Instruktorski tim Središta za razvoj vođa “Marko Babić” danas je uspješna kombinacija mladosti i iskustva – od ljudi koji su obukli odoru još 1991., do onih koji su to učinili prije samo nekoliko godina

Evo, jednom se dogodilo i to da tijekom posjeta Hrvatskog vojnika Središtu za razvoj vođa “Marko Babić” u njemu nema niti jednog polaznika. Sredinom veljače prošla su tri mjeseca od završetka obuke zadnjeg, jedanaestog naraštaja. Idući se tek očekuje u travnju u vojarni “Josip Jović” na Udbini. Međutim, djelatnici Središta i nemaju previše vremena za opuštanje. A to ponajprije vrijedi za dočasnike koji neposredno provode obuku – instruktore. I uoči dolaska dvanaestog naraštaja, nakon gotovo pet stotina obučenih polaznika, pa i prvih iz savezničke (Slovenske) vojske, zanimalo nas je kako zapravo djeluje taj tim. A to nije bio problem. Jer, bili su u vojarni praktički u punom sastavu.

Časnički namjesnik Mato Bjelovarac prvi je dočasnik Središta i naš stalni sugovornik kad pratimo obučne cikluse. Unatoč dugoj karijeri vojnika, s iskustvom gardista – pripadnika legendarne 7. gardijske brigade Puma, sudionika Domovinskog rata i obuke u legendarnim Šepurinama, rad u Središtu čini mu veliko zadovoljstvo. Podsjeća nas na činjenicu da je Središte već pri utemeljenju nazvano Novim Šepurinama, što znači da su pred instruktore od samog početka postavljeni vrlo visoki ciljevi. “Vrlo jednostavno – uzor su i temelj instruktorima Središta “Marko Babić” instruktori i pripadnici koji su radili u Šepurinama i bili utemeljitelji tamošnjeg Središta”, kategoričan je Bjelovarac. A to znači da niste instruktor po opisu posla, nego po pozivu. S jedne strane, potrebno je imati izvanredne vojničke vještine i znanja u kombinaciji s visokim kriterijima psihofizičke spremnosti. S druge, sve te odlike potrebno je kontinuirano održavati, pa i nadograđivati. S treće, potrebno je imati želju i motiv, ali i nadarenost da ono što znate možete prenijeti na druge. Kad se Središte utemeljivalo, bilo je jasno da će jezgru instruktora činiti ekipa koja je završila obuku u Šepurinama. No, riječ je o dočasnicima koji su pri kraju vojničke karijere, pa je za sve bilo veliko pitanje hoće li mladi koji ih nasljeđuju moći to ispravno učiniti? Zapovjednici Središta, časnički namjesnik Bjelovarac i drugi stariji instruktori zato su otpočetka počeli razvijati sustav kojim će kroz obuku prepoznavati potencijalne instruktore, a potom ih provesti kroz obuku za instruktore. I tako dobiti nove i stručne djelatnike. Jesu li u tome uspjeli? Vjerujemo da jesu: u to smo se uvjerili tijekom sati i sati promatranja obuke proteklih naraštaja, razgovarajući, slušajući dojmove polaznika…

Nositi prestižnu oznaku

Instruktorski tim Središta za razvoj vođa “Marko Babić” danas je kombinacija mladosti i iskustva – od ljudi koji su obukli odoru još 1991., do onih koji su to učinili prije samo nekoliko godina. “Dok tijekom obuke tražimo i razvijamo vođe, tražimo i razvijamo instruktore. Jer instruktori su vođe. U većini slučajeva potencijalni instruktor primjećuje se vrlo brzo, ne samo po načinu na koji prolazi obuku nego i po pristupu obuci i samom činu vođenja”, objašnjava Bjelovarac. Da bi netko postao instruktor, potrebno je zadovoljiti i formalne uvjete, te i sam imati želju nositi oznaku Središta. A ta želja mora biti velika, jer poziv traži puno odricanja, živi se 24 sata dnevno i ne ostaje vam puno vremena za privatni život. “Radimo s polaznicima, ali radimo i na sebi, da bismo bili još bolji”, zaključuje prvi dočasnik.

