Sudionici smo globalnih tranzicijskih promjena u društvu, što neizbježno utječe na promjene u oružanim snagama. Od modernih se zajednica traži visoka fleksibilnost i sposobnost primjerenog odgovora na svaku situaciju

Disperzija i redefiniranje vrsta ugroze zahtijevaju specijalizaciju i profesionalizam kombiniran s polivalentnim osobljem. Tako duboke promjene nužno zadiru u cjelokupnu organizaciju oružanih snaga, pomalo nagrizajući arhaične organizacijske modele rabljene u klasičnoj vojnoj organizaciji. Iako se dominantni organizacijski model u dogledno vrijeme ne može zamijeniti alternativnim, integracija drugih modela u postojeći omogućuje njegovo prilagođenije funkcioniranje. Tipični organizacijski modeli doživljavaju tihu promjenu: nadograđuju se i prilagođavaju. Cilj ovog članka je približavanje organizacijske problematike širem krugu čitatelja kao preduvjet za sustavni pristup tranziciji modernog društva. Organizacijski modeli predočeni su s obzirom na civilno društvo, ali je sličnost s vojnom organizacijom očita i jednostavno se interpolira u vojni kontekst. Važno je istaknuti da različiti autori navode različite podjele i pristupe navedenoj temi te su moguće određene razlike u nazivlju ili pojašnjenjima. U članku su navedeni tipični organizacijski modeli bliski vojnoj organizaciji ili ih njihove odlike nameću kao alternative u pojedinim situacijama.
Postoje različite definicije organizacije i organiziranja, a uglavnom se svode na teze koje slijede.

Međusobni odnos ciljeva, zadataka i strukture neke organizacije vidljiv je na slici. Međusobna uvjetovanost definira unutarnje promjene unutar svakog čimbenika. Optimalna organizacijska struktura će minimalnim opsegom zadataka ostvariti zadane ciljeve. Ograničenja unutar organizacijske strukture uvjetovati će redefiniranje ciljeva i zadataka

Organizacija omogućuje ostvarenje najzahtjevnijih zadaća, umnožava mogućnosti pojedinca jer od niza individualnih sposobnosti stvara timsku (društvenu) sposobnost, što znatno skraćuje vrijeme provedbe pojedinih zadaća jer se za postizanje istog rezultata smanjuju radni i materijalni utrošci. Osim toga, ostvarenje nekih zadaća bez kvalitetne organizacije bilo bi gotovo nemoguće.

Organizacija se može nazvati i kao: sredstvo za postizanje cilja te način na koji se dijelovi neke cjeline povezuju i sređuju tako da djeluju kao jedno tijelo.

Organiziranje je racionalno i smišljeno usklađivanje i povezivanje ljudi i okolnosti u sustav s ciljem da ispune svrhu svog udruženja.

Bez obzira na njezinu sveopću raširenost organizacija ima i neke negativne osobine jer u određenoj mjeri sputava pojedinca kroz pravila koje mu nameće dovodeći ga u podčinjen položaj. Pored toga, preduga izloženost radu koji je usko specijaliziran i zahtijeva od izvršitelja tek nekoliko operacija, može nanijeti psihičke i fizičke posljedice (nehuman rad). Zapravo, pristupom nekoj organizaciji čovjek žrtvuje dio svojih sloboda kako bi ostvario neki cilj.

Izvjesno je da je organiziranje proces koji za svoju uspješnost zahtijeva čitav niz sastavnica. Stoga ne čudi da se izgradnji kvalitetne organizacije posvećuje velika pozornost te je njeno usavršavanje predmet velikog broja istraživanja.
Organizacijska struktura najprimjerenija za neku situaciju determinirana je međusobnim odnosom ciljeva i zadataka koji se organiziranjem žele postići. Ciljevi i zadaci su osnovne značajke svake organizacije.

