Lavi je u gotovo svim letnim odlikama nadmašio američki F-16 Tighting Falcon, što će se ubrzo pokazati kobnim

Iako su Nasher i Kfir razvijeni kako bi smanjili izraelsku ovisnost o uvozu borbenih aviona, postigli su veliki izvozni uspjeh. Ni tvrtka Israel Aircraft Industries (IAI) ni izraelska vlada nisu očekivali da će ikada pronaći stranog kupca za Nasher, a ipak ga je kupila Argentina. Pri razvoju Kfira već se vodilo računa o mogućnostima izvoza. Unatoč dobrim borbenim odlikama i niskoj cijeni (IAI je 1976. službeno objavio izvoznu cijenu od samo 4 500 000 američkih dolara), prodaja Kfira nije bila u skladu s potražnjom. Naime, najveći je problem bila uporaba američkog motora J79, zbog čega je američka vlada mogla staviti veto na izvoz. Unatoč tome, Kfir je prodan Ekvadoru, Kolumbiji i Šri Lanki.

Uvidjevši izvozne mogućnosti, a kako bi izbjegao mogući američki veto, IAI je, uz potporu izraelske vlade, pokušao napraviti svojevrsnu simbiozu Nashera i Kfira, bez uporabe američkih komponenti.

Nammer
Tako je potkraj osamdesetih godina započeo razvoj Nammera, borbenog aviona isključivo namijenjenog izvozu. Kao osnova uzet je Kfir C7. Projektantima je najveći izazov bio napraviti stražnji dio trupa u koji će se moći smjestiti dva potpuno različita turbomlazna motora. Naime, kupcima su namjeravali ponuditi dvije opcije. Jednu bi pokretao američki motor General Electric F404, koji se rabi u američkom palubnom višenamjenskom borbenom avionu F/A-18 Hornet i švedskom Gripenu. Da bi se povećao broj potencijalnih kupaca, ali i izbjegao američki veto na prodaju, druga opcija je bio francuski motor SNECMA Atar. Taj se motor ugrađivao u gotovo sve francuske borbene avione razvijene tijekom pedesetih, šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Problem je bio u tome što je F404 dugačak 3,912 m, a Atar 5,9 m. Promjer F4040 je 889 mm, a Atar točno jedan metar. Ni razlika u masi nije bila zanemariva jer F404 teži 1036 kg, a Atara 1582 kg. S uključenim sustavom za naknadno izgaranje F404 daje 78,7 kN, a Atar 70,6 kN potiska.

Tako je Nammer bio jedinstveni borbeni avion, od početka projektiran kako bi mogao rabiti dva potpuno različita motora. Doduše, kupci američkoga višenamjenskog borbenog aviona F-16 Fighting Falcon mogu birati između motora Pratt & Whitneya ili General Electrica, ali ti su motori od početka projektiranja prilagođavani uporabi na ovom avionu.

Kako bi se prilagodio potrebama kupaca, Nammer su namjeravali opremati s dva radara. Ako bi avion rabili ponajviše za napade na ciljeve na zemlji, mogli su izabrati radar Elta EL/M-2011, a ako bi se avion pretežno rabio kao lovac, onda su kupci mogli dobiti radar EL/M-2032. No, kako je tekao razvoj radara EL/M-2032, IAI je zaključio da je bolje ponuditi ga isključivo s tom opcijom. Izvorno se EL/M-2032 razvijao za izraelski višenamjenski borbeni avion Lavi, pa je s vremenom dobio i mogućnost otkrivanja ciljeva na zemlji i na površini vode. S obzirom na to da mu je doseg otkrivanja ciljeva u zraku veći od 145 km, ovaj radar omogućava i uporabu dalekodometnih projektila zrak-zrak s poluaktivnim ili aktivnim radarskim navođenjem. Ciljeve na površini vode otkriva na udaljenosti većoj od 290 km. Zahvaljujući radaru EL/M-2032 Nammer bi postao pravi višenamjenski borbeni avion.

