Knjiga koju predstavljamo iscrpno obrađuje velikosrpsku propagandu, formiranje i djelovanje ilegalnih tijela vlasti udruženih s JNA i paravojnim formacijama u zapadnoj Slavoniji te njihov poraz. Temeljena na brojnim izvorima, vrijedno je polazište i za buduća istraživanja

U izdanju nakladničke kuće Alfa i Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata krajem 2022. objavljena je knjiga dr. sc. Janje Sekule naslovljena Pobuna. Okupacija. Poraz. Zapadna Slavonija 1990. – 1991. Urednik je izv. prof. dr. sc. Ante Nazor, a recenzenti dr. sc. Ivica Miškulin i dr. sc. Davor Marijan.

Knjiga obaseže 406 stranica, a podijeljena je u 11 poglavlja. Deseto poglavlje donosi bogat popis građe kojom se autorica služila. Brojni slikovni prilozi uključuju fotografije, grafikone, zemljovide te preslike dokumenata. Autori fotografija su Željko Gašparović i Toni Hnojčik, a dio je iz arhiva Udruge specijalne policije “Omege” Bjelovar te Udruge specijalne jedinice policije iz Domovinskog rata “Ris” Kutina.

U knjizi su navedeni i detaljno objašnjeni uzroci otvorene velikosrpske pobune u Hrvatskoj 1990., nedugo nakon konstituiranja višestranačkog sabora i tranzicije iz socijalističkog društvenog uređenja u tržišno orijentirano.

Ishodišta pobune

U skladu s projektom “Svi Srbi u jednoj državi”, velikosrpski su ideolozi huškački, potpomognuti djelovanjem Srpske pravoslavne crkve, prije svega episkopa Lukijana, te JNA i saveznih tijela u Beogradu, u svojem pohodu nastojali okupacijom zapadne Slavonije, područja koje se proteže između granice s Bosnom i Hercegovinom te Mađarskom, dakle između Save i Drave, podijeliti Hrvatsku na dva fizički nepovezana dijela. Lukijan je još od kraja 1980-ih optuživao vlasti SRH da je njihov odnos prema SPC-u jednak onome ustaških vlasti. Nakon višestranačkih izbora u proljeće 1990. novoizabranu je hrvatsku vlast poistovjećivao s NDH, potičući srpsko stanovništvo na oružanu pobunu.

Kao tri jamca održanja SFRJ autorica navodi Josipa Broza Tita, Savez komunista Jugoslavije te JNA. Čak 98,9 % oficira JNA bilo je 1984. učlanjeno u Savez komunista. Svega nekoliko godina kasnije, u bezumnoj miloševićevskoj velikosrpskoj agresiji, udružila su se dva dotadašnja “ljuta protivnika”: SPC, koji je huškao ljude protiv nove, legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj, i to obično na proslavama i obljetnicama na kojima je bilo i četničkog znakovlja, te JNA, koja je naoružavala srpske pobunjenike i time pokazala na čiju se stranu svrstala.

JNA se tijekom sukoba srpskih pobunjenika i hrvatskih snaga formalno predstavljala kao tampon-zona. Službeno je to bilo “razdvajanje sukobljenih strana”, a zapravo se radilo o onemogućavanju djelovanja hrvatske policije i uspostavi ustavno-pravnog poretka RH.

Kao jedini stvarni uzrok rata u Hrvatskoj, u skladu s projektom “Svi Srbi u jednoj državi”, autorica navodi borbu za teritorij, koja se provodila uz potporu Srbije, Crne Gore, JNA te paravojnih postrojbi iz Srbije, Crne Gore i BiH.

