Tijekom mjeseca srpnja ove godine, centar Londona se u dva navrata našao ciljem niza koordiniranih terorističkih napada – prvi put 7. te ponovno 21. srpnja. Uza sve mjere sigurnosti, napadači su se uspješno infiltrirali u tamošnje sustave javnoga prijevoza te detonirali bombe koje su donijeli sa sobom u naprtnjačama

Prvi niz napada sastojao se od četiri eksplozivne naprave koje su detonirale u cijelosti, dok je drugi niz bio zamišljen s pet eksplozivnih naprava. Četiri od njih su doista i detonirane, iako nisu eksplodirale u cijelosti, dok je peta naprava nađena na zapadu Londona, u zelenilu jednog od gradskih parkova, gdje ju je nesuđeni bombaš odbacio. Osim pričinjenja velike materijalne štete, prvi je niz napada odnio živote 56 (od toga i 4 bombaša) te ranio više od 700 osoba, dok je drugi, zahvaljujući praktičnome zatajenju eksplozivnih naprava, prošao bez ljudskih žrtava. Osim po uspješnosti samog izvođenja, dva niza londonskih napada se razlikuju i po čitavome nizu dodatnih elemenata. Jednu od osnovnih razlika predstavlja i profil njihovih počinitelja. Naime, prema ostacima pronađenim na poprištima prvoga niza eksplozija, onog od 7. srpnja, te zasnovano na dojavi brižnih roditelja jednoga od njih, brzo su identificirane četiri osobe koje su donijele bombe u vlakove podzemne željeznice i gradski autobus. Hasib Mir Hussain, Shahzad Tanweer i Mohammed Sidique Khan bili su britanski državljani, djeca pakistanskih useljenika, rođeni i obrazovani u Velikoj Britaniji, dok je Germaine Lindsey bio rođeni Jamajčanin, oženjen Britankom i također nositelj britanskoga državljanstva.

Postupno su na vidjelo dolazile pojedinosti što upućuju na dugotrajno i pažljivo planiranje napada. U medijima se spominju tragovi koje su u prosincu 2004. godine saudijske službe sigurnosti predale svojim britanskim kolegama. Naime, ondje se od uhićenih islamista saznalo o prikupljanju novca u Zaljevskim zemljama za veliki napad na London. Pritom je ustvrđeno kako se za to namjeravaju koristiti eksplozivom te kako će barem netko od četiri počinitelja biti Britanac. Isto tako su počinitelji, podosta prije napada, u svoju nastambu u gradu Leedsu dali ugraditi velike komercijalne hladnjake, inače korištene u ribarnicama, koji su poslužili za čuvanje eksploziva. Nije potrebno posebno spominjati kako je posebno pitanje u istrazi bilo – tko im je te uređaje dostavio i kada, te jesu li oni bili jedini s takvim prohtjevima.
Potvrdile su se i pretpostavke stručnjaka o tome kako su bombaši detaljno izvidili poprišta svog planiranoga napada. Naime, pregledom oko 80.000 sati videomaterijala, prikupljenog s raznih točki londonskoga sigurnosnog sustava, otkriven je i niz snimaka što prikazuju trojicu budućih bombaša pri izviđanju – samo devet dana prije prvoga niza napada.

Počinitelji prvoga niza napada

U prvome trenutku mislilo se da skupina bombaša odgovorna za prvi niz napada obuhvaća barem pet do šest osoba – počinitelje, logističara i iskusnog vođu. Ipak, nakon dosadašnje se istrage stalo na samo četiri prvoimenovana počinitelja.
Kao vođa skupine pokazao se tridesetgodišnji Mohammed Sidique Khan, ujedno i najstariji od napadača. Taj britanski državljanin pakistanskog podrijetla rođen je na sjeveru Engleske, u mjestu Dewsbury. Bio je obiteljski čovjek, imao kćer, i radio je u jednoj od osnovnih škola grada Leedsa – kao stručnjak za djecu s poremećajima u ponašanju. Često je putovao – tijekom zadnjih godina ga je navodno put nanio i do Pakistana, Afganistana, Malezije i Filipina. U slobodno je vrijeme radio i u javnome centru za mladež – “Hamara Youth Access Point” u Leedsu, gdje je i upoznao svoja buduća tri suradnika u napadu. Postoje naznake kako je on, kao jedini od napadača 7. srpnja, privukao na sebe određenu pozornost britanske MI5 koja ga, unatoč njegovim kontaktima s osobama otprije praćenim zbog radikalnog islamizma, nije smatrala neposredno opasnim. Kao i u ostale trojica napadača, i njegovo je ponašanje do zadnjeg trenutka izgledalo načelno obično i prilagođeno običajima zapadnoga svijeta – do trenutka kada je njegova bomba eksplodirala pri samom ulasku vlaka londonske podzemne željeznice u postaju Edgware Road.

