Opsada Dubrovnika – opći napad na Grad

Svi oni koji su vrijeme napada 1991. proveli braneći Dubrovnik, živeći u Dubrovniku i pokušavajući se kaosu suprotstaviti redom, besmislu smislom, ponižavanju dostojanstvom, svi koji su se umiranju i raspadanju suprotstavljali životom i vjerom, istinski su branitelji i Dubrovnika, i domovine, i svih onih vrijednosti i vrlina koje čovjeka, od antičkih vremena, čine Čovjekom.

Opći napad iz svih oružja na Dubrovnik započeo je 1. listopada 1991. u ranim jutarnjim satima avionskim raketiranjem odašiljača na Srđu te napadima na grad i okolicu s kopna i mora. I dok su jedni tvrdili kako Dubrovnik, grad kulture i umjetnosti čija je stara jezgra bila pod UNESCO-ovom zaštitom neće biti napadnut u ratu te kako će se on braniti pjesmom i kulturom pa je, dijelom i zbog toga planska organizacija obrane kasnila, druga je strana svoj plan opsade, uništavanja i razaranja Dubrovnika unaprijed i do detalja osmišljavala.

U ratni pohod kreće armada koja broji više od 11 000 vojnika jugoarmije ojačana rezervistima iz Srbije i Crne Gore uz glomazne tenkovske, topničke, zračne i pomorske snage. Dubrovačkih je branitelja tada vrlo malo, oko 750, a naoružanja i streljiva još je manje. Grad ostaje bez struje i vode, a samo u prvom tjednu listopada poginulo je 27, a ranjeno 100 dubrovačkih branitelja i civila.

Simbol otpora

U najžešćim napadima, od 8. do 14. studenog te na blagdan svetog Nikole, na grad je palo više od pet tisuća topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od šesto ih je palo na dubrovačku povijesnu jezgru. U isto vrijeme neprijatelj svim silama pokušava zauzeti tvrđavu na Srđu, simbol otpora Dubrovčana. Nevjerojatni su detalji o hrabrosti, žrtvi i junaštvu branitelja zahvaljujući kojima Srđ nikad nije pao u ruke neprijatelja.

U okolnostima u kojima je opremljenosti, iskustva, ljudstva, a posebno organiziranosti tragično nedostajalo, pobjede su se dostizale osobnim, gotovo nadljudskim činovima hrabrosti, prkosom i lucidnošću. Svi oni koji su vrijeme napada 1991. proveli braneći Dubrovnik, živeći u Dubrovniku i pokušavajući se kaosu suprotstaviti redom, besmislu smislom, ponižavanju dostojanstvom, svi koji su se umiranju i raspadanju suprotstavljali životom i vjerom istinski su branitelji i Dubrovnika, i domovine, i svih onih vrijednosti i vrlina koje čovjeka, od antičkih vremena, čine Čovjekom.

Braco Elezović, branitelj je i dragovoljac Domovinskog rata, Dubrovnik je u početku rata branio na položajima u Konavlima.

”Dvadesetdvojica naoružanih puškama M48, s nekoliko automatskih, jednom poluautomatskom, par lovačkih pušaka i dvadesetak bombi, nasuprot sedam- osam tisuća Crnogoraca naoružanih strojnicama, snajperima, automatskim, poluautomatskim puškama, tenkovima, transporterima, topovima, minobacačima i pitaj Boga čime sve ne – i ekipa izabere borbu, a ne predaju”

RAT. TREĆI DAN.

Grunule su detonacije, on je izletio iz zgrade, uspio je vidjeti avion koji prelijeće naselje i istresa rakete na odašiljač na Srđu. Bio je mlad, zbunjen, ali već je mjesecima ranije u kutu sobe čuvao spreman ruksak s osnovnim stvarima, mali nožić i baterijsku lampu. Bacio ga je na leđa i istrčao. I tako je za Bracu Elezovića, mladića u dvadesetim godinama, 1. listopada 1991. počeo rat, a na tad odabranom braniteljskom putu ostat će gotovo pet godina. 

