Program NGAD, koji bi trebao rezultirati najmodernijim višenamjenskim borbenim avionom za Američko ratno zrakoplovstvo, trenutačno je u fazi revizije, najviše zbog prevelikih troškova. To je potaknulo niz rasprava i nagađanja, pa i o tome treba li uopće razvijati avion s posadom

 

Program razvoja višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije Next Generation Air Dominance (NGAD) za Američko ratno zrakoplovstvo (USAF) neizvjestan je. Iako je zasad formalno pod revizijom, moguće da će ga administracija novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa ukinuti. Ako se to dogodi, ključni su razlog troškovi. Kad bi sutra počela serijska proizvodnja, svaki bi primjerak NGAD-a američki porezni obveznici morali platiti najmanje 300 milijuna dolara. Procjene su da bi do pokretanja serijske proizvodnje, a do nje bi još bilo dosta godina, cijena samo rasla.

Nije usto sigurno da bi NGAD donio Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF) potrebnu prevlast. Problem je i u tome što je riječ o prvom programu razvoja borbenog aviona koji bi trebao biti USAF-ova okosnica, a da se vodi u tajnosti. Nedostatak i najmanje transparentnosti dodatno potiče sumnje i jača kritike. Kako nije poznat ni izgled aviona, kritičari lakše napadaju koncept. Prije svega, činjenicu da se radi o borbenom avionu s pilotom. Velikom borbenom avionu s dva motora i prepunom (pre)skupe elektronike. USAF tvrdi da takav pristup nije pogrešan, posebno što se tiče pilota, već da su troškovi razvoja izmakli kontroli. Stoga želi avion šeste generacije koji neće biti puno skuplji od aviona F-35 Lightning II i F-15EX Eagle II, što znači oko 100 milijuna dolara po primjerku.

Kako je počelo?

Američko ratno zrakoplovstvo počelo je krajem 1980-ih tražiti nasljednika aviona koji je tek bio u razvoju: prvog svjetskog lovca pete generacije – F-22A Raptora. Iako dinosaur tad nije imao konkurenta, smatralo se da će SSSR i NR Kina vrlo brzo razviti svoje prve borbene avione pete generacije. No onda se SSSR raspao 1991. godine i potreba za nasljednikom je nestala. Dapače, serijska proizvodnja Raptora prekinuta je 2011., nakon proizvedenih samo 195 primjeraka. Neki izvori navode da ih je što zbog nesreća, što zbog istrošenosti, u uporabi ostalo tek 130. Stoga ne čudi da je USAF još jednom tražio pokretanje projekta koji će iznjedriti nasljednika Raptora. Američka Agencija za istraživanje naprednih obrambenih projekata (Defense Advanced Research Projects Agency – DARPA) objavila je 2014. godine studiju Inicijativa za zračnu dominaciju (Air Dominance Initiative – ADI), koja je razmatrala odlike novog višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije. Studija je predviđala razvoj kroz zajednički program USAF-a i ratne mornarice, a na kraju je ostalo samo jednako ime.

USAF-ov program NGAD ima dvije komponente. Višenamjenski borbeni avion označen je kao PCA (Penetrating Counter-Air), a borbena besposadna letjelica kao CCA (Collaborative Combat Aircraft). Mornarički program NGAD uključuje samo program F/A-XX – višenamjenski borbeni avion s pilotom. Oba su programa trebala imati sličan razvoj te što više jednakih komponenti. Međutim, bude li program NGAD ratnog zrakoplovstva prekinut, mornarica će morati sama dovršiti razvoj F/A-XX.

Otezanje s razvojem Raptorova nasljednika prisililo je 22. rujna 2021. tadašnjeg zapovjednika USAF-ova Borbenog zapovjedništva general-pukovnika Marka D. Kellyja da održi nesvakidašnji govor. Obavijestio je tad američku javnost o stanju snaga kojima zapovijeda, ali i o njihovoj budućnosti. Govor generala Kellyja mogao bi se svesti na jednu tvrdnju: opsežne analize nedvojbeno su pokazale da lovačke snage Američkog ratnog zrakoplovstva moraju zadržati veće sposobnosti zračne dominacije u odnosu na kineske snage. To neće biti tako ako trenutačno druga najveća svjetska vojna sila razvije prije SAD-a lovac šeste generacije.