Govoreći o srpskom pokretu i pobuni u zapadnoj Slavoniji, autorica ga povezuje s područjem djelovanja Srpske demokratske stranke (SDS) i Regionalnog odbora SDS-a u zapadnoj Slavoniji. Plan SDS-a bila je radikalizacija Srba kao preduvjet za pokretanje pobune. SDS je usto plasirao tezu o ugroženosti srpskog naroda, koja je obuhvaćala i pitanje jezika i pisma, te ga pozvao da prestane plaćati pretplatu Hrvatskoj televiziji. SDS je imao veliku podršku srpskog stanovništva, a stranačku mrežu u zapadnoj Slavoniji počinje organizirati u ljeto 1990. Život u zapadnoj Slavoniji u to vrijeme obilježile su međunacionalne napetosti, zapreke po cestama (balvan-revolucija), naoružavanje i organiziranje pobunjenika u srpske straže.

Budući da je u skladu s tadašnjim propisima organiziranje hrvatskih snaga bilo moguće jedino u okviru MUP-a, 5. kolovoza 1990. počinje provedba tečaja Prvi hrvatski redarstvenik.

Autorica navodi da su se začeci ideje o Krajini javili pola stoljeća prije velikosrpske pobune, kad se kao pandan Banovini Hrvatskoj tražilo osnivanje Krajine. U Zadružnoj štampariji u Zagrebu ćirilicom je 1939. tiskana brošura Krajina. Srbi u našim sjevero-zapadnim krajevima. Krajina je trebala okupiti sve Srbe u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni, uz izdvajanje pojedinih kotareva iz Banovine Hrvatske te njihovo pripajanje Vrbaskoj banovini ili Srbiji.

Kršenje hrvatskih zakona

Sabor SRH na sjednici 25. srpnja 1990. donosi Odluku o proglašenju Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske. U skladu s amandmanima, u nazivu Ustava i u njegovim odredbama briše se riječ “Socijalistička” ispred riječi “Republika Hrvatska”; nadalje, Republika Hrvatska nositelj je političkog i gospodarskog suvereniteta; grb RH povijesni je hrvatski grb; zastava se sastoji od tri boje, s povijesnim hrvatskim grbom u sredini.

Početkom kolovoza te godine hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman tražio je da se i s policijskih odora ukloni petokraka, ali tomu se usprotivio ministar unutarnjih poslova RH Josip Boljkovac. Smatrao je da će se policajci srpske nacionalnosti, kojih je bilo 60 %, tomu protiviti. Tek je 12. veljače 1991. na policijskim odorama petokraka zamijenjena hrvatskim grbom.

Neutemeljeni navodi o ugroženosti

Zapadna Slavonija etnički je heterogena. Uz najbrojnije Hrvate, ondje su živjeli i Srbi, Česi, Talijani, Mađari, Muslimani, Romi i Jugoslaveni. Obuhvaća područje nekadašnjih općina Bjelovar, Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Virovitica, Podravska Slatina, Novska, Nova Gradiška i Slavonska Požega, u kojima su 1991. živjele 373 tisuće stanovnika. Prekrajanjem administrativnih granica planirana je bila buduća općina Okučani s većinskim srpskim stanovništvom. Iz podataka u knjizi jasno je da su navodi o protjerivanju Srba iz državnih i javnih službi neutemeljeni. Primjerice, središte srpske pobune u zapadnoj Slavoniji bilo je u općinama Daruvar, Grubišno Polje, Pakrac i Podravska Slatina, u čijim su tijelima vlasti Srbi bili zastupljeni u većem postotku nego u ukupnom stanovništvu.

Mali Vukovar

Zbog stradanja koja je pretrpio tijekom velikosrpske pobune, Pakrac je prozvan malim Vukovarom. Dio grada ostao je okupiran i nakon Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992. i oslobođen tek u svibnju 1995. u VRO Bljesak. Pakrac je 29. studenog 1990. potvrdio da je najveće krizno žarište u zapadnoj Slavoniji. Tog dana, koji se još obilježavao kao Dan Republike, ondje se dogodio incident potaknut netrpeljivosti prema hrvatskim vlastima. Na zgradama državnih tijela i poduzeća izvješene su samo jugoslavenske zastave. S druge strane, na zgradi policijske postaje, željezničke postaje i dizalici na gradilištu škole izvješene su hrvatske zastave, što je izazvalo prosvjed tristotinjak tamošnjih Srba.

