Na primjeru Bugarske se može vidjeti da je ulaskom u NATO započelo novo poglavlje razvoja međunarodne suradnje u području obrambene industrije, a kao rezultat takve suradnje je ovladavanje visokim tehnologijama, stjecanje iskustva u vođenju međunarodnih projekata, zapošljavanje domaćih kapaciteta, povećanje zaposlenosti

Bugarska je dobar primjer na kojem se može vidjeti ubrzana prilagodba zakonske regulative iz područja obrambene proizvodnje i gospodarstva po ulasku zemlje u NATO 29. ožujka 2004. godine. Nakon desetogodišnjeg lutanja i stagniranja gospodarstva kroz tranzicijsko razdoblje, Bugarska je tek ulaskom u NATO počela ubrzano pripremati svoj obrambeni sustav prioritetnim projektima modernizacije oružanih snaga, a time i razvoja obrambene industrije i njezine prilagodbe poslovanju kooperacijom i participacijom sa stranim partnerima. Organizacijom više konferencija na temu implementacije offseta na kojima su sudjelovali visokorangirani predstavnici zemalja članica NATO-a, te vodeći svjetski dobavljači opreme, Bugarska je izvukla određene zaključke na temelju kojih je donesena provedbena regulativa za uključivanje domaćeg gospodarstva u procese modernizacije oružanih snaga. Tako je novom regulativom za provedbu offset programa određeno da će provoditelji nabave (ministarstvo obrane i ministarstvo unutarnjih poslova) imati mogućnost imenovanja povjerenstva za ocjenjivanje offset ponuda i vođenje pregovora za svaki ugovor s inozemnim dobavljačem. Povjerenstvo mora u svoj rad uključiti predstavnike ministarstva gospodarstva koji pak mogu delegirati predstavnike agencije InvestBulgaria i drugih zainteresiranih strana. U nastavku članka bit će prikazano stanje u obrambenoj industriji Bugarske, te detalji offset regulative pri opremanju oružanih snaga Bugarske takozvanom specijalnom opremom.

Stanje obrambene proizvodnje
Ako se na bugarsku obrambenu industriju osvrnemo kroz razdoblje tranzicije, možemo vidjeti da je Bugarska zatečena s golemom vojnom industrijom u koju je bilo uključeno više od 100 000 zaposlenih, a izvozila je gotovo 90 % svoje proizvodnje unutar Varšavskog pakta, na Bliski Istok, Sjevernu Afriku, Indiju i druga tržišta. Bugarska je pretežito proizvodila lako pješačko naoružanje, borbena vozila, elektroničke uređaje i drugu vojnu opremu pretežito ruske konstrukcije.
Nakon 1989. godine zaustavljen je tehnološki razvoj tvrtki uključenih u vojnu proizvodnju, počelo je restrukturiranje i modernizacija tvrtki, ali nije bilo proizvodnje. Budući da su tvrtke bile u državnom vlasništvu, a država nije imala potrebe za novom proizvodnjom, prepuštene su snalaženju i sposobnosti vlastitog menadžmenta. Nakon trogodišnjeg moratorija (1993. do 1996. godine) mnoge su tvrtke započele proces privatizacije pri čemu je njih 23 od ukupno 134 zadržalo obilježja obrambene proizvodnje, a ostale su se preorijentirale na civilnu proizvodnju. Tek 1998. godine vlada je izradila program privatizacije i restrukturiranja obrambene industrije s namjerom da država u pojedinim tvrtkama limitira vlasništvo do 34 % sa zlatnom dionicom, ali ne više od pet tvrtki. Danas je oko 25 tvrtki koje se bave obrambenom proizvodnjom, od čega se njih petnaest zapravo bavi proizvodnjom dobara dvojne namjene odnosno “dual-use”.

