Operacija u Klaipėdi 1923. – povijesna pobjeda za Litvu

Završetak Prvog svjetskog rata donio je brojne promjene na europskoj geopolitičkoj karti. Četiri velika carstva nestala su, stvorene su nove državne zajednice, neke su države stekle dugo čekanu neovisnost, dok su neke iskoristile poslijeratno razdoblje kako bi vratile svoje povijesne teritorije. Takav slučaj bio je i s baltičkom zemljom koja je prije točno stotinu godina pod svoj suverenitet stavila važnu regiju i luku

Litavski pobunjenici u civilnoj odjeći. Ovog se siječnja obilježava stota obljetnica događaja koji neki litavski izvori nazivaju ustankom, neki pobunom, a neki vojnom operacijom (Foto: Lithuanian State Archives / Wikimedia Commons)

 

Položaj grada Klaipėde na zemljovidu današnje Litve (Google Maps)

Litavski narod ubraja se među Balte. Preci Litavaca davno su nastanili obalu Baltičkog mora, još sredinom I. tisućljeća prije Krista. U srednjem vijeku to je područje bilo prilično turbulentno, izloženo napadima Poljaka, Njemačkog viteškog reda (teutonaca) te Mongola i Tatara. Unatoč tomu, srednjovjekovna Litva bila je sve jača, a tijekom XIII. te XIV. stoljeća litavski kneževi uspijevali su i teritorijalno širiti svoje granice. Najizraženije sukobe Litavci su ipak vodili s teutoncima, pa i nakon 1385., kad je vladar Jagelo (oko 1351. – 1434.) sklopio ugovor o uniji s Poljskom. Taj će sposobni kralj pod imenom Vladislav II. postati utemeljitelj dinastije Jagelovića, a njegov sin Vladislav III. (1424. – 1444.) postat će 1440. i vladar hrvatsko-ugarske države. Tako su Hrvati i Litavci imali istog kralja. U svakom slučaju, snažna poljsko-litavska unija u rujnu 1422. potpisala je u selu Mełnu na sjeveru današnje Poljske mirovni ugovor s teutoncima. Njim je definirana granica između Pruske i Litve: sve zemlje sjeverno od rijeke Njemena bile su dio Pruske, a među njima našla se i regija Klaipėda s istoimenim najvećim gradom smještenim na obali Kurskog zaljeva, na ušću rijeke Dane, na istočnoj obali Baltičkog mora.

Prilika za neovisnost

Grad su Nijemci nazivali Memel, a cijelo područje Memelland. Idućih pet stoljeća njim su vladale različite pruske države. Međutim, i dalje je živjelo brojno litavsko stanovništvo, koje je područje nazivalo još i Mala Litva. Sama poljsko-litavska unija s vremenom je gubila moć i teritorij, koji je u različitim razdobljima i uređenjima osvajala Rusija i Pruska (Njemačka). Većinu današnje Litve osvojilo je Rusko Carstvo, a područje Klaipėde ostalo je pod Pruskom. Događaji iz 1917. i 1918. te raspad Ruskog, a potom i Njemačkog Carstva bili su prilika za povratak litavske neovisnosti. Republika Litva proglašena je još u veljači 1918., no borba za neovisnost nikako nije bila gotova, nego iznimno kompleksna. Neovisna Litva nije odgovarala interesima susjeda, prije svega novouspostavljene boljševičke savezne države koja je željela da Litva bude njezin dio. Usto, neovisna Poljska željela je područje Vilniusa. Među ostalim, ponovno se otvorilo pitanje Klaipėde.

Francuska je završetkom Prvog svjetskog rata željela stvoriti tampon-zone oko Njemačke te na istoku pronaći saveznike s kojima bi je ujedinio strah od njemačke osvete i ponovnog masovnog sukoba. Zbog toga je, u svrhu slabljenja svojeg velikog neprijatelja, odlučila podupirati odcjepljenje teritorija bivšeg Njemačkog Carstva nastanjenih drugim etničkim skupinama. Odlukom na konferenciji u Versaillesu u lipnju 1919., Memelland je izuzet od teritorija Njemačke i stavljen pod mandat Lige naroda. Područje je bilo veličine današnjeg Luksemburga. U ranu zimu 1920. vojnici 21. bojne francuske postrojbe Chasseurs Alpins (gorsko pješaštvo) umarširali su u novo geografsko-administrativno područje. Bojna je trebala uspostaviti red do konačne političke odluke o sudbini regije.

