Vojnim zapovjednicima potrebna je i mogućnost zapovijedanja u pokretu, tj. pokretne zapovjedne postaje. Na bojištu modernog doba zapovjednici u pokretu ne mogu si dopustiti nedostatak operativne funkcionalnosti svojih stožera

Zapovjednici uvijek moraju imati nadzor nad bojištem. Ako je odsutan iz stožera, zapovjednik mora nastaviti svoju zadaću unatoč promjeni lokacije. U prošlosti je to značilo usporavanje procesa donošenja odluka za zapovjednika. Sve se obavljalo pomoću karte i glasovnom komunikacijom, ili dostavom i kopiranjem rješenja za stožer, a tad su se ključni elementi organizacije umnožavali, da bi se omogućilo postavljanje na novu lokaciju i preuzimanje nadzora.

Prvo rješenje omogućuje zapovjedniku slobodu kretanja po bojištu do mjesta gdje je najpotrebniji, ali je tada slabiji nadzor stanja na bojištu, dok drugo rješenje omogućuje pomicanje samog stožera zajedno s bojištem, iako po cijeni udvostručenja opreme i ljudstva.

Tijek modernih operacija, količina, vremensko trajanje i važnost obavještajnih podataka, masovnost sustava za praćenje situacije, te zahtjev za informacijama u realnom vremenu na svim razinama (potrebno za potporu taktičkim odlukama sa strateškim implikacijama) znače da današnji zapovjednik treba istu količinu informacija kako u stacionarnom taktičkom stožeru tako i u pokretnom (OTM -On The Move). To je karakteristično za zapovjednike na svim razinama i u svim okruženjima.
Potrebe kopnenih zapovjednika su složene, posebno na taktičkoj razini, ali potencijalna rješenja za složenost zapovijedanja tijekom strateških pokreta još su u razvoju. Sveobuhvatno rješenje može biti i najskuplje te je odgovor na trenutačna operativna iskustva i duže terminske planove.

Zapovjednik treba okruženje koje mu osigurava trenutačno dostupnu operativnu sliku te neophodne alate za planiranje i informacije da bi mogao voditi svoju postrojbu. To je situacija u stacionarnim ili pokretnim rješenjima, ali za stacionarno rješenje sve to mora biti ugrađeno unutar jedne platforme. To obuhvaća instalaciju radnih stanica unutar platforme, s integriranim komunikacijskim sustavom koji korisnicima omogućuje pristup bilo kojem komunikacijskom sklopu. Premda je to jednostavan zadatak, stvarni je izazov integracija raznih aplikacija koje rabe različiti specijalizirani savjetnici, te ostvariti ergonomičnost i za platformu i za sučelje aplikacije.
Još nedavno upozorenja na situaciju bila su ostvarivana pomoću papirnate karte i olovke za markiranje, sa glasovnim porukama dobivenih od raznih izvora. Planiranje je obavljano u bilježnici, zračne snimke su kopirane na papiru, zapovjedi su slane glasovno ili kurirski, a video nije ni postojao kao operativna opcija. Danas postoje digitalne karte s automatskim osvježenjem slikovnih materijala o trenutačnoj situaciji, zapovjedi se prosljeđuju preko podatkovnih poruka ili grafičkim sustavom, upotreba digitalnih slikovnih materijala je uobičajena, video u realnom vremenu s bespilotnih letjelica dostupan je zapovjednicima. Na taj način je ubrzan tempo operacija te je znatno poboljšana točnost informacija koje kruže bojišnicom, a uz to su povećani zahtjevi za informacijama. Bolja dostupnost informacija omogućila je zapovjedniku da precizno bude u toku događaja.

Nedovoljni propusni pojas

Kako je upotreba tih tehnologija u porastu, sposobnosti za zapovijedanja i nadzor (C2) postaju složene, sa zahtjevima za propusnošću digitalnog komunikacijskog pojasa koji u nekom trenutku jednostavno nije dovoljan.

Rješenje tih problema se razvija. Sposobnost zapovijedanja u pokretu zahtijeva adekvatnu komunikaciju kao i odgovarajuće integrirane C2 aplikacije.

Zapovjedne platforme imaju pristup određenom broju VHF i UHF radijskih mreža, integriranih unutar komunikacijskog sustava u vozilu. To omogućava jednostavno izdavanje zapovijedi uporabom glasa. Borbeni upravljački sustavi imaju veću sposobnost na taktičkoj razini te poboljšavaju taktičku sliku o okolini. Čak i na nižim razinama omogućuje zapovjedniku preuzimanja podatkovnih i grafičkih informacija uključujući automatski status vozila, podupiranje planiranja – djelomično unutar geografskog informacijskog sustava (GIS), te omogućuje prijenos planova i zapovijedi.