”Prve detonacije označile su početak rata u gradu za koji mnogi nisu vjerovali da će biti napadnut. Govorili su kako je Dubrovnik grad pod zaštitom UNESCO-a i kako ćemo se braniti kulturom i pjesmom. Mi, malobrojni, u to nismo vjerovali i pokušavali smo organizirati kakvu-takvu obranu juga Hrvatske,” prisjeća se Braco Elezović koji je prije 1. listopada 1991., kad je počeo opći napad na grad, već bio aktivan u Prvom dragovoljačkom nenaoružanom odredu. On je ubrzo preimenovan u Naoružani odred ali, sjeća se Elezović, naoružanja i opet nisu imali. Puška M48 u ruci, u njoj pet metaka i još toliko u džepu traperica, bili su ono s čim su Elezović i još nekoliko sličnih njemu tog popodneva upućeni na prvu crtu u Konavlima. Vjerovali su kako će ondje naći bar petstotinjak suboraca, kako će stanovnici svoje branitelje čašćavati rakijom i suhim smokvama, ”Kad ono, ni kučka ni mačka, ni suboraca, ni smokava, ni ljudi. Gruda je bila prazno selo. Uz neki zid izrešetan automobil, rupa na rupi, a u autu dva mrtva čovjeka. Sledila mi se krv u žilama,” priča. Nisu stigli ni udahnuti, već je prva tenkovska granata preletjela metar iznad njihovih glava i eksplodirala u brdu. Pa druga.

Svoje prve ratne dane u obrani Dubrovnika Braco Elezović danas pamti po ludoj hrabrosti onih koji su prvi krenuli u obranu, po kaosu i rasulu koje je oko njih vladalo, nedostatku ključnih informacija, smrzavanju i gladovanju na čukama, nedostatku oružja, streljiva i branitelja – i po tome što je tad prvi put u životu vidio četnike koji su kretali na Konavle. ”Navirali su u nepreglednim, dugačkim kolonama – tenkovi, samohotke, transporteri, kamioni. Imali su više tenkova nego mi ljudi pod oružjem,” sjeća se.

Sa skupinom specijalaca stiže 3. listopada do Vukobratove farme u Konavoskom polju, nedaleko od Komaje. Neprijatelj je nadirao, trebalo je napraviti sačekušu i zaustaviti ga. Elezović sa svojom skupinom zauzima položaj u šumarku čempresa, pedesetak metara udaljenom od prve gospodarske zgrade na farmi. Ile Topuzović, zapovjednik, odabire nekoliko momaka koji su imali puške s tromblonskim nastavkom te dvojicu sa zoljama, ručnim raketnim bacačima i odlazi napraviti sačekušu za tenkove.”Bilo je smiješno gledati četvoricu ljudi kako idu praviti zasjedu jednoj kompletnoj armadi tenkova, transportera, kamiona i pješaštva, ali Ile je jednostavno bio takav – ludo hrabar, srčan i nepokolebljiv čovjek.“ Na farmi ostaju 22 branitelja sa zapovijedi da sprečavaju neprijatelja u daljnjem napredovanju i da se ne povlače dok za to ne dobiju zapovijed.

”Ostali smo na farmi, u tim čempresima. Nismo znali ni koliko ih je, ni otkud će izbiti pred nas, ni kako su naoružani, ma ništa mi nismo znali. Jedino smo znali da s tog položaja nema povlačenja dok Ile ne zapovjedi drugačije.”

A onda, taman je zacrnila noć, ”…činilo se kao nekakva tutnjava u daljini. Zvuk je postajao sve bliži i bliži, tutnjanje sve glasnije. Uskoro smo ugledali prigušena svjetla i ja nisam mogao vjerovati – toj koloni nije bilo kraja. Razabirali su se glasovi, brdo iza nas je gorjelo, ispred nas je bila farma na koju je stiglo sedam-osam tisuća četnika naoružanih svim i svačim – a mi smo shvatili da smo upali u klopku.”

Situacija je bila loša, branitelji na farmi pokušavaju ostati nevidljivi. Nadaju se da ih neprijatelj tijekom noći neće spaziti, pa će se pred zoru pokušati izvući. Pokušavaju motorolom o svemu obavijestiti zapovjednika Ilu i dogovoriti izvlačenje, ali tada – “…na poziv Ili odazvao se crnogorski kapetan, bezbednjak iz vojno-pomorskog sektora Boka. Rekao nam je da smo locirani i da ćemo, ako se ne predamo, u zoru biti eliminisani. Upali su nam u frekvenciju, znali smo da smo otkriveni. Ne da smo se zabrinuli, mi smo umrli od straha.”