Tipovi organizacijskih stuktura
Sukladno vrsti i opsegu radnih zadataka definira se organizacijska struktura.
Organizacijska struktura jest cjelina sastavljena od međusobno povezanih organizacijskih jedinica. Njome svrsishodno usklađujemo organizacijske jedinice u harmoničnu cjelinu

Paternalistički oblik organizacije
Organizacijska jedinica jest dio strukture koji posjeduje specifična svojstva i koja predstavlja određenu cjelinu
• radno mjesto ? najmanja organizacijska jedinica, slijede:
• skupina radnih mjesta
• odjel
• pogon
• poduzeće
• koncern
Osnovni tipovi organizacijskih struktura su tradicionalne organizacijske strukture i suvremene (organske) organizacijske strukture

Tradicionalne organizacijske strukture
Tradicionalnim organizacijskim strukturama smatraju se paternalistički -mala i srednja poduzeća, sve ovlasti ima vlasnik ili po njemu imenovani djelovođe; linijski – Taylor -zapovijedi idu strogo po liniji , preglednost – krutost, tromost; funkcionalni – Taylorov – specijalisti, iskorištenje stručnih radnika; linijsko stožerni – stožeri specijalista; divizionalni – po predmetnom (proizvodom) ili teritorijalnom načelu; procesni- oblik linijskog usmjeren na produkt i ponavljajuće aktivnosti

Tradicionalne organizacijske strukture zasnivaju se na hijerarhiji čiji su odnosi temeljeni na slijedećim odnosima rukovoditelja i izvršitelja: 1:15 na nižim razinama 1:4 na višim razinama. Standard predstavlja jednokratno rješenje zadatka koji se više puta ponavlja (Kienzle).

Karakterističan oblik organizacije u kojem sve ovlasti ima jedna osoba (vlasnik ili po njemu imenovani djelovođe) Prednosti: neposredno rukovođenje i jednostavan nadzor, fleksibilnost. Nedostaci: Pogodan samo za malobrojne organizacije (obično do 12 osoba).

Linijski oblik organizacije
Linijski oblik organizacije predstavlja temeljni oblik u početku razvoja neke organizacije. On je i temeljni oblik vojne organizacije. Iz sheme je vidljivo da su veze unutar tog oblika organizacije isključivo vertikalne.
Dobre strane: brz protok informacija i zapovijedi po vertikali, jasni i nedvosmisleni zadaci.
Nedostaci: loša horizontalna koordinacija nepovoljno utječe na fleksibilnost i promjene zadataka

Specijalistički oblik organizacije
Modificirani oblik linijskog organizacijskog modela u slučaju kada dvije ili više niže rangiranih organizacijskih jedinica u svom procesu koriste osoblje različitih profila susjednih organizacijskih jedinica.
Dobre strane: zadržava dobre osobine linijskog oblika uz povećanu fleksibilnost. Podupire bolje razumijevanje svrhe i pozitivno utječe na razvoj rukovodioca.
Nedostaci: dvonadređenost nepovoljno utječe na rukovođenje što u kritičnim situacijama može inducirati nestabilnost i razvoj neformalnih grupa.

Linijsko stožerni oblik organizacije
Oblik linijskog organizacijskog modela pri kojem rukovoditelji zbog složenosti zadataka imaju savjetodavno tijelo u obliku stožera specijalista. Rukovoditelj koristi specijaliste u skladu s trenutnim zahtjevima te im prema potrebi delegira autoritet..

Dobre strane: Rad stožera oslobađa rukovoditelju vrijeme za nadzor i druge aktivnosti, a kvaliteta odluka raste s brojem osoba koje sudjeluju u njenom donošenju.
Nedostaci: Procedure odlučivanja troše vrijeme što umanjuje agilnost organizacije

Divizijski oblik organizacije
Divizijski se organizacijski model javlja kao logičan kada se organizacija specijalizira za nekoliko vrsta aktivnosti, odnosno kada se organizacija definira teritorijalno. U tom se slučaju formiraju divizije koje su većim dijelom decentralizirane, a rukovodstvo zadržava samo najosnovnije funkcije. Osnovna karakteristika divizijske organizacije je povezivanje svih djelatnosti karakterističnih za neki produkt ili teritorij . Koristi se uglavnom u velikim organizacijama.
Prednosti: Decentralizacija povoljno utječe na razvoj divizija i povećava fleksibilnost cjelokupne organizacije zbog čega ista može biti vrlo velika i mnogobrojna. Podupire razvoj rukovodećeg kadra poradi povećanih potreba za istim.
Nedostaci: Svaka divizija u svojoj organizaciji ima dio službi koje su identične ostalim što uvjetuje paralelno obavljanje poslova koji bi se mogli obavljati jedinstveno i povećanje neproduktivnih djelatnosti (administracije).

