Opsada Gvozdanskog

Utvrdu na Banovini izgradila je krajem XV. stoljeća hrvatska velikaška obitelj Zrinski. Stoljeće kasnije, kod nje će se zbiti jedna od epizoda Stogodišnjeg rata s Osmanlijama

Podno Zrinske gore, negdje na pola puta između Gline i Dvora, nalazi se naselje Gvozdansko i utvrda koja je u XVI. stoljeću bila iznimno važna u ratu s Osmanlijama. Točna godina njezine izgradnje nije poznata, ali većina povjesničara smatra da je počela u drugoj polovini XV. stoljeća. Naime, knez Petar II. Zrinski (oko 1435. – 1493.), dobio je 1463. od hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina (1443. – 1490.) dopuštenje za eksploataciju rudnih bogatstava na području oko Gvozdanskog. Samo naselje prvi se put u pisanim dokumentima spominje oko 1488., a kaštel 1509. godine. Petrovi nasljednici Nikola III. (1489. – 1534.) i Nikola IV. (1508. – 1566.), ondje su iskapali srebro i počeli kovati vlastiti novac.

Osmanlijska vojska još prije 1540. počela je sve češće upade iz bosanskog sandžakata na područje Pounja, a neki od njih završavali su uspješnim osvajanjem tamošnjih utvrda. Najprije je 1538. pala Dubica, da bi istu sudbinu 1556. doživjela Kostajnica i utvrda Novigrad u današnjem Dvoru. Nakon toga zabilježeni su i prvi napadi na utvrdu Gvozdansko. Stanje na posjedima Zrinskih postaje sve teže pa tako prestaje raditi kovnica novca, a dio stanovništva mora rudarsko zanimanje zamijeniti vojničkim. Prvi pokušaji zauzimanja Gvozdanskog zbili su se već 1561., kad je Malkoč-beg u dva navrata neuspješno napao utvrdu. Za uspjeh branitelja utvrde ključna je bila pomoć postrojbi Ivana Lenkovića (umro 1569.), vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine. No, nakon smrti Nikole IV. Zrinskog kod Sigeta 1566., Gvozdansko i cijelo područje Pounja ostaju bez vođe i glavnog financijskog pokrovitelja obrane. Osmanlije od 1571. do 1577. pojačavaju napade na utvrdu, ali svaki su put malobrojni branitelji uspjeli odbiti napadače.

Nova taktika

Neuspjesi u zauzimanju Gvozdanskog doveli su do reorganizacije osmanlijskog vojnog vrha i same strategije napada. Kako bi dovukli teško topništvo i što više snaga blizu utvrde, Osmanlije 1577. podižu most na Uni. Osim toga, na čelo vojske dolazi bosanski sandžak-beg Ferhad-paša Sokolović (umro 1590.). Njegova taktika osvajanja Gvozdanskog bazirala se na osvajanju drugih obližnjih utvrda, a ako to nije bilo moguće, na blokiranju svih putova od njih prema Gvozdanskom, kako bi onemogućili braniteljima opskrbu hranom, vodom, naoružanjem i eventualno ljudstvom. Osmanlijske snage znale su da je zadnja opskrba utvrde provedena krajem ljeta 1577. i da nije bila dostatna za preživljavanje zimske opsade. Stoga, suprotno ratnim običajima tog doba da se za napad čeka proljetno doba, odlučuju napasti već 3. listopada 1578. godine. Raspolagali su s oko deset tisuća vojnika i teškim topništvom koje je, među ostalim, uključivalo sedam velikih topova čija je razorna moć bila koncipirana za rušenje čvrstih kamenih bedema.

Hrvatske snage bile su znatno malobrojnije od neprijateljskih: Gvozdansko je branilo svega tristotinjak vojnika, od kojih je tek šestina bila profesionalna, a ostali su bili uglavnom bivši rudari. Na čelu obrane stajali su satnici Damjan Doktorović, Juraj Gvozdenović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Zahvaljujući dobroj taktičkoj pripremi i racionalnoj uporabi streljiva, branitelji su uspješno odolijevali početnim osmanlijskim napadima. Loše vijesti za branitelje stigle su 20. listopada 1577., kad je javljeno da je pala utvrda Zrin, što je značilo da će Osmanlije još više stegnuti obruč oko Gvozdanskog.

Šokirani Ferhad-paša

Krajem studenog nastupila je oštra zima zbog koje je sve teže bilo organizirati ljudstvo, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je sve lošije stanje same utvrde oštećene brojnim napadima. Ferhad-paša Sokolović tad je prvi put uputio poziv braniteljima da se predaju, što su oni odlučno odbili. Uslijedili su još jači topnički napadi, koji su izbacili iz borbe više desetaka branitelja. Sokolović je na Božić ponovno ponudio braniteljima da prekinu otpor, a zauzvrat će im životi biti pošteđeni. Međutim, braniteljski duh nakon više od dva i pol mjeseca opsade bio je golem i nisu se željeli predati bez borbe, nakon goleme patnje i žrtava koje su podnijeli za sve vrijeme opsade.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja juriša, Ferhad-paša bojao se ići u izravan napad na utvrdu premda je znao da su branitelji na izmaku snaga, bez hrane i streljiva te da čak jedu pse čuvare kako bi preživjeli. Zbog toga je iduća dva tjedna zapovjedio isključivo topničku paljbu po utvrdi kako bi se do kraja slomio moral hrvatskih boraca.

Kako su temperature svakim danom postajale sve niže, osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama. Kao znak poštovanja prema neprijatelju i njegovu junačkom otporu, Sokolović je zapovjedio da se pronađe svećenik koji će prema običajima katoličke vjere i uz vojne počasti na grobljima obližnjih zauzetih sela pokopati sve mrtve hrvatske branitelje.

Opsada Gvozdanskog dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala na marginama hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima.

Josip BULJAN