Prvi i drugi prototip Lavia
Da bi cijeli avion uskladili s mogućnošću radara, stručnjaci IAI-a su odlučili da je motor Atar zastario te da treba promijeniti ponudu. Tako su uz General Electricov F404 ponudili SNECMA M53, ali i Pratt & Whitneyev PW1120. SNECMA M53 razvijen je za uporabu na francuskom lovcu Mirage 2000. U odnosu na Atar ima znatno veći potisak (64 kN “suhi” i 95 kN s naknadnim izgaranjem). Povrh toga dimenzije su mu u odnosu na Atar manje (dužina mu je 5070 mm, a promjer 796 mm). Iako ima znatno veći potisak, masa M53 je 1515 kg, za razliku od Atarovih 1582 kg. Pratt & Whitneyev PW1120 uvršten je u ponudu zato što je odabran za ugradnju u Lavi. Kako nije ugrađivan ni u jedan drugi borbeni avion, zapravo ni u jedan avion, teško da bi se za njega odlučio bili koji kupac, osim izraelskoga ratnog zrakoplovstva, koje pak uopće nije htjelo Nammer.

Nammer su naoružali s dva DEFA topa kalibra 30 mm, te je mogao ponijeti 6270 kg naoružanja. Ovisno o željama kupca, avion se mogao prilagoditi uporabi širokog spektra naoružanja, jer je radar EL/M-2032 od početka prilagođen za izraelske, ali i američke projektile zrak-zrak. Ovisno o željama kupca, IAI je bio spreman uvesti u naoružanje i sve vrste vođenih projektila zrak-zemlja, te protubrodskih vođenih projektila.
Prvi je prototip prvi put poletio 21. ožujka 1991. Početna cijena je bila 20 milijuna američkih dolara, a IAI je objavio da će započeti sa serijskom proizvodnjom čim prikupi narudžbi za najmanje 80 aviona. Američkim se proizvođačima (a ni europskim) nije svidjela ideja da se na tržištu pojavi jeftini višenamjenski borbeni avion koji će rabiti njihove motore, pa su političkim pritiskom kod izraelske vlade uspjeli ishodovati prekid programa. Danas se u stručnoj literaturi u pravilu nalaze tvrdnje da IAI jednostavno nije uspio skupiti dovoljan broj narudžbi, no ostaje činjenica da prava prodajna kampanja nikad i nije bila napravljena. Najbolji dokaz za to je da na neku od internetskih tražilica utipkate “IAI Nammer”, iznenadit ćete se koliko ima malo rezultata pretrage. Povrh toga nećete naći niti jednu uporabljivu fotografiju, a to je najbolji dokaz da nije bilo nikakve suvisle promidžbe.
Istu će sudbinu doživjeti i znatno napredniji projekt Lavi.

Lavi
Izrael je država koja se našla u najviše ratnih sukoba od svog nastanka te se njezin odnos prema vojsci umnogome razlikuje od modernih demokratskih država Zapada. Nakon negativnih iskustava s raznoraznim zabranama na isporuku oružja, Jeruzalem je odlučio pokrenuti razvoj i proizvodnju vlastitog oružja i vojne opreme. Jedan od tih projekata, koji je najviše obećavao, bio je višenamjenski borbeni avion Lavi, predviđen kao zamjena za Kfir. Na temelju vrlo bogatih iskustava svojih ratnih pilota, izraelski su inženjeri stvorili vrlo napredne parametre koje je budući avion trebao zadovoljiti. Da je došao do faze operativne uporabe, Lavi bi bio prvi višenamjenski avion četvrte generacije.

