremena, pa ih treba zamijeniti novim (jeftinijim) borbenim sredstvima. Navodno im iskustva iz Afganistana i posebno iz Iraka govore u prilog, jer u njima suvremeni tenkovi teško nalaze odgovarajuće ciljeve. Projektirani za borbu protiv drugih tenkova, teško se snalaze na bagdadskim ulicama u kojima oklopna vozila na kotačima imaju znatno veću slobodu djelovanja.

Kad se tako postavi, teorija se čini logičnom i potvrđenom na terenu. Je li to baš tako? Svaki suvremeni tenk zapravo još uvijek ima znatno bolju pokretljivost izvan puteva od bilo kojega suvremenoga oklopnog vozila na kotačima. Ako pritom još moraju djelovati na ravnim otvorenim prostranstvima (kakvih u Iraku ima mnogo) visoka razina oklopne zaštite koju pružaju svojim posadama još uvijek je nezamjenjiva. Često, pošto tenkovi očiste put, na scenu stupaju vozila s manjom razinom oklopne zaštite. Nepobitno je i da eksplozivne naprave koje pobunjenici postavljaju na ceste podjednako razarajući djeluju i na tenkove i na druga oklopna vozila, osim na ona posebno projektirana da im odole. To je samo dio često bolnih američkih i britanskih iskustava iz Iraka koji govore u prilog tenkovima.

Dio stručnjaka tvrdi da tenkovi nisu “politički korektno” oružje jer, navodno, njihovo raspoređivanje u krizna područja samo potiče eskalaciju sukoba. S druge strane, po njihovom mišljenju, razmještaj lakših vozila (jer izgledaju manje opasno) dovodi do smanjenja napetosti. Kad se pomnije prouče iskustva iz većeg broja mirovnih operacija, jasno je da “loše dečke” neće zaustaviti laka vozila, ako su čvrsto odlučili nešto učiniti. Tek ih neposredno suočavanje s golom silom topova velikog kalibra može natjerati na povlačenje i odustajanje od odluke.

Velik zagovornik “srednjih snaga” bio je general Shinseki koji je vjerovao da se postrojbe opremljene samo srednje teškim oklopnim vozilima mogu uspješno nositi sa svim prijetnjama suvremenog asimetričnog ratovanja. U prilog mu je išlo i to što su oklopna vozila na kotačima (i u najsloženijoj konfiguraciji borbenog vozila pješaštva) nekoliko puta jeftinija od suvremenih tenkova. To su s oduševljenjem prihvatili svi zagovornici smanjenja izdataka za vojsku. Surova je stvarnost na bojištima Iraka i Afganistana pokazala da, uz sav napredak oklopnih vozila na kotačima, tenkovi još uvijek dominiraju, pa su često upravo oni prevaga koja donosi pobjedu.

U nastojanju da se s jedne strane što bolje prilagode novim uvjetima djelovanja, a s druge usklade s konstantnim smanjivanjima izdataka za vojne potrebe, sve su se vojske NATO saveza odlučile za drastično smanjenje broja tenkova i njihovu zamjenu lakšim borbenim vozilima na gusjenicama ili (češće) na kotačima. Zbog toga iz godine u godinu članice NATO saveza imaju sve manje velikih postrojbi spremnih za klasični visokointenzivni sukob s podjednako dobro opremljenim protivnikom. Ni stare ni nove članice NATO saveza (osim Grčke i Turske) više nemaju planove za razvoj i nabavu novih tenkova. To ne znači da je takva situacija i u ostatku svijeta. Tako veći broj vojski Latinske Amerike ili kupuje, ili planira u najskorije vrijeme kupiti nove tenkove. Slična je situacija i u ostatku svijeta (osim Europe i Sjeverne Amerike) jer se političari i vojnici i onih država koje su okružene “prijateljskim” državama osjećaju sigurnijima kad znaju da na raspolaganju imaju respektabilne tenkovske snage. Tako tenkovi postaju sredstvom vanjske politike. U nekim državama tenkovi su i danas najjače sredstvo unutarnje politike.

