Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo zadnju od pet priča koje su osvojile treću nagradu

Kada odrastete, mislite da se više nikada nećete bojati stvari kojih ste se bojali kada ste bili djeca. Svoje dotadašnje strahove, koji su često bili plod bujne dječje mašte, jednostavno ostavite iza sebe i prijeđete preko njih. Sjećam se tako svojeg prijatelja Vite. Od vrtića smo bili nerazdvojni prijatelji. Svaki od nas imao je svoje strahove. Vito se bojao susjedova zapuštenog i obraslog dvorišta. Zvuči glupo, ali zapravo bojao se nekakve ostave sa stražnje strane susjedove kuće na koju je gledao prozor njegove sobe. Stalno je razmišljao kako će nešto izletjeti i u isti trenutak skočiti na njegov prozor. “Što može biti tako strašno u dvorištu?” pitao sam Vitu pokušavajući sakriti svoj sumnjičavi osmijeh da ga ne bih uvrijedio, ali on me uvjeravao kako u toj kućici nešto čuči što ga promatra svaku noć. Pokušavao sam sve okrenuti na šalu i izvaditi Vitu iz njegove smrtne ozbiljnosti, no on bi samo slegnuo ramenima i pognuo glavu prema tlu dajući mi jasan signal da sam opet, po tko zna koji put, pretjerao.

I ja sam imao svoj strah. Bojao sam se mraka. Vrata moje sobe uvijek su morala biti otvorena kako bi iz hodnika dopiralo svjetlo. Svake sam noći strepio od čudovišta koje će me zgrabiti i sa sobom odvući u tamu. Vito mi se nije smijao. Razumio me je i kao da je vidio u tom mraku i više negoli sam ja vidio. S vremenom je moj strah prošao, a ja sam mislio da se više nikada neću bojati mraka. No samo sam mislio. Mrak ima sposobnost pritajiti se i praviti se kao da ga nema. Ali samo čeka priliku da te zgrabi. Kada u tebi bude najmanje svjetla.

Kao da je sada, vidim nas petoricu kako se borimo i ne damo mraku da proguta naše selo. Silno smo željeli obraniti svoje selo, ali jednostavno više nismo mogli. Bez hrane, streljiva. Bez nade, potpuno ostavljeni u mraku iz kojeg jednostavno nismo vidjeli svjetlo. Zatvorili su nas, pokušavali od nas izvući bilo kakvu informaciju. Nismo im ništa otkrili. Svijetlili smo, ne dopuštajući mraku da nas zamrači. Njihov odgovor bile su batine. Batine ponedjeljkom, batine utorkom, batine srijedom. I u četvrtak, barem mislim, dospio sam u ćeliju, skučeni sobičak bez tračka svjetla.

Mrak. Mračan kao i ćelija u kojoj sam bio zatvoren. Potpuni, crni, teški mrak. Jedino sam njega tada vidio. Ako se mrak uopće može vidjeti. Osjećao sam ga. Isto kao i one noći kad sam se u svojoj sobi probudio nakon ružnog sna. Iako je iz hodnika dolazilo svjetlo. U toj mračnoj ćeliji opet je u meni oživio onaj mali izgubljeni i preplašeni dječak koji je sjedio na krevetu i dozivao mamu. “Mama! Mama!” O, kako sam je želio vidjeti tada. Da se kao nekada, onako preplašen i malen, privinem uz nju i bacim u njezin sigurni zagrljaj. Dolazile su polako i suze, ali mrak je i dalje bio prisutan. Ni traga od svjetla ni glasa od glasa koji bi me izbavio iz ove smrdljive ćelije. A želio sam pobjeći i sve ih vidjeti, i mamu i tatu. Barem još jednom. Ali ispred sebe vidio sam samo mrak. Pokušavao sam odškrinuti svoje srce da bi ušlo barem malo svjetla. Želio sam vidjeti svoju obitelj. Osjetiti toplinu svojega doma. Vidjeti mamu kako viri iz kuhinje čekajući peticu iz testa iz matematike za koji sam se spremao danima. Čuti tatine ohrabrujuće riječi nakon izgubljene nogometne utakmice s protivničkom ekipom iz susjednog grada. Fida kako se, mašući repićem, veseli mojem povratku iz škole. Ali nije bilo ničega. Smrad ćelije gušio je sva moja sjećanja. Zatvarao sva vrata i prozore mojega srca. Mrak je sve gutao, nezasitno i bijesno, ne dopuštajući da ostane i jedna koščica uspomene, makar slomljena, na životu.

Kao da je sada, čujem komešanje ispred zgrade, vjerojatno se mijenjala straža. Više nisam znao ni koliko je sati. Minute su trajale kao vječnost. Svaka sve neizvjesnija. Dugo sam već bio ondje. Ni sam ne znam koliko. Dvije su ćelije s moje desne strane bile prazne. Prije nekog vremena odvukli su mladića iz ćelije do moje. Nekolicina muškaraca, bilo ih je barem pet. Strašniji od mraka. Lica su im bila poput dvorišta Vitina susjeda. Neuredna i prljava. U njihovim očima kao da je nešto samo čekalo trenutak da nekoga proguta. Možda čudovište iz mojega sna? Prenuo sam se na zvuk ključeva misleći da će otvoriti moja vrata. Ali kada sam čuo drugo ime, osjetio sam neko olakšanje. Bilo je kratkotrajno jer sam od tog trenutka bio sve napetiji iščekujući trenutak kada će se opet čuti zveket ključeva. Tada će biti moj red, znao sam da sam ja sljedeći po kojega će doći. Ne znam gdje su odveli mladića iz susjedne ćelije, ali u tu ćeliju nije se nitko vratio. Bojao sam se najgoreg. Da sam mogao, bio bih najradije povikao iz svega glasa. Mrak me je prožimao, a umjesto lijepih uspomena ispred mene su tada bile slike prokletog rata koji nikako nije prestajao.

