Najnoviji san svakog zapovjednika helikopterskih snaga jest pravi višenamjenski helikopter, koji će moći obavljati sve zadaće, od “običnog” prijevoza tereta do uništavanja ciljeva na zemlji

Prvi jurišni helikopter AH-1 Cobra razvijen je sredinom šezdesetih godina XX. stoljeća, ili preciznije tijekom rata u Vijetnamu. Glavni razlog brzog razvoja Cobre bila je nemogućnost Bellovih prerađenih topovnjača UH-1B/C Hogs da, zbog povećane mase uslijed ugradnje oružja, prate transportne helikoptere UH-1D/H Slicks. Danas je situacija ponešto drukčija. Sve više cijena jurišnih helikoptera i njihova ograničenost na isključivo borbene zadaće postale su najveća zapreka njihovoj kupnji. Umjesto kupnje namjenskih jurišnih helikoptera, sve veći broj vojski razmatra mogućnost kupnje višenamjenskih helikoptera koji se mogu prilagoditi i obavljanju zadaća pružanja paljbene potpore snagama na zemlji. Ta se prenamjena može obaviti ugradnjom dodatnih elektrooptičkih i radarskih senzora te postavljanjem nosača za oružje. Velika je prednost višenamjenskih helikoptera u odnosu na jurišne to što se, unatoč obavljenim pripremama za naoružavanje, još uvijek mogu rabiti i za zadaće prijevoza, iako im je nosivost, zbog ugrađene dodatne opreme, nešto manja. Ugrađena elektrooptička oprema čini ih posebno prikladnim za operacije traganja i spašavanja.

Nakon rata u Vijetnamu, jurišni su helikopteri prošli drugu fazu razvoja, u kojoj su prilagođeni potrebama protuoklopnog djelovanja, ponajviše na europskom području. Glavna namjena im je bila uništiti što više tenkova u svim vremenskim uvjetima, danju i noću. Zbog toga je druga generacija jurišnih helikoptera znatno složenija, veća i skuplja nego Cobra, koja je i sama u međuvremenu prošla evoluciju i prilagodbu.

A onda je, na samom kraju XX. stoljeća, ponovno došlo do temeljne promjene. Nestanak tenkovske opasnosti s Istoka i povećan angažman vojski u asimetričnim ratovima pokazali su da namjenski građeni jurišni helikopteri više ne mogu “pokriti” sve potrebe. Naime, zbog visoke cijene i smanjenih vojnih izdataka narudžbe su bitno smanjene, te se ograničen broj jurišnih helikoptera može poslati u, recimo Afganistan. Kad tamo i dospiju, mogu se rabiti za ograničen broj zadaća, zapravo samo za pružanje paljbene potpore snagama na zemlji, te za eskortiranje transportnih helikoptera.

Kao i lovci-bombarderi i jurišnici, i suvremeni jurišni helikopteri imaju dovoljno paljbene moći da razore veliku većinu ciljeva na zemlji koji se nalaze neposredno ispred njih. Međutim, osjetljivi su na bočne napade. U slučaju jurišnih helikoptera, posada ima samo dva para očiju kojima mora pratiti let letjelice, otkrivati i napadati ciljeve, te, ako ostane vremena, otkrivati opasnosti koje prijete sa zemlje. U tom slučaju, za razliku od aviona, na raspolaganju imaju pokretnu turetu s topom, kojom mogu pokušati neutralizirati prijetnju. S druge strane, jurišni avioni imaju tri puta veću brzinu, zbog čega su znatno kraće u zoni opasnosti od jurišnih helikoptera. Tu je, naravno, i pitanje visine leta, koja je kod jurišnih aviona opet u pravilu nekoliko puta veća nego kod jurišnih helikoptera.

Kod velike većine jurišnih helikoptera, projektanti su htjeli stvoriti što manji i lakši helikopter sa što većom nosivošću. Jedina iznimka je sovjetski Mi-24, koji je dobio “klasičnu” kabinu dovoljno veliku za smještaj osam vojnika. Zbog nje, te velike brzine leta, dobre oklopljenosti i paljbene moći, Mil Mi-24 se pokazao idealnim (ili, bolje rečeno, najboljim) helikopterom za zadaće borbenog traganja i spašavanja. Nešto slično, ali u znatno manjoj mjeri, projektanti su ostvarili i na njegovom nasljedniku Mi-28, koji je dobio kabinicu dovoljnu za smještaj dva do tri čovjeka, što je dovoljno za izvlačenje posada oborenih zrakoplova, ili prijevoz zemaljskog osoblja na kraće udaljenosti. U nekim je simulacijama borbenih izvlačenja pokazana mogućnost vanjskog prijevoza do četiri čovjeka, ali samo na kratke udaljenosti. Uz to, ti su helikopteri zbog toga ostajali bez mogućnosti nošenja naoružanja na nosačima. Međutim, u paramilitarnim misijama postrojbe trebaju naoružane helikoptere koji će moći prevesti (tj. ubaciti u neprijateljsku pozadinu) veći broj vojnika (najmanje šest) na veće udaljenosti, i pritom im pružiti barem minimalnu paljbenu potporu. Bilo bi također dobro da ih mogu sigurno vratiti “kući”. U takvim je zadaćama još uvijek najbolji Mi-24.

