Pod ovim geslom 16 pripadnika Pukovnije Vojne policije krenulo je u devotodnevnu hodnju od Zagreba do Vukovara tijekom koje su prehodali više od 300 kilometara. Tom prvom, povijesnom hodnjom htjeli su iskazati zahvalu poginulim vukovarskim herojima generalu Blagi Zadri i bojniku Alfredu Hillu, ali i svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu

Premda vidljivo umorni, žuljevitih nogu, ali srcem ispunjenim srećom i ponosom što su uspjeli realizirati sjajnu ideju, 16. pripadnika Pukovnije Vojne policije stiglo je 16. listopada na njihov krajnji cilj – Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata. Datum dolaska nije slučajno odabran jer se taj dan obilježava pogibija dvojice istinskih vukovarskih heroja generala Blage Zadre i bojnika Alfreda Hilla koji su svojim suborcima bili mnogo više od zapovjednika. Bili su istinski primjeri kako se voli svoja domovina i kako je za njezinu slobodu potrebno dati najviše što se može, pa ako je potrebno i vlastiti život. Upravo zbog toga nitko od sudionika hodnje nije želio da se o umoru, teškim nogama i žuljevima uopće posebno govori, ponizno i skromno ističući kako je njihova žrtva neznatna u odnosu na ono što su dali poginuli hrvatski branitelji. Ipak svi oni zavređuju svako poštovanje, divljenje i zahvalnost.

Od ideje do realizacije – mjesec dana

Stožerni narednik Mario Kufner i nadnarednik Krešimir Bakula bili su idejni začetnici hodnje, a nerijetko na posao i s posla idu pješice. Na jednom od spomenutih pješačenja došli su na ideju kako bi se mogla organizirati hodnja u čast poginulim braniteljima. Počeli su realizirati projekt za koji i nije bilo previše vremena, ali željeli su pokušati pa su svojom motiviranošću i upornošću na kraju i uspjeli. Za hodnju su se prijavili pripadnici Pukovnije koji su bili sudionici Domovinskog rata od samog početka, ali i oni koji su rođeni nakon rata. Bez obzira na razlike u iskustvu i godinama pokazali su da za vrijedne inicijative i dobre projekte nema nikakvih zapreka.

”U Hrvatskoj sam vojsci 22 godine i sve te godine pripadnik sam Vojne policije. Sin sam poginulog branitelja i oduvijek imam poseban pijetet prema žrtvama ili ljudima koji su na bilo koji način u ratu nekog izgubili,“ ističe nadnarednik Krešimir Bakula te nastavlja: ”Iskreno, očekivao sam da će mi u fizičkom smislu biti puno teže, ali svakim prijeđenim korakom tijekom hodnje i prolaskom kroz mjesta koja su nam bila na putu dodatno sam potvrdio ono što sam i prije znao, a to je da obični ljudi beskrajno vole i cijene Hrvatsku vojsku. Upravo ta spoznaja davala mi je dodatni poticaj tijekom hodnje. General Blago Zadro i bojnik Alfred Hill velika su mi inspiracija u životu i radu i upravo stoga mi je drago što sam bio sudionik hodnje njima i svim poginulim hrvatskim braniteljima u čast.”

Narednik Dražen Tomac pripadnik 3. satnije Pukovnije Vojne policije, najstariji sudionik hodnje, istaknuo je kako mu je glavni motiv bilo sjećanje na sve poginule pripadnike Vojne policije, a jednako tako i na sve ostale poginule hrvatske branitelje. ”Sad kad sam pri kraju karijere želio sam na neki način sve ono što baštinim iz Domovinskog rata objediniti i sa sobom ponijeti lijepu uspomenu. Neke posebne krize tijekom hodnje nisam imao jer sam tijekom karijere bio i u specijalnim postrojbama pa sam na takav tempo života i rada naučio. Motiv koji sam imao kad sam se odlučio na ovu hodnju samo me tjerao naprijed. Žrtva koju su podnijeli svi hrvatski branitelji, a tako i general Blago Zadro i bojnik Alfred Hill nemjerljiva je s bilo čim i ona mi je stalna inspiracija i poticaj u radu.”

Gotovo na isti način razmišlja i jedan od najmlađih sudionika hodnje poručnik Kristijan Sigur pripadnik 1. satnije Vojne policije koji je rekao da je tom hodnjom želio iskazati počast i zahvaliti svim poginulim hrvatskim braniteljima za sve ono što su dali za slobodnu Hrvatsku kakvu danas imamo. ”Tijekom hodnje bilo je i umora i žuljeva no niti jednog trenutka nisam pomislio stati i odustati, a naprijed me tjerao upravo cilj koji sam si zadao prije početka hodnje te sam si ponavljao: ‘Ako su hrvatski branitelji tijekom Domovinskog rata mogli podnijeti žrtve koje su podnijeli onda moram i ja moći izdržati hodati devet dana.’ Usto, bili smo jako dobra i homogena grupa i hrabrili smo jedni druge i vukli naprijed. Premda sam rođen nakon završetka Domovinskog rata iz njega nosim domoljublje, a veliki su mi uzor svi heroji Domovinskog rata. Čast mi je nositi odoru hrvatskog vojnika i to me ispunjava ponosom.”