Pogled u budućnost
Unatoč konstantnom povećavanju zanimanja suvremenih vojski za srednja i laka oklopna vozila, posebno u onim državama čije oružane snage sudjeluju u mirovnim operacijama, taktička važnost suvremenih tenkova ostaje nesmanjena, posebno tamo gdje se traži kombinacija velike paljbene moći i visokog stupnja preživljavanja. Protupobunjeničke operacije u Iraku, ali i prošlogodišnji izraelski napad na južni Libanon, pokazali su da je neučinkovito (da ne kažemo neodgovorno) u borbu poslati postrojbe opremljene samo lakim oklopnim ili čak neoklopljenim vozilima. U sukobi u južnom Libanonu čak su i dobro oklopljene Merkave imale probleme s protuoklopnim vođenim projektilima i protuoklopnim ručnim bacačima. Dosad je javnost saznala za 21 pogodak u Merkavu, štoje rezultiralo probijanjem oklopa i stradavanjem posada.

Stoga ne čudi što su u međuvremenu neke države ponovno počele razmišljati o uporabljivosti lakih oklopnih vozila. Najupečatljiviji primjer je Kanada koja je otkazala kupnju Mobile Gun Systems verzije oklopnog vozila na kotačima Stryker 8×8, kojim je htjela zamijeniti sve svoje tenkove Leopard 1 i Leopard 2. Iako je već trajno uništeno 48 komada preostalih 66 Leoparda proći će kroz proces modernizacije.

Nakon što se stišala euforija zbog prestanka hladnog rata, nekoliko je država zaključilo da još uvijek nije došlo vrijeme da odbace tenkove iz svog arsenala. Umjesto toga pokrenuti su programi modernizacija postavljanjem novih pasivnih oklopa, ali i aktivnih sustava za zaštitu od protuoklopnih oružja. Posebno je znakovito da su u Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu i Rusiji pokrenuti programi modernizacija postojećih tenkova kako bi se dodatno prilagodili uvjetima ratovanja u urbanom području.

Unatoč svim argumentima za i protiv, činjenica je da suvremeni tenk i dalje ostaje najučinkovitije oružje kopnene vojske zbog kombinacije visoke razine oklopne zaštite (kojoj se može pridodati i sustavi aktivne zaštite), velike paljbene moći i dobre pokretljivosti (posebno izvan uređenih putova). Jedan od jakih argumenata zastupnika ideje o uporabi srednjih i lakih oklopnih vozila je (pre)velika masa suvremenih tenkova, koja podjednako negativno utječe i na stratešku (otežano prevoženje transportnim avionima) i taktičku mobilnost. Zastupnici ostanka tenkova navode kako je praksa pokazala da prevoženje bilo koje oklopne ili mehanizirane brigade (bila ona naoružana samo oklopnim vozilima na kotačima) zahtijeva uporabu transportnih brodova i/ili željeznice, jer ni jedna vojska u svijetu nema (niti će uskoro imati) dostatne kapacitete za zračni transport tako teških vozila.

Sve su to razlozi zašto mnoge države ne samo oklijevaju odustati od tenkova već kupuju i nove. U nastavku ćemo analizirati neke svjetske regije kako bismo potkrijepili tvrdnju.

Bliski istok
Za razliku od Europe, na Bliskom istoku nesigurno političko i sigurnosno stanje uglavnom je nepromijenjeno u zadnjih petnaest godina. To znači da su sve napetosti između Izraela i njegovih susjeda koje su bile aktualne početkom devedesetih godina prošlog stoljeća aktualne i danas. Za razliku od dobrih političkih odnosa s Egiptom i Jordanom, Izrael i dalje ima loše odnose sa Sirijom i nekim oružanim grupama u Libanonu. Tome se mora pridodati i otvoreno neprijateljstvo s Iranom koji doduše ne graniči s Izraelom, ali zato vojno i novčano potpomaže oružane skupine u Libanonu. Ne čudi stoga što je Izrael zadržao svoje masivne oklopne snage u kojima je tenk nositelj borbenog djelovanja. Osim toga, ni u jednom trenutku nije zaustavio razvoj svojih tenkova. Nastavlja se ubrzana zamjena starijih tenkova britanskog i američkog podrijetla novim tipovima Merkava. U ovom trenutku izraelska vojska ima u operativnoj uporabi oko 1400 tenkova Merkava 1/2/3 i 4 te oko 1000 M60A1/M60A3 (većinom modernizirani na konfiguraciju Magach). Američki su tenkovi uglavnom raspoređeni u pričuvne postrojbe.