Sve manje aviona

Za Amerikance je upozoravajuća i analiza Mitchellova instituta za zrakoplovne studije (Mitchell Institute for Aerospace Studies), koja je u trenutku Kellyjeva govora bila tajna, no potom je javno objavljena. Naslovljena je Desetljeća nedovoljnog financiranja zračnih snaga ugrožavaju sposobnost Amerike da pobijedi (izvorno: Decades of Air Force Underfunding Threaten America’s Ability to Win), a uz ostalo pokazuje da je USAF imao 2022. godine upola manje lovaca i dvije trećine manje bombardera nego 1990. Još je gore to što je 80 posto lovačkih aviona premašilo predviđeni vijek uporabe, a uglavnom su stari više od 30 godina.

Problem je uvelike prouzročen kašnjenjem u razvoju i početku isporuka serijskih primjeraka F-35. Nakon 23 godine razvoja, puna serijska proizvodnja F-35 započela je tek 2024. Međutim, zbog (pre)velikih narudžbi rok isporuke je dvije godine za USAF i Američku ratnu mornaricu, a tri godine za strane kupce. Zbog toga USAF dobiva F-35 koje je naručio u veljači 2022., tj. kad je počela ruska agresija na Ukrajinu, počevši s ovom godinom. Zbog brojnih ograničenja u lancu opskrbe, Lockheed Martin ne može znatno povećati proizvodnju te će kapaciteti od 2026. do 2030. biti oko 150 aviona F-35 godišnje. Situaciju neće poboljšati ni činjenica da USAF nije oduševljen avionima F-15EX, te je narudžba s početno planirana 144 smanjena na 104, a onda i na 98, a pojavili su se i zahtjevi za dodatno smanjenje. No, broj bi na kraju ipak mogao skočiti na 122. Te promjene plana ne čude jer je F-15EX program lovca četvrte i pol generacije, koji uvelike odgovara i cilju održavanja Boeingovih proizvodnih kapaciteta. Očito rješenje za USAF-ove probleme bilo je ubrzanje programa NGAD, koji danas proživljava krizu i pred gašenjem je.

Kako uštedjeti?

Već smo spomenuli da bi glavni razlog obustave USAF-ova programa NGAD bili preveliki troškovi. Međutim, ratno zrakoplovstvo mora dobiti zamjenu ne samo za Raptore već i za ostarjele avione F-15. Program se zato mora nastaviti u nekom drugom obliku. Jedna je mogućnost izrada znatno jednostavnijeg aviona, a druga je izrada napredne borbene besposadne letjelice. Obje mogućnosti imaju vrlo glasne zagovornike.

Kako smanjiti cijenu lovca sa 300 na 100 milijuna dolara po primjerku, a ne ugroziti borbene sposobnosti? Jedan od načina je maknuti jedan od dva motora. Time se u startu uštedi najmanje 100 milijuna dolara. Logično je zaključiti da bi NGAD trebao dobiti motore bolje (i skuplje) od motora Pratt & Whitney F135 koji pokreće avione F-35 Lightning II. Cijena jednog F135 je oko 15 milijuna dolara. Motor za NGAD zasigurno bi bio dvostruko skuplji, ako ne i više. Što znači da se uklanjanjem jednog motora u startu uštedi barem 30 milijuna dolara. Preostalo je još 170 milijuna. Jedan motor umjesto dva znači i puno manji avion. To pak znači i dodatnu uštedu na vrlo skupim materijalima koji se rabe za proizvodnju trupa.