Ugasili su motorolu, ogrnuli se šatorskim krilima, ispravili osigurače na bombama i šutjeli. Približavala se ponoć. ”Nitko od momaka ni u jednom trenutku nije spomenuo predaju. Bili su spremniji poginuti nego predati se. Dvadesetdvojica naoružanih puškama M48, s nekoliko automatskih, jednom poluautomatskom, par lovačkih pušaka i dvadesetak bombi, nasuprot sedam- osam tisuća Crnogoraca naoružanih strojnicama, snajperima, automatskim, poluautomatskim puškama, tenkovima, transporterima, topovima, minobacačima i pitaj Boga čime sve ne – i ekipa izabere borbu, a ne predaju.”

Pred svitanje branitelji su začuli prigušen zvuk motora. Tko je?, što je?, otkud je došao?, kojim putem je prošao? pitali su se držeći na nišanu malu peglicu koja je stala u blizini. Iz nje je izišao Vlaho Maslać, Konavljanin, mještanin čija je kuća bila nedaleko, a on je dobro poznavao sve puteljke tog kraja. Došao je vidjeti može li nekako pomoći braniteljima za koje je znao da su ovdje. O tom trenutku Braco Elezović kaže: ”Ma bio je Bog, anđeo, svjetlost na kraju tunela, bio je spasitelj, ja bih ga izljubio, ali nije bilo vremena.”

Puzeći, pognuto pretrčavajući, provlačeći se kroz kanale branitelji su 40-ak minuta slijedili svojeg spasitelja dok nisu stigli do njegove kuće. Taman kad se razdanilo započeo je napad i branitelji su gledali kako na one čemprese pod kojima su bili sat prije padaju granate. U deset minuta palo ih je više od pedeset. ”I tada je proradio strah. Tresli smo se. Pokušao sam ustati iz stolice, ali nisam uspio. Noge su mi se tresle, nisam mogao stati na njih,” prisjeća se Braco Elezović jednog od svojih ratnih dana.

A bio je to tek treći dan u borbi za Dubrovnik.

Milan Grba, dragovoljac, branitelj koji je u obrani Dubrovnika sudjelovao probijajući pomorsku blokadu grada

”Od te stalne napetosti, stresa, nespavanja, od sveg tog nenormalnog – jer ne može biti normalno da svakih 20 minuta neko puca po vama, i tako svaki dan – brade su nam prestajale rasti”

Skakali smo kao lavovi

Milan Grba u listopadu je 1991. bio zaposlenik Lučke kapetanije u Dubrovniku. Jedan je od onih koji su od trena prvih eksplozija i početka općeg napada na Dubrovnik točno znali gdje trebaju biti. Milan Grba je tako 1. listopada 1991. već u 14 sati s organiziranom i spremnom grupom prijatelja iz Kapetanije započeo s uspostavom pomorske veze između naselja Nova i Stara Mokošica, Zatona i drugih zapadnih dijelova koji su već bili odsječeni od Dubrovnika. Grba se prisjeća kako su se ljudi brzo odazivali i nudili pomoć.

”Prvi dan bila je jedna brodica. Drugi su dan već došle još dvije-tri. Pa su dolazili ljudi s privatnim brodicama, gliserima, i to su bili ljudi vični moru koji su htjeli doći, koji su bili srčani. Taj je broj rastao, a u međuvremenu Zapovjedništvo grada Dubrovnika traži od mene da uspostavim vezu s poluotokom Pelješcem. Tražilo se tko može probiti blokadu, doći do Pelješca i napraviti poveznicu između Pelješca i Dubrovnika. Bila je velika potreba za prebacivanjem i dostavom hrane i lijekova, trebalo je prevoziti naoružanje i streljivo.”