Panorama Klaipėde (Memela) na fotografiji snimljenoj između 1915. i 1920. (Foto: US Library of Congress)

Dakle, Litva krajem 1920. još nije bila de iure međunarodno priznata i pobjedničke sile nisu podržavale da Klaipėda bude automatski inkorporirana u litavski teritorij. Dio poljskih političara istaknuo je ideju da se regija pripoji Poljskoj, pozivajući se na Četrnaest točaka američkog predsjednika Woodrowa Wilsona (1856. – 1924.). Usto, još su uvijek smatrali da postoji mogućnost obnove i stvaranja nove poljsko-litavske konfederacije.

Poljske zamisli

Litavski izvori navode da je poljsko izaslanstvo u Versaillesu pred velikim silama naizgled podržavalo litavske aspiracije u vezi s Klaipėdom, a sve u cilju protuteže njemačkom utjecaju. Međutim, Poljska je željela situaciju iskoristiti najbolje za sebe. Zapad je bio sklon podržavati koncept po kojem bi Njemačkoj suprotstavio snažnu, veliku Poljsku. U svakom slučaju, Poljska je bila voljna ostaviti Njemačku i Litvu iza sebe i prva sklopiti zaseban trgovinski sporazum s Klaipėdom. Takva konsolidacija položaja Poljske u toj regiji značila bi slabljenje gospodarskih i političkih pozicija Litve. Poljska vojska još je 9. listopada 1920. zaposjela Vilnius i okolicu, a definitivan gubitak Klaipėde značio bi i odsijecanje mlade države od jedine dostupne morske luke. Ipak, položaj Litve sigurno je osnažilo njezino primanje u Ligu naroda 22. rujna 1921., čime je postala priznata članica međunarodne zajednice. Poljske zamisli oko Klaipėde uglavnom je podržavala Francuska i naposljetku je 1922. oformljena posebna komisija koja je trebala razmotriti status regije. Postojala je sklonost ideji da Klaipėda postane slobodna država. Svesrdno su je podupirale i poljske te njemačke interesne skupine. Međutim, Litavci nikako nisu željeli pristati na takvu odluku i za njih je jedino ispravno bilo da se teritorij pripoji njihovoj državi.

Još u ranu jesen 1922. došlo je do tajnog sastanka litavskog Vijeća ministara, predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova Ernestasa Galvanauskasa (1882. – 1967.). Diplomat je već bio dobio odobrenje Berlina za poduzimanje akcije pa je predložio da Glavni stožer napravi plan pobune i odredi osobe koje će je voditi. Vijeće ministara prihvatilo je njegovu ideju, prije svega jer je uspio uvjeriti Njemačku da joj je bolje da područje Klaipėde zauzme Litva nego da se ondje širi poljski utjecaj. Njemačka sigurno nije blagonaklono gledala ni na činjenicu da Francuska drži vojsku u neposrednoj blizini njezinih istočnih granica. Političari poražene zemlje bili su svjesni da je to najviše što mogu izvući u tom trenutku i da im preostaje samo čekati pravi trenutak kad će regiju vratiti pod svoje okrilje.

Odluka je pala

Pripreme za akciju počele su u studenom 1922. Litavski predstavnici iz Klaipėde smatrali su da narod ne može sam iznijeti pobunu i da litavska vojska mora brzo reagirati nakon što revolt počne. Tražili su i odgovarajuće opremanje i opskrbu boraca koji će pokrenuti ustanak. Doduše, zapovjednik litavske vojske general Silvestras Žukauskas (1860. – 1937.) izjavio je na sastanku kabineta ministara da može zauzeti Klaipėdu u roku od 24 sata. No, takvo izravno djelovanje nije bilo prihvatljivo jer su zapadne sile mogle uzvratiti istom mjerom i vratiti stvari na početak. Usprkos protivljenju nekolicine visokih časnika, donesena je odluka da se Klaipėda pokuša pripojiti Litvi prije svega naporima lokalnih ustanika. Trebala im je biti pružena logistička potpora iz Litve u vidu protuobavještajnih službi i odreda za posebne namjene, čiji je zapovjednik bio obavještajac Jonas Polovinskas (1899. – 1964.). Uzeo je pseudonim Budrys – uobičajeno prezime litavskog stanovništva Klaipėde. Uz njega je u stožernom timu koji je trebao pomoći u dizanju pobune bio još satnik Pranas Klimaitis (1885. – 1940.), koji je otišao na službeno putovanje u regiju, zatim njegov zamjenik Tomkus te njegovi pomoćnici Šarauksas i Kynas. Poput Klimaitisa, služili su se pseudonimima koji su glasili kao prezimena Litavaca iz Klaipėde. Odlučeno je da je sam početak 1923. godine pravi trenutak za pripojenje Klaipėde i da sve izgleda kao ustanak lokalnog stanovništva. Akcija je službeno počela 10. siječnja 1923., kad je oko 1100 dragovoljaca prešlo granicu i ušlo u regiju u kojoj su već bili infiltrirani litavski odredi za posebne namjene. Dobro naoružani pobunjenici, potpomognuti s oko 300 lokalnih dobrovoljaca, naišli su na slab otpor oko 250 vojnika francuskog garnizona i 350 njemačkih policajaca. Litavci su svojim snagama zapovjedili pucanje samo u krajnjoj samoobrani, nadajući se da će se Francuzi mirno predati. Nije stoga neobično da je u pet dana ustanka poginulo 12 pobunjenika, a tek dva francuska vojnika i jedan njemački policajac.