Shahzad Tanweer imao je 22 godine i studirao je na sveučilištu u Leedsu. Dijete je useljenika iz Pakistana, koji su u Leedsu, u četvrti Beeston, otvorili mali ugostiteljski objekt od kojeg je obitelj i živjela. Uz pohađanje sveučilišta, oni su sinu, potkraj prošle godine, priuštili i odlazak u Pakistan, u grad Lahore, gdje je odsjeo kod rodbine navodno učeći arapski jezik te o Kuranu. Nakon samo tri mjeseca, Tanweer se vratio kući, opravdavajući povratak prestrogim režimom života u medresi. S distance je vjerojatnije kako su ga ondje unovačili za misiju u Londonu. Njegovo je djelo eksplozija u vlaku na liniji Liverpool Street-Aldgate. Bombu je detonirao u trećem vagonu kompozicije, na samo stotinjak metara od ulaska vlaka u postaju.
Hasib Mir Hussain je imao 18 godina, a odrastao je u četvrti Holbeck, na jugu grada Leedsa. Nakon završetka srednje škole, otac ga je prvo odveo na hodočašće u Meku, a zatim poslao na neko vrijeme rodbini u Pakistan. On je i prije tog svog odlaska vlastima upao u oči kao dijete problematičnih sklonosti ? zapažen je još 2001. godine, neposredno nakon napada na New York, kako po gradu dijeli letke islamističkog sadržaja. No, iz Pakistana se on vratio temeljito radikaliziran. Pripisuje mu se bomba detonirana u gradskome autobusu, na trgu Tavistock, u 9 sati i 47 minuta. Upravo je njegovo izbivanje od kuće, objašnjeno odlaskom s prijateljima u London, potaklo njegovu majku na poziv policiji – trag koji je pokrenuo lavinu spoznaja o počiniteljima.

Od četvorice napadača, najzanimljiviji je ipak Germaine Lindsey, u trenutku napada imao je 19 godina. Rođen na Jamajci, on je doselio u Englesku i ondje tek prije četiri godine zajedno sa suprugom prešao na islam. Dakle, kao jedini od počinitelja, on nije rođen u islamskome okruženju. Inače, on je bio mali obrtnik, oženjen rođenom Britankom i otac je maloga djeteta. Prelaskom na islam, bračni je par promijenio i imena – od Germaine i Samanthe su postali Jamal i Sharima (što objašnjava i dio kasnije zbrke koja se u medijima pojavila oko njegova točnog imena). Par je zajedno živio u gradiću Aylesburyu, jugozapadno od Lutona, sve do 7. srpnja – kada se Jamal našao s prijateljima i krenuo u misiju. U 8 sati i 50 minuta detonirao je bombu u prvim kolima kompozicije podzemne željeznice na liniji od postaje King`s Cross ka Russel Squareu.

Slijepa ulica u istrazi

Kako izgleda, izjalovila se nada britanskih vlasti da je Magdy al-Nashar tvorac bombi i peti pripadnik skupine koja je napala London 7. srpnja ove godine. Taj rođeni Egipćanin, star 33 godine, po struci je kemičar i to doktor znanosti. Upravo ga je stjecanje tog doktorata dovelo u grad Leeds, na tamošnje sveučilište. Istražitelji su njegov broj telefona doveli u vezu s Hasib Mir Hussainom, što ga je trenutačno stavilo na vrh liste prioriteta u istrazi. Budući da je on do trenutka izvođenja napada već napustio Veliku Britaniju te otišao kući u Kairo, ondje je i priveden te ispitivan od egipatskih vlasti. Zasad je sve ostalo na njegovim tvrdnjama kako je mladog bombaša upoznao slučajno, te mu pomogao pri traženju stana. Protiv njega nije najavljeno podizanje optužnice.