Kako je “dvadesetčetvorka” ruski helikopter, članice NATO saveza su morale potražiti rješenja u “svojim štalama”. Globalni rat protiv terorizma, povećanje broja borbenih zadaća protiv paramilitarnih skupina, borba protiv piratstva i nadzor mora (ribolovnih zona i krijumčara) kreirali su nove potrebe za višenamjenskim borbenim helikopterom. Kao minimum naoružanja, on bi trebao imati lako automatsko oružje. Idealno, bilo bi da može nositi automatske topove malog i srednjeg kalibra, nevođene rakete zrak-zemlja i lake vođene projektile iste namjene. Uporaba vođenih projektila zahtijeva i odgovarajuće sustave za otkrivanje ciljeva i navođenje projektila na njih.

U velikoj većini slučajeva radi se o laserskim daljinomjerima/obilježivačima ciljeva. Takav višenamjenski borbeni helikopter obvezno mora imati i elektroničke sustave za motrenje, koji će posadi omogućiti letenje u svim vremenskim uvjetima, danju i noću, ali i otkrivanje ciljeva sa sigurne udaljenosti.

Iako je razvoj višenamjenskih borbenih helikoptera započeo tek nedavno, na tržištu se već nalazi nekoliko zanimljivih primjeraka, koje ćemo ovdje spomenuti. Pozabavit ćemo se također oružjem i opremom pogodnom za pretvaranje “običnog” višenamjenskog helikoptera u borbeni.

Streljačko oružje
Najjednostavniji način da se od višenamjenskog helikoptera napravi borbeni jest ugradnja streljačkog oružja u rasponu od 7,62 pa sve do 20 mm. Najmanje izmjena na konstrukciji helikoptera zahtijeva ugradnja streljačkog oružja na vrata jer se za nju moraju samo postaviti odgovarajuća postolja. Tako ugrađena oružja pokreću se ručno, što ima svoje prednosti i mane. Prednosti su što svaki ciljatelj može samostalno otkrivati i uništavati ciljeve, pa i one postavljene bočno ili čak iza helikoptera. Najveći nedostatak je što preciznost paljbe ovisi o obučenosti ciljatelja. Ovakva ugradnja također smanjuje mogućnosti prijevoza ljudi jer i oružje i ciljatelj zauzimaju prostor u kabini. Zbog toga se na tržištu nude i podvjesnici opremljeni oružjem i pripadajućim streljivom. Na početku palete ponude nalazi se FN Herstalova strojnica Mag 58M (M240D) kalibra 7,62 mm. Masa joj je 12,5 kg, a brzina paljbe između 700 i 1000 metaka u minuti. Maksimalni je učinkovit domet 1500 metara. Podvjesnik TMP-5 čine dvije strojnice Mag 58M s pripadajućim streljivom.

Znatno veću paljbenu moć osiguravaju Gatling strojnice pokretane elektromotorima. Iako je obitelj ovih strojnica razvila američka korporacija General Electric, njihovu je proizvodnju gotovo u cijelosti preuzela tvrtka General Dynamics Armament & Technical Products. Izuzetak je strojnica sa šest cijevi M134 (Gau-2 Minigun) kalibra 7,62 mm. Velika prednost Gatling strojnica pokretanih elektromotorom jest mogućnost preciznog podešavanja brzine paljbe. U slučaju M134, maksimalna brzina paljbe je 7200 metaka u minuti. Iako je napravljeno više od 10 000 primjeraka, u praksi su se pokazali nedovoljno pouzdanima. Zbog toga tvrtka Dillon Aero korisnicima nudi mogućnosti značajnih modifikacija kojima se povećava pouzdanost.