Druga mogućnost uštede, znatno veća od uklanjanja jednog motora i smanjenja, posuđivanje je što više sustava razvijenih za druge borbene avione. Najizglednija opcija je uzeti sve od F-35 i ugraditi na novi avion. Prije svega, to se odnosi na Lightningovu dugoočekivanu nadogradnju Block 4, koja je jako kasnila zbog problema u razvoju softvera Tech Refresh 3 (TR 3). Nije tajna da su mogućnosti sustava ugrađenih u F-35 znatno veće nego što ih se trenutačno može iskoristiti. Međutim, da bi se to ostvarilo, mora se unaprijediti softver. Tech Refresh 3 trebao je biti važan korak u tom smjeru, ali razvoj je zapeo, i to punu godinu. Uporaba TR 3 odobrena je 3. srpnja ove godine, što je omogućilo isporuke dovršenih 120 primjeraka F-35 američkim snagama i stranim naručiteljima. Preuzimanje sustava s F-35, prije svega radara Northrop Grumman AN/APG-81, znači da bi avioni NGAD imali jednake sposobnosti kao i Lightning II. To pak znači nikakva poboljšanja. Spomenuto bi se odnosilo i na druge senzore koji bi bili preuzeti s F-35. Ušteda bi bila znatna, ali nesvrhovita. Budu li se u novi avion ugrađivali stari sustavi, ma koliko poboljšani, napredak će biti minimalan. Pa zašto ga onda razvijati?

Puno (ne)ostvarivih ideja

Tu je i pitanje posuđivanja sustava drugih proizvođača. Ako bi ugovor za proizvodnju NGAD-a dobio Lockheed Martin, problema ne bi bilo, barem za uzimanje komponenti od F-35. No, što ako bi ugovor (kojim čudom) dobio Boeing? Northrop Grumman zasad je zadovoljan ugovorom za proizvodnju i isporuku bombardera šeste generacije B-21 Raider, pa je odustao od sudjelovanja u NGAD-u u funkciji nositelja programa. Stoga su razumljivi prijedlozi da se svi uključeni u razvoj odreknu intelektualnog vlasništva, što bi Pentagonu i USAF-u pojednostavilo izradu NGAD-a. Boeing i Northrop Grumman to bi puno lakše prihvatili od Lockheed Martina. Bio bi to put koji bi doveo i do raspodjele proizvodnje NGAD-a među te tri tvrtke. Ostane li Boeing bez ugovora za NGAD, to bi mogao biti kraj njegova vojnog odjela, jer su F-15EX Eagle II i F/A-18E/F Super Hornet u osnovi zastarjeli avioni bez budućnosti. Zagovornici smanjenja troškova NGAD-a tvrde da sam avion ne treba biti puno bolji od F-35, već samo puno bolje prilagođen novim uvjetima zračnog ratovanja. Smatraju da bi NGAD u odnosu na F-35 trebao imati znatno veći operativni polumjer djelovanja. Ali ne zato da bi mogao napadati ciljeve u protivničkoj pozadini, već da bi što dulje mogao nadzirati borbene besposadne letjelice. Taj je pristup poznat kao loyal wingman. Teoretski je sve vrlo jednostavno. Jato naprednih borbenih besposadnih letjelica, upravljano iz aviona s pilotom, izvršavalo bi opasne zadaće. Od zračne borbe, do uništavanja najbolje branjenih ciljeva na zemlji ili moru. Početne razrade ideja vrlo brzo su pokazale da sam pilot nema dovoljno sposobnosti za istodobno upravljanje avionom i jatom borbenih besposadnih letjelica. Stoga se kao rješenje nametnula uporaba napredne umjetne inteligencije.