Počinitelji i Al Qaida

Samo nekoliko sati nakon prvoga niza eksplozija, dakle, tijekom jutra 7. srpnja, u medijima se pojavila informacija kako je Al Qaida preuzela odgovornost za napade. To je učinjeno putem Interneta i sam proglas je potpisan imenom dotad nepoznate organizacije – Secret Organisation Group of al-Qaida of Jihad Organisation in Europe (Tajna organizacijska skupina temelja džihada u Europi). Radilo se tu o kratkome tekstu koji je osvanuo na jednoj od Web-stranica bliskih radikalnim islamistima. Taj je detalj, zajedno s karakterističnim obilježjima samih napada, od početka usmjerio i generalni smjer istrage.
Daljnji je element u slagalici postalo i saznanje kako su trojica bombaša pakistanskoga podrijetla unutar posljednjih godinu dana i boravila u Pakistanu – jednom od svjetskih centara radikalnog islamizma. Iako su odande podrijetlom i vezani rodbinskim vezama, mnoga su pitanja ostala otvorena. Uglavnom, Haseeb Hussein je u Pakistan stigao tijekom srpnja 2004. godine, putovavši preko Saudijske Arabije, dok su Mohammad Sidique Khan i Shehzad Tanweer zajedno doletjeli u Karachi 19. studenog 2004. godine te su zatim produžili u Lahore, gdje se Tanweer školovao u medresi.
Ipak, dosad krunski dokaz umiješanosti organizacije al Qaida u prvi niz napada na London osvanuo je 1. rujna u programu katarske televizijske postaje al Jazeera. Ondje je emitirana video-poruka Aymana al-Zawahrija, pomoćnika Osame bin Ladena, u kojoj on preuzima odgovornost za napade te, što je mnogo bitnije, snimka Mohammad Sidique Khana, sređenog u stilu palestinskih bombaša samoubojica, kako posthumno priznaje djelo i iznosi svoje motive za njegovo počinjenje. Ovaj potonje je posebno i dosad neviđeno u praksi al Qaide, gdje su ostaci obično bili pisani te namijenjeni vlastitome ohrabrenju bombaša ili kao poruke njegovoj obitelji. Ne treba zanemariti i mogućnost kako je objavljivanje ovog zapisa moglo biti motivirano i potrebom da se potvrdi autentičnost tvrdnji, budući da su u konačnici još dvije navodne organizacije priznale počinjenje.

Druga runda

Budući da su same eksplozije preživjeli manje ili više neozlijeđeni, počinitelji drugoga niza bombaških napada na London postaju mete velikoga lova. Ubrzo ih se uspjelo identificirati, a onda i jednog po jednog uloviti. Kao prvi je uhvaćen Yassin Hassan Omar, u Birminghamu, 27. srpnja. Mukhtar Said Ibrahim i Ramzi Muhamed su uhvaćeni zajedno 29. srpnja, pri prepadu policije na stan u četvrti Notting Hill, Sjeverni Kensington, u kojem su se skrivali. Četvrtom bombašu Hussain Osmanu nije pomogla ni činjenica kako je uspio napustiti Veliku Britaniju. Njega su, također 29. srpnja, u Rimu uhitile talijanske vlasti. Zanimljivo je da je na kraju identificirana i osoba koja je nosila petu bombu. Manfo Kwaku Asiedu, useljenik iz Gane, je u hodu odustao od izvođenja napada i svoju naprtnjaču s eksplozivom odbacio u parku Little Wormwood Scrubs na sjeveru Londona. Ondje je 23. srpnja tu bombu pronašao slučajni prolaznik.
Za razliku od bombaša iz prvoga niza napada, ova je skupina bila sastavljena od ljudi koji nisu rođeni u Velikoj Britaniji, već su državljanstvo stekli naknadno. Njezini pripadnici su i primjetno stariji od počinitelja prvoga niza napada. Nije bez važnosti činjenica kako je njihov neuspješan napad policiji dao u ruke jednu neoštećenu i četiri gotovo čitave eksplozivne naprave. Isto tako važno je primijetiti da i sami napadi nisu bili pripremljeni kao isključivo samoubilački pothvati – eksplozivne su naprave bile ostavljene na najmanje jednom od željenih poprišta eksplozije. Također, za razliku od prvoga niza napada, osim samih počinitelja, uhićen je i niz pomagača. Od 40 osoba koje su bile privedene, protiv njih 15 biti će pokrenut i sudski postupak koji, kao i onaj za počinitelje napada, počinje 8. prosinca.