U slučaju Dillonove modifikacije, brzina paljbe se ograničava na 3000 metaka u minuti, uz masu od 20,5 kg. Za ovu se modifikaciju još 2003. godine odlučila američka vojska, a modificirani su topovi dobili oznaku M134D. Američka ratna mornarica označila ih je kao Gau-17/A te ih ugradila na helikoptere Bell UH-1N. Ugrađeni su na vrata i pokreću se ručno.
Strojnice M134D ugrađuju se na veliki broj helikoptera, uključujući Sikorsky UH-60, Agusta-Bell AB-212, Mil Mi-8/17, Eurocopter AS 550 i 565, te NH90. M134D je sastavni dio i sustava Remote Guardian System tvrtke BAE Systems, namijenjen i za naoružavanje tilrotora Bell Boeing CV-22. Tvrtka Dillon Aero, koja se specijalizirala za helikoptersko naoružanje, nudi i olakšani M134DT, koji je u odnosu na originalni M134D lakši čak šest kilograma. Smanjenje mase je ostvareno ponajviše uporabom lakog, ali i skupog titanija.

Najbliži ruski ekvivalent Gaua 2 četverocijevna je Gatling strojnica Shipunov GSh-7.62 kalibra 7,62 mm, mase samo 19 kg. Trajna je maksimalna brzina paljbe solidnih 6000 metaka u minuti. Zasad se zna da se strojnica GSh-7.62 rabi samo u podvjesnicima.

Tvrtka FN Herstal proizvodi i teške strojnice M2 i M3 kalibra 12,3 mm. Masa M3P je 35,8 kilograma, a brzina paljbe 1025 metaka u minuti. Maksimalni učinkovit domet je 1850 metara. Američka ratna mornarica i marinski korpus na svojim helikopterima rabe M3, pod oznakom Gau-21. Ugrađuju se isključivo na vrata i ukrcajne rampe, te su ručno pokretane. Podvjesnik HMP-250/400 tvrtke FN Herstal kombinira tešku strojnicu kalibra 12,7 mm s tri nevođene rakete zrak-zemlja promjera 70 mm. Inačica HMP-250 ima spremnik za 250 metaka i najveću masu 116 kg, dok inačica HMP-400 ima spremnik za 400 metaka i najveću masu od 138 kg.

Ruski ekvivalent M3P je Dagtyarev Kord kalibra 12,7 mm mase 27 kilograma (zajedno s postoljem i streljivom masa se penje na 52 kg). Brzina paljbe je između 650 i 750 metaka u minuti, a maksimalni domet 2000 metara. Kord je konstruiran kako bi zadovoljio potrebe ruske vojske za teškom strojnicom tijekom djelovanja u Čečeniji.

Korporacija Gneral Dynamics proizvodi trocijevnu Gatling tešku strojnicu Gau-19/A, kalibra 12,7 mm. Masa joj je 83,9 kilograma, a ciljatelj može odabrati brzinu paljbe od 1000 ili čak 2000 metaka u minuti. Zanimljivo je da je sovjetski Mi-24 (kasnije i Mi-35) od početka prilagođen za uporabu četverocijevnih Gatling teških strojnica Jakušev-Borzov Jak-B, tako i 9A-624 kalibra 12,7 mm, koje se ugrađuju na fleksibilno postolje SPSV-24. Uz to, 9A-624 se rabi i u podvjesnicima. Međutim, tijekom djelovanja sovjetske vojske u Afganistanu osamdesetih godina prošlog stoljeća, ustanovljeno je da je paljbena moć teških strojnica preslaba da bi se nosila s paljbom mudžahedina sa zemlje, tako da je na inačicu Mi-24P, umjesto Jak-B, fiksno ugrađen dvocijevni top GSh-2-30 kalibra 30 mm.

Topovi
U segmentu lakih topova, francuska korporacija Nexter (bivši Giat) nudi top smanjenog trzaja 20M621 kalibra 20 mm. Osnovna je namjena ovog topa uporaba na helikopterima i unutar podvjesnika NC621 ili turete THL20. Može se ugraditi i na vrata helikoptera, a ako se rabi nosač SH20, moguće je njegovo potpuno uvlačenje u kabinu. Masa M621 je samo 58 kilograma, a brzina paljbe od 300 do 740 granata u minuti. Tureta THL20 rabi se na dijelu rumunjskih Puma (licencno proizvedene u tvrtki IAR-Brasov), a naručila ju je i indijska vojska za ugradnju na helikoptere Hindustan Aeronautics Dhruv.