“I general Blago Zadro i bojnik Alfred Hill bili su karizmatični vođe u najtežim danima Domovinskog rata. Hrabrili su, poticali, davali nadu, čak i u trenucima kad nade više i nije bilo. Te su vrline u ono vrijeme u Vukovaru bile važnije negoli samo zapovijedanje. Sjećanje na njih dvojicu uvijek su svježa i gotovo da ih možemo osjetiti da su još uvijek s nama,” rekla je nakon završene hodnje stožerna narednica Antonija Pavičić. Ova relativno mala, ali hrabra skupina istinskih hrvatskih domoljuba pokazali su kako se i danas može pronaći način da se dostojno zahvali onima kojima smo dužni slobodu u kojoj danas uživamo. I zato im se još jednom na poseban način zahvaljujemo.

TEKST: Željko Stipanović/FOTO: Tomislav Brandt

---

O brzim, ali pomno isplaniranim pripremama za hodnju, kao i samoj hodnji tijekom devet dana piše nam jedan od sudionika nadnarednik Krešimir Bakula

Ideja da odamo počast poginulim pripadnicima Vojne policije u Domovinskom ratu i nakon njega tinjala je već neko vrijeme i često bismo je spomenuli, kolega Mario Kufner i ja. Zadnji put spomenuli smo tu ideju otprilike mjesec dana prije nego je hodnja počela. Dogovorili smo se da pokušamo realizirati svoj plan već ove godine. Poslije smo jedan drugom priznali da smo obojica sumnjali da je to u tako kratkom roku moguće izvesti. Odmah smo odredili da bi bilo idealno da se hodnja od Zagreba do Vukovara planira tako da njezin završetak bude 16. listopada 2022. u Vukovaru na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata gdje bismo se poklonili žrtvi pukovnika Alfreda Hilla na dan njegove pogibije.

Najviše nam je pomogao kolega Zvonko Lucić jer je imao jako puno iskustva s organizacijom sličnih pothvata. Već nakon nekoliko dana imali smo gotov idejni plan s razradom svih dionica i mjesta za spavanje. Otprilike tri tjedna prije početka hodnje shvatili smo da bi se ideja stvarno mogla provesti u djelo. Tad smo sve to prezentirali zapovjedniku Pukovnije Vojne policije brigadiru Tomislavu Kasumoviću. Ideja mu se svidjela, no morali smo napraviti Elaborat hodnje na temelju čega će odobriti ideju ili prolongirati provedbu za sljedeću godinu. Smatrao je da imamo jako malo vremena za organizaciju tako kompleksne zadaće, ali nas je svejedno podržao. Već sljedeće poslijepodne brigadiru smo poslali Elaborat koji je on proslijedio nadređenima. Kad smo saznali da je ministar obrane odobrio provedbu hodnje, shvatili smo da će se naša ideja realizirati.

Od tog trenutka sve je bilo puno lakše jer su nam se sve ustrojstvene jedinice Pukovnije stavile na raspolaganje i ne samo po zapovijedi nego i ljudski jer se većini svidjela ideja. Tad su počele “slatke brige”, a jedna od njih je koliko će se kolega prijaviti za taj pothvat. Na hodnju je krenulo 16 pripadnika PVP-a među kojima su bile dvije kolegice. Bili smo iznimno sretni jer se prijavio značajan broj mladih kolega. Željeli smo također da se prijavi određeni broj mlađih vojnih policajaca jer smo htjeli da se u Pukovniji poboljša međugeneracijska suradnja. Vrlo je bitno da mlade kolege iz prve ruke shvate razloge zbog kojih su se njihove starije kolege odazvale pozivu domovine kad je bilo najteže.

