Politička monolitnost Istočnog bloka početkom osamdesetih bila je uzdrmana osnivanjem nezavisnog sindikata Solidarnost u Poljskoj. Solidarnost je osnovana u rujnu 1980. u brodogradilištu Gdanjsk te je, vođena karizmatičnim Lechom Walesom, osamdesetih godina predstavljala najznačajniji nekomunistički pokret u istočnoj Europi

Poljska se sedamdesetih godina nalazila u dubokoj gospodarskoj i političkoj krizi uzrokovanoj primjenom sovjetskog gospodarskog modela koja je vodila pogoršavanju gospodarskog statusa poljskih građana. Gospodarska politika vlade Edwarda Giereka pokazala se nakon 1975. promašenom, dok je istodobno rastao poljski vanjski dug. Prvi veliki štrajk dogodio se u lipnju 1976. u tvornici traktora Ursus, otkuda se proširio na niz drugih tvornica. Štrajkovi su dobili potporu među poljskim intelektualnim krugovima te je organiziran i tzv. Komitet obrane radnika (Komitet Obrony Robotników – KOR), koji je imao zadaću zastupati radnička prava pred vlastima, no bez ikakvog pravnog subjektiviteta.

Papa Poljak
Još jedan događaj bio je neobično važan za razvoj demokratskog pokreta u Poljskoj. Naime, 16. listopada 1978. bivši krakovski biskup Karol Wojtila izabran je za poglavara Katoličke crkve kao Ivan Pavao II., a njegov izbor je u Poljskoj dočekan s oduševljenjem. Godine 1979. novi je Papa posjetio Poljsku te su milijuni Poljaka sudjelovali na misama koje je predvodio. Posjet Ivana Pavla II. Poljskoj općenito je pridonio restauraciji tradicionalnih vrijednosti i jačanju proturežimskog osjećaja među poljskim građanima. Papa je tijekom posjeta između ostalog pozvao na poštivanje nacionalnih tradicija kao i radničkih prava, što su mnogi protumačili kao poticaj za podizanje glasa protiv komunističkog režima. Poljska je tradicionalno bila jedna od nemirnijih zemalja u Istočnom bloku. Nikita Hruščov je svojedobno izjavio da je “pokušaj da se Poljska učini komunističkom jednak pokušaju da se osedla krava”. Radničke demonstracije 1956. dovele su do postupne destaljinizacije zemlje i dolaska umjerenog Gomulke na čelo zemlje, no Gomulkino razdoblje završilo je 1970., nakon što je u demonstracijama u brodogradilištu “Lenjin” u Gdanjsku ubijeno osamdeset radnika.

Suočena s produbljivanjem krize i rastom cijena nafte na svjetskom tržištu, u srpnju 1980. poljska je vlada podigla cijene roba dok je istodobno polako počela usporavati rast plaća. Odluka je izazvala novi val štrajkova te prakse radničkog zaposjedanja tvornica. Štrajkovi su bili nekoordinirani i organizirani bez središnjeg tijela, te su uglavnom imali spontani karakter. U kolovozu iste godine u brodogradilištu u Gdanjsku mala skupina radničkih vođa iz skupine KOR-a nakon otpuštanja istaknute radničke aktivistice odlučila je stvari podići na višu razinu te je 14. kolovoza organiziran Slobodni sindikat obale. Time je osnovan prvi radnički sindikat u istočnoj Europi nakon podizanja Željezne zavjese koji nije bio pod paskom Komunističke partije. Kao radnički vođa nametnuo se bivši električar Lech Walesa koji je bio otpušten iz brodogradilišta još 1976.

Osnivanje sindikata
Zahvaljujući odašiljačima radiopostaje Slobodna Europa iz zapadne Europe, glas o osnivanju novog sindikata pronio se Poljskom i cijelom istočnom Europom. Nakon održavanja velike mise na otvorenom ispred brodogradilišta 17. kolovoza, radnici su poljskoj vladi postavili 21 zahtjev. Štrajkači su tražili ograničavanje cenzure i slobodu osnivanja sindikata te oslobađanje političkih zatvorenika, kao i prava za Katoličku crkvu. Sljedeći dan se brodogradilište u Ščečinu pridružilo štrajku te se val štrajkova proširio obalom, zbog čega su zatvorene poljske luke, da bi se potom prenio i na tvornice, kao i na rudnike u unutrašnjosti.

Predstavnici radnika su 3. rujna u Gdanjsku sklopili sporazum s poljskom vladom kojim su uzeti u obzir mnogi zahtjevi radnika, uključujući i pravo na štrajk, a radnicima je dopušteno i podizanje spomenika demonstrantima ubijenim 1970. Sporazum je bio ocijenjen kao prvi korak ka napuštanju partijskog monopola, a jedna od posljedica sporazuma bila je i smjena premijera Giereka sa Stanislawom Kaniom koji je zagovarao dijalog s radničkim skupinama i Katoličkom crkvom. Na krilima uspjeha štrajka predstavnici poljskih radnika osnovali su 17. rujna nacionalni sindikat nazvan Solidarnost. U siječnju 1981. izaslanstvo Solidarnosti susrelo se s Papom, dok je Walesa imao prilike održati sastanak s premijerom Kaniom. Solidarnost se sljedećih mjeseci polako transformirala iz radničkog sindikata u široki socijalni pokret s karakteristikama političke stranke te je izvanredno omasovljena na desetak milijuna članova. No, nakon premlaćivanja skupine aktivista Solidarnosti potkraj ožujka 1981. ponovno je organiziran veliki štrajk koji je paralizirao cijelu zemlju.