Sjećam se onih dana kada je sve krenulo. Vito se prestao bojati onoga susjedova dvorišta. Uvijek mi je ponavljao da u ljubavi nema straha i da ljubav razgoni svaki strah. Vjerovao sam mu. No, u meni je ostao i dalje onaj isti strah. Možda jer nisam dovoljno ljubio? Ali Vito mi se nikada zbog toga nije smijao. Bio je tu za mene. Vjerovao je u mene. I ja sam vjerovao njemu. I uz njega me nije bilo strah. Kao i obično subotom ujutro Vito je stigao po mene, ali umjesto u park ili do grada ovaj smo put otišli do vojarne gdje smo se, da nitko od naših ne zna, prijavili kao dobrovoljci. Nisam tada znao što je zapravo rat. Iako smo svakodnevno gledali snimke naših vojnika s bojišta, sve mi je to bilo nestvarno. I nekako daleko. Čudno, nije me bilo strah. Možda zato jer sam stvarno ljubio? Vjerovao sam Viti. I znao da činim pravu stvar. Dopuštamo svjetlu da odagna sav mrak. No nisam znao da ću iz tog rata, ako uopće iziđem, izići bez nasmijanog mladića koji me i natjerao da onog jutra u vojarni stavim svoj potpis i pobijedim svoj strah. Bez Vite. U tom sam trenutku poželio umrijeti samo da više nikad ne vidim tu sliku pred očima. Onaj snijeg koji je pod njim polako dobivao crvenu boju i onaj pogled za koji smo obojica znala da nam je posljednji. “Tko će sada svirati njegovu gitaru brižno naslonjenu u kutku sobe? Hoće li itko ikada imati snage iz njegova ormara izvući Zvonin dres? Tko će sada uperiti prst u moj bijeli dres imitirajući smiješni naglasak kakvim pričaju moja nona i nono?” pokušavao sam u sebi ostaviti upaljeno svjetlo, ali mrak je postajao sve proždrljiviji i jači. I Vitu je progutao kao i sve što sam volio. Samo je bilo pitanje kada će odvući i mene…

Kao da je sada, čujem zveket ključeva i duboki muški glas: “Ante. Ćelija broj 7.” Užurbani koraci postajali su sve bliži. U tren oka izvukli su me iz ćelije i preko mene prebacili neku smrdljivu vreću. Borio sam se s njima, a kao rezultat mojeg opiranja stiglo je nekoliko bolnih udaraca u rebra. Moje tijelo više je i otupilo na udarce koliko ih je primilo tih zadnjih dana. Opet su me premjestili, ovaj put u neku prostraniju sobu čiji je jedan maleni prozor gledao na dvorište velike zgrade. Dvorište strašnije od dvorišta Vitina susjeda. Ondje su bili parkirani autobusi iz kojih je izlazila gomila žena i djece. Nadao sam se vidjeti nekog našeg vojnika, ali očito da su ondje bili samo civili koji su u koloni, praćeni stražarima, ulazili u jedan od velikih hangara. Nastao je žamor nakon kojeg su stražari pucali u zrak tjerajući preostale ljude da što brže uđu unutra. Dvojica vojnika zvjerski su zgrabila jednu djevojku s kraja kolone i odvukli je sa sobom. Opirala se svom snagom, ali više nije mogla. Pala je na pod i pljunula jednom vojniku u lice.

Njezino vrištanje postajalo je sve tiše i tiše kako su se odmicali od hangara. Osjećaj znatiželje i zanimanja za zbivanja sada je ponovno zamijenio strah. Više nisam gledao na prozor. Legao sam na pod i bacio pogled na sobu. Metci na podu i tragovi krvi na zidovima dali su mi do znanja kako se ondje obavljaju strijeljanja. I ono malo svjetla što je dopiralo kroz prozor pretvorilo se u mrak. Sklupčao sam se u kutu i zaplakao toliko jako da više nisam imao suza. Znao sam da su to bili moji posljednji trenutci. Brzinom su munje u prostoriju uletjela dva vojnika, ista ona koja su maločas vukla djevojku. Jedan od njih već je imao uperenu pušku. “Diži se gore i da se nisi mrdao!” golim zidovima odzvanjao je prodoran glas vojnika koji mi se tada činio toliko dalek i nestvaran. Više ništa nisam čuo, osim prigušenog zvuka puške u daljini. Više ništa nisam vidio, osim mraka u koji sam propadao sve dublje i dublje.

…

Iz tog mraka ispred mene se odjednom stvorio tračak svjetla, nekakva bjelina. Trčao sam prema svjetlu što sam brže mogao. Kao da više nisam osjećao modrice. Kao da je rat sada negdje daleko. Kao da se vraćam doma. Svojima. Kao da ću se opet susresti s Vitom. Stigao sam nadomak svjetla, ostavljajući iza sebe mrak rata i patnje. Odjednom, više nisam bio sam. Prišao mi je netko kao svjetlo. Zapravo on je bio svjetlo. Širio je oko sebe neopisivi mir.

“Nema veće ljubavi od ove: dati život za svoje prijatelje”, rekao mi je stavljajući svoje ruke na moje rame.

“Dati život za prijatelje? Pa Hrvatska je za mene i više od toga”, odgovorio sam mu.

On se samo nasmiješio. Blago i nježno. Uzeo me za ruke i uveo u svjetlo.

Odavde svijetlim svojoj Hrvatskoj.

U ljubavi nema straha. Prava ljubav razgoni svaki mrak.

Ivan Mandarić, učenik 4. razreda Nadbiskupijske klasične gimnazije “Don Frane Bulić” s pravom javnosti, Split