PRVA DIONICA: Zagreb – Ivanić Grad, duljina 52 km

Polazak je bio u 7 sati iz vojarne “1. gardijske brigade Tigrovi-Croatia”, a ispraćaj je bio skroman jer je cijela hodnja zamišljena tako da se pošalje poruka kako se skromno i ponizno može napraviti nešto veliko. Osjećala se napetost i blaga zabrinutost iako to nitko nije pokazivao. Naime, ovo je bila uvjerljivo najdulja dionica, a mislim da nitko od nas nikad nije u jednom danu prepješačio 52 kilometra. Bila je to možda i najteža dionica, no pokazalo se da svako zlo donese i nešto dobro. Posložili smo se kao kolona i to je bilo vrlo bitno. Zadnjih dvije-tri dionice sudionik Tomac, koji je i inače poznat po svojoj zaraznoj vedrini i dosjetkama, ispričao je nekoliko svojih dogodovština te nam je na taj način uvelike olakšao dolazak na cilj. Na samom kraju čak nas četvorica (Tomac, Baričević, Koči i ja) spontano smo počeli igru u kojoj jedan zviždi melodiju, a ostali pogađaju koja je to pjesma. Zamišljeno je da se na kraju svake dionice postrojimo i zapalimo svijeću poginulim braniteljima tog kraja. Dočekao nas je Željko Brezovački te smo zajedno zapalili svijeću na spomeniku poginulim braniteljima Ivanić Grada i odali im dužnu počast.

DRUGA DIONICA:  Ivanić Grad – Voloder, duljina 31 km

Ova je dionica bila osjetno kraća od prve pa smo svi bili motivirani da je što prije odradimo kako bismo stigli na spavanje malo ranije da se odmorimo i zakrpamo za treću dionicu koja je bila druga po duljini. Vrlo važni su nam bili kolege iz potpore koji su s dva obilježena vojnopolicijska vozila (kombi za stvari, ali i osiguranje te Ford Focus za osiguranje) bili s nama. Dakle, dok smo mi hodali, kombi sa stvarima, hranom, vodom, rezervnom obućom i odjećom pratio bi nas tako što bi se prebacivao u etapama da je u svakom trenutku na dvije – tri minute od nas. Za to bi vrijeme kolega s Ford Focusom izviđao mjesta za odmore i mjesta gdje bi možda bilo potrebno prometno osigurati hodnu kolonu. Što god bi zatrebalo bilo kojem sudioniku, kolege su nam donijeli u najkraćem roku. Velika im hvala jer bi bez njih bilo neusporedivo teže. Po završetku dionice u Voloderu su nas dočekali predstavnici lokalne zajednice te smo zajedno zapalili svijeću na spomeniku poginulim braniteljima njihova kraja.

TREĆI DAN:  Voloder – Novska, duljina 39 km

Druga najdulja dionica na kojoj su se već počeli pokazivati ozbiljniji problemi sa žuljevima, ali i s nakupljenim umorom. Jako smo se mučili jer nismo mogli držati tempo koji smo kao grupa već bili postigli. Ova hodnja nije zamišljena kao selektivna obuka gdje oni koji mogu idu dalje i ostavljaju one koji ne mogu. Upravo suprotno. Naša je hodnja bila i ostat će zadaća koja služi jačanju zajedništva među kolegama bez obzira na dob i čin. Neki od nas na okupljanju smo se prvi put upoznali pa su odmori na ovoj dionici bili malo dulji. Kolega iz potpore koji je na tri prve dionice bio zadužen za pružanje prve pomoći jer je certificirani CLS na ovoj je dionici imao pune ruke posla. Pomagali smo jedni drugima na svakom duljem odmoru tako što smo jedni druge istezali i masirali. Na ovoj smo dionici postali tim u punom značenju te riječi. U Novskoj su nas dočekali gradonačelnica Marija Kušmiš i koordinator za pitanja hrvatskih branitelja Ivica Vulić te smo zajedno zapalili svijeću poginulim braniteljima njihova kraja.

ČETVRTI DAN:  Novska – Nova Gradiška, duljina 37 km

Duž ove dionice na više smo mjesta vidjeli objekte koji imaju oštećenja još od rata. Prošli smo kroz mjesta u kojima su se vodile neke od legendarnih bitaka za vrijeme Domovinskog rata. Prošli smo i kroz neka mjesta gdje je agresor počinio strašne zločine pa smo dosta razgovarali i o tome. Zastali smo i pomolili se kod spomenika u Rajićima te na taj način odali počast žrtvama. Naravno da nismo mogli proći kroz Okučane, a da ne zapalimo svijeću na spomeniku VRO Bljesak Kristalne kocke vedrine. Svijeću smo zapalili s gradonačelnikom Acom Vidakovićem koji nas je lijepo ugostio i prilikom izviđanja trasa kretanja i bio je vrlo susretljiv jer mu se jako svidjela naša poniznost i skromnost. Po dolasku u Novu Gradišku ponovili smo ceremoniju paljenja svijeća na prekrasnom spomeniku poginulim braniteljima. Prvu izjavu za lokalne medije dao je kolega Rambo koji je iz tog kraja. Obuzele su ga emocije pa smo se šalili da je dao vrhunsku izjavu.