Daljnjom razradom ideje došlo se do spoznaje da bi umjesto preskupog višenamjenskog borbenog aviona zadaću upravljanja jatom borbenih besposadnih letjelica puno bolje obavljali avioni koji su ionako namijenjeni nadzoru zračnog prostora i navođenju borbenih djelovanja. Leteći radari praktički su zapovjedna sjedišta u zraku. Njihova im veličina, za razliku od skučenog prostora kakav, primjerice, ima F-35, omogućava puno lakšu ugradnju novih računala. Kritičari te ideje spominju da su leteći radari kapitalni zrakoplovi koje nikako nije dobro izlagati riziku te da za uspješno upravljanje borbenim besposadnim letjelicama ipak treba avion koji bi bio znatno bliže zoni djelovanja od letećeg radara. Problem zagovornika te ideje jest što prilagođeni F-35 ni u tom scenariju nije dobar odabir. Puno bolji bio bi, recimo, dvosjedni Super Hornet ili modificirani EA-18G Growler. Izvorni Growler ionako je Super Hornet namijenjen elektroničkom djelovanju. Na toj bi osnovi mogao biti izrađen i avion za upravljanje djelovanjem borbenih besposadnih letjelica. S obzirom na dva člana posade Growlera, opterećenje bi bilo znatno manje. Super Hornet kao zapovjedno mjesto borbenih besposadnih letjelica odlično bi djelovao u paru s Growlerom jer bi se dopunjavali.

Kineski napredak

Postoje i zagovornici ideje da se napravi odlučujući korak – zaustaviti razvoj NGAD-a i sredstva preusmjeriti isključivo u razvoj borbenih besposadnih letjelica. Oni tvrde da je razina naprednih sustava umjetne inteligencije već sad dovoljna da se razviju autonomne borbene besposadne letjelice koje će borbene zadaće izvršavati bolje od pilota i uz puno niže troškove. Kad bi se iz NGAD-a izbacili svi sustavi namijenjeni preživljavanju pilota i upravljanju avionom, uz troškove školovanja i obuke pilota te njegove plaće, cijena bi se jako spustila prema traženih 100 milijuna dolara po primjerku.

Njihov najjači argument jest da će kineska vojnozrakoplovna industrija vrlo brzo dostići razinu kvalitete američke, te da će samo najnaprednija rješenja omogućiti zadržavanje tehnološke nadmoći. Od početka ovog stoljeća kineska vojnozrakoplovna industrija uspijeva pokrenuti serijsku proizvodnju novog višenamjenskog borbenog aviona svakih pet do sedam godina. Još je važnije da je svaki novi avion donio znatna poboljšanja borbenih mogućnosti, uvelike smanjujući zaostajanje za USAF-ovim avionima. Jednako se događa i na području naoružanja te elektronike. Najveći kineski zaostatak bio je na području razvoja motora. No i on se počeo smanjivati te možemo očekivati da će kineski borbeni avioni do kraja ovog desetljeća letjeti isključivo s kineskim motorima.

Kina je još 1990-ih morala kupovati ruske avione Su-27 i mučila se s pokretanjem licencijske proizvodnje. Prvi kineski borbeni avion koji nije bio kopija sovjetskog – Chengdu J-10, prvi je put poletio 1998. godine. Avion J-20, koji po kineskoj klasifikaciji pripada petoj generaciji, prvi je put poletio 2011. godine. Drugi kineski avion pete generacije – J-31, prvi je put poletio 2012. godine. Njegova znatno naprednija izvedenica namijenjena djelovanju s nosača zrakoplova – J-35, poletjela je 2022., a nedavno je predstavljena na aeromitingu u Zhuhaiju. Mediji koji prate razvoj kineskog zrakoplovstva tvrde da je prvi let prototipa kineskog višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije J-XD planiran za 2028., a ulazak u operativnu uporabu za 2035. godinu. S obzirom na probleme u razvoju NGAD-a, kineski bi program vrlo lako mogao dostići i prestići američki.

Perspektivni gubitnici

U programu PCA, koji se u okviru NGAD-a odnosi na višenamjenski borbeni avion, zasad sudjeluju samo Lockheed Martin i Boeing. No u programu CCA za borbenu besposadnu letjelicu konkurencija je znatno veća. To samo po sebi pokazuje što američka vojna industrija smatra perspektivnijim smjerom razvoja. Prijedloge za CCA dao je Boeing, Kratos, Lockheed Martin, Northrop Grumman, General Atomics i Anduril.

