Saveznički strategijski koncept iz 1999. opisuje sigurnosne rizike za NATO kao “mnogostrane i teško predvidljive”. Prihvaćajući nove sigurnosne izazove u SC 99 zaključuje se kako se strategijsko okruženje neprestano mijenja u načelno pozitivnom smjeru za Savez i da Savez, uz druge organizacije, ima odlučujuću ulogu u izgradnji Euroatlantske sigurnosti, osobito od kraja hladnog rata

Od kada je opasnost od općeg rata u Europi prividno nestala, zemlje saveznice i ostale zemlje Euroatlantske regije suočavaju se s drukčijim vrstama ugroza i nestabilnosti, kao što su etnički sukobi, kršenja ljudskih prava, politička nestabilnost. Naravno, tu su i prijetnje širenja nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja u raznim oblicima. Sve to je ozbiljna prijetnja i zahtijeva osobitu pozornost, poglavito ako se ima na umu i dostupnost sofisticiranih tehnologija potencijalnim napadačima. SC 99 je u napadu na SAD pokazao kako se sigurnosne ugroze šire i uključuju terorizam, sabotaže, organizirani kriminal i napade na ključne resurse. Uvažavajući takve činjenice, Savez će sigurno temeljno preispitati temeljne sigurnosne zadaće.  Ovo je popis pet temeljnih sigurnosnih zadaća NATO-a zadanih Strategijskim konceptom 99: sigurnost, konzultacije, odvraćanje i obrana, upravljanje krizama i partnerstvo. Promatrani istodobno, tih pet temeljnih zadaća omogućuju NATO-u ostvarivanje temeljnih i trajnih ciljeva. Prve tri: sigurnost, konzultacije, odvraćanje i obrana istovjetne su konceptu iz 91.
Upravljanje krizama i partnerstvo nove su zadaće u Konceptu 99. One su ugrađene posebice zato da bi se osnažila sigurnost i stabilnost euroatlantskog područja.
Znakovito je kako je zadaća iz SC 1991 “Očuvanje strategijske ravnoteže u Europi” brisana. Ona se nije mogla održati jer su odnosi između NATO-a i bivšeg Sovjetskog Saveza nadišli snažne bipolarne relacije. Prva temeljna sigurnosna zadaća je “sigurnost”, a kao što se može primijetiti, demokratski procesi su temelj NATO-ovog poimanja sigurnosti. U svojem budućem djelovanju Savez će nastaviti uvažavati legitimne sigurnosne interese drugih zemalja poglavito tražeći načine mirnog rješavanja kriza.
Druga zadaća, konzultacije, naslanja se izravno na Washingtonski ugovor, članak IV. U ugovoru je zapisano: “Strane će se konzultirati uvijek kada je po mišljenju bilo koje od njih ugrožen teritorijalni integritet, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od njih”.
Treća temeljna sigurnosna zadaća u novom konceptu u korelaciji je s primarnom zadaćom Saveza: odvraćanje i obrana od ugroze bilo koje NATO članice. Ta zadaća vodi nas prema samim korijenima NATO-a, utemeljenim u člancima 5. i 6. Washingtonskog ugovora. Temeljno načelo NATO-a je kako se oružani napad na bilo koju članicu Saveza shvaća kao napad na sve članice. Taj napad može biti napad na teritorij NATO članice, napad na snage, vozila ili zrakoplove.

Upravljanje krizama
“Upravljanje krizama”, “prevencija konflikata”, i “non-art 5 operacije odgovora na krize neobuhvaćene člankom 5” mogu se prepoznati u zadaćama koje je NATO provodio na području Balkana. U usporedbi sa Strategijskim konceptom 91. sada je snažnije istaknuto “upravljanje krizama”, i to je razlog zašto je ova zadaća podignuta na razinu temeljne sigurnosne zadaće. Taj status ona nije imala u prethodnom strategijskom konceptu. U izjavi Washingtonskog summita objašnjava se kako će ova temeljna sigurnosna zadaća, uz punu implementaciju CJTF koncepta, Savezu biti važno novo sredstvo u upravljanju krizama u XXI. stoljeću [41. pasus]. Nova je i peta temeljna sigurnosna zadaća – “partnerstvo”. Partnerstvo je uključeno u novi koncept na ovoj razini kako bi se i na taj način potvrdila važna uloga partnerskih zemalja za Savez. Zaključujući usporedbe strategijskog koncepta 99 sa strategijskim konceptom 91 može se reći, kako “Upravljanje krizama” i “Partnerstvo” kao nove Temeljne sigurnosne zadaće ( FST) imaju utjecaj na tekuće zadaće.