Merkava 1 razvijena je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća s naglaskom na zaštiti posade. Zbog toga je dobila jedinstveno rješenje za suvremene tenkove ? motor u prednjem dijelu. Na taj način dobiven je i slobodni prostor u stražnjem dijelu vozila u koji su ugrađena velika vrata za brži izlazak. Praksa je pokazala da smještaj motora u prednji dio tenka ima svojih prednosti, ali i više nedostataka. Pojava suvremenog potkalibarnog probojnog streljiva tražila je postavljanje dodatnih ploča oklopa. Kod Merkave postavljanje dodatnih ploča u nos tenka pomiče težište, pa se zbog toga pri vožnji po neravnom terenu tenk ima tendenciju posrtanja. Kako mobilnost i nije bila najvažnija odlika niti jedne Merkave, to i nije tako velik problem. Da je izraelska vojska zadovoljna s takvom koncepcijom, najbolje potvrđuje činjenica što je u međuvremenu razvijena i Merkava 4 i pokrenuta njezina maloserijska proizvodnja.

Merkave 1 i 2 naoružane su topom M68 kalibra 105 mm, a u kupoli i tijelu mogu ponijeti čak 62 granate tog kalibra. Koaksijalno s topom (lijevo od cijevi) postavljena je strojnica MG kalibra 7,62 mm. Na kupolu se mogu postaviti dvije strojnice kalibra 7,62 mm namijenjene samoobrani tenka i borbama u urbanom okruženju. Za strojnice kalibra 7,62 mm nosi se 10 000 komada streljiva. Na kupolu iznad kolijevke cijevi može se postaviti i jedna teška strojnica kalibra 12,7 mm. Specifičnost Merkava je uporaba minobacača Soltam kalibra 60 mm ugrađenog u kupolu tenka. Posada ima na raspolaganju komplet od 30 minobacačkih granata.

Merkave 1 imale su laminatni čelični oklop koji je na Merkavama 2 ojačan dodatnim pločama na kupoli i prednjim bočnim stranama. Periskop ciljatelja imao je povećanje od x1 i x8 te laserski daljinomjer. Već je Merkava 1 dobila Matador Mk 1 digitalni sustav za usmjeravanje paljbe (SUP) koji je kod Merkave 2 unapređen u inačicu Mk 2. I Merkavu 1 i Merkavu 2 pokreće isti dizelski motor Teledyne Continental AVDS-1790-6A V-12 snage 662 kW.

U međuvremenu su sve Merkave 1 podignute na standard Merkave 2. Tijekom proizvodnje Merkave 2 su opremljene i termovizijom kako bi im se povećala borbena učinkovitost noću i pri slaboj vidljivosti. Dodano poboljšanje bilo je dodavanje novih oklopnih ploča na tijelo i kupolu. Ovako opremljene Merkave 2 dobile su oznaku Mk 2D (Dalet).

Merkava 3 dobila je novi top kalibra 120 mm i glatke cijevi. Zbog većeg kalibra borbeni se komplet smanjio na 50 granata. Hidraulično pokretanje kupole kod ranijih Merkava na Mk 3 zamijenjeno je električnim. Ugrađen je i SUP Matador Mk 3, a ciljatelj je dobio potpuno stabilizirani ciljnik s mogućnošću povećanja od x12. Tijelo i kupola napravljeni su od novog višeslojnog oklopa. Zbog povećanja mase i da bi se poboljšala pokretljivost ugrađen je dizelski motor Teledyne AVDS-1790-9AR sa 882 kW snage. Za prijenos snage na gusjenice zadužena je transmisija Ashot.

Kasnije je napravljena unapređena inačica Merkava 3 Bet Baz s poboljšanim oklopom (Dalet modularni oklop), unapređenom suspenzijom i novim SUP-om Barak Zoher. Odlika ovog SUP-a je mogućnost automatskog praćenja cilja preko TV kamere. Zapovjednik je dobio i zasebnu panoramsku spravu koja je bitno poboljšala motrenje bojišta.
Najnoviji izraelski tenk je Merkava 4, s motorom MTU GD883 koji se izrađuje po licenciji. Snagu motora od 1100 kW na gusjenice prenosi automatska transmisija Renk RK325 s pet brzina za vožnju naprijed. Merakava 4 je dobila još napredniji oklop, bolji SUP, sustav za automatsko praćenje stanja na bojištu te samostalnu termoviziju u zapovjednikovoj panoramskoj spravi. U naoružanje je uvršten i protuoklopni vođeni projektil koji se lansira iz cijevi topa.