Počinitelji drugoga niza napada

Budući da još nije jasna točna struktura skupine koja je izvela bombaške napade na London 21. srpnja, predstavit ćemo samo počinitelje koji su ostali zabilježeni na javnim sustavima videonadzora – dakle, četvoricu koji su doista i izveli niz napada.
Yassin Hassan Omar je rodom iz Somalije. Ima 24 godine, a u Veliku je Britaniju stigao 1996. godine sa starijom sestrom i njenim mužem kao jedanaestogodišnjak, nakon djetinjstva provedenog u razorenom Mogadišu. U novoj je domovini premještan po domovima za mladež, živeći pretežito od državne pomoći. U svibnju je 2000. godine dobio dozvolu neograničenog boravka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od socijalnih je službi, sve do svibnja 2005. godine, dobivao i novac za najam smještaja – stana na sjeveru Londona, koji je policija pretražila 25. srpnja – dok su njega samog pronašli u stanu na rubu Birminghama, u četvrti Hay Mills. Nakon što je policija 27. srpnja ujutro, oko 4 sata 30 minuta, upala u stan u kojem se nalazio, Yassin Hassan Omar se pokušao braniti. Omamljen je električnim pištoljem za ošamućivanje i priveden. Tereti ga se za izvođenje bombaškog napada na vlak podzemne željeznice kod postaje Warren Street.
Mukhtar Said Ibrahim, 27 godina, stigao je s obitelji u Veliku Britaniju 1992. godine kao četrnaestogodišnji izbjeglica iz Eritreje. Pohađao je školu na sjeveru Londona u četvrti Edgware, a sa šesnaest je godina otišao od kuće. Tada se okreće kriminalu te 1996. godine završava sa zatvorskom kaznom od pet godina za oružanu pljačku. U zatvoru upoznaje radikalni islamizam, koji ga nastavlja pratiti i nakon prijevremenog izlaska iz zatvora za maloljetnike. On je u studenom 2003. konačno zatražio i britansko državljanstvo, da bi do rujna 2004. godine postao nositeljem britanske putovnice. Zabilježeno je kako se koristio i pseudonimom Mukhtar Mohammed Said te da je jedno vrijeme dijelio stan sa spomenutim Yassin Hassan Omarom, što ujedno uspostavlja i njihovu blisku međusobnu povezanost. Na teret mu se stavlja ostavljanje bombe u londonskom gradskom autobusu, linije 26, od Waterlooa do Hackney Wicka.