Novi vlasnici bez stranih investitora nisu kadri ulagati u nove tehnologije, tako da je zapravo moguća proizvodnja zastarjelih ili već uhodanih proizvoda, da bi se u posljednje vrijeme primijetilo uključivanje domaćih tvrtki u proizvodnju za potrebe izvoza u svojstvu podugovaratelja stranim tvrtkama. Procesima preorijentacije i konverzije proizvodnje neke su tvrtke uspjele svoju proizvodnju uskladiti s međunarodnim normama ISO 9000 ili normama NATO što im je otvorilo nova tržišta izvan vlastitih granica. Kao primjer mogu se navesti tvrtke Arcus JSC, Arsenal JSC, NITI JSC, VMZ i Samel-90 s ukupno oko 12 000 zaposlenih. VMZ i NITI su u državnom vlasništvu, dok su ostale privatizirane. Više od 90 % ukupne proizvodnje i sada se izvozi dok je ostatak namijenjen oružanim snagama i policiji. To je uglavnom proizvodnja pješačkog i topničkog oružja i odgovarajućeg streljiva, različitih elektroničkih komponenti i druge vojne opreme.
Ministarstvo obrane definiralo je prioritete projekata za modernizaciju OS Bugarske, te je tako otvorena mogućnost suradnje sa stranim partnerima pri čemu bi se u najvećoj mogućoj mjeri angažirali domaći proizvodni kapaciteti. Projekti modernizacije (njih jedanaest) pokrivaju opremu za kopnenu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, te uspostavu logističke kompatibilnosti s NATO zemljama. Moraju se spomenuti i projekti vezani na informacijsko-komunikacijsku tehnologiju te zbrinjavanje golemih rezervi streljiva. Realizacija takvih projekata planira se sa stranim partnerima pri čemu su interes pokazali veliki svjetski isporučitelji opreme, primjerice Raytheon, Northrop Grumman, Motorola, Harris Corporation, DaimlerChrysler, Eurocopter i drugi, a od domaćih tvrtki interes za kooperaciju pokazuju Samel-90, Arsenal Co, Miltech Ltd, Electron Progress, Optics, Bitova Electronika AD, Aviotehnika i mnoge druge tvrtke koje imaju obilježje obrambene proizvodnje.
U tom cilju pripremljena je i zakonska i podzakonska regulativa. Iako je ministarstvo obrane 2003. godine donijelo metodologiju za provedbu offset programa, novi zakon o javnim nabavama usvojen u travnju 2004. godine (s primjenom od 1. listopada 2004. godine) regulirao je primjenu offseta podzakonskom regulativom, tj. uredbom vlade. (Vijeća ministara). Uredba je zapravo primjenu offseta obradila u zasebnom poglavlju kao specijalni oblik javnih nabava ili kompenzacijskih poslova. Donošenje uredbe vlade svojevrsno je iznenađenje jer uvodi poboljšanje, odnosno redefiniranje aspekata industrijske kompenzacije (offseta), iako je ministarstvo obrane offset regulativu donijelo nepunu godinu prije. Postoje nepotvrđene indikacije da je to napravljeno na temelju savjeta američkih i britanskih tvrtki kako bi ministarstvo gospodarstva imalo vodeću ulogu u kreiranju politike offseta, a samim time pokrenulo bržu implementaciju offseta.

Bugarska offset regulativa
Zakon o javnim nabavama iz 2004. godine u članku 13. određuje na koje oblike nabava se zakon ne odnosi, tj. da će specijalne nabave biti uređene posebnom regulativom. Istim člankom (paragraf 2.) određeno je da će takve specijalne nabave biti pokrivene uredbom koju je donijelo vijeće više ministara (ministar obrane, vanjskih poslova, gospodarstva i financija). Člankom 13. je također određeno pet područja koja će biti pokrivena uredbom, među kojima su:
• Nabave povezane s obranom i sigurnosti zemlje i odnose se na povjerljive informacije
• Nabave sredstava i usluga povezanih s proizvodnjom i prometom naoružanja i vojne opreme.
Uredba o uvjetima i procedurama za provedbu specijalnih javnih nabava broj 233 (prihvaćena na vijeću ministara 3. rujna 2004. godine s primjenom od 1. listopada 2004. godine) u pet poglavlja razrađuje uvjete i procedure. Poglavlje treće odnosi se na provedbu specijalnih javnih nabava prema sporazumu o kompenzaciji tj. offset sporazumu. Uvjet za primjenu offseta nastupa kada je u pitanju inozemni ugovaratelj, a vrijednost nabave je veća od 10 milijuna leva (oko 2,5 mil. eura). Procedura za provedbu nabave pod tim uvjetima primijenit će se na robe vrijednosti veće od 5 milijuna leva, ako ministarstvo gospodarstva procijeni da postoje određeni državni interesi za provedbu offseta.
Kada su ispunjeni uvjeti za primjenu offseta, provoditelj nabave je dužan uputiti ministru gospodarstva informacije o predmetu planirane nabave, tehničke specifikacije i iznos odobrenih financijskih sredstava za tu nabavu. Također se dostavlja prijedlog udjela direktnog offseta te preliminarne podatke o potencijalnim sudionicima nabave, odnosno realizacije offset obveza. Na temelju tih informacija ministar gospodarstva radi analizu i donosi namjeru u skladu s dobivenim parametrima za offset sporazum. Namjera sadrži sljedeće elemente:
• Predmet offset obveza
• Vrijednost offset sporazuma
• Prihvatljive limite offset koeficijenata
• Limitirano vrijeme za ispunjenje offset obveza
• Preferirani udio indirektnog offseta u odnosu na offset sporazum
• Ostale offset pogodnosti koje nastupaju nakon ispunjenja direktnih offset obveza
• Mogućnost prihvaćanja treće strane (podugovaratelja za ispunjenje offset obveza u ime ugovaratelja).
Pod predmetom offset obveza mogu biti različite aktivnosti ili poslovi od interesa za domaće gospodarstvo od kojih su neke:
• Investiranje u prioritetna područja gospodarstva ili provedba projekata koje predloži ministarstvo gospodarstva
• Pribavljanje opreme visoke tehnologije
• Transfer tehnologije i davanje licencija za primjenu prava
• Isporuka bugarskih dobara i usluga preko bugarskih tvrtki
• Ostale offset aktivnosti.