Izrael je svoje M60 više puta modernizirao kako bi ih prilagodio novim uvjetima ratovanja. Osim ugradnje zapovjednikove kupolice Urdan većina ih je opremljena reaktivnim oklopom Blazer i teškom strojnicom postavljenom iznad koljevke topa. Veći dio je dobio i treću strojnicu kalibra 7,62 mm na kupoli. Najnovija modernizacija više ne rabi rekativni, već višeslojni oklop (Magach-7). Kako bi se kompenziralo dodatnih pet tona ugrađen je motor AVDS-1790-5A snage 668 kW. Zadržan je stari top od 105 mm, ali je ugrađen najnapredniji SUP Elbit/ELOP Matador.

Izraelsko jačanje tenkovskih snaga nije ostalo bez odgovora kod njegovih susjeda. Tako je Sirija odlučila 122 tenkova T-72M1 modernizirati paketom TURMS-T (Tank Universal Reconfiguration Modular System for the T-seeries) koji je proizvela tvrtka Galileo Avionica. TURMS-T se sastoji od računalnog SUP-a s dnevnim i noćnim kanalom (termovizija), stabiliziranim ciljničkom spravom za ciljetelja i zapovjednika te računalom za stabilizaciju kupole po dvije osi. Sirija je na svoje tenkove postavila i dodatni oklop, a u naoružanje uvela protuoklopni projektil koji se lansira iz cijevi topa KBP 9K119 Reflteks.

Velike planove za modernizaciju svojih tenkova ima i Jordan. Njegova se tenkovska flota trenutno sastoji od tenkova M60A1/A3 (268 komada), Challenger Mk.1 i Khalid (350 komada) nastalih na osnovu tenka Chieftan kojemu je ugrađen dizelski motor Perkins Condor 12V 1200 snage 882 kW. Za svoje potrebe Jordan već duže vrijeme razvija besposadnu tenkovsku kupolu s topom glatke cijevi kalibra 120 mm i automatskim punjačem.

Nakon loših iskustava s tenkovima sovjetske proizvodnje Egipat se okrenuo Sjedinjenim Američkim Državama i otkupio licenciju za lokalnu proizvodnju 880 tenkova M1A1 Abrams. Isporuka zadnjeg egipatskog Abramsa planirana je za lipanj iduće godine. Osim toga, egipatska kopnena vojska u naoružanju ima 680 M60A1 i 835 M60A3. S tek nešto manje od 2400 tenkova egipatska vojska ulazi među oružane snage s najjačim tenkovskim snagama.

U području Perzijskog zaljeva Bahrain ima “samo” 180 tenkova M60A3, a Oman tek 38 Challengera 2 (s poboljšanim sustavom za hlađenje motora) i 47 M60A3. Nešto veće tenkovske snage ima Kuvajt. Nakon oslobađanja od iračke okupacije kupio je 236 M1A2 Abramsa, a od prije je ima oko 150 M-84 (očekuje se njihova modernizacija) i 45 Chieftaina. Ujedinjeni Arapski Emirati su svoje okopne snage opremili s 388 suvremenih tenkova Leclerc. Emiratski Leclerci imaju dizelske motore MTU 883 V-12 (snage 1103 kW) s automatskom transmisijom Renk HSWL 295 TM, te poboljšani sustav za hlađenje motora i filtriranje zraka. Dodatna poboljšanja na emiratskim Leclercima obuhvaćaju instalaciju sustava Giat FINDERS (Fast Information Navigation Decision and Reporting System), dodatni oklop na bokovima, s vanjske strane postavljen dodatni izvor električne energije (APU) i ojačani sustav za klimatizaciju prostora za posadu. Zapovjednikova SFIM HL-80 stabilizirana panoramska sprava ima laserski daljinomjer i termoviziju. Strojnicom na krovu kupole, kalibra 7,62 mm, može se upravljati daljinski.

Katar još uvijek rabi 32 zastarjela AMX-30 tenka, iako je nekoliko puta najavljivana kupnja novih tenkova, niti jedna nije dovedena do kraja. U srpnju 2006. Saudijska Arabija je dobila dodatnih 58 M1A1 Abramsa iz pričuve američke vojske. Osim toga u tijeku je program modernizacije svih 315 M1A1 na standard M1A2 S (Saudi). Nisu objavljeni nikakvi tehnički podaci o karakteru te modernizacije, ali strani stručnjaci vjeruju kako će ona biti ista ili vrlo slična američkom M1A2 SEP standardu za američku kopnenu vojsku.