Dakle, kako bismo vidjeli neke od načina na koje se obučavaju novi instruktori Središta, te kako se stari pripremaju za obuku, obišli smo vojarnu po radnim točkama, baš kao kad na njima budu polaznici Obuke za razvoj vođa. Prva etapa gotovo je uvijek jednaka: višenamjenski toranj, impresivna građevna konstrukcija s golemim hrvatskim grbom i natpisom Znoj štedi krv. Dočekuje nas nadnarednik Hrvoje Čavić. Njegova priča vrlo je zanimljiva – iskusan je dočasnik, u HV-u još od 1995. godine. Dugo je bio pripadnik Gromova, da bi 2019. došao na prvu pilot-obuku u Središtu, bio među polaznicima koji su probili led. I ne da je učinio samo to nego je bio i najbolji polaznik! Naravno, takav učinak odmah je privukao pozornost djelatnika koji su željeli da im postane kolega, te su dobili pozitivan odgovor. Čavićeva karijera dobila je novi zamah i sam kaže da uživa u svojem instruktorskom poslu. Promatramo ga dok u društvu stožernog narednika Davora Horvata priprema debelo mornarsko uže koje služi za penjanje i spuštanje po kosini tornja. Potrebna je vještina u vezivanju čvorova, ali i postavljanju svih mogućih osigurača. “Uoči obuke na tornju moramo pripremiti svaki detalj, od dokumentacije preko opreme pa nadalje, ali prije svega moramo pripremiti sami sebe te provjeravati jedan drugoga”, objašnjava nam Čavić.

Kosina ili glatki zid?

I on i Horvat vrlo su vješti u penjanju, a inzistiraju i na održavanju tjelesne spremnosti, jer: “Od polaznika ne očekujemo ništa što ne možemo izvesti sami.” Nadnarednik dodaje i da kao instruktor nastoji imati individualni pristup. Treba li nešto dodatno objasniti, pa i više puta osobno pokazati, to instruktoru ne smije biti teško. Jednak pristup imaju i pri radu s tanjom užadi za spuštanje niz toranj (repelling), kao i s opremom za penjanje po alpinističkoj stijeni. U svakom slučaju, koliko je višenamjenski toranj zahtjevan vidite tek kad se popnete na njega. Da biste bez penjačkih vještina došli na dvanaest metara visok vrh, potrebno je rabiti stube i vatrogasne ljestve. Ono što je najzanimljivije jest kosina za penjanje s pomoću mornarskog užeta, nakošena pod kutom od otprilike 75 stupnjeva. Odozdo ta kosina izgleda manje-više jednostavnom za svladavanje, ali s vrha doima se gotovo poput glatkog zida pod kutom od 90 stupnjeva. Pad bi bio jako opasan, pa nije ni čudo da instruktori prije svake vježbe rade procjene rizika. “Mjere sigurnosti najbitnije su i stalno prisutne, što je i normalno za jednu od najtežih obuka koja se trenutačno provodi u Hrvatskoj kopnenoj vojsci”, objašnjava stožerni narednik Horvat. Hrvatski je vojnik od 1991., a u Središtu je od samog utemeljenja. I danas mu s entuzijazmom daje svoje ratno iskustvo iz Tigrova te iz Šepurina, ali još uvijek se usavršava kao instruktor. “Najponosniji sam kad vidim da polaznici marljivo rade, pozorno slušaju i poštuju tradiciju Hrvatske vojske. Ključno je da budu takvi, jer oni su naša budućnost”, zaključuje dočasnik.