Komunistička partija postupno je gubila nadzor nad zemljom, a razvojem događaja u Poljskoj bila je zabrinuta i Moskva. Sovjeti su još od sporazuma u Gdanjsku snažnim pritiscima djelovali na Varšavu da poduzme odlučnu akciju te je nad Poljskom počeo lebdjeti duh doga- đaja iz Mađarske 1956. i Čehoslovačke 1968., kada su sovjetski tenkovi obnovili utjecaj Komunističke partije. Naposljetku je 18. listopada 1981. na instrukcije dobivene iz Moskve centralni komitet poljske komunističke partije smijenio Kaniu i na mjesto premijera imenovao generala Wojciecha Jaruzelskog. Jaruzelski je u Poljskoj uveo politiku čvrste ruke, stvoreno je tzv. Vojno vijeće nacionalnog spasa, a 13. prosinca 1981. proglašeno je izvanredno stanje u zemlji te je počelo slamanje utjecaja Solidarnosti. Lideri Solidarnosti su internirani u Gdanjsku, a tisuće simpatizera pokreta su tijekom noći bili uhapšeni. Kao odgovor na mjere režima Jaruzelskog diljem Poljske izbio je val štrajkova koji su najveći intenzitet imali u šlezijskim rudnicima, no svi su bili razbijeni od poljskih snaga sigurnosti. Najveće demonstracije dogodile su se 16. prosinca u rudniku Wujek, gdje su vladine snage otvorile vatru na demonstrante i ubi- le devet ljudi, a sljedeći dan i u Gdanjsku, gdje je ubijen jedan demonstrant.
Jaruzelski na čelu zemlje

General Jaruzelski proglašava izvanredno stanje
Do kraja prosinca 1981. prosvjedi su u potpunosti nestali. Solidarnost je bila potpuno zabranjena u listopadu 1982., no pojedine skupine nastavile su aktivnost u tajnosti. Događaji su naišli na osudu u inozemstvu, a SAD su uvele gospodarske sankcije Poljskoj, dok je CIA nastavila financirati aktivnosti Solidarnosti u ilegali. Izvanredno stanje bilo je ukinuto u srpnju 1983., a članovima Solidarnosti dana je politička amnestija. Tijekom osamdesetih Solidarnost je nastavila djelovati u ilegali te su povremeno organizirali manje štrajkove. Walesa je oslobo- đen iz zatvora u studenom 1982., a dvije godine kasnije dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir koju nije primio jer mu poljska vlada nije odobrila izdavanje putovnice.
Dolazak Mihaila Gorbačova na čelo sovjetske partije donio je dašak demokracije i u Poljsku. U rujnu 1986. iz zatvora je pušteno 255 političkih zatvorenika, a isti mjesec su obnovljene legalne aktivnosti Solidarnosti. Pokret Solidarnost imao je presudnu ulogu i u obnavljanju demokracije te u održavanju prvih poslijeratnih slobodnih izbora 1989. kojima je restaurirana demokracija. Solidarnost je dobila priliku da sastavi novu poljsku vladu kojoj je na čelu bio premijer Tadeusz Mazowiecki, dok je njezin lider Walesa izabran za predsjednika Poljske. Danas je pokret pretvoren u klasičan sindikat te ima malo utjecaja na poljsku politiku. Osnivanje sindikata Solidarnost bila je jedna od najpoznatijih kriza u Istočnom bloku osamdesetih godina te je posredno navijestila pad istočnoeuropskih komunističkih režima. Uspjeh i političko preživljavanje Solidarnosti bili su bez presedana u cijelom Istočnom bloku i izravan izazov jednopartijskim režimima. U tom pogledu je Solidarnost bila važna za sve demokratske pokrete u istočnoj Europi jer je trasirala put za njihov dolazak na vlast. Osnivanje sindikata Solidarnost bila je jedna od najpoznatijih kriza u Istočnom bloku osamdesetih godina, a njezino političko preživljavanje bez presedana je u cijelom Istočnom bloku te je predstavljalo izravan izazov tadašnjim jednopartijskim režimima. U tom pogledu je Solidarnost bila važna za sve demokratske pokrete u istočnoj Europi jer je trasirala put za njihov dolazak na vlast

Lech Walesa

Električar iz gdanjskog brodogradilišta Lech Walesa nametnuo se kao vođa pokreta Solidarnost
Vođa Solidarnosti Lech Walesa je rođen 1943. godine u široj okolici Gdanjska, otac je osmero djece. Sudjelovao je u demonstracijama u gdanjskom brodogradilištu 1970., nakon čega je proveo godinu dana u zatvoru. Godine 1976. je otpušten iz brodogradilišta nakon što je prikupljao potpise za gradnju spomenika ubijenima u demonstracijama iz 1970. Nakon početka štrajka u brodogradilištu u kolovozu 1980. preskočio je zid i pridružio se štrajkačima te ubrzo postao njihov vođa, a nakon dolaska Jaruzelskog na vlast interniran je jedanaest mjeseci u mjestu blizu sovjetske granice. Godine 1983. Walesa je dobio Nobelovu nagradu za mir, no zbog nedobivanja putovnice nije ju mogao primiti. Iako je ponovno zaposlen kao električar u brodogradilištu, Walesa se do 1987. nalazio u faktičnom kućnom pritvoru. Od 1988. ponovno je politički aktivan te obnavlja Solidarnost. U prosincu 1990. postaje poljski predsjednik, no njegove su limitirane političke sposobnosti i način vođenja politike dovele do stalnih smjena poljskih vlada i na posljetku do gubitka popularne podrške. Godine 1995. izgubio je predsjedničke izbore te je novi predsjednik postao Aleksandar Kwasnievski. Walesa je 1997. sudjelovao u organizaciji nove političke stranke Solidarnost ? izborna akcija, no u njoj ima tek marginalan utjecaj. Na izborima 2000. dobio tek jedan posto glasova.

Hrvoje BARBERIĆ