Procesna organizacija
Procesni pristup organizaciji temelji se na proizvodnim procesima (za poznati proizvod sa definiranom proizvodnom specifikacijom) i izvođenju organizacijske sheme iz prethodno uređenih i optimiziranih procesa. Procesi su u svoj biti linearni i imaju dvije dimenzije; s jedne strane opisani temeljnim elementima, događajima, funkcijama sa pripadajućim dokumentima kao Ulaz/izlaz iz funkcija i pripadajućim organizacijskim resursima i alatima. S druge strane ti se procesi definiraju na više razina detalja od krovnih procesa pa u dubinu detalja do procesa čije su funkcije pokretane događajima. U gospodarstvu je proces uspostavljen na način da se na početku procesa nalazi kupac sa svojim potrebama i na kraju zadovoljni kupac.

Procesna organizacija pogodna je u situacijama poznatog izlaza (proizvoda) u slučajevima ponavljajuće proizvodnje, a definirana je vremenom i troškovima ciklusa. Ona omogućuje optimalizaciju procesa i racionalizaciju resursa. Zbog tih osobina olakšan je nadzor i mjerenja što povoljno utječe na kvalitetu.

Linijsko stožerni oblik organizacije
Jasno je da će procesna organizacija pratiti oblik procesa, a u praksi se najčešće susreću tri vrste slijedni proces, paralelni proces i razni oblici njihovih međusobnih kombinacija.
Prednosti:Visok stupanj specijalizacije i podjele rada,stručno vođenje i jedinstvena koordinacija poslova iste funkcije, primjena jednoobraznih metoda i postupaka, racionalna uporaba prostora i opreme i niski režijski troškovi.
Nedostaci: Rascjepkanost poslova i otežanost njihove koordinacije, sporo i neadekvatno donošenje odluka, razvučena linija koordinacije i komunikacije, neprikladnost za razvoj rukovodećeg kadra širih formata.

Suvremene organizacijske strukture
Tradicionalne organizacijske strukture sve teže odgovaraju na sve složenije zahtjeve okoline i narastajuće promjene. U tom cilju osmišljene su ranih šezdesetih godina organske strukture čiji dizajn omogućuje agilniji odgovor na brze promjene i napredak tehnolgije. Najznačajniji oblici su procesna, projektna i matrična organizacija. Pored navedenih susreće se i mrežna struktura kao alternativa klasičnim hijerarhiskim modelima, a spominje se i pod nazivom “Heterarhijska strultura” Sve češće se u različitoj literaturi može susresti pojam “Virtualna organizacija”. Zajednička osobina organskih organizacijskih struktura je visoka specijalizacija i decentralizacija.

Matrična struktura
U matričnoj organizaciji ovlaštenja i odgovornosti se ostvaruju po “vertikali”, a po “horizontali” upravljanje i vođenje
Matrična organizacijska struktura je najkompleksniji i najkonfliktniji organizacijski mehanizam .

Divizijski oblik organizacije
Zbog velike kompleksnosti i nestalnosti, matrična organizacijska struktura bi trebala biti rezervirana za one situacije gdje nijedna druga organizacijska struktura nije djelotvorna.
Prednosti: Naglašena fleksibilnost, pojačana koordinacija, poboljšano komuniciranje povoljno utječe na motivaciju zaposlenih, učestala koordinacija i cjelovit uvid omogućuju osobni razvoj djelatnika.
Nedostaci: Povećana mogućnost konflikta zbog dvonadređenosti, sporije odlučivanje zbog povećane potrebe za usklađivanjem (sastanci).