Plan pomorske deblokade Dubrovnika tijekom 1991. godine temeljio se na organizaciji više grupa koje, svaka u svojem dijelu aktivnosti i na svojem području, tvore lanac kojim se u Dubrovnik, i iz Dubrovnika prebacuje ono što je nužno za život ljudi pod opsadom i obranu grada. Na temelju zapovijedi generala Nojka Marinovića, zapovjednika Obrane grada Dubrovnika, privremeno sam raspoređen pod Zapovjedništvo HRM-a. Tako je grupa HRM-a iz Splita gliserima povezivala Broce na Pelješcu i Luku Šipansku; grupa Šipanaca prebacivala je potrepštine traktorima s jednog na drugi kraj Šipana, pet kilometara od Luke Šipanske do Suđurca, a tamo se utovaralo na brodova koji su vozili do Zapovjedništva u Dubrovniku, do uvale Lapad ili Gruž. Svi su oni čitavo to vrijeme bili pod stalnom paljbom brodova i patrolnih čamaca Jugoslavenske mornarice, pod udarima avionskih nasrtaja ili na ciljnicima tenkova i topova koji su ih vrebali s kopna, a sami su bili nenaoružani. Milan Grba bio je jedan od rijetkih koji je gliserom nerijetko prelazio čitav put, od Broca do Dubrovnika. I, kaže, nije bilo sigurnog puta kojim se moglo ići. ”Išlo se putem koji se u tom trenutku činio najboljim. Nije bilo biranja. Jednostavno, moraš se probiti. Oni pucaju na sve što se kreće. Ponekad sam doslovno išao brzinom više od 100 km na sat, a kretao sam se tako blizu obali da bih je ispruženom rukom mogao dodirnuti. Vozilo se najčešće noću pa se akvatorij morao dobro poznavati jer nije bilo vidljivih oznaka, osvijetljenih mjesta uz obalu i kuća, svjetionika, samo mrak i lako si se mogao dezorijentirati. U jednom momentu u samom početku nakon probijanja pomorske blokade vozio sam sedam dana tako reći dan i noć. To je bio pakao,” prisjeća se Grba pa kaže: ”Ne bih ja to mogao da nisam kao mladić čitav taj dio preplivao i preronio ne znam koliko puta i da nisam imao srdačan i topao doček na Brocama.”

Plovilima su do Šipana prevozili hranu, vodu, lijekove, po tonu-dvije naoružanja, streljiva. Iz Broca prema Luci Šipanskoj natovareni gliseri išli su pojedinačno ili u koloni, ovisilo je o prilikama. Grbina je zadaća tad bila čuvati ih od uvijek mogućeg napada patrolnog čamca. A kako jedan nenaoružani gliser štiti druge nenaoružane glisere od napada naoružanog patrolnog čamca?

Milan Grba se smije, sliježe ramenima i objašnjava: ”Ja sam se zalijetao na te brodove i povlačio sam vatru na sebe da dam drugima priliku da dobiju vremena, da se izvuku i pobjegnu. To je bilo tako da kad ga vidim, ja jurim direktno na njega, a on ne zna šta ja hoću i što mu mogu napraviti. Onda se on mora okrenuti i krenuti na mene, nema on izbora, a ja onda bježim. Kad mu pobjegnem, opet se vratim pa opet na njega.”

Pomorski most je funkcionirao kontinuirano tijekom 1991., a mogućnost da nečeg nema, ili da se nešto ne može, bila je unaprijed isključena. Nije bilo izbora. Mora se. Milan Grba prisjeća se 6. prosinca 1991., dana napada na Dubrovnik, kad goriva nije bilo, granate tuku, kaos je svuda, a njega zovu: ”Kažu mi iz Zapovjedništva ‘ne znam kako, ali moraš doći i donijeti granate’. E, onda uzmi gumu, pa u rezervoare automobila i siši da izvučemo štogod goriva, pa juri u grad.”

”Svi smo mi prijatelji s morem postali davno prije rata. Svi smo mi, kako se kaže, rođeni u moru i svi smo mi kao lavovi skakali za Hrvatsku. Ali nema rata bez gubitaka, strah postoji, on vas drži opreznim. Od te stalne napetosti, stresa, nespavanja, od sveg tog nenormalnog – jer ne može biti normalno da svakih 20 minuta neko puca po vama, i tako svaki dan – brade su nam prestajale rasti. Prije smo se brijali svaki dan, a kad je bilo najteže onda svaki treći, četvrti dan. Brade jednostavno nisu rasle.”

Tihomir Luković, branitelj i dragovoljac Domovinskog rata koji je sudjelovao u pomorskoj deblokadi Dubrovnika

”Oko mene i čamca na sve strane krenule su iskakivati male ribice, jata ribica. To me razveselilo i nastavio sam voziti i glasno pjevati. A kad sam se vratio, kad su se skupili oko mene i svi blijedi, žuti, grlili su me i slavili što sam živ, tada sam saznao – ono nisu bile ribice nego je mitraljez tukao po meni, ali ja od zvuka motora i glasnog pjevanja nisam ništa čuo”

 

Pomoć gradu pod opsadom

Prof. dr. sc. Tihomir Luković branitelj je i dragovoljac Domovinskog rata koji je od 1990.  sudjelovao u formiranju 4. gbr i organizaciji obrane juga Hrvatske. Bio je zapovjednik pomorskog vojnog prometa Južnog bojišta 1991., sa svojim prijateljima obavljao je zadatke iz formacije pomorskih diverzanata u Stonu i Prapratnu, te sudjelovao u deblokadi Dubrovnika.

