U borbi protiv površinskih brodova ruske se podmornice, kad se podvuče crta pod Veliki rat, nisu baš iskazale u odnosu na britanske, a osobito u odnosu na njemačke. No, i u golemom je carstvu svjetski sukob doveo do ubrzanog razvoja podmorničke tehnologije i konstruiranja mnogih novih plovila…

Do početka razvoja i izgradnje ruskih podmornica dolazi u prvom desetljeću XX. st. Prva ruska podmornica zvala se “Delfin”, a osmislio ju je inženjer Ivan Grigorijevič Bubnov (1872. – 1919.). Pomagao mu je njezin budući prvi zapovjednik kapetan Mihail Nikolajevič Beklemišev i inženjer Igor Stanislavovič Gorjunov. Izgrađena je 1904. u Sankt-Peterburgu, a pokretao ju je benzinsko-električni motor koji je razvijao brzinu od devet čvorova na površini. Bila je duga 26 metara, nosivosti 113/135,5 tona i mogla je zaroniti do dubine od 55 metara. Imala je dvije torpedne cijevi od 45 mm i koristila torpeda dževeckij. Iako je tijekom rata bila u sastavu mornarice i stacionirana u Murmansku, nije se smatralo da je sposobna za borbene operacije. Inženjer Bubnov također je projektirao podmornicu “Akula”, dvostruko dulju od Delfina (56 metara), koja je porinuta 1907. u brodogradilištu Baltik u Sankt-Peterburgu i bila jedina u klasi.

Životinjska imena
Između tih dviju podmornica uvukle su se male, dvadesetometarske podmornice klase Som, te klasa Kasatka, Bubnovljeva povećana inačica Delfina. Neke su od šest podmornica potonje klase djelovale prvo na Dalekom istoku, a s početkom rata neke na Baltiku, a neke u Crnom moru. Bile su duge 33,5 m, s četirima vanjskim torpednim cijevima, a snaga motora iznosila je samo 300 (200 + 100) KS. Klasa Kajman bila je izgrađena između 1906. i 1911. godine i njezina su četiri plovila imala životinjska imena, što je postao običaj ruske Carske mornarice: “Kajman”, “Aligator”, “Krokodil” i “Drakon”. Ti su se brodovi nalazili tijekom rata u Baltičkoj floti, a uništeni su u veljači 1918. kako ne bi pali u ruke Njemačkoj s kojom su boljševici sklopili Brest-Litovski mir. Prosječna masa iznosila je 416 tona, duljina 41,6 metara, širina 3,7 metara, imale su dva benzinska motora od 400 KS i dva elektromotora od 200 KS. Postizale su brzinu od 8,4 čvorova i bile naoružane dvjema torpednim cijevima. Jedina podmornica klase Minoga (1908.) bila je prva ruska podmornica s dizelskim motorima i također je djelovala na Baltiku.

Podmornica minopolagač
Klasa Morž od tri plovila bila je ambicioznija veličinom, tj. duljinom od 67 metara, širinom 4,5 m, kao i snagom, zahvaljujući dizelskom motoru od 500 KS i električnom od 800 KS, a prosječna je brzina iznosila 11 čvorova. Bila je opremljena s osam torpeda i četirima torpednim cijevima od 457 mm i djelovala je u Crnom moru. Međutim, jezgra ruske podmorničke flote postala je klasa Bars, još jedan projekt koji je oživotvorio Bubnov. Njihova je gradnja započela 1912. – 1914. u Sankt-Peterburgu i Revalu (danas Tallin, glavni grad Estonije). Masa podmornice iznosila je 650 tona. Bile su opremljene dvama dizelskim motorima od ukupno 3000 KS te dvama elektromotorima izlazne snage 900 KS. Te su podmornice smatrane prilično naprednim za svoje doba, a konstruirane su čak 24. Bile su uglavnom naoružane s 12 torpednih cijevi od 450 mm, dvama topovima (57 mm i 37 mm) i jednom strojnicom. Mogle su zaroniti do dubine od 90 metara, a prilično su ojačale rusku mornaricu na Baltiku.
Posebno mjesto u ruskom podmorničarstvu drži prva svjetska podmornica minopolagač “Krab” koju je dizajnirao inženjer Mihail Petrovič Naletov. Projekt je započet još 1904. i prekinut u vrijeme Rusko-japanskog rata (1904./1905.), nakon čega je nastavljen u brodogradilištu Nikolajev. U kolovozu 1912. podmornica je porinuta, a u lipnju 1915. primljena u Crnomorsku flotu. Mogla je nositi 60 mina.

Pojačanje iz SAD-a
Osim nabrojenih, postojala je i klasa Karp, s trima podmornicama koje je za Rusiju 1907. u tvrtki Germaniawerft izgradila buduća protivnica Njemačka. Domaća klasa Narval koju su činile tri podmornice pojavila se 1915. godine. Bile su velike i teške (70 metara, 621 tona) i mogle su primiti 47 ljudi. Na Crnom moru potapale su manja plovila. Veliko su pojačanje za Rusiju bile i podmornice klase Holland (njih 11) koje je 1916. kupila od SAD-a.
Početkom Prvog svjetskog rata ruske su podmornice bile tretirane kao sredstvo za obalnu obranu i polaganje mina. Mnoge su ruske podmornice upravo stoga bile opremljene minama. Tijekom 1915. i 1916. podmornice ruske Baltičke flote polagale su mine duž Baltika u svrhu zaustavljanja njemačkog pomorskog prometa. Položile su čak 40 000 mina te u velikoj mjeri uspjele u svojoj zadaći. Uspjeh je postizan i na Sredozemlju. U srpnju 1915. “Krab” je postavio minsku prepreku u blizini Bospora koja je umalo stajala života tursku krstaricu “Midilli” (nekadašnja njemačka “Breslau”). Krstarica je neko vrijeme morala biti povučena iz operacija.

Prva salva
Poznat je napad podmornice “Gepard” klase Bars koja je 10. kolovoza 1915. uz otok Ezel (današnja Saaremaa uz obalu Estonije) napala njemačku krstaricu “Lübeck” unatoč njezinoj pratnji od pet razarača. Ispalila je pet torpeda u kratkom intervalu i niti jedan nije potopio veliki ratni brod, ali to je prvi zabilježeni slučaj primjene taktike salve u ratnoj povijesti. Valja istaknuti tri podmornice klase Morž (“Morž”, “Tjulen” i “Nerpa”), koje su u Crnom moru potopile 16 trgovačkih brodova iz protivničkih zemalja. “Tjulen” je u listopadu 1916. zarobio turski naoružani trgovački brod “Rodosto” zajedno s njemačkim časnicima na palubi i dostavio ga u Sevastopolj.
U borbi protiv površinskih brodova ruske se podmornice, kad se podvuče crta pod Veliki rat, nisu baš iskazale u odnosu na britanske, a osobito u odnosu na njemačke. Velik je broj ruskih podmornica potopljen, a neke su nakon primirja pale u njemačke ruke. Neke su završile u rezalištima ili u drugim zemljama, odnosno bile u službi raznih strana u građanskom ratu u Rusiji koji je uslijedio nakon Oktobarske revolucije.

Ante JELAVIĆ