Iako tek nešto teži od 20M621 (60 u odnosu na 58 kg) Gatling trocijevni top General Dynamics M197 (20 mm) ima brzinu paljbe do čak 1500 granata u minuti. Nastao je kao smanjena inačica poznatog avionskog topa M61A1 Vulcan istog kalibra. M197 rabe američki marinci na svojim višenamjenskim helikopterima Bell AH-1J/T/W/Z, te je osnovni dio podvjesnika GPU-2/A.

Rakete zrak-zemlja
U usporedbi s automatskim oružjem, rakete zrak-zemlja imaju značajne prednosti, prije svega veći domet i mogućnost uporabe različitih bojnih glava prilagođenih različitim namjenama (klasične razorne, kumulativne, kasetne itd.). Najčešće rabljene nevođene rakete zrak-zemlja jesu sovjetske kalibra 57 mm (rusko ratno zrakoplovstvo u međuvremenu je u operativnu uporabu uvelo rakete S-8 kalibra 80 mm), te zapadne kalibra 68 i 70 mm (2,75 inča).

Karakteristični predstavnik kategorija raketa zrak-zemlja kalibra 2,75 inča jest američka Hydra 70 proizvođača General Dynamicsa. Dosad je ova tvrtka proizvela više od milijun Hydra 70. Najveći konkurent je Magellan/Bristol Aerospaceov CRV7, koji je dosad proizveden u gotovo 800 000 primjeraka. CRV7 ima maksimalni domet od 8000 metara. Iako se rakete zrak-zemlja mogu lansirati i s jednostrukih lansera, danas se u pravilu one manjeg kalibra lansiraju iz saćastih lansera. Tipični predstavnici saćastih lansera za helikoptere su iz obitelji Lau-7H/12H/19H tvrtke FN Herstal. Jednostavan brojčani sustav označavanja zapravo je broj cijevi lansera.

Najveći nedostatak raketa zrak-zemlja je njihova nepreciznost, naročito pri snažnom bočnom vjetru na većim udaljenostima. Tako Hydra 70 na udaljenosti od 1000 metara ima CEP od 20 metara, a na 6000 m samo 120 m. Donedavno se taj problem rješavao gustoćom paljbe, ali ona je donosila i, danas neprihvatljivu, (pre)visoku razinu kolateralnih šteta. Zbog toga su pokrenuti projekti razvoja jednostavnih (jeftinih) sustava za navođenje. Tako je američka tvrtka Raytheon razvila laserski navođen projektil, koji se temelji na raketi Hydra 70. Uporabom jeftinog, ali učinkovitog sustava za lasersko navođenje, preciznost na većim udaljenostima dramatično se poboljšala. Toliko da se sada ovim projektilima mogu uništavati ne samo mekani ciljevi (recimo, kamioni) već i tvrdi (oklopna vozila). I sve to uz cijenu koja je otprilike tek desetina cijene protuoklopnog vođenog projektila Lockheed Martin AGM-114 Hellfire.

Naravno, preciznost paljbe omogućava znatno smanjenje utroška projektila te smanjenje kolateralne štete. Osim male cijene, prednost je vođenih projektila promjera 70 milimetra i u njihovoj znatno manjoj masi u odnosu na druge vođene projektile zrak-zemlja. Tako je masa rakete Hydra 70 oko 10 kilograma, a masa vođenog projektila zrak-zemlja oko 45 kilograma (ovisno o inačici). I zbog toga su vođeni projektili zrak-zemlja malog kalibra znatno prikladniji za naoružavanje višenamjenskih borbenih helikoptera, koji u odnosu na “prave” jurišne helikoptere imaju manju korisnu nosivost.

Usprkos očitoj potrebi za modernizacijom nevođenih raketa zrak-zemlja i ugradnji (laserskog) sustava za navođenje, još nijedan takav projektil nije ušao u operativnu uporabu (uz vjerojatni izuzetak izraelskog ratnog zrakoplovstva). Tako je za razvoj BAE Systemsovog APKWS-II (Advanced Precision Kill Weapon System) sustava, koji rabi poluaktivno lasersko navođenje, u proračunu za proračunsku godinu 2008. dodijeljeno točno 0 dolara. Međutim, u kolovozu 2007. američki marinski korpus je službeno objavio potrebu za takvim oružanim sustavom. Zbog toga je američki Kongres osigurao sredstva kojim će američka ratna mornarica prvo obaviti prijenos nadležnosti, a potom i nastaviti projekt razvoja APKWS-II sustava. APKWS-II sustav osigurava na udaljenosti od 5000 metara CEP od samo 1,5 metra, što znači da se Hydra 70, opremljena ovim sustavom, može uvrstiti u precizna oružja zrak-zemlja. APKWS-a sustav sastoji se od “kita” za navođenje (sustav DASALS s poluaktivnim laserskim navođenjem), koji se postavlja na vrh rakete, a koji je sposoban obaviti zahvat cilja, njegovo praćenje i, prema potrebi, napad na njega.