Službeni početak razvoja Lavia bio je u veljači 1980. i odmah je privukao pozornost svjetske stručne javnosti. U isto vrijeme i Šveđani su započeli s razvojem svoga višenamjenskog borbenog aviona JAS-39 Gripen. Lavi je bio vrlo suvremen višenamjenski avion, u osnovi namijenjen bliskoj zračnoj potpopri, ali i napadima na strateške ciljeve, dok su zadaću zračne borbe trebali provoditi drugi borbeni avioni u sastavu izraelskog ratnog zrakoplovstva. Unatoč tome njegova konfiguracija s delta krilima i pokretnim kanardima davala mu je odličnu pokretljivost te ga je činila opasnim protivnikom u bliskoj zračnoj borbi. Izraelci su namjeravali razviti i dvosjednu inačicu koja bi služila kao avion za obuku, ali i kao jurišnik namijenjen posebnim zadaćama. Izraelsko je zrakoplovstvo očekivalo da će Lavi zamijeniti A-4 Skyhawk, F-4 Phantom II i IAI Kfir. Da bi se poboljšale borbene mogućnosti, umjesto prvobitno odabranog slabašnog turbomlaznog motora General Electric F404 odabran je mnogo jači turboventilacijski Pratt & Whitney PW 1120. S novim motorom Lavi je u gotovo svim letnim odlikama nadmašio američki F-16 Tighting Falcon, što će se poslije pokazati kobnim.

Nakon priprema i određivanja konačnih zahtjeva, pravi rad na projektiranju Lavia započeo je u listopadu 1982. Planovi proizvodnje samo za izraelsko ratno zrakoplovstvo, bez potencijalnog izvoza, uključivali su 300 Lavia, od čega 60 dvosjeda. Sastavljanje mock-upa započelo je 1985., a prvi je prototip poletio 31. prosinca 1986. Tek za usporedbu, kažimo da je prvi prototip Gripena prvi put poletio 9. prosinca 1988. Planirana je izgradnja ukupno pet prototipova, od čega su prva dva (B-01 i B-02) bili dvosjedi. Drugi je prototip (B-02) prvi put poletio 30. ožujka 1987. Kako nijedan od prototipova nije opremljen svom avionikom (radarima), rabljeni su isključivo za aerodinamična testiranja. Nakon što su B-01 i B-02 uspješno obavili više od 80 letova, te pritom letjeli brzinom od 1,45 Macha i dosegli napadni kut od 23 stupnja bez ikakvih poteškoća, 30. kolovoza 1987. program je na zahtjev Washingtona zaustavljen.

Ukupna cijena razvoja i proizvodnje 300 primjeraka Lavia bila bi šest milijardi i četiristo milijuna američkih dolara (po cijenama iz 1983.), od čega je 40 posto trebala dati američka vlada. Sam razvoj stajao je milijardu i tristo sedamdeset milijuna dolara, što je vrlo malo za tako suvremen i napredan avion. To je postignuto uporabom već razvijenih i provjerenih tehnologija uglavnom američkog podrijetla koje su primijenjene na mnogo napredniji način nego kod F-16. Plan je bio da cijena serijskog primjerka ne bude veća od 17 milijuna američkih dolara.

I prije nego što je prvi prototip poletio, počeli su problemi. Washington je odbio isporučiti neke komponente i sustave kao što su kompozitna krila, jer su ih proglasili proizvodima visoke tehnologije. Kako je ukupno 80 američkih tvrtki sudjelovalo u razvoju Lavia, odbijanje američke vlade da izda dozvolu za isporuku tehnologije ozbiljno je ugrozilo program. Političkim pregovorima Izraelci su uspjeli 1984. dobiti dozvolu za uvoz većine tehnologija, ali je otpor prema sufinanciranju tako naprednog proizvoda u Washingtonu sve više jačao. Procjene su govorile da će Lavi biti prevelika konkurencija F-16 i F/A-18. Kako je Izrael tijekom 1985. upao u duboku ekonomsku recesiju, američka novčana pomoć postala je ključna.

Na kraju je američki Kongres odbio odobriti sufinanciranje programa, što je značilo da bi Izrael morao platiti i svu američku tehnologiju. Zbog toga je 30. kolovoza 1987. tijesnom većinom (12 naprama 11) izraelska vlada odlučila obustaviti program. Kako bi im donekle nadoknadili gubitak, Washington je Jeruzalemu ponudio prodaju borbenih aviona A-10A, AV-8B, F-15I, F-16C/D i helikoptera AH-64A i UH-60A – sve što je dotad odbijao. U svibnju 1988. Izrael je naručio 30 F-16C Block 40 i 30 F-16D Block 40 unutar programa vojne pomoći Peace Marble III.