Ubrzo nakon oformljivanja HRM-a, Luković i njegovi prijatelji prijavljuju se kao dragovoljci u HRM. ”Došli smo kod admirala Svete Letice, rekli smo tko smo i kako smo vezani za more te da želimo ratovati kao pomorski diverzanti,” govori Luković i vrlo brzo nas pričom i sjećanjima sidri u ono što je uslijedilo, u listopad 1991., u Ston, pa u nedaleke Broce gdje je njegova ekipa po dolasku uspostavila bazu. Cilj je bio organizirati i dostaviti sve ono što je Dubrovčanima i braniteljima grada značilo preživljavanje u tada blokiranom gradu.

Slušajući Lukovićevu priču 29 godina nakon što je nastajala, čini se kao da je svaki novi dan kraja 1991. donosio desetine razloga da se cilj ne ispuni – jer falilo je i brodica, i ljudi, i obuke, i organizacije, oružja nije bilo, a neprijatelj je imao brodove, i tenkove, avione, VBR-ove. Kaos. No, koliko god je mogućih razloga bilo da se do cilja ne dođe, ni jedan od njih nije bio dovoljan da Lukovića i njegovu ekipu zaustavi ili pokoleba. ”Moju su ekipu tada činili Ante Čagalj zvan Ondini, Pero Mihovilović, Ivo Barzić, Braco Krnić i Frane Cecić-Acosta, a kasnije nam se pridružuju Robert Kramarić i Miki Jerković. Imali smo jedan zeleni stari gumenjak, ubrzo smo uzeli iz Splita još tri. Poslije su nam ljudi dali još dva glisera i to smo imali. U čamcima nismo imali nikakvog naoružanja. Ono što me danas čini sretnim jest činjenica da kod mene nije poginuo nitko, a napravili smo uvijek sve što smo trebali,” prisjeća se Tihomir Luković.

A što su trebali napraviti?

Trebali su sve što je životu i obrani Dubrovnika važno čamcima prevesti od Broca do Šipanske Luke, što je otprilike put od 25 milja. Teret bi ondje bio pretovarivan na male poljoprivredne traktore kojima bi ga mještani prebacivali na drugi kraj Šipana, do Suđurđa. Odatle bi ga do Dubrovnika čamcima prebacivala druga skupina brodova.”Vozili smo puške, mine, lijekove, vodu, klor, kvasac i brašno, i Slobodnu Dalmaciju smo prevozili, prebacivali smo borce koji su odlazili braniti Dubrovnik jer je to bio jedini put do dubrovačkog bojišta. Sve smo vozili gumenjacima i raznim čamcima pokrivajući morski pojas od Stona do Šipanske Luke – a u povratku, iz Šipanske Luke prebacivali smo ljude, ponekad i žene s malom djecom,” objašnjava Luković.

Ići čamcima, bez ikakvog naoružanja, morem kojim patroliraju naoružani desantni brodovi Jugoslavenske ratne mornarice, koje nadlijeću i mitraljiraju neprijateljski avioni, u dometu tenkova i minobacača koji s obale gruvaju po moru?

Pa kako?!

”Vozili smo danju sve dok nas jednog dana, dok smo prevozili oružje, nije počeo tući tenk s ceste. Prva granata pala je 20-ak metara po provi broda, a zatim je uslijedila druga dva metra od krme, trebala je doletjeti treća, ali uspjeli smo se izvući. Nakon toga odlučili smo, kad god je moguće, voziti noću. Ja sam uvijek kretao prvi, kao izvidnica, s malim gumenjakom i motorom Yamaha 20. Ako je bilo sve u redu, javio bih suborcima i onda bi i ostali krenuli. No, stalna opasnost bio je patrolni čamac koji bi isplovio noću i čekao nas u mraku. Zbog toga nam je odgovaralo kad je more bilo uzburkano, jer po takvom moru patrolni čamac nije isplovljavao. Druga opasnost bilo je razno oružje poredano uzduž ceste na kopnu, a posebno opasan bio je tenk koji je često pucao po nama. Obično bismo noću preveli po dvije, nekad i tri ture do Šipanske Luke, a danju smo se odmarali i pripremali za novu noć.”

