Za natporučnicu Anamariju Ćurković Antunović san da postane vojna pilotkinja bio je više od prolazne želje, a njezina fascinacija letjelicama započela je još dok je bila u vrtiću i godinama nije nimalo izblijedjela

Zadnjih godinu dana Hrvatsko ratno zrakoplovstvo doživljava značajne promjene u modernizaciji i tehnološkom napretku. Osim novih aviona, u svojim redovima broji i pripadnike koji zahvaljujući vještinama, znanju i motivaciji ostvaruju zapažene rezultate među pripadnicima vojski drugih država. Jedan od takvih primjera je natporučnica Anamaria Ćurković Antunović, pilotkinja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koja je na školovanju u Njemačkoj bila među najboljim polaznicima Međueuropske akademije zračnih snaga (IEAFA, Inter-European Air Forces Academy).

Vjera u svoj instinkt

Rijetko čujemo priče o ljudima koji su ostvarili svoj dječački ili djevojački san i postali upravo ono o čemu su maštali kao djeca. Za natporučnicu Anamariju Ćurković Antunović san da postane vojna pilotkinja bio je više od prolazne želje, a njezina fascinacija letjelicama započela je još dok je bila u vrtiću i godinama nije nimalo izblijedjela. Kad je u srednjoj školi došlo vrijeme za odluku o fakultetu, Anamaria se odlučno prijavila samo na jedan – Aeronautiku, smjer vojni pilot. Danas se s osmijehom prisjeća tog trenutka i priznaje da možda nije bila najpametnija ideja imati samo jednu opciju jer u slučaju da nije prošla liječnički ili selekcijsko letenje morala bi čekati drugi rok za upis na neki drugi fakultet. Srećom za to nije bilo potrebe jer je uspješno prošla liječnički pregled i pristupila selekcijskom letenju koje uključuje nekoliko sati letenja, gdje se s pilotske strane procjenjuje sposobnost kandidata za školovanje i obuku za zvanje vojnog pilota. Anamaria je tada 2013. već pri prvom letu shvatila da je na pravom putu. ‘’Kad sam prvi put sjela u avion znala sam da je to to. Istina, nisam znala što me čeka i kako će to sve izgledati, ali bila sam sigurna da želim letjeti i osjećala sam se dobro’’, govori. Bile su to velike odluke za osamnaestogodišnju djevojku, ali danas kad pogleda unatrag kaže da ne bi ništa mijenjala.

Završetkom školovanja i dobivanja prvog časničkog čina Anamaria i službeno postaje pilotkinja te odlazi u Divulje u 395. eskadrilu transportnih helikoptera. Usto, bila je i kopilot na Mi-8 helikopterima. Priznaje da joj je prvotni san bio letenje avionom, ali kad se upoznala s helikopterom shvatila je da je to posebna letjelica koja ima svoje čari. ‘’Tko nije sjeo u helikopter kao pilot ne zna koliko je poseban osjećaj upravljati njime i teško je dočarati tu ljepotu. Helikopter može sletjeti na bilo koju površinu koja zadovoljava uvjete za slijetanje i to je stvarno fascinantno,“ objašnjava nam i prisjeća se nekih od najljepših lokacija po Lijepoj Našoj gdje je imala priliku sletjeti. Trenutačno je pripadnica 194. eskadrile višenamjenskih helikoptera smještene u vojarni “Lučko“ gdje nastavlja bogatiti svoje iskustvo u letenju i skupljati sate naleta.

Lijepa sjećanja iz pilotske kabine

Kad su u pitanju neki posebni trenuci i izazovi tijekom letenja natporučnica Ćurković Antunović posebno se prisjeća službe u Divuljama kad im je pomoć civilnim institucijama bio prioritet. Medicinski letovi bili su svakodnevica, a svaki je dan završavao s osjećajem ispunjenosti. “Na kraju dana shvatiš da si nekom spasio život i da je to doista humano. Radiš ono što voliš i uz to imaš priliku napraviti nešto iznimno značajno,” prepričava nam natporučnica. Tijekom dvije misije na Kosovu doživjela je posebna i izazovna iskustva u letenju. “Letenje iznad planina viših od 2000 metara bilo je pomalo izazovno s rjeđim zrakom i zahtjevnijim uvjetima, ali ostaje mi lijepo sjećanje na prekrasne prizore, pogotovo tijekom zime kad je sve bijelo,’’ prisjeća se.