Razlog zaustavljanja programa ležao je u činjenici da je Lavi bio mnogo napredniji borbeni avion od F-16 te da je na svjetskom tržištu naoružanja mogao postati ozbiljan konkurent, to prije što bi Lavi imao istu ili nešto nižu cijenu. Od američkog konkurenta Lavi je bio manji i lakši, doduše sa slabijim motorom, ali boljim letnim odlikama. Da je razvoj nastavljen u skladu s planovima, prvi serijski Lavi bio bi dovršen 1990., a u operativnu uporabu ušao bi tijekom 1992., otprilike u isto vrijeme kad i švedski Gripen. Lavieva koncepcija s kanardima, delta-krilom i negativnom statičkom stabilnošću, činila ga je vrlo pokretnim u zračnoj borbi. Za pokretljivost se “brinuo” i četverokanalni digitalni FBW sustav, napredniji od istog sustava na ranijim inačicama F-16. Unatoč činjenici da je bio namijenjen jurišnim zadacima i letu na malim i vrlo malim visinama, površina krila bila mu je 38 posto veća nego kod F-16 te je Lavi bio znatno pokretljiviji. Iako razvoj i ispitivanja nisu dovršeni, prva su iskustva pokazala da bi Lavi u većini odlika bio jednak F-16, a u nekim bitnim nadmoćniji. Na primjer, letna ispitivanja i proračuni pokazali su da bi Lavi mogao mnogo brže zaokretati od F-16, a sve zbog svoje kanard/delta konfiguracije. Povrh toga IAI je procijenio da bi izvozna cijena Lavia bila oko 17 milijuna američkih dolara, što je bilo tek nešto više od tadašnje cijene F-16 i znatno manje od cijene F/A-18.

Lavi je bio dugačak 14,57 m, raspon krila bio mu je 8,78 m, a visina 4,78 m. Površina krila (bez kanarda) bila je 33,05 m2, a s kanardima 38,05 m2. Prazan je težio 7031 kg, sa standardnim opterećenjem 9991 kg. Maksimalna masa pri polijetanju bila mu je 19 277 kg. Mogao je ponijeti do 7257 kg naoružanja (F-16 9000 kg). Pokretao ga je motor Pratt & Whitney PW1120 suhog potiska 60,18 kN. S uključenim naknadnim izgaranjem postizao je 91,72 kN potiska. To je trebalo biti dovoljno za maksimalnu brzinu od 1965 km/h na 10 975 metara s 50 posto internog goriva i s dvije rakete Python 3. S dvije bombe mase 907 kg i dvije rakete Python 3, maksimalna brzina trebala je biti 1106 km/h. Maksimalna brzina penjanja bila bi 254 m/s. Operativni vrhunac leta bio bi veći od 15 000 metara. Konstrukcija aviona mogla je izdržati opterećenja do +9 G.

Iako prvobitno nije bio predviđen za djelovanje na velikim udaljenostima, Lavi je mogao ponijeti 2722 kg goriva u unutarnjim i još 4164 kg goriva u odbacivim vanjskim spremnicima. S dvije bombe mase 454 kg ili šest bombi mase 227 kg, leteći visoko-nisko-visoko (hi-lo-hi) mogao bi dosegnuti ciljeve na udaljenosti od 2131 km. Leteći u konfiguraciji nisko-nisko-nisko (lo-lo-lo) i noseći osam bombi mase 340 kg i dvije rakete Python 3, borbeni polumjer djelovanja bio bi mu 1112 km.

Naoružanje se moglo nositi na sedam nosača pod trupom, četiri pod krilima i dva na vrhovima krila. Topničko naoružanje sastojalo se od jednog topa DEFA Type 522 kalibra 30 mm. Top je imao brzinu paljbe od 1100 do 1500 granata u minuti. Ovaj je top u Izrael stigao ugrađen u francuske Dassault Mystere IVA lovce i pokazao se vrlo učinkovitim. IMI je uspio otkupiti licenciju za njegovu proizvodnju i ugraditi ga u IAI Kfir.