Sektor za ratno zrakoplovstvo Ministarstva obrane SAD-a objavio je 24. travnja 2024. da nastavlja financirati razvoj prijedloga tvrtki Anduril i General Atomics. Međutim, to ne znači i kraj za ostale projekte. Na primjer, vrlo je zanimljiv Boeingov MQ-28 Ghost Bat. Kao osnova za razvoj Ghost Bata primijenjena je tehnologija s besposadne leteće cisterne MQ-25 Stingray, koja se razvija za Američku ratnu mornaricu, no razvio ga je Boeing Australia za tamošnje ratno zrakoplovstvo. Zbog toga se razvoj letjelice nastavlja, iako je USAF nije prihvatio za program CCA. Jedino još nije sasvim jasno kako Australci namjeravaju rabiti MQ-28. Tamošnji su mediji ovog srpnja objavili da će MQ-28 biti isključivo izvidnička letjelica. No onda je državni tajnik za obrambenu industriju Pat Conroy to demantirao te zaključio da su sve opcije moguće. U svakom slučaju, nakon dovršetka razvoja tijekom 2025. godine, Boeing Australia ponudit će stranim kupcima Ghost Bat sa svim mogućim opcijama djelovanja. Sa 3700 kilometara doleta bit će vrlo ubojita borbena besposadna letjelica i jedna od prvih takvih koja će doći na tržište.

Marinski korpus SAD-a zainteresirao se za sustav MQ-58B Valkyrie tvrtke Kratos, koji također nije prošao za CCA.
MQ-58B besposadna je letjelica namijenjena elektroničkom ratovanju, prije svega ometanju radarskih sustava protuzračne obrane. Američki marinci smatraju da bi MQ-58B bio idealna dopuna za djelovanje njihovih višenamjenskih borbenih aviona pete generacije F-35B u V/STOL konfiguraciji, tj. sa sposobnostima okomitog i kratkog polijetanja i slijetanja. Kratos je razvijao Valkyrie kao besposadnu letjelicu koja za djelovanje ne treba uzletno-sletnu stazu, već polijeće s pomoću raketnih motora, a spušta se s pomoću padobrana. Marinski korpus bio bi puno zadovoljniji letjelicom koja bi imala V/STOL odlike kao i F-35B. Hvatanje relativno velike letjelice (duljine 9,1 m i mase veće od jedne tone), koja se spušta s pomoću padobrana ne bi bio lak zadatak. Stoga je lako moguće da je MQ-58B tek testni program. Kratos je još 2019. pokazao koncept XQ-58A, letjelice koja bi djelovala iz kontejnera i na osnovi koje je MQ-58B i nastao. Starija Valkyrie zamišljena je kao višenamjenska platforma za obavljanje ISR (Intelligence, Surveillance, Reconnaissance) zadaća obavještajnog djelovanja, motrenja i izviđanja, kao platforma za elektroničko ratovanje, kao mrežno čvorište za razmjenu podataka s drugim zrakoplovnim platformama, te, po potrebi, kao platforma za napad na različite zemaljske ciljeve. Zadnja opcija naknadno je dodana kako bi se zadovoljili uvjeti CCA-a i programa koji su mu prethodili.

Zabrana prodaje

Činjenica da Northrop Grumman nije ušao u završnicu programa CCA najmanje je iznenađenje. Udruživši se s tvrtkom Scalable Composites, Northrop Grumman sudjelovao je s letjelicom Model 437 Vanguard. Namjerno kažemo letjelicom, jer je program jako kasnio, pa kako bi se obavio što veći broj testiranja, Vanguard je na kraju pretvoren u avion s pilotom. To se nije posebno dojmilo Američkog ratnog zrakoplovstva. Vanguard je teoretski jedan od najmoćnijih projekata. Dolet mu je veći od 5500 km, a korisna nosivost veća od 900 kg. Možda u budućnosti Model 437 Vanguard postane osnova za neku napredniju borbenu besposadnu letjelicu, no ovaj put nije uspio.

