Ministarstvo hrvatskih branitelja treću godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 208 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike za 2021. godinu.

Pismeno je pohvaljena priča Nestalo moje, koju je napisala Emilija Kanjuh, učenica 1. razreda Srednje škole Bartola Kašića, Grubišno Polje

Jutro. Za većinu početak novog dana, vedrina, buđenje prirode i mogućnost za napredak i ostvarenje životnog cilja. Za mene ono je nastavak patnje, crnila, zvukova smrti i mogućnost da zauvijek nestanem. Jedino jutro u mome životu upravo je otvorilo svoje kristalno smaragdne oči. Dugačke trepavice, rumeni obraščići i pune usnice krasile su lice moje sestrice. Za jednu desetogodišnju djevojčicu imala je izgrađene racionalne stavove i osobnost, a vatrena krv i borbenost izdvajali su je od vršnjaka. Od početka njenog postojanja između nas stvorila se neobjašnjiva i neraskidiva veza koja se nakon nestanka naših roditelja povećala. Jedna drugoj postale smo utjeha, oslonac, bijeg i spas u samoći.

U razmišljanju prekinuo me njen topli dlan na mojem. Pogled joj je bio usmjeren prema suzi koja je nesvjesno klizila i “krasila” moje lice. Svojim nježnim dječjim glasom izgovorila je: “Sve će biti u redu, ipak sam ja ovdje da te čuvam!”, izmamila je moj osmijeh jer kao starija sestra moj je zadatak bio brinuti se o njoj, omogućiti joj, ako je to uopće više moguće, ostatak sretnog djetinjstva. Zagrlila sam ju i udahnula miris njene kože koji ne može pokvariti niti podrumski miris vlage, truleži i fekalija. Da, nalazili smo se u susjedovom podrumu, razrušenom gradu, beskrajnom ludilu i ratu bez pobjednika. U suživotu s petnaestak ljudi bez obitelji, lišenih ljudskih sloboda u samo jednoj prostoriji već tri mjeseca. Iščekivanje spasenja ili vječnoga mraka povezalo nas je u obitelj, prijatelje, a neke i u ljubavnike. “Hajde ustajanje, u ratu nema spavanja,” začula sam uzvik sedamdesetogodišnjeg starca koji nam je i omogućio ovaj “luksuzni” smještaj. “Čika Marko, želite li nam sada ispričati od kuda vam rana na desnoj ruci?” upitala je moja sestra, a čika Marko kao da je jedva dočekao vrijeme za pričanje priča o Drugom svjetskom ratu. Osim njegove vjerne dječje publike i ja sam voljela poslušati neku od tih priča. Imala sam osjećaj da mi daju nadu za borbu i preživljavanje iako ponekad zaista nisam bila sigurna izmišlja li ili ih je stvarno doživio. Često sam imala priliku saznati istinu, ali kao da sam se bojala odgovora i saznanja da se ponekad mora odrasti i prestati vjerovati u savršenstvo i nepostojanje zla. I ovaj put sve je bilo isto, starac je pričao, mi smo uzbuđeno slušali, a u pozadini odjekivali su ironični udarci granata koji su poslužili kao zvučni efekti u kinu. Nitko nije slutio da je ovo možda zadnji film iz starčeve produkcije što ćemo gledati u toplini našeg razrušenog doma. “Stajao sam u blizini našeg tenka kad se začuo…” Prasak je zaparao moje uši, krv je uzavrela mojim tijelom, tuđi hod i glasovi odjekivali su ulicama, a moj je pogled tražio samo nju. Četvorica su ušetala u podrum zbijajući šale i bacajući uvrede na račun ugledanog plijena. Započeli su uvježbano razvrstavanje na žene, muškarce i djecu. Ošamućena od pada granate osjetila sam nečije nepoznate ruke na svome tijelu koje su me užurbano povlačile prema desnom kutu prostorije. Pored mene nalazio se čika Marko u čijim sam očima vidjela do tada nepoznati strah i osjećaj nemoći. Iskoristila sam možda posljednji trenutak i upitala: “Smatrate li da će i ova priča imati sretan kraj?” Na kraju mog pitanja približila su nam se dvojica vojnika s uperenom puškom u Marka. Naredili su mu da odstupi i klekne, a zatim je slijedio samo jedan hitac i dječji vrisak koji je dopirao s lijeve strane prostorije. Ugledala sam sestru čiji je pogled bio usmjeren prema beživotnom tijelu u lokvi krvi. Markov odgovor nije bio potreban jer sam shvatila da niti jedna životna priča nema sretan kraj i preostalo je samo vidjeti kako će moja završiti. Znala sam da će ju odvesti i nisam smjela dopustiti da nas razdvoje, samo sam željela doći do nje, pružiti joj utjehu i pročitati priču za laku noć. Jedan ju je mladić primio za ruku i vukao prema izlazu. Prvi sam puta osjećala strah u njenom pogledu, a bespomoćan krik i riječi: “Vidimo se na nekom boljem mjestu, volim te, sestrice!” potvrdile su moje sumnje. Razdvojili su nas, bez pitanja i povratka. Odveli u strah i smrt. Ostavili me bez volje za životom, u nadanju da ću te jednog dana pronaći i ponovno pomirisati. Od tada ostala su samo mutna sjećanja, osjećaj tvoga toplog dlana na mom i vrisak spoznaje da tebe više nema. Vožnja kroz razrušeni grad, pogled na parkove bez djece, tvoju omiljenu slastičarnicu i prijatelje na kojima osmijeha više nema.

Nisam uspjela ispuniti svoj zadatak, sačuvati te od nepravde i ljudske zlobe, pripremiti te za život, podijeliti pokoji savjet ili sestrinsku tajnu. Zbog tebe naučila sam što su osjećaji sreće, tuge i patnje. Na pitanja zašto je dopuštena nepravda nad nemoćnima i nedužnima ili zašto su želja za bogatstvom i moći jače od dobrote i ljubavi i dalje nemam odgovor, ali znam da život moram prihvatiti kakav god bio, nikada ne smijem posustati i samo moram nastaviti vjerovati. I baš zbog toga i vjerujem da ću te jednog dana ugledati veselu i optimističnu kakva si oduvijek bila. Ako se sjećaš onoga jutra, rekla si mi da se ne bojim i da me čuvaš, ja to danas osjećam i znam da je tako. Želim da znaš da nas zločesti ljudi, a ni ratovi ne mogu razdvojiti jer u mome srcu zauvijek sam te sakrila i sačuvala. Ipak sam ja tvoja starija sestra!