Dvosjedna inačica
Za blisku zračnu borbu namijenili su IC vođenu raketu Python 3. Maksimalna brzina te rakete je 3,5 Macha. U vrijeme nastanka smatrala se najsuvremenijom raketom te namjene. Zanimljivo je da je licencija za njezinu proizvodnju prodana Kini, gdje je dobila oznaku PL-8, te se našla i u naoružanju kineske kopije Lavia – J-10.
Osnovno naoružanje Lavia za uništavanje ciljeva na kopnu (barem u početku operativne uporabe) bio bi američka Hughes AGM-65B Maverick vođena raketa. Maverick je razvijen tijekom rata u Vijetnamu kao zamjena za ne baš uspješan AGM-12 Bullpup. Masa mu je 212 kg i ima televizijsko samonavođenje na cilj. Inačica AGM-56B u odnosu na raniju inačicu može otkriti cilj na dvostruko većoj udaljenosti (oko 15 km). Maksimalni domet ovisi o veličini cilja, visini i brzini lansiranja, a teoretski nije veći od 23 km.

Osim uništavanja ciljeva na zemlji, Lavi je trebao imati i mogućnost potapanja brodova. Za tu namjenu nosio bi do dva vođena projektila IAI Gabriel IIIAS. Ova inačica Gabriela je radarski samonavođena, a u naoružanje je ušla oko 1985. godine. Masa projektila je 560 kg. Maksimalni domet mu je 33 km i ima bojnu glavu mase 150 kg. Početkom devedesetih IAI je razvio i inačicu Gabriel IVLR, koja je znatno modificirana. Umjesto raketnog ugrađen je turbomlazni motor, a domet je povećan na 200 km. Masa ove inačice je 960 kg, te bi je mogao nositi i Lavi.
Uza sve to Lavi je trebao nositi i široku paletu gravitacijskih bombi od 113 do 907 kg težine s laserskim navođenja na ciljeve ili bez njega.

Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća izraelska vojna industrija razvila je i vođeni projektil zrak-zemlja Popeye. Inačica Peopeye 1 ima masu od 1360 kg i vjerojatno bi bila preteška za Lavia. No, za uporabu s F-16, i vjerojatno s Lavia, namijenili su inačicu Popeye 2 mase 1115 kg. Taj vrlo precizni projektil ima maksimalni domet 75 km. O kvaliteti Popeya najviše govori činjenica da ga je u svoje naoružanje uvelo ratno zrakoplovstvo Sjedinjenih Američkih Država.

Iako je Lavi otkazan, neki sustavi su preživjeli i naknadno su, nakon unapređenja, ugrađeni u izraelske “petnaestice” i “šesnaestice”, te se nude na tržištu kao opcija za modernizaciju borbenih aviona. Jedan od takvih sustava je puls-doppler radar Elta EL/M-2035, razvijen na temeljima starijeg radara EL/M-2021B, koji se ugrađivao u Kfir. Osim otkrivanja ciljeva u zraku, radar može mapirati teren ispod aviona i otkrivati ciljeve na zemlji. Maksimalni domet radara je 46 km i istodobno može pratiti više ciljeva. EL/M-2035 i danas se svrstava među modernije radare. Uz radar je išao i Elbit ACE-4 računalo namijenjeno planiranju i izvođenju zadaća te obradi podataka iz radara i drugih sustava na avionu.

Za Lavia su razvijeni i Elata ARC-740 računalno vođeni UHF radiosustav i Tuman TINS 1700 inercijski navigacijski sustav, bez kojih bi se teško izvodile zadaće na većim udaljenostima.
Kad je program razvoja okončan, pojavile su se glasine da će Izrael prenijeti proizvodnju Lavia u Južnu Afriku (tadašnju Južnoafričku Republiku), što se pokazalo pogrešnim. Vjerojatnije je da je Lavi poslužio kao osnova za razvoj kineskog višenamjenskog borbenog aviona J-10 iako to, zbog prijenosa i onih tehnologija koje imaju američke korijene, obje države demantiraju.