Izazovi na Mislilici

Skupnika Fabijana Mašinu vidjeli smo na Situacijskom poligonu, popularnoj Mislilici. Podsjetimo, riječ je o nizu manjih, otvorenih boksova u kojima timovi od pet do deset vojnika moraju rješavati probleme poput, primjerice, prenošenja kutije sa streljivom s kraja na kraj, a da pritom čizmom ne dotaknu tlo. Instruktor je bio u društvu tek nešto mlađih kadeta, polaznika 2. godine vojnih studija koji su u vojarni “Josip Jović” na Zimskom kampu. Dobili su jedinstvenu priliku okušati se na Mislilici, a Mašina im pomaže savjetima. “Svrha je ovog poligona testirati vještine vođenja u nepredviđenim situacijama. Testiramo i njihovu kreativnost te snalažljivost u rješavanju problema, baš kao i postupanje s podređenima u takvim situacijama”, opisuje skupnik. Pripreme uoči obuke ponekad traju jedan, ali ponekad i više dana. Osim pripreme i sigurnosnog pregleda poligona, te postavljanja osnovnih zadaća, on i drugi instruktori neprestano pokušavaju osvježiti popis zadaća, stavljati nove i originalne zahtjeve pred polaznike. “Polaznici nas stvarno znaju pozitivno iznenaditi, pomaknuti granice kreativnošću”, sjeća se Mašina. U vojsci je tek nešto više od pet godina, počeo je u Vukovima i onda došao u Središte među iskusne kolege instruktore. Kaže da kombinacija mladosti i iskustva donosi jako dobre rezultate u obuci: “Mogu reći da bih preporučio svakom mladom dočasniku da se bavi instruktorskim poslom. Kombiniramo Domovinski rat, Šepurine, nove doktrine, nova iskustva… Takva obuka bude vrlo zanimljiva, ali i zahtjevna i izazovna.”

Unaprijed znači odmah!

Na kraju obilaska došlo je vrijeme i za zatvorene prostore. Instruktori su nam ondje pokazali kako pripremaju obučne programe, kako planiraju detalje obuke, raspravljaju o njima i dogovaraju ih… Svakako treba istaknuti da se dio te pripreme provodi na engleskom jeziku – u skladu s planom po kojem će Središte imati sve više stranih polaznika. Mladi instruktori kao što su desetnici Nikola Sertić i Valentin Glogovac tečno govore engleski, a obučeni su i da kvalitetno iznose prezentacije kolegama, ali i polaznicima. Elokventnost je važan dio vještine prenošenja znanja. “Ključno je da se cijelo vrijeme prilagođavamo standardima NATO-a, da razmišljamo o interoperabilnosti s drugim članicama Saveza. Kako očekujemo veći broj stranih polaznika, bitno je da se za to pripremamo dosta unaprijed, a to znači sada, odmah”, uvjeren je Sertić, koji je također završio instruktorske tečajeve u Hrvatskoj, ali i u Češkoj. Desetnika Glogovca sjećamo se iz priče s napredne dočasničke izobrazbe na Intereuropskoj dočasničkoj akademiji (Inter-European NCO Academy) u Njemačkoj, gdje je bio najbolji polaznik. Kako Središte inzistira na neprekinutim kontaktima sa stranim partnerima, Glogovac i danas online komunicira s predavačima i kolegama s tog tečaja te razmjenjuje različita iskustva koja pomažu u izobrazbi i obuci. Štoviše, i on je završio tečaj u Češkoj.

Glavna poruka koju su nam željeli poslati instruktori Središta “Marko Babić” bila je upravo o budućoj međunarodnoj usmjerenosti. Zato i ne čudi da instruktori dobivaju sve više prilika za izobrazbu i obuku u inozemstvu. “Da, imamo međunarodne ambicije, one su bile tu još kad smo otvorili Središte. Štoviše, u daljnjoj budućnosti želimo postati međunarodno središte izvrsnosti”, zaključuje Bjelovarac. Slažemo se da lijepo zvuči: od Domovinskog rata i Šepurina, do međunarodnog središta u Udbini.