Nije prošao ni Lockheed Martin, no kako je zaokupljen razvojem F-35 i NGAD-a, to ne iznenađuje. Za program CCA istaknuo je prijedlog svojeg odjela za razvojne projekte Skunk Works. Kako je odjel naviknut na rad u tajnosti, nikad nije prikazana ni fotografija, a kamoli model predložene besposadne letjelice. Iako nije prošao, Lockheed Martin objavio je da nastavlja rad na svojem programu jer smatra da je najnapredniji od svih ponuđenih. Stoga ne treba sumnjati da ćemo ubuduće vidjeti nešto od toga. Tvrtka General Atomics (GA) najpoznatija je po besposadnim letjelicama i podrazumijeva se njezin prolazak u daljnje faze CCA-a. Već petnaestak godina u katalogu ima borbenu besposadnu letjelicu MQ-20 Avenger, koja ima turbomlazni pogon, korisnu nosivost 2900 kg, brzinu krstarenja 648 km/h i (neslužbeno) borbeni polumjer djelovanja 3000 km. Avenger je toliko napredna borbena besposadna letjelica da je SAD još drži samo za sebe: Bijela kuća zabranila je prodaju Indiji. GA je u međuvremenu razvio još naprednije višenamjenske besposadne letjelice serije Gambit. U njoj je više inačica letjelica koje rabe zajedničku jezgru (Gambit Core), ali mogu se oblikom prilagođavati različitim zadaćama. Gambit 1 optimiziran je za izvidničke zadaće, Gambit 2 za zračnu borbu, a Gambit 3 za obuku. Zanimljiv je Gambit 4, za koji General Atomics navodi da je optimiziran za izviđanje u protivničkoj pozadini. Oblikom jako nalik na bombarder B-21 Raider, prije će biti da je optimiziran za uništavanje jako dobro branjenih ciljeva. General Atomics razvio je na osnovi Gambita 1 besposadnu letjelicu XQ-67A, i to za slabo poznat USAF-ov program OBSS (Off-Board Sensing Station). Najvjerojatnija je namjena programa razvoj borbene besposadne letjelice za napade na ciljeve na velikoj udaljenosti, bez obzira na to koliko su dobro zaštićeni protuzračnom obranom. USAF, ratna mornarica i neke vladine agencije često moraju uništavati pojedinačne ciljeve u drugim zemljama. Borbene besposadne letjelice velikog doleta pokazale su se najboljim odabirom. Poznato je da USAF koristi barem jedan MQ-20 Avenger, dok nepoznata državna agencija koristi najmanje sedam. OBSS zamišljen je kao nasljednik ne samo Avengera već i MQ-9 Reapera. Projekt Gambit Series ima najveći razvojni potencijal pa ne čudi da ga je USAF odabrao za nastavak razvoja programa CCA.

Uloga umjetne inteligencije

Za razliku od General Atomicsa, koji je godinama svjetski poznata tvrtka, drugi finalist – Anduril Industries, osnovan je tek 2017. godine. Ulazak u završnicu programa CCA prvi mu je veliki uspjeh iako je uglavnom fokusiran na razvoj umjetne inteligencije. Za program CCA odabrana je njegova besposadna letjelica Fury. Tu je letjelicu počela razvijati tvrtka Blue Force Technologies, koja je imala odlične ideje, ali ne i tehničke mogućnosti da ih ostvari. Zbog toga je Blue Force u rujnu 2023. postao sastavni dio Andurila, tj. veća tvrtka preuzela je manju. Anduril je tako dobio ne samo Fury već i cijeli raspon besposadnih letjelica u koje je mogao ugraditi svoja napredna rješenja iz područja umjetne inteligencije. Borbena besposadna letjelica Fury duga je oko šest, a raspon krila joj je 5,2 metra. Anduril navodi da joj je najveća brzina 0,95 Macha, te da može sigurno izvesti manevre do razine opterećenja od 5 G. Letne odlike nisu ono najbolje što Fury ima. Puno je važnija softverska platforma Lattice OS, koja koristi najnapredniju umjetnu inteligenciju. Na najosnovnijoj razini, Anduril nudi Lattice OS kao sustav za prikupljanje i obradu podataka u realnom vremenu s velikog broja senzora kako bi se stvorio jedinstveni prikaz koji će operaterima znatno pojednostaviti donošenje odluka.