Među najboljima

Tijekom proljeća prošle godine natporučnica je s još sedmero kolega iz HRZ-a pohađala američku inačicu napredne časničke izobrazbe koja se održavala u Međueuropskoj akademiji zračnih snaga u Njemačkoj u trajanju od pet tjedana. Školu je pohađalo 47 polaznika iz različitih zemalja, uključujući Europu, Ameriku i prvi put Afriku. Ključni su segmenti izobrazbe akademski dio, praktične i sportske vježbe te razvoj zapovjednih i komunikacijskih vještina. Javni govor i nastup te pisanje eseja i seminara stalno su se provlačili kroz program, što je Anamariju posebno oduševilo jer je imala odličnu priliku uvježbati engleski jezik i svoj javni nastup. Polaznici su bili podijeljeni u četiri tima i međusobno su se stalno natjecali u rješavanju određenih problema, trčanju, zapovijedanju ili fizičkom rješavanju problema. “Nije bilo pasivnog sjedenja i slušanja. Stalno smo bili u pokretu, rješavali zadatke i razvijali timsku koheziju”, prepričava natporučnica. Za završni zadatak morali su otrčati deset kilometara, od toga pet kilometara sami, a drugih pet s timom. Njezin je tim postigao najbolje rezultate i pokazao zavidnu spremnost i timski duh. 

Natporučnica Ćurković Antunović, uz još jednog američkog polaznika, istaknuta je kao najbolja polaznica škole u svim segmentima – akademskom, praktičnom, timskom i vojničkom. Priznanje ju je posebno iznenadilo jer za razliku od drugih pohvaljenih polaznika njoj engleski jezik nije materinski. Za ovu školu kaže da joj je pružila neprocjenjiva iskustva i znanja koja će primjenjivati ne samo u poslu, nego i u životu, pogotovo kad je riječ o reagiranju u stresnim situacijama i komunikaciji. Za Anamariju cjeloživotno je obrazovanje jako bitno za osobni i profesionalni razvoj, a posebice u vojsci. ‘’Kroz školovanja i susrete s pripadnicima drugih vojski stječemo nova znanja, širimo vidike i dobivamo priliku sagledati vlastiti rad iz druge perspektive, što je inače teško postići u svakodnevnoj rutini’’, ističe.

Modernizacija HRZ-a

Što se tiče napretka u helikopterskoj i avionskoj sastavnici smatra da je to jedini ispravan put kako zrakoplovstvo treba teći jer su letjelice okosnica cijele zrakoplovne grane. ‘’Prelaskom na zapadnu tehnologiju helikoptera dolazi do promjene u načinu letenja i korištenju napredne elektronike. Drago mi je da sam u vremenu zrakoplovstva kad se dogodila ova velika prekretnica letjelica,’’ ističe Anamaria. Kaže kako se unutar HRZ-a osjeti nova atmosfera,  piloti i tehničari motivirani su kao da su tek ušli u zrakoplovstvo što pokazuje da iako smo mala zemlja dajemo sve od sebe da držimo korak s globalnim standardima. ‘’Treba iskoristiti potencijal svakog pilota jer nas nema mnogo, a krajnji je cilj da nas bude što više,’’ naglašava.  Svaki pilot teži tome da bude što bolji u svojem poslu i napreduje, a to se postiže jedino letenjem u različitim situacijama. Za Anamariju to sigurno neće biti problem jer je stekla dobre radne navike još tijekom školovanja. Letenje joj je i dalje neopisiv užitak i svaki put kad sjedne u pilotsku kabinu doživljava ga kao prvi. ‘’Dokle god sa smiješkom ulazim u helikopter znam da je to moj pravi put’’, govori i naglašava da je ključno znati svoje granice i razumjeti letjelicu, ali i sebe kao pilota. U ovom poslu nema nedjelje ili blagdana, radi se sve, ali unatoč tomu ova mlada pilotkinja kaže da nijedan dan na poslu ne radi s osjećajem težine, već s istinskim zadovoljstvom i upravo zato preporučuje ovaj poziv svima koji imaju imalo želje i volje da postanu vojni piloti. Prolazak liječničkog pregleda i selektivno letenje s deset sati naleta dovoljni su da netko otkrije je li ovo pravi poziv za njega. ‘’Malo je teže doći do pilotskog poziva, ali jednom kad počnete letjeti shvatite da se trud isplatio’’, poručuje natporučnica i dodaje da je ovo idealan poziv za sve one koji traže dašak adrenalina u poslu i žele istinski uživati u onom što rade.

TEKST: Janja Marijanović Šaravanja; TEKST: IEAFA, Tomislav Brandt