---

Bliska urbana borba

Višenamjenski toranj može pružiti i druge zanimljive obučne sadržaje. Među najzanimljivijima je tzv. bliska urbana borba (Close Quarters Battle – CQB). U ovom slučaju promatrali smo kretanja, ulazak u objekt i izlazak iz njega te druge vještine u izvedbi jednog demonstratorskog instruktorskog borbenog tima koji se uvježbavao i obučavao pod nadzorom narednika Slavena Zlomislića. Jedan je od mlađih instruktora, ali već ima puno prakse. I jedan je od primjera kako nadogradnja instruktorskih znanja i vještina može imati više smjerova. Uz ostalo, na slovenskom vojnom poligonu “Postojna” završio je obuku za CQB instruktora po NATO-ovim standardima, a za sličan je obučni ciklus planiran u OSRH, u Zapovjedništvu specijalnih snaga. Nije naodmet reći ni da je završio dvije razine tečaja za borbenu vještinu Krav Maga. Govori nam kako neprestano prati sve otvorene izvore s informacijama iz bliskih urbanih borbi u ratovima u Ukrajini i Gazi. Dakle, zahvaljujući Zlomisliću i kolegama koji razvijaju CQB u Središtu, idući naraštaj polaznika imat će sadržajno još bogatiju obuku. “CQB je vrlo izazovan oblik obuke. No, uvijek idemo otpočetka, učimo polaznike kako se kretati, kako koristiti pušku ili pištolj u skučenim uvjetima, kako sigurno ući u prostoriju…”, nabraja dočasnik. Tek se kasnije sve to slaže u jedan postupak. “Većini polaznika to je nešto novo i zanimljivo, a mislim da je, sudeći po današnjim ratovima, i jako bitno”, kaže nam Zlomislić.

---

Uvježbavanje, pa opet uvježbavanje

U neposrednoj blizini višenamjenskog tornja nalaze se pješačke prepreke. Poznajemo ih kao jednu od najpopularnijih disciplina različitih vojničkih natjecanja, ali rijetko se kad razmišlja o njihovoj važnosti u vojničkoj obuci. One nisu samo sredstvo za održavanje tjelesne spremnosti i razvoj spretnosti te okretnosti. “Njihova je prava uloga – naučiti vojnika kako se kretati na bojišnici i preživjeti. Mnogi polaznici toga postaju svjesni tek kod nas na obuci”, govori instruktor stožerni narednik Tomislav Jerabek. Njegova je zadaća obučiti polaznike da prođu prepreke na više načina, a pritom mora sam biti spreman to učiniti vrlo brzo i spretno. Tijekom našeg posjeta radio je s dvojicom mlađih instruktora. “Sve prepreke koje ovdje vidite simboliziraju stvarne prepreke na koje možete naići u prirodnom ili urbanom području. Svaki vojnik trebao bi biti osposobljen prijeći visoku ogradu ili duboki jarak i za to mora, kao prvo, biti tjelesno sposoban. Sve to postižu – uvježbavanjem, a potom opet uvježbavanjem da bi održali te sposobnosti”, objašnjava. Jerabek je još jedan nekadašnji gardist s iskustvom iz Domovinskog rata, bio je u Kunama i Gromovima, a u Središtu je od njegova utemeljenja. “Čak bih rekao da smo mi najstariji instruktori dodatno motivirani, jer smo svjesni da su naši polaznici ti koji će predstavljati Hrvatsku vojsku u idućim desetljećima. Oni su ti koji će braniti Hrvatsku bude li potrebno. No, dodao bih da velik motiv imaju i mlađi instruktori: od samih početaka pokazuju da žele raditi, učiti sebe i druge, slušati savjete nas starijih. Užitak je raditi s njima, jer oni će poslije nas stvarati nove generacije vođa Hrvatske, pa i savezničkih vojski”, nabraja stožerni narednik. Uza sve navedeno, u SRV-u također je velik naglasak na provedbi taktičkih zadaća na vodenim površinama, kopnu i u skorije vrijeme u planinskom okruženju, kao i na borbenim vještinama golim rukama.

---

Tekst Domagoj Vlahović; Foto Tomislav Brandt