Sudionici ustanka na fotografiji iz 1923. godine ( Foto: Mažosios Lietuvos istorijos muziejus – Europeana / Wikimedia Commons)

Pobunjenici su već drugog dana ustanka kontrolirali cijelu regiju osim grada Klaipėde – tamošnji francuski garnizon odbio se predati. Međutim, kako su se našli u potpunom okruženju brojčano i oružjem nadmoćnijih snaga, Francuzi su 15. siječnja pristali na prekid vatre i povratak vojnika u vojarnu. Ustanici su uspostavili prolitavsku upravu koja je, navodeći pravo na samoopredjeljenje, uputila zahtjev za ujedinjenje s Litvom.

Potpuni uspjeh

Francuzi nisu mogli dokazati izravnu umiješanost Litve zbog toga što su pobunjenici nosili civilnu odjeću te nisu posjedovali osobne isprave ni stvari koje bi ih povezivale s tom državom. Međutim, oštro su prosvjedovali zbog oružanog napada na svoj garnizon i neovlaštenog rušenja status quo za regiju Klaipėdu. Britanci i Poljaci također su negodovali zbog pobune, no nisu se odlučili na prijetnju vojnom intervencijom. Sumnjali su uz ostalo da Litva ima sovjetsku potporu i da bi upletanje moglo donijeti novi rat. Ipak, u regiju je poslana i posebna komisija koja je trebala utvrditi stanje na terenu i zatražiti raspuštanje pobunjeničkih snaga ili će u protivnom doći do vojne intervencije. Komisija je na kraju ipak odlučila da neće prijetiti silom, a Velika Britanija i Italija podržale su prijenos vlasti u regiji Litvi. Francuska je još uvijek bila za povratak svoje uprave u Klaipėdi. Kako je Liga naroda u jeku krize donijela odluku da se neutralna zona u regiji Vilniusu, oko koje se sporila Litva i Poljska, podijeli na štetu Litavaca, bilo je jasno da mora doći do neke vrste ustupka prema Litvi u vezi s Klaipėdom.

Litavci naoružani puškama na željezničkoj postaji u selu Rimkaiju (Foto: Mažosios Lietuvos istorijos muziejus – Europeana / Wikimedia Commons)

Vijeće veleposlanika prenijelo je 17. veljače 1923. godine Litvi vlast nad regijom Klaipėdom, uz nekoliko ustupaka Litve prema Saveznicima. Sve je nakon dugih diplomatskih pregovora formalizirano u svibnju 1924. međunarodnim sporazumom pod nazivom Klaipėdska konvencija. Time je i službeno priznat suverenitet Litve nad regijom. Unatoč tom uspjehu, baltička zemlja još nije uspjela vratiti regiju Vilnius. A onda je, uoči Drugog svjetskog rata, Klaipėdu u proljeće 1939. okupirala nacistička Njemačka. Litva je morala pristati na njezin ultimatum pod prijetnjom sile. Da stvar bude gora, u ljeto 1940. sovjetske su postrojbe ušle u Litvu i zemlja je priključena SSSR-u. Nakon poraza Trećeg Reicha 1945. godine Klaipėda postaje teritorijalni dio Litavske Sovjetske Socijalističke Republike.

Litva je 11. ožujka 1990. proglasila neovisnost, a danas je grad Klaipėda u kojem živi 150 000 stanovnika najveća i najvažnija luka te zemlje koja je 2004. postala članica Europske unije i NATO-a. Ovog se siječnja obilježava stota obljetnica događaja koji neki litavski izvori nazivaju ustankom, neki pobunom, a neki vojnom operacijom. Uglavnom se slažu da je to bila jedna od najhrabrijih i najuspješnijih vojnih operacija Litve. I dala je rezultate koje litavski narod uživa i danas.

 

TEKST  Josip Buljan