Znatno naprednija uporaba platforme Lattice OS jest unutar zapovjedno-nadzornog sustava JADC2 (Joint All-Domain Command and Control) Ministarstva obrane SAD-a. Napredne odlike tog sustava ne samo da u realnom vremenu obrađuju sve prispjele podatke već su sposobne same odabrati najbolja rješenja. Teoretski je JADC2 sposoban autonomno upravljati borbenim operacijama. Lattice OS ugrađen u Fury uskoro otvara mogućnosti upravljanja borbenim djelovanjima tih letjelica s pomoću sustava JADC2 uz vrlo malo ili nimalo čovjekova angažmana. Lattice OS može se ugraditi i u druga autonomna vozila namijenjena djelovanju u zraku, na zemlji ili na moru.

Sudbina NGAD-a neizvjesna je, no nije da SAD nema alternativu. Načelnik Glavnog stožera USAF-a general zbora David Allvin rekao je krajem listopada da bi revizija NGAD-a trebala biti završena do kraja 2024. godine. Sigurno je da će rezultate te revizije s nestrpljenjem očekivati USAF, ali i šira američka, pa i svjetska javnost. S druge strane, zadnje vijesti iz ratne mornarice navode da će se ta grana odmaknuti od USAF-a u svojem razvoju aviona šeste generacije i da se revizija možda i neće odnositi na mornarički F/A-XX. To bi moglo značiti da su zajednički koncepti kao što je bio F-35 stvar prošlosti. Najviše će ipak ovisiti o fiskalnim izdvajanjima za te programe, a tu će se čekati odluke nove predsjedničke administracije i Kongresa.

---

B-21 bez pilota?

Tvrtka Northrop Grumman objavila je da očekuje do kraja godine potpisivanje drugog ugovora za predserijsku proizvodnju bombardera šeste generacije B-21 Raider. Nada se da će drugim ugovorom barem donekle podmiriti dosadašnje gubitke od gotovo 1,2 milijarde dolara. Tvrtka kao glavni razlog tako velikog gubitka navodi pandemiju i inflaciju. Northrop Grumman tvrdi da USAF razmatra mogućnost narudžbe znatno više Raidera od zasad planiranih sto. S obzirom na to da bi B-21 Raider trebao zamijeniti bombardere B-52 Stratofortress i B-1 Lancer, a onda postupno i B-2 Spirit, povećanje narudžbe nije neostvarivo. Posebno ako letna testiranja prvih šest prototipova pokažu da avion zadovoljava sve kriterije. Međutim, ono što Northrop Grumman ne spominje jest vjerojatnost da će prvi isporučeni avioni B-21 biti klasični bombarderi s posadom, ali u budućnosti bi se mogli isporučivati i u inačici besposadnih letjelica. Zanimljivo je bilo kad je načelnik GS-a USAF-a general zbora David Allvin u travnju ove godine pred Kongresom izjavio da bi se već tijekom proizvodnje prvih aviona mogle pojaviti novije i učinkovitije tehnologije. Nije precizirao o čemu je riječ, ali…

Dokumenti koji su naknadno objavljeni, a tiču se vrlo tajnog programa razvoja B-21, pokazuju da je opcija djelovanja bez pilota razmatrana od samog početka razvoja. Tako dokument Revizija nabave udarnog bombardera dugog dometa (Audit of the Acquisition of the Long Range Strike Bomber) iz rujna 2015. pokazuje da je jedan od glavnih zahtjeva programa LRS-B bila mogućnost autonomnog djelovanja. Ili, kako se u dokumentu navodi: sposoban za operacije s posadom i bez posade (capable of manned and unmanned operations). Kako je general Allvin objasnio pred Kongresom, USAF očekuje isporuku prvih sto Raidera do sredine idućeg desetljeća. Budući da se tehnologije koje će u međuvremenu biti razvijene ponajviše odnose na naprednu umjetnu inteligenciju, koja je u osnovi softver s nešto poboljšanim hardverom, lako je moguće da će i dio od sto običnih Raidera naknadno biti prenamijenjen u autonomne bombardere.

---

TEKST: Mario Galić