Spaljena zemlja

Tijekom okupacije zapadne Slavonije neprijatelj je provodio politiku spaljene zemlje. Stanovništvo je protjerivano i ubijano, poginuli su brojni hrvatski branitelji i policajci. Na početku okupacije zarobljen je i ubijen ravnatelj lipičke bolnice i predsjednik pakračkog HDZ-a doktor Ivan Šreter. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Dana 30. svibnja 1991., u povodu prve obljetnice Dana državnosti, uz ostalo je rekao: “Mi smo se danas ovdje, pred zgradom Skupštine općine Pakrac, okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj lijepoj Hrvatskoj i diljem svijeta, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno, već svima nama. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini. (…) Okanite se tutora iz Knina i Beograda. Prodat će vas lažni tutori za sitan novac, a vi ćete i dalje s nama živjeti ovdje. Mi vam nikad nismo prijetili i nikada vam nećemo prijetiti. (…) Sramota je neizbrisiva za Pakrac da zajedno živimo, a minirate nam vrata crkve u koju ne idete. (…)”.

Uništavana je i imovina i kulturna baština nesrpskog stanovništva. Među stradalim su objektima i zdravstvene i obrazovne ustanove te vjerski objekti. Građa iz Spomen-područja Jasenovac otuđena je i tek krajem 2001. vraćena Hrvatskoj.

Na kraju

Ideja o velikosrpskom osvajanju zapadne Slavonije, borbi za teritorij i nepriznavanju legalno izabranih hrvatskih vlasti propala je. U “srpskim zbegovima”, koji počinju nakon pakračkih događaja početkom ožujka 1991., a veće razmjere dobivaju u studenom te godine, izbjegle su oko 53 tisuće građana srpske nacionalnosti, uglavnom u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, a manji dio i u Baranju. Život u izbjeglištvu za mnoge je od njih bio potpuno razočaranje. Otišli su iz mjesta u kojima su imali i kuće, i imanja i poslove i otišli u nepoznato. Njihov se povratak odvijao polako, a počeo se provoditi u dijelu Sektora Zapad pod hrvatskom kontrolom.

---

Operacije Orkan-91, Otkos-10 i Papuk-91 provedene su u studenom i prosincu 1991. U njima je oslobođeno oko 1500 km² okupiranog teritorija, čime je spriječen proboj Banjalučkog korpusa prema sjeveru i presijecanje Hrvatske.

---

Rat u zapadnoj Slavoniji počeo je 16. kolovoza 1991. Prva žrtva na hrvatskoj strani bio je policajac Vlado Laučan, koji je ustrijeljen 9. lipnja 1991. Dana 2. rujna 1991. oslobođeno je prvo naselje u Domovinskom ratu – Jasenaš u virovitičkoj općini. Prvi oslobođeni grad bio je Lipik, 6. prosinca 1991. Cijelo područje zapadne Slavonije oslobođeno je tek u svibnju 1995. u VRO Bljesak.

---

Okupaciju zapadne Slavonije obilježili su brojni zločini i mučenja u logorima Stara Gradiška, Sekulinci i Bučje. Etničko čišćenje provodilo se nad Hrvatima, ali i nad ostalim nesrpskim stanovništvom.

---

Razgovor s dr.sc. Janjom Sekulom, HMDCDR

SAO Zapadna Slavonija, na čijem je čelu bio Veljko Džakula, proglašena je 12. kolovoza 1991. Koji je bio razlog njezina samostalnog djelovanja, odnosno nepokazivanja interesa za uključivanje u rad novoosnovanog Srpskog nacionalnog vijeća za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem?