Smjernice za snage
Glavna uloga vojnih snaga Saveza je očuvanje mira i jamčenje političke neovisnosti i sigurnosti svih svojih država članica. Upravo stoga, NATO je sposoban voditi misije različitog intenziteta i sadržaja, kao što su držanje rizika na distanci, što podrazumijeva sučeljavanje s krizom što je ranije moguće, vodeći operacije odgovora na krize samostalno ili kao operacije u potpori drugim organizacijama. To podrazumijeva da NATO treba izgrađivati dobro izvježbane i dobro opremljene snage na odgovarajućoj razini spremnosti, ograničene, ali dostatne snage koje će biti spremne na reakciju što je prije moguće u cijelom spektru mogućnosti. Strategijski koncept 99 predviđa i veliki broj snaga koje će biti na raspolaganju na određenoj razini spremnosti za nastavak produljenih operacija na teritoriju ili izvan teritorija Saveza. Savez će, prema dokumentu, osigurati mogućnosti za izgradnju velikih snaga za specifične ograničene operacije, ali i za slučajeve iznenadnih ugroza na dugo razdoblje. Tada se u obzir uzimaju pojačanja, mobilizacija i rekonstrukcija snaga!
Opća potreba Saveza za izgradnjom dobro uvježbanih I dobro opremljenih snaga na odgovarajućoj razini spremnosti cijelog kontingenta zahtijeva posjedovanje temeljnih operativnih sposobnosti. Te sposobnosti potrebno je održavati i na kratko i na dugo razdoblje, i to za cijeli spektar mogućih misija.
Najtemeljnija sposobnost, ako se tako može reći, jest vjerodostojnost. Snage moraju stvarno biti sposobne za obavljanje dodijeljenog im posla.
Naravno da konkretni zahtjev prema snagama ima implikacija na strukturu snaga, razinu snaga i opreme; spremnost, dostupnost i održivost; obuku i vježbe, opcije razvoja i uporabe snaga te mogućnosti izgradnje snaga i mobilizaciju.

Temeljne postavke SC 99
Temeljna postavka Koncepta bila bi da su NATO operacije izvan teritorija Saveza postale vrlo slične operacijama kolektivne obrane. Pred snage se postavlja velik pomak u kriterijima: razvoj pričuvnih snaga, optimiziranih za obranu nacionalnog teritorija, a uz potrebnu modernizaciju njihovo dovođenje na razinu razvijenih i održivih snaga. NATO “razina ambicija”, kao glavna politička smjernica za obrambeno planiranje snažno podupire duh SC. Jedini smisao oružanih snaga jest da ih možemo uporabiti u slučajevima (naravno, govori se iz perspektive Saveza), kada su nam one potrebne. Za mnoge zemlje saveznice vrlo dugo to nije bio slučaj. Naime, operacije izvan nacionalnih teritorija traže mnogo složeniju, razvijeniju logističku potporu, mogućnosti strateškog transporta borbenih postrojbi, napredne sposobnosti zapovijedanja i nadzora (C2), izvrsnu obavještajnu pripremu i precizne (uglavnom u prvoj fazi zračne) napade, ako želimo minimalizirati posljedice i kolateralne štete. Kako bismo mogli odgovoriti tim zahtjevima, trebamo vojnika koji je pripremljen za raspoređivanje tamo gdje je to i kada je potrebno!

Nacionalno sudjelovanje u operacijama koje nisu predviđene člankom 5. temelje se na odlukama od slučaja do slučaja. Ne može se unaprijed znati – u trenutku kada kriza počinje – koje će sposobnosti i mogućnosti biti na raspolaganju zapovjedniku snaga u specifičnoj situaciji. NRF (snage za brzi odgovor) su jedno od rješenja: jasne nacionalne odluke o snagama za NRF, kao i odluke o tome kakvim će se još snagama uključiti u provedbu odluka NAC-a test je uspješnosti. PzM je jedan od ključnih čimbenika u uspješnom djelovanju NATO-a i njegov utjecaj je u porastu. Sedamnaest partnera, uključujući Rusiju, imaju snage raspoređene na Balkanu u NATO vođenoj operaciji. Rusija već dugo nije dio problema, ona je čimbenik rješenja. To bi mogao biti primjer za buduće operacije. Bez potpore PzM zemalja, NATO ne bi mogao provesti CJTF HQ koncept.

Pripremio Dražen JONJIĆ