Alžir je prošle godine potpisao ugovor o isporuci 180 ruskih tenkova T-90S, ali i modernizaciji oko 250 tenkova T-72. Od američke invazije 2003. do danas iračke se vojska sporo obnavlja iako ima snažnu novčanu i tehničku pomoć. Kako su tenkovske snage uglavnom u potpunosti uništene tijekom američke invazije, nova je iračka vojska morala krenuti praktički od nule. Trenutno u arsenalu ima oko 50 remontiranih, ali ne i moderniziranih T-55 te oko 100 T-72, od čega je Mađarska donirala čak 77.

Još su veća nepoznanica iranske tenkovske snage koje se sastoje od tenkova britanskog, američkog i sovjetsko/ruskog podrijetla. Teško je utvrditi operativni status tih tenkova jer zbog političkih razloga iranska vojska teško nabavlja pričuvne dijelove za britanske i američke tenkove. Kako bi nadomjestio gubitke tijekom Iračko-iranskog rata Iran je otkupio licenciju za proizvodnju tenka T-72. Po neslužbenim izvorima, od ukupno 480 iranskih T-72 oko 200 ih je proizvedeno u Iranu. Razvijena je i napredna inačica T72Z Safir-74 opremljena dodatnim rekativnim oklopom. Iranska vojska mnogo očekuje od domaćeg tenka Zulfiqar koji bi se po značajkama morao približiti američkom M1A1 i ranijim inačicama njemačkog Leoparda 2. Razvoj je započeo još potkraj osamdesetih godina, a prvi je prototip napravljen 1993. Serijska je proizvodnja navodno pokrenuta 1996., iako je vjerojatno vrlo ograničena. Dosad su napravljene tri inačice.

Latinska Amerika
Iako se Latinska Amerika ne doživljava kao veliko tržište za tenkove, to bi se uskoro moglo dramatično promijeniti. Naime, nedavna čileanska kupnja 118 Leoparda 2A4 iz pričuve njemačke vojske mogla bi potaknuti reakcije susjeda, koji će odgovoriti istom mjerom. Slično se je već dogodilo kad su Čile i Brazil kupili Leoparde 1. Ako se i druge latinoameričke države priključe Čileu, prvi put će u svom naoružanju imati istu generaciju tenkova kao i vojske u Sjevernoj Americi i Europi. Jedina prava kočnica mogao bi biti kronični nedostatak novca u vojnim proračunima. Zbog toga se vjeruje da će latinoameričke države uglavnom kupovati rabljene tenkove starijih inačica.
Mnogo toga ovisi o najvećoj državi Latinske Amerike – Brazilu. Njegova kopnena vojska trenutačno raspolaže sa 128 Leoparda 1A1 kupljenih od Belgije, 91 M60A3TTS i 287 lakih tenkova M41. Uz to brazilsko mornaričko pješaštvo rabi 18 SK-105A2 K?rassier laka tenka. Čile je prije njemačkih Leoparda 2 kupio 200 nizozemskih Leoparda 1V, ali ima velikih problema da ih održi operativnim.

Peru ima 375 sovjetskih T-55 i 110 lakih tenkova AMX-13. Najavljena kupnja tenkova T-72 još uvijek nije ostvarena. Argentinska vojska ima lagane tenkove – 376 TAM-a domaće proizvodnje, 118 Kurassiera i 55 AMX-13. Svi će AMX-ovi biti zamijenjeni domaćim lakim tenkom Patagon koji će kombinirati tijelo SK105 i kupolu AMX-a. Kako bi svi ti tenkovi bili inferiorni u borbi protiv čileanskih Leoparda 1, a posebno Leoparda 2, očekuje se da će i Argenitina uskoro nabaviti svoje prve “prave” tenkove. Još jedna država koja bi uskoro mogla kupiti veću količinu tenkova je Venecuela. Nakon što dovrši opremanje svojih zrakoplovnih snaga, venecuelska vojska bi mogla potražiti zamjenu za svojih 50 lakih tenkova Scorpion i 70 AMX-30. Ako Venecuela kupi nove tenkove, na sličan bi se potez mogli odlučiti i njezini susjedi – Kolumbija, Brazil i Gvajana.

Tomo JANJČEVIĆ