Američki Naval Air Warfare Center ima vlastiti program nazvan Low-cost Guided Imaging Rocket (LOGIR), koji se razvija uz sufinanciranje južnokorejskog ministarstva obrane. LOGIR rabi Direct Attack Munition Affordable Seeker Kit (DAMASK), koji ne rabi laser za osvjetljavanje cilja već Raytheonovu komercijalnu termovizijsku kameru. U međuvremenu je i korporacija Lockheed Martin ponudila svoj laserski navođeni Hellfire Junior ili Direct Attack Guided Rocket (DAGR), koji donosi neke odlike Hellfirea, između ostalog i mogućnost vezanja na cilj nakon lansiranja i programiranje laserskog koda kako bi se izbjegla mogućnost vezanja uz krivi cilj. I DAGR se bazira na raketi Hydra 70, a maksimalni mu je domet 12 kilometara. Prvo uspješno lansiranje obavljeno je u veljači prošle godine.

Norveška tvrtka Kongsberg surađuje s tvrtkom Magellan/Bristol Aerospace na razvoju vođenog projektila kojemu je osnova CRV7. Posebnost je CRV7-PG projektila da će dobiti više različitih mogućnosti navođenja na ciljeve. Osim standardnog poluaktivnog laserskog navođenja, razvija se i poluaktivno radarsko navođenje, autonomno GPS navođenje (pogodno za uništavanje nepokretnih ciljeva po svim vremenskim uvjetima), te sustav za uništavanje ciljeva sa snažnim elektromagnetskim zračenjem (radari). Kako bi se uštedjelo na razvoju za razvoj sustava za navođenje projektila CRV7-PG tvrtka Kongsberg je uporabila sustave razvijene za protubrodske vođene projekte Penguin i Naval Strike Missile. Zanimljivo je da je na izložbi vojne tehnike Eurosatory 2006 prikazano kanadsko borbeno vozilo na kotačima MMEV (Multi-Mission Effects Vehicle), bazirano na Piranhi III, opremljeno kupolom s Oerlikon ADATS protuzračnim/protuoklopnim sustavom, uz koji su postavljena i dva saćasta lansera vođenih projektila CRV7-PG. Za MMEV je zainteresirana kanadska vojska.

U razvoj sustava za vođenje projektila malog kalibra uključila se i izraelska tvrtka Elbit Systems, koja je razvila sustav za lasersko vođenje Star, za rakete zrak-zemlja promjera 68 i 70 mm. Po tvrdnjama proizvođača, tako opremljeni projektili mogu se rabiti s borbenih zrakoplova i borbenih vozila. Iako je Star prvi put javnosti prikazan u travnju 2007., vjeruje se da je već duže vrijeme operativan u izraelskoj vojsci.

I rusko je ratno zrakoplovstvo uočilo prednosti pretvaranja nevođenih raketa zrak-zemlja u vođene projektile. Jedina je razlika što su se oni opredijelili za rakete većeg promjera. Tako se u mnogim prospektima spominje laserski navođen projektil S-13L promjera 122 milimetra, iako ne postoje potvrđeni podaci da je uveden u operativnu uporabu u ruskom ratnom zrakoplovstvu. Zato se pouzdano zna da je u operativnu uporabu ušao Nudelman S-25L promjera 240 milimetra. Taj laserski vođeni projektil ima minimalni domet od dva i maksimalni domet od sedam kilometara. Na maksimalnom dometu CEP je, ne baš najboljih, osam metara. Također postoji mogućnost ugradnje televizijskog, infracrvenog, pa čak i aktivnog radarskog sustava navođenja. Nedavno su se pojavili podaci o postojanju projektila S-25LD povećanog dometa na dvanaest (neki izvori navode deset) kilometara. Problem je što je projektil S-25L dugačak 4,09 metara, a raspon krila mu je čak 1,17 m. S promjerom tijela od 340 centimetra masa pri lansiranju mu je 409 kilograma (masa bojne glave čak 150 kg). Zbog velike mase i dužine S-25L je prije svega namijenjen naoružavanju borbenih aviona, iako se teoretski može rabiti i s jurišnih helikoptera.

Domagoj MIČIĆ