Treći bombaš, Ramzi Mohamed, uhićen je zajedno s prethodno opisanim Mukhtar Said Ibrahimom. Za njega je poznato samo kako ima 24 godine i vjeruje se da je podrijetlom s područja Somalije. S mlađim je bratom obitavao u londonskome kraju Sjeverni Kensington, gdje su njih dvojica redovito pohađali “al-Manaar Muslim Cultural Heritage Centre” te lokalnu džamiju. Upravo su ondje zapaženi i njihovi radikalni pogledi na vjeru i politiku. Njemu se na teret stavlja napad na vlak podzemne željeznice nedaleko od postaje Oval.
Četvrti bombaš, Hussain Osman, definitivno je najzanimljiviji u ovoj skupini počinitelja. Ima 27 godina i mislilo se kako je rođeni Somalac te britanski državljanin. Nakon neuspješnoga detoniranja eksplozivne naprave u vlaku podzemne željeznice, nedaleko od postaje Shepherd`s Bush, on se 25. srpnja ukrcao u vlak “Eurostar” te napustio područje Velike Britanije.
Proputovavši Pariz i Milano, on se pokušao prikriti u glavnome gradu Italije, zemlje u kojoj su mu živjela braća. Nakon što ga se lociralo praćenjem njegovih telefonskih poziva, talijanske su ga vlasti privele 29. srpnja i ubrzanim postupkom izručile Velikoj Britaniji – gdje će mu se suditi u prosincu. Tijekom postupka hvatanja i izručenja, na vidjelo je izišao i niz dodatnih čudnih detalja vezanih uz njegovu osobu. Naime, ime pod kojim ga se u Velikoj Britaniji tražilo, kao i zemlja njegova podrijetla, su lažni – dani pri traženju političkoga azila ondje. On se zapravo zove Hamdi Issac i podrijetlom je Etiopljanin. Nakon dobivanja britanskih dokumenata na lažno ime, on je u Londonu zalazio u džamiju Finsbury Park, nadaleko poznatu po islamističkim propovijedima tamošnjeg klerika Abu Hamze al Masrija. To predstavlja neposrednu vezu čitave skupine sa samim srcem radikalnog islamizma u Europi.

Slijepa ulica u istrazi

Nakon drugog niza napada, na ulicama Londona je raspoređeno dodatno osoblje policije i sigurnosnih službi, kako uniformiranih tako i prikrivenih, u civilnoj odjeći. Osim samog radnog mjesta i zadaće, povezivala ih je i zapovijed, izdana radi zaustavljanja mogućeg trećeg niza bombaških napada. Naime, njima je zapovijeđeno da, u slučaju neposredne opasnosti od bombaškog napada, ubiju pretpostavljenog počinitelja što je brže moguće – po mogućnosti, hicima u glavu, kako se ne bi aktivirao eksploziv pričvršćen o tijelo. Ova, na prvi pogled opravdana mjera, tragično je zakazala 22. srpnja kada je, s nekoliko hitaca u glavu i ramena, u vlaku podzemne željeznice ubijen brazilski električar Jean Charles de Menezes. Okolnosti njegove smrti obilježene su dvama podosta različitim varijantama događanja. Prema onoj službenoj, on je napustio zgradu koja je bila pod prismotrom, bio je neuobičajeno debelo odjeven (pretpostavljalo se da nešto skriva pod odjećom), nije platio ulaz u sustav podzemnih željeznica te je na poziv policije da stane krenuo bježati. Prema neslužbenoj varijanti što je procurila iz krugova Neovisne policijske žalbene komisije, Menezes nije bio propisno identificiran na izlasku iz zgrade u kojoj je živio, na sebi je imao laganu odjeću od trapera (što je vidljivo i na slikama s mjesta događaja) i ponašao se mirno i staloženo sve do trenutka kad je policija bez upozorenja počela pucati. Iako će rezultati službene istrage ovoga događaja biti objavljeni tek potkraj godine, već danas se može slobodno reći kako je riječ o zabuni do koje je došlo u vrlo lošem trenutku za britansku policiju i službe sigurnosti.

Zaključak

Unatoč različitom podrijetlu pojedinih skupina bombaša (rođeni u Velikoj Britaniji u prvome slučaju te doselili kao djeca, u drugome), njih jedino razlikuje temeljitost priprema za napad. Motivirani su istom radikalnom ideologijom, prenesenom (prema dosadašnjim spoznajama) potpuno odvojenim putovima. Naime, uspostavljene su veze pojedinih skupina ka centrima radikalne islamističke misli, ali nije pokazano postojanje neposredne veze pojedinih skupina bombaša, što opet odgovara profilu djelovanja krovne skupine al Qaide. Kada bi pojedini bombaši i došli u vidokrug specijaliziranih istražitelja, budući da su se držali podalje od konkretnih predmeta istraga, mislilo se kako su oni obuhvaćeni samo slučajno. Tako se ponovno pokazala ispravnom stara maksima kako je prednost napadača i u tome da on načelno može pogriješiti koliko puta hoće, dok branitelj fiksnoga cilja griješi samo jednom.

Igor TABAK