Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike. Prvu nagradu dobila je priča Najvjerniji prijatelj koju je napisala Maria Dubravac

Za svoj šesnaesti rođendan konačno sam uspjela uvjeriti roditelje kako sam dovoljno stara i odgovorna da bih se mogla brinuti za nekog simpatičnog čupavog kućnog ljubimca pa su naposljetku, umorni od moje ustrajnosti, obećali nabaviti mi psa kada dođe proljeće.

Tu sretnu vijest podijelila sam sa svojim didom, toliko ushićena da nisam primijetila kako je neka plava sjena prešla preko njegovih očiju. Dok sam kao navijena govorila o imenima koja bih mogla dati svome budućem ljubimcu, dida kao da je Dunavom nekamo otplovio… Sjetio se psa kojega je on nabavio mome ocu nekoliko godina prije početka rata u Vukovaru. Taj pas zvao se Dambo, a bio je veliki smeđi mješanac njemačkoga ovčara i tko zna čega, slatkih smiješnih ušiju koje su se podizale i spuštale ovisno o znatiželji…

Početkom studenoga 1991. godine, kad je rat u Vukovaru dosegnuo svoj vrhunac i pokazao svoje najstrašnije lice, moj dida, koji je tada bio mladi branitelj, svakoga je dana s obrambenog položaja na kojemu je bio raspoređen dolazio kući nahraniti Damba. To je uvijek bilo u vrijeme zatišja od bombardiranja ili neposredno nakon napada agresora. Dambo bi didu dočekao skačući od radosti, a onda navalio na hranu koju je u to ratno vrijeme dobivao samo jednom dnevno, prilično skromno. Ionako mu je, kao da je ljudsko biće, više značio susret s didom.

Toga dana oko podneva, dok je zimsko sunce zaklanjala siva ratna mrena, došlo je do prekida neprijateljske vatre i prilike da u nekoliko sati zatišja dida pođe kući u kojoj je tada ostao samo Dambo te ga nahrani. Međutim, već ispred kuće opazio je da nešto nije u redu. Dambo nije dočekao didu u dvorištu, nego se skrivao u podrumu kuće u koju je inače uskakao kroz razbijeno staklo ulaznih vrata. Iskočio je na dvorište, dotrčao do moga dide “javiti mu se”, ali činio se jako uznemiren i nervozan, a na donesenu hranu nije se obazirao. Uplašeno je ulazio-izlazio iz kuće, i to je neprestano ponavljao kao da moga didu poziva za sobom ili mu želi reći kako nešto sluti. To je ponašanje izazvalo znatiželju i oprez moga dide pa je ušao u kuću i spustio se za njim u podrum kako bi vidio zbog čega se pas tako neobično ponaša. Samo nekoliko trenutaka kasnije na kuću i cijelo susjedstvo počele su padati minobacačke granate. Dida i Dambo ostali su skriveni u podrumu do završetka napada. Nakon toga jedva su izašli van zbog urušenog zida, i to potpuno bijeli od prašine i šute koja ih je zasula.

Kao u nekom starinskom romanu ili filmu o psu koji je prošao milje i milje da bi se vratio kući svome gazdi, i u ovoj se priči potvrdilo da je pas stvarno najvjerniji čovjekov prijatelj koji je svojim šestim čulom predosjetio iznenadni neprijateljski napad i tako spasio život mome didi koji je, preživjevši vukovarsku kalvariju, dobio priliku o Dambu ispričati priču svojoj unuci – meni.

Didina priča riješila je moju dvojbu koje ime dati svome ljubimcu. Uvjerena sam kako ću svome Dambu biti najbolja prijateljica, a ne samo vlasnica. Želim da moj pas nosi to ime kao uspomenu na didinoga četveronožnog prijatelja i spasitelja… Dida je priču o Dambu zaustavio na mjestu na kojemu se s njom mogao nositi. Umjesto da s godinama posve zacijele, neke rane kao da se opet otvore. Moj dida, hrabri vukovarski branitelj koji se nije bojao nikoga i ničega dok god se na vodotornju vijorila hrvatska zastava, s godinama je postao nježan kao dunavski povjetarac u neko davno, mirno, predratno vrijeme kad se na radiju mogao čuti gradski šlager O divni moj Vukovaru ti…

Još samo par dana nakon toga granatiranja dida se mogao probiti do kuće i nahraniti psa jer linija obrane morala se povući s toga područja. Bio je to posljednji njihov susret prije nego je svatko pošao svojim teškim putem… Moj dida odveden je u Velepromet, pa u logore Sremsku Mitrovicu i Stajićevo… a Dambo… tko zna… Njegove podignute uši sigurno su se još dugo nadale poznatome koraku, ali dida nije dolazio…

Nezaboravne su strašne snimke s ulica Vukovara nakon njegova pada. Kolona ljudi, iscrpljena, uplakana, blijeda i ustrašena nakon mjeseci provedenih u podrumima prolazi svojim razrušenim gradom… a među njima uvijek neki pas. Najvjerniji čovjekov prijatelj. Dambo.

Priča je inspirirana stvarnim događajem s kraja listopada 1991., Lijeva supoderica, Sajmište, Vukovar

Maria Dubravac, učenica 2. razreda XI. gimnazije Zagreb