Projektna organizacija
PMBOK – Project Management Instituta – definira Projekt kao “privremeni napor poduzet u cilju stvaranja jedinstvenog proizvoda ili usluge”. Ovakva definicija projekta naglašava jedinstvenost i privremenost a ona se odnosi na osnovne elemente projekta: vrijeme, resursi i proizvod/usluga. Dakle potpuno suprotno onome na čemu se temelji procesni pristup: ponavljajućoj proizvodnji, poznatom proizvodu, definiranom vremenu proizvodnje i poznatim troškovima.
Mrežna organizacija
Spada u heterarhijske strukture koje se u literaturi može sresti pod raznim nazivima, pa tako različite mrežne oblike možemo naći pod nazivom umrežena organizacija, virtualna organizacija, organizacija paukove mreže, organizacija ribarske mreže, starburst organizacija, heterarhija i slično.

Koncipirane su na način da su organizacijske jedinice međusobno povezane informacijskim vezama , međusobno su neovisne, nehijerarhijski (heterarhijski) organizirane koje posluju međusobno i s vanjskom okolinom najčešće u skladu sa nekim zajedničkim ciljem.

Mrežne organizacijske strukture su vrlo fleksibilne, jer se mogu vrlo lako prilagoditi novonastaloj situaciji, ali se logično nameće pitanje specijalizacije. Taj problem kod hijerarhijskih struktura nije postojao, pošto se one same po sebi temelje na specijalizaciji. Zbog toga se uvodi novi koncept, koji zvuči paradoksalno, a to je koncept fleksibilne specijalizacije. Ako promotrimo strukturu mrežne organizacije, možemo uočiti da iako je fleksibilna ona je ujedno i specijalizirana jer svaki od čvorova (pojedinaca, odjela, poduzeća) čvrsto je specijaliziran u jedno usko područje i time nudi specijaliziranu uslugu.
Ako je riječ o virtualnoj organizaciji, ona je suprastruktura geografski dislociranih čvorova od kojih je svaki specijaliziran za određeno područje djelovanja, koji su međusobno povezani kroz prostor, vrijeme i organizacijska ograničenja, najčešće mrežom informacijske tehnologije radi efikasne i fleksibilne suradnje i razmjene znanja.

Virtualnom organizacijom možemo smatrati supstrukturu koja ima jednu bitnu karakteristiku, a koju ostali koncepti najčešće nemaju. To je karakteristika virtualnosti, odnosno prividnosti.Virtualne organizacije provlače se kroz konvencionalne organizacijske strukture stvarajući prividno novu strukturu koja posluje pod zajedničkim imenom. Također ona može nastati ad-hoc, u ovisnosti o zbivanju u okolini organizacijskih jedinica koje u njoj sudjeluju. Ona je mrežnog karaktera, bez neke očigledne hijerarhije, što ne znači da pojedini čvorovi unutar nje ne mogu biti hijerarhijski uređeni. Virtualna organizacija je koncept prema kojem se gibaju gotovo sve svjetske organizacije, teško ju je svrstati prema nekoj klasifikaciji, pošto bi se prema definicijama različitih autora mogla uklopiti u gotovo svaki izneseni koncept, te da se bazira većinom na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, odnosno njenom integracijom u organizaciju.

Znakovito je da je razvoj cjelokupne civilizacije temeljen na piramidalnoj organizacijskoj strukturi sve od Grčke i Rimske vojske preko crkve pa do modernih korporacija. Međutim, iz svakodnevnog života vidimo da je transformacija iz piramidalnih u organske oblike organizacije već započela. Upotreba mješovitih organizacijskih modela u praksi to potvrđuje, a prema nekim teoretičarima sadašnja organizacija se kreće prema informacijski baziranoj organizaciji, organizaciji znanja specijalista.
U svakodnevnom životu često se susreću mješovite strukture koje uključuju upotrebu svih navedenih oblika organizacije. Narastajuće promjene u društvu najavljuju sve učestalije potrebe za brzim promjenama kao odgovorima na trenutačne zahtjeve. Promjene u vojnim organizacijama s kašnjenjem su pratile promjene u društvu te se u bliskoj budućnosti može očekivati veći interes za organizacijskim poboljšanjima.

Nikola SUHIĆ