Na nižoj taktičkoj razini podatkovno opremljeni borbeni mrežni radio uređaji (CNR – Combat Network Radio), kao što je Thalesov PR4G F@stnet, osiguravaju dovoljni propusni pojas za uporabu bojišničkog upravljačkog sustava. Ako je negdje potrebna veća propusnost tada CNR nije nedovoljan. Slijedeća je razina specijalizirani podatkovni radio kao što je ITT-ov visoko kapacitivni podatkovni radio (HCDR) koji je uveden u britanskom programu Bowman, ili sličan Net Term Data Radio (NTDR) i Raytheonov EPLRS koje se koriste u SAD-u.

Ako zapovjednik u pokretu treba komunikaciju visoke protočnosti tada se sustav mora nositi sa zahtjevima kao što je video, podaci i glasovna komunikacija koja omogućuje doseg izvan linije optičke vidljivosti (BLOS – Beyond Line Off Sight), tada je najjednostavnije rješenje satelitska komunikacija (satcom). To u osnovi predstavlja satcom sposobnost održavanja veze sa satelitom tijekom kretanja vozila – mobilni satcom (SOTM – Satcom On The Move). Zahtjevi su slični onima koje moraju zadovoljiti satelitske antene na pomorskim platformama, ali uz razliku da težina i snaga kritični za kopnene platforme. Još je i potrebno smanjiti antenski profil zbog toga što tipična satcom antena označava platformua kao zapovjedno vozilo, a samim time i vrijednu metu, a ujedno manja antena smanjuje ograničenje težine priliko utovara vozila na avion.

 Satelitsko područje frekvencija seže od UHF i L-pojasa, SHF X i Ku-pojasa pa do EHF Ka-pojasa. Niže frekvencije omogućuju bolju vezu kroz kišu i krošnje drveća, dok više frekvencije imaju uži snop pa su potrebni precizni algoritmi za usmjeravanje, ali ove su frekvencije otpornije na smetnje i imaju veću propusnu moć. Kako frekvencija raste tako usmjeravanje postaje sve složenije te zahtjeva vrlo složene, osjetljive i skupe mehanizme za podešavanje.

SOTM zahtjeva antene malenog profila koje imaju manji dobitak (osjetljivost) i šire rasipanje snopa što utječe na mogućnosti uplinka (od zemlje ka satelitu) koji zahtjeva snažnija izlazna pojačala za zatvaranje linka, a u slučaju downlinka (od satelita ka zemlji) trebaju veći satelitski resursi. Veća širina snopa također zahtjeva precizniju kontrolu mehanizma za pozicioniranje kako bi se izbjegle granične satelitske interferencije. OTM satelitske antene mogu biti konvencionalne – mehanički upravljana antenska postolja i kape – zahtijevaju veću snagu te imaju viši fizički profil, ili elektronički upravljane – skupe ali imaju manji fizički profil. Moguće su kombinacije jednih i drugih. Važna osobina mehaničkih postolja je osigurati njihovo kretanje duž osi kako bi se zadržala veza sa satelitom cijelo vrijeme, bez obzira na kretanje platforme. To je u načelu problematično pri većim kutevima nagiba kada se može pojaviti efekt rupe – kada dvoosna antena mora učiniti velika podešavanja, do 180° u djelu sekunde, čime se gubi veza sa satelitom.

Kako bi se izišlo u susret zahtjevima zapovjednika za visokopropusnim komunikacijama i BLOS mogućnostima u kratkom vremenu, UHF i L-pojasni sustavi, posebno Inmarsat, Iridium i Harris VRC-103 multipojasni primopredajnik (izvedenica modela PRC-117 za montažu u vozilo), inkorporirani su unutar postojećih platformi. Primjeri toga su američki oklopljena vozila M4 C2V i C2 Bradley i Stryker kao i Humvee. Neki su Ku/Ka-pojasni sustavi nadograđeni unatrag. Postoji više od 25 sustava tvrtke L-3 američkih snaga u Afganistanu koji su ugrađeni u Strykere i Humveeje, uz dodatne koji su u Iraku , uključujući i M4 C2V. Kanada je kupila dva sustava i možda bi mogla kupiti još dva kao i njemačko ministarstvo obrane.

Sustavi u razvoju

Godine 2006. tvrtka Lockheed Martin sklopila je ugovor s marinskim korpusom (USMC) za modernizaciju vozila LAV-C2, koja su originalno bila opremljena uređajima za glasovnu komunikaciju sukladno tadašnjim zahtjevima. Originalni radio uređaji zamijenjeni su modelima VRC-103 sa dodatnim setom za satcom operacije i jednim dodatnim EPLRS-om. Borbeno vozilo EFV, koje bi možda trebalo biti u službi 2014. također ima UHF satcom, ali bez Ku ili Ka-pojasa.
Kao dodatak kopnenim platformama, vojni borbeni zapovjedno-nadzorni sustav (A2C2S – Army Airborne Command & Control System) je C2 sustav namijenjen helikopterima. Razvoj je započeo tijekom 1990-ih sa ciljem zamjene konzola AN/ASC-15B/C, koje su prethodno bile ugrađene u zapovjednim varijantama helikoptera UH-60. Sustav omogućuje pet različitih zamjenskih osobnih radnih stanica i dva veća zajednička monitora te omogućuje zapovijedanje i nadzor (C2) iako su u pokretu. A2C2S može se rabiti u stacionarnom modu sa sklopivim zemaljskim antenama.