PETI DAN:  Nova Gradiška – Oriovac, duljina 31 km

Skupina je bila poprilično umorna i svi su imali neke poteškoće s kojima su se borili, ali prevalili smo više od pola puta pa je atmosfera bila na visokoj razini. Petu dionicu odradili smo dosta jednostavno i brzo. Čak smo i brzinu kretanja malo podigli taj dan. Mala crtica o pristupu kod najava lokalnoj samoupravi. S predstavnicima lokalne samouprave dogovorili  smo paljenje svijeća s napomenom da mi od njih ništa ne tražimo nego je pristojno najaviti se domaćinima kad se dolazi u njihov grad ili općinu te ih pozvati da nam se pridruže. Bio je to pun pogodak.  

ŠESTI DAN :  Oriovac – Slavonski Brod, duljina 25 km

Još jedna kraća dionica koju smo odradili dosta jednostavno i poprilično brzo. Kako smo imali u skupini kolegu Mrkalja, koji je svjedok vremena iz 1991. godine s tog područja, on nam je govorio o nekim uspomenama na ta ratna vremena. Pokazao nam je nekoliko lokacija na kojima su se držali položaji i kako je to izgledalo tih slavnih i teških dana. Po dolasku u Slavonski Brod izjavu za medije su dali kolega Mrkalj i kolega Blažić. Potonji je u vojsci nekoliko godina, a kolega Mrkalj od prvih dana, a još je zanimljivije da su prvi susjedi. Paljenje svijeće uveličali su predstavnici Grada i Županije. Medijski najbolje popraćeno dotad. Tad smo shvatili da ova priča raste.

SEDMI DAN:  Slavonski Brod – Strizivojna, duljina 32 km

Već smo ušli u rutinu i sve se odvijalo prema planu. Ovu smo dionicu odradili kao da hodamo već godinama. Primijetili smo da sve više ljudi zna da smo mi oni vojnici koji hodaju od Zagreba do Vukovara. Svi su nam davali potporu i zvali nas da se okrijepimo kod njih. Ispred Osnovne škole “Vjekoslav Klaić” u Garčinu dočekale su nas učiteljice s učenicima koji su obilježavali dane kruha i počastili nas. Gesta koja nas je sve obradovala. Kao i svaki put na kraju dionice zapalili smo svijeću na spomeniku poginulim braniteljima u Strizivojni s predstavnicima lokalne samouprave. Navečer smo se malo družili i porazgovarali o stvarima koje bismo popravili za sljedeću godinu. U raspravu smo uključili mlađe kolege kako bismo im pokazali da je i njihovo mišljenje vrlo bitno te da sudjeluju u donošenju odluka jer su punopravni dio tima. Kolega Koči otpjevao je dvije pjesme na češkom. Atmosfera je bila odlična.

OSMI DAN:  Strizivojna – Vinkovci, duljina 34 km

Krenuli smo ranije ujutro pa smo dionicu završili ranije. Moram priznati da smo već bili na izmaku snaga, ali odlično smo se držali s obzirom na sve probleme koje smo sada već svi imali, žuljeve i nateknute noge. Međutim kad smo stigli u Vinkovce iznenadili su nas general Željko Živanović, gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić i ministar obrane Mario Banožić. Uveličali su našu ceremoniju paljenja svijeća i odavanja počasti na spomeniku poginulim braniteljima uz Bosut. Nakon toga pozvali su nas na druženje  te nam dali bezrezervnu potporu i pohvalili naš pothvat. Gesta koja nas je dodatno motivirala za posljednju dionicu.

DEVETI DAN:  Vinkovci – Vukovar, duljina 26 km

Posebna po svakom pogledu. Prvo jer smo krenuli u 2 sata u noći i jer je posljednja, a i najbitnija jer na kraju ove dionice polažemo vijenac na grob osobe zbog koje smo sve ovo odradili i izdržali. Dok smo hodali kroz Nuštar, Marince, Bogdanovce i sva ta mjesta koja su u Domovinskom ratu podnijela velike žrtve na zvučnik smo puštali javljanja Siniše Glavaševića za vrijeme opsade Vukovara. Zatim smo slušali domoljubne pjesme. Pustili smo snimku na kojoj su pročitana imena svih poginulih pripadnika Vojne policije u ratu i nakon njega. Osjećala se posebna mješavina ponosa i tuge. Zapalili smo svijeće na spomenicima u Nuštru i Bogdanovcima i pomolili se za sve poginule. Dolaskom na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru završili smo hodnju kako dolikuje. Sve smo odradili kako treba iako smo bili potpuno iscrpljeni. Ponos je nadvladao sve i jedva čekam sljedeću godinu.

Sve smo izdržali zajedno. Naglasio bih da u timu unatoč naporima, žuljevima, velikom umoru, dobnoj razlici i svim popratnim problemima niti u jednom trenutku nije bilo napetosti. To samo pokazuje da smo najjači kad je najteže i kad se držimo zajedno. Sljedeće godine ova će hodnja biti još bolja i poslat će još jaču poruku da nikad nećemo zaboraviti ljude kao što je Alfred Hill i naše poginule kolege vojne policajce.