Lukovićeva priča bogatstvo je sjećanja, detalja i strasti. Prisjeća se kako nikad nije znao kad će morati na čamac, ali ni kad će s čamca morati skakati u more spašavajući glavu, pa je zato čitavo to vrijeme hodao u ronilačkom odijelu. Takav je prije isplovljavanja kad god je mogao dolazio u malu crkvicu u Brocama da se pomoli i osjećao je, kaže, kako ga svećenik u početku malo čudno gleda. Priča kako su pod paljbom čamcima često morali bježati, nasukavanja su bila neizbježna pa su stradavali brodski propeleri, ali uz njih je bila i ekipa iz splitskog ACY-ja koja je štetu brzo popravljala. Prisjeća se i kako su im najteži dani bili oni u kojima su znali da Vukovar pada, ili one noći u kojima su iz daljine gledali kako se žarilo nebo na horizontu iznad Dubrovnika. ”Teško i bolno bilo je to gledati i ludili smo od bijesa i očaja – željeli smo, htjeli smo nešto napraviti, a nismo mogli ništa.”

Luković se prisjetio i jedne vožnje koju posebno pamti. ”Bio je miran, osunčan, jednostavno lijep dan, a ja sam vozio sam prema Šipanu i pjevao neku Ivčićevu pjesmu. Tad, odjednom, oko mene  i čamca na sve strane krenule su iskakivati male ribice, jata ribica. To me razveselilo i nastavio sam voziti i glasno pjevati. A kad sam se vratio, kad su se skupili oko mene i svi blijedi, žuti, grlili su me i slavili što sam živ, tad sam saznao – ono nisu bile ribice nego je mitraljez tukao po meni, ali ja od zvuka motora i glasnog pjevanja nisam ništa čuo.”

Mišo Mihočević, dragovoljac Domovinskog rata 1991., u Dubrovniku je bio prevoditelj i sudionik u pregovorima s predstavnicima JNA i Crne Gore 

Mi smo bili bez vode, bez struje, a koncert se održavao u dva popodne. Zašto? Pa zato jer kad se smrkne muzičari više ne mogu vidjeti note. Eto, pa nek’ netko kaže kako nam nije svaka čast!

A sljedećeg dana u šest ujutro započeo je najveći napad na Dubrovnik u povijesti.

 

Parizer, Mozart i voštanice

Mišu Mihočevića 1. je listopada 1991. i početak općeg napada na Dubrovnik zatekao u uredu Dubrovačkih ljetnih igara gdje je bio šef programa. Kazalištarac, kulturnjak, zaljubljenik u umjetnost, poliglot, sasvim slučajno tog dana na radiju čuje kako će se održati press-konferencija s promatračima ECMM-a i nošen osjećajem da bi kao prevoditelj mogao pomoći, sjeda na svoju vespu i juri u grad. Kad je stigao, rekli su mu: ”Sveti Vlaho nam te je poslao!“ jer, naravno, u svom metežu i kaosu toga dana organizator je zaboravio da netko treba i prevoditi  – i tako počinje njegov braniteljski put.

”Ja sam čisti dragovoljac, apsolutni dragovoljac. Sjeo sam na vespu, pošao u grad i tako se uključio u obranu Dubrovnika,” smije se dok se danas prisjeća. Nakon tog dana uslijedio je drugi, pa treći: ”Zvali su da opet dođem jer s tim promatračima treba biti, voditi ih naokolo, prevoditi. A tih dana se tisuću stvari događalo i ništa nije radilo, trebalo je faksove pisati i izvješća slati, prevoditi, telefoni ne rade, tražiti satelitske telefone, ići po nešto u općinu.”

Prateći promatrače danima i prevodeći Mišo Mihočević s njima je odlazio na sastanke i pregovore s predstavnicima Jugoslavenske armije i Crne Gore, radilo se na stvaranju preduvjeta za pregovore i primirja. ”U listopadu 1991. na pola je puta između Dubrovnika i Boke, na brodu, održan prvi sastanak. Ja sam tada već bio involviran u puno dnevnih problema,  sa svim sam bio upoznat – i pitanja vode, struje, izbjeglica, pregovori, sve sam radio. Zapravo, jedino čega se ne mogu sjetiti da sam tada radio bilo je spavanje.”