Komunikacijski paket uključuje radio uređaje SINCGARS, EPLRS i Havequick II, Viasat Ku-pojasni i Inmarsat satcom. Video terminal sa daljinski upravljanim sustavima osigurava video prikaz u realnom vremenu te telemetriju s taktičkih bespilotnih letjelica. A2C2S može izvršavati različite programske aplikacije za taktičke primjene. Uz osnovne komponente vojnog bojišnog zapovjednog sustava (ABCS) kao što su FBCB2, BFT-A, AFATDS i ASAS, može podržati i ostale uključujući C2PC, Falcon View i GCCS-A.
Izvorno razvijen u tvrtki Raytheon, sustav je bio raspoređen u Iraku 2003. iako u pred proizvodnoj fazi, te se upotrebljavao u ranim fazama operacija. Premda je 2004. sustav ušao u inicijalnu maloserijsku proizvodnju (LRIP), ugovor za punu serijsku proizvodnju nije sklopljen. Naravno, sve postojeće platforme su u upotrebi.

Privremeno rješenje

Kako bi se omogućila sposobnost zapovjednog OTM-a (COTM) prije predstavljanja združenog taktičkog radio sustava (JTRS) te borbene informativne taktičke mreže (WIN-T), američka je vojska uvela privremeno rješenje bojišničkm COTM programom (MBCOTM). Istodobno, američki su marinci imali slične sposobnosti koje su pak imale korijene u programu modularnog mobilnog zapovjednog i kontrolnog (M2C2) vozila, a koji je postao zapovjedno-nadzorni pokretni digitalni mrežni relej sa prijenosom preko horizonta (CONDOR). Ova se dva programa zajedno pretvaraju u zajedničko C2 vozilo (CAMC2V). Dva konkurenta za ugovor bili su Lockheed Martin i General Dynamics C4 Systems (GDC4S).

Tvrtka Lockheed Martin dobila je ugovor u veljači 2008. ali je ugovor postao sporan te je u srpnju 2008. CAM2CV program prekinut zbog mjere štednje čime je vojska ostala bez privremenog rješenja, a marinci bez ičega jer se to dogodilo prije nego su dobili opremu WIN-T. Marinci će se možda odlučiti za Humvee opremljen elementima sustava WIN-T čime će dobiti veće mogućnosti nego bi ih dostigli preko CAMC2V-a ali uz sporije uvođenje u uporabu. Tvrtka je pokrenula razvoj prototipnog vozila za program te nastavila na razvoju mogućnosti, dajući novi naziv – C2 adaptivna modularna mobilna operativnost (C2AMMO). Uključuje Ku- i L-pojasne SOTM, 802.11 Wi-Fi (bežično povezivanje, sa i bez sigurnosnih protokola), 802.16 WiMAX, taktički vojni i civilni radio uređaji za izvanredne situacije te integrirani protokol za glasovnu komunikaciju preko interneta (VoIP). Primarno se koriste gotovi komercijalni proizvodi kako bi se osigurali video, podatkovne i glasovne komunikacije unutar vozila. Vozilo bi se tada koristilo kao mrežni čvor ili bežična vruća točka.

Zahtjev za propusnim pojasom minimizirani su upotrebom namjenske arhitekture na kojoj su ugrađene različite korisničke aplikacije uz uobičajene usluge kao što je npr. GIS. To ima za efekt kako se određeni podatkovni elementi, koji su uobičajeni za određeni broj aplikacija, odašilju ili primaju samo jednom od servera pa se tek onda prosljeđuju aplikacijama, što je suprotno od načina kada svaka aplikacija procesuira te podatke odvojeno.

Sučelje čovjek-stroj također je oblikovano za lakšu upotrebu kada se putuje po terenu pri čemu korisnik može rabiti monitor i nosač jednom rukom, a oblikovan je kako bi se moglo upravljati samo dodirom prstima. Modularni oblik C2AMMO omogućuje ugrađivanje unutar prijenosnog kovčega koji se može brzo instalirati na svaku odgovarajuću platformu (npr. iznajmljeno vozilo) rabeći antenu sa magnetnim učvršćenjem (za karoseriju vozila). Lockheed Martin napominje kako je to dobro rješenje za civilne agencije u slučaju izvanrednih situacija. Nadalje se navodi kako je postojao interes federalne agencije za upravljanje u slučaju izvanredog stanja (FEMA) za mogućnosti C2AMMO, kao i interes drugih agencija. C2AMMO bi trebao formirati osnovu za Lockheed Martinov natječaj za program djelomične modernizacije taktičke zračne kontrole (TACP-M) američkog ratnog zrakoplovstva (USAF).

Povećana sposobnost
Dugoročno gledajući, WIN-T zajedno sa JTRS-om mogao bi Americi osigurati napredno OTM rješenje. WIN-T će biti glavna komunikacijska mreža za američku vojsku u budućnosti. GDC4S je primarni ugovornik, a