Vrijednost offset sporazuma ne može biti manja od 80 % vrijednosti javne nabave definirane ugovorom za isporuku specijalne opreme koja se dakako određuje dodijeljenim koeficijentima. Prihvatljivi limiti koeficijenata određeni su između 0,5 i 5, a u slučaju posebne važnosti za gospodarstvo zemlje ministar gospodarstva može dodijeliti i veće koeficijente. Vrijeme za ispunjenje offset obveza ne može biti veće od 10 godina.
Ponude upućene na natječaj, osim općih dokaza o sposobnosti dobavljača, moraju sadržavati mogućnosti dobavljača u pogledu ispunjenja offset obveza:
• Informacije o dosadašnjim sudjelovanjima dobavljača u svezi s provedbom offset obveza
• Vrijednost kompenzacijskih (offset) obveza
• Predmet offset sporazuma i način njihove realizacije
• Vrijeme ispunjenja offset obveza
• Podatke o trećoj strani, tj. tvrtkama koje se namjeravaju uključiti u ispunjenje offset obveza
U prilogu se mogu dostaviti preliminarni sporazumi s potencijalnim sudionicima provedbe offseta.
Provoditelj nabave sastavlja povjerenstvo od kompetentnih stručnjaka uz obvezno uključivanje predstavnika ministarstva gospodarstva koje će razmatrati ponude, uključujući i offset povoljnosti, napraviti njihovu prosudbu i pristupiti pregovaranju za zaključenje ugovora s najpovoljnijim ponuđačem. Offset sporazum se zaključuje kao posebni ugovor čijim stupanjem na snagu počinje vrijediti i osnovni ugovor za nabavu opreme koja je predmet offset sporazuma. Budući da je provedbena regulativa na snazi manje od pola godine, teško je dati usporedne pokazatelje njezine uspješnosti.

Zaključak
Bugarska je postala punopravnom članicom NATO-a iako njezina tehnička komponenta vojne infrastrukture nije bila ni izdaleka u potpunosti NATO kompatibilna. Ulaskom u NATO zapravo je počela ubrzana modernizacija oružanih snaga, a samim time i pokušaj zapošljavanja domaćih kapaciteta obrambene proizvodnje participacijom u projektima modernizacije po ugledu na druge zemlje iz bližeg i šireg okruženja. Prvi od projekata modernizacije OS Bugarske je obnova transportne opreme, poglavito vozila nosivosti između 1,5 do 8,5 tona. U tom cilju je DaimlerChrysler izabran za strateškog partnera s kojim je potkraj 2003. godine sklopljen okvirni ugovor za isporuku i održavanje 12 900 transportnih vozila vrijednosti oko 500 milijuna USD. Projekt bi se izvodio u nekoliko faza kroz osam godina pri čemu se strateški partner između ostalog obvezuje preko offset obveza u Bugarskoj osnovati tri remontna središta za servisiranje i popravak njemačkih vozila.
Drugi projekt modernizacije je nabava novih helikoptera i modernizacija postojećih. Ministar obrane Bugarske je potkraj siječnja ove godine s predstavnicima tvrtke Eurocopter potpisao ugovor za nabavu 18 novih helikoptera od čega je 12 letjelica tipa AS 532 AL Cougar, a 6 je tipa AS 565 MB Panther. Prva isporuka očekuje se polovinom ili krajem 2006. godine, a ostatak najkasnije tri godine od potpisa ugovora.
Bugarske tvrtke se i na druge načine uključuju u zapošljavanje svojih kapaciteta. Jedna od vodećih tvrtki u obrambenoj proizvodnji je Electron Progress AD koja je u potpunosti privatizirana i strateški je partner ministarstvu obrane. Zahvaljujući poslovanju prema ISO 9001:2000 i NATO AQAP-u 2110, tvrtka je ovlašteni dobavljač komunikacijske opreme tvrtke Harris Corporation te na taj način sudjeluje u projektima u Iraku. Osim toga tvrtka je angažirana na tri velika projekta modernizacije, od održavanja obalnih radarskih postaja, preko isporuke digitalnih komunikacijskih sustava, do opremanja nacionalnog središta za upravljanje kriznim situacijama. U tim projektima surađuje i s drugim inozemnim partnerima kao što su Alcatel, Hewlett-Packard, Cisco, Microsoft i druge.
I na primjeru Bugarske može se vidjeti da je ulaskom u NATO počelo novo poglavlje razvoja međunarodne suradnje u području obrambene industrije, a kao rezultat takve suradnje je ovladavanje visokim tehnologijama, stjecanje iskustva u vođenju međunarodnih projekata, zapošljavanje domaćih kapaciteta, povećanje zaposlenosti i dr. Vidljivo je također da je svemu tome prethodilo održavanje konferencija na kojima su sudionici procesa modernizacije bugarskih oružanih snaga na određeni način educirani u prednosti industrijske participacije a potpomažu ih prije svega veliki svjetski dobavljači vojne opreme koji i ovdje žele ostvariti svoje interese.

Josip MARTINČEVIĆ MIKIĆ