Mihočević pamti kako su ti sastanci često bili mučni. ”Na svim tim pregovorima i dogovorima s njima oni uvijek govore kako neće napadati, kako oni ne bi rušili ni u ludilu, kako su humanitarci i dobrotvori – a kad okreneš leđa i sjedneš u auto, granate lete za tobom. To me činilo bijesnim, premda na pregovorima to ne smiješ pokazati – ali ja bi’ ih najrađe šamarao. On je mene došao ubiti u mojoj kući, ruši moj grad i još me uvjerava kako sam ja paravojska – pa kakav ćeš biti nego bijesan?!“

I dok su u isto vrijeme jedni ratovali na Srđu, drugi čamcima po olujnim noćima probijali opsadu pod kojom je Dubrovnik bio, Mišo Mihočević svoj je grad i domovinu branio na način i na mjestima koji, kako kaže, nisu direktna pozornica. Osim sudjelovanja u pregovorima s neprijateljem, njegovo je bilo da putem promatrača ECMM-a, UNICEF-a, UNESCO-a, stranih novinara, političara, kontakata koje je imao na međunarodnoj kulturnoj sceni utječe na širenje istine o Hrvatskoj i Domovinskom ratu daleko izvan hrvatskih granica. Mihočević se prisjeća studenog 1991., vremena u kojem se sve treslo, raspadalo i gorjelo, a u Dubrovnik su, da bi se upoznali s istinom i stanjem u tom gradu, stigli talijanska ministrica Margherita Boniver i francuski ministar Bernard Kouchner. ”Oni dolaze vidjeti što se ovdje događa, tko koga napada. Samim dolaskom oni nas na sedam-osam dana spašavaju od granatiranja i bombardiranja. Odgađaju ih. A ja ću s njima biti 24 sata na dan i trebam učiniti da oni shvate našu situaciju. Mi smo tada bili nemoćni, ničega nemamo, prepušteni smo sami sebi, odsječeni od svijeta, nema vode, nema struje, sam užas – i nama je njihov dolazak bio strašno važan događaj, puno smo od njega očekivali.“

U toj situaciji Mišo Mihočević donosi odluku: ”Što ćemo im dati jest? Ja sam rekao: komad kruha i parizera, ono što i mi jedemo! A prije svega, svaki je dobio po voštanicu da bi uopće mogli doći na večeru. Ja sam ih čekao ispred njihovih soba i lijepo smo svi s voštanicama sišli dolje. Sljedećih dana sam ih upoznavao s izbjeglicama iz Konavala i Župe kojih je bio pun hotel, pogotovo s djecom, tako da su sve mogli čuti iz prve ruke. Vodio sam ih po Dubrovniku koliko se moglo i pokazivao im kako izgleda granatama, bombama i raketama razrušen i zapaljen grad. Eto, da vide palimo li mi to sami sebi gume po gradu, ili nas iz Crne Gore tuku.” Boniver i Kouchner bili su potreseni, iznenađeni, a ministrica Boniver je, sjeća se Mihočević, iste večeri zvala svojeg predsjednika Cossigu i na rubu suza prenosila mu dojmove, a poslije je o svojem posjetu Dubrovniku napisala knjigu.

O danu uoči najvećeg napada na Dubrovnik u njegovoj povijesti, Mihočević kaže: ”S trojicom tadašnjih ministara išao sam 5. prosinca 1991. u Cavtat. Imali smo nacrt Sporazuma o primirju, činilo se da su se obje strane usuglasile i da smo na putu da konačno zavlada mir. Po povratku iz Cavtata tog 5. 12. najprije smo otišli u Muzičku školu. Ondje je Dubrovački simfonijski orkestar koncertom obilježio 200. obljetnicu smrti Mozarta – onako kao što se to toga dana radi svugdje u svijetu. Doduše, mi smo bili bez vode, bez struje, a koncert se održavao u dva popodne. Zašto? Pa zato jer kad se smrkne muzičari više ne mogu vidjeti note. Eto, pa nek’ netko kaže kako nam nije svaka čast!

A sljedećeg dana u šest ujutro započeo je najveći napad na Dubrovnik u povijesti.

Tekst: Lada Puljizević

Foto: Tomislav Brandt, Središnji vojni arhiv, privatne arhive