Iako se to pokušavalo opravdati drugim razlozima, radilo se o velikim ambicijama ljudi koji su iskorištavali opći kaos i metež izazvan pobunom i zatim otvorenom agresijom na Hrvatsku. U tom metežu isplivali su razni mediokriteti, dotadašnji milicioneri, skladištari i slično koji su se uspeli na visoke pozicije. U knjizi navodim tezu, potkrijepljenu arhivskim izvorima, da je jedan od razloga osnivanja zasebne SAO Zapadna Slavonija posljedica velikih ambicija tamošnjeg lidera pobunjenih Srba Veljka Džakule, koji je time sebi osigurao mjesto predsjednika vlade jedne paradržavne tvorevine. Ona se temeljila na osvajanju područja na kojem je živjelo tek 21,32 % srpskog stanovništva, no referendum na kojem se stanovništvo navodno opredijelilo za SAO Krajinu organiziran je samo za Srbe, dok nesrpsko stanovništvo nije imalo mogućnost sudjelovanja. Osnivanjem RSK krajem 1991. SAO Zapadna Slavonija postaje njezinim sastavnim dijelom, a Džakula početkom 1992. formiranjem Vlade RSK postaje potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede.

Kakvu je ulogu u srpskoj pobuni u zapadnoj Slavoniji imala stranka Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, osnovana krajem 1990.?

Stranka je okupljala veći broj oficira JNA, uglavnom srpske, crnogorske i muslimanske nacionalnosti i karakterizirala ju je jugoslavensko-komunistička orijentacija, te se u velikoj mjeri oslanjala na JNA. Novoizabrane je hrvatske vlasti poistovjećivala s ustaškim režimom i tražila uhićenje predsjednika Tuđmana. Program stranke u mnogočemu je bio istovjetan SDS-ovim stajalištima, posebice u odnosu prema hrvatskim vlastima. Smatrala je da hrvatske vlasti ugrožavaju ljudska prava i slobode srpskog naroda te da je potrebno organizirati oružani “ustanak” Srba u Hrvatskoj. U lipnju 1991. na sjednici Regionalnog odbora stranke (sa sjedištem u Bjelovaru) predsjednici općinskih odbora stranke obaviješteni su da je na sastanku čelništva stranke u Beogradu donesena odluka da se, ako se “JNA uskoro ne pokrene”, diže oružani ustanak na području Bilogore, Banovine i Like. Prema dokumentima, SK-PJ planirao je “kraće demonstrativne prepade na postaje MUP-a Bjelovar locirane na obroncima Bilogore”. Međutim, vodstvo srpske oružane pobune u zapadnoj Slavoniji, ali i ostalim dijelovima Hrvatske, već je bilo u rukama SDS-a, koji je provodio terorističke djelatnosti, tako da od “revolucije” stranke SK-PJ nije bilo ništa.

Pobunjeni Srbi naoružavani su i obučavani nedugo nakon uspostave demokratski izabrane vlasti u RH. Glavni izvori naoružavanja bile su kasarne i skladišta JNA te policijske postaje u općinama u kojima nisu poštivane hrvatske vlasti. S koliko su naoružanja i opreme raspolagali u kolovozu 1991. na početku otvorenog rata u zapadnoj Slavoniji?

Teško je sa sigurnošću govoriti o brojkama, ali radilo se o znatnoj količini naoružanja koja im je mjesecima pristizala. O nastanku srpskih vojnih snaga u tom razdoblju, lokacijama, odnosno skladištima JNA i kasarnama otkuda je oružje pristizalo, ulozi pojedinih oficira JNA u tome, kao i o ulozi policajaca srpske nacionalnosti u nastanku srpske vojne organizacije pišem u nekoliko poglavlja te je teško to sažeti u nekoliko rečenica. Bitno je naglasiti da je početkom otvorenog rata u zapadnoj Slavoniji srpska strana temeljito naoružana, obučena i ustrojena u jedinice, nasuprot hrvatskoj strani koja se u prvotnom razdoblju oslanja samo na svoje policajce i dragovoljce.