Zaključak
Nakon obustave razvoja Nammera i Lavia izraelska je vlada zaključila da im Amerikanci nikad neće dopustiti da ugroze njihovu dominaciju na tržištu borbenih aviona. Zbog toga se izraelska namjenska industrija, pa tako i IAI, okrenula razvoju drugih borbenih sustava. Tražeći svoje mjesto preživljavanja IAI se okrenuo proizvodnji civilnih aviona. Tako je nastao i business-jet Galaxy, koji se danas prodaje pod imenom Gulfstream G200. IAI se bavi i konverzijom putničkih aviona u teretne. Na vojnom tržištu njegova tvrtka IAI Malat postala je poznata po proizvodnji bespilotnih letjelica. Malat je donedavno proizvodio isključivo izvidničke bespilotne letjelice, a nedavno je razvio i borbenu bespilotnu letjelicu Eitan.

Tvrtka IAI danas se, između ostalog, bavi i modernizacijom aviona kao što je F-16 (na fotografiji je njihov F-16 ACE)
Kako ne bi propao sav trud razvoja Lavia IAI se odlučio prebaciti i na područje modernizacije borbenih aviona. Na tržištu nudi modernizacijske pakete za F-4, F-5 i F-16, ali i za MiG-21.

Poseban je uspjeh, u suradnji s Elta Electronics Industries, ostvaren na području razvoja letećih radara (AEW&C – airborne early warning & control). Za čileansko ratno zrakoplovstvo razvijen je Condor (Boeing 707 PHALCON) i opremljen radarom EL/M-2075. Za kinesko ratno zrakoplovstvo razvijen je A-50I, kombinacija ruskog transportnog aviona Iljušin Il-76 (u inačici A-50 prilagođenoj ugradnji velikog radara na hrptu) i radara Phalcon ugrađenog u veliku nepokretnu kupolu smještenu na nosačima na hrptu aviona. Uvidjevši da će kineska vojska na taj način dobiti tada možda najsuvremeniji AEW&C na svijetu, koji će biti sposoban otkrivati američke i tajvanske vojne zrakoplove i brodove na udaljenostima od oko 250 nautičkih milja (450 km), Sjedinjene Američke Države su početkom 2000. počele snažan politički pritisak na Izrael da se povuče iz sporazuma. Iako je do svibnja 2000. IAI gotovo dovršio cijeli posao oko ugradnje radara, politički je pritisak bio prevelik i Izrael je u lipnju službeno objavio da se povlači iz cijelog sporazuma te da više neće dostavljati suvremenu vojnu opremu Kini.
Zato su u ožujku 2004. tvrtke Elta Electronics Industries i Israeli Aircraft Industries potpisale ugovor s indijskom vladom o isporuci tri A-50EhI AEW&C aviona, ukupne vrijednosti 1,1 milijardu američkih dolara (više o tome u Hrvatskom vojniku br. 239).
IAI samostalno proizvodi ili sudjeluje u proizvodnji i velikog broja raketnih sustava, među kojima je najnapredniji sustav za obranu od balističkih projektila Arrow. Proizvodi i brze patrolne čamce Super Dvora.

	Nammer	Lavi	Gripen
Dužina	16 m	14,57 m	14,1 m
Raspon krila	8,22 m	8,78 m	8,4 m
Površina krila	34,8 m2	33,05 m2	25,54 m2
Visina	4,55 m	4,78 m	4,5 m
Masa prazan	?	7031 kg	6622 kg
Najveća poletna masa	16 511 kg	19 277 kg	13 000 kg
Nosivost	6260 kg	7260 kg	6000 kg
Najveća brzina	2350 km/h	1965 km/h	2130 km/h
Polumjer djelovanja	oko 1000 km	2131 km	oko 800 km
Pogon	vidi tekst	Pratt & Whitney PW1120	Volvo Aero RM12
Potisak	vidi tekst	91,72 kN	80,5 kN

 

Domagoj MIČIĆ