U knjizi spominjete da ideje SDS-a nisu bile prihvaćene u cjelokupnom srpskom korpusu u Hrvatskoj. Mnogi su se Srbi uključili u obranu Hrvatske. U pakračkoj policijskoj postaji 1. ožujka 1991. pobunjeni su pričuvni policajci srpske nacionalnosti razoružali i hrvatske kolege i svoje sunarodnjake koji se nisu priključili pobuni. U pakračkoj bolnici nastavili su raditi liječnici i hrvatske i srpske nacionalnosti.

Kao i u cijeloj Hrvatskoj, brojni primjeri i na zapadnoslavonskom području potkrepljuju taj podatak. Prema podacima koje je predsjednik Tuđman iznio 1996., Hrvatsku je u postrojbama HV-a i policije branilo oko 9000 branitelja srpske nacionalnosti. U knjizi navodim neke od reakcija na terorističke akcije pobunjenih Srba, primjerice javno priopćenje radnika srpske nacionalnosti iz Zvečeva koji su početkom svibnja 1991. poručili: “Hrvatska je i naša domovina, godinama ovdje živimo i nikada se nismo osjećali ugroženima, stvarali smo i gajili prijateljske i rodbinske veze s Hrvatima i Hrvati s nama.” S druge strane, prema službenim podacima o referendumu o srpskoj autonomiji 1990., za srpsku autonomiju izjasnilo se 567 127 osoba. No, i ti su podaci dosta nepouzdani. Sigurno je da je projekt stvaranja SAO Krajine imao veliku podršku srpskog stanovništva na tim područjima, međutim, vrlo je upitna metodologija kojom je izjašnjavanje provedeno, pa prema tome i dobivene rezultate treba uzeti s rezervom. Mnoge se nepravilnosti u provođenju izjašnjavanja mogu vidjeti i na primjeru zapadne Slavonije, o čemu detaljnije pišem u knjizi.

Ekonomski stručnjak profesor Slobodan Komazec objavio je u travnju 1992. dokument Program i politika povratka i reintegracije izbjeglica iz Hrvatske i Krajine, u kojem hrvatske vlasti optužuje za teror i nacističku politiku satiranja srpskog identiteta. Je li uopće postojala mogućnost povratka kako ga je Komazec zamislio?

Prema spomenutom dokumentu jedna od ideja bila je “etnički podeliti” neke od slobodnih hrvatskih gradova (navedeni su Osijek, Zadar, Karlovac, Novska), koje srpska strana 1991. nije uspjela osvojiti, no zanimljivo, bez konkretnih prijedloga kako bi se to točno provelo. Druga opcija predlagala je jedan od slobodnih hrvatskih gradova (“Zadar ili Karlovac, odnosno Osijek”) “zameniti za neko od mesta koja su sada u Krajini, a bila su dominantno naseljena hrvatskim življem, uz moguće ustupanje nekih manjih područja koja etnički, razvojno i strateški nemaju nekakav veći značaj za srpsko stanovništvo”.

Spomenuti dokument u knjizi je naveden kao pokazatelj da su pobunjeni Srbi smatrali da je život srpskog stanovništva na slobodnom hrvatskom teritoriju nemoguć, a ideja zamjene stanovništva nakon uspostavljene crte razgraničenja jedino rješenje hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj. Identična će se teza provlačiti u cijelom razdoblju srpske okupacije dijela hrvatskog teritorija, od jeseni odnosno zime 1991., kad su oslobođeni veliki dijelovi zapadne Slavonije, do operacija Bljesak i Oluja 1995., kad je velik dio stanovništva napustio RSK i uputio se u Srbiju.

---

TEKST Andrea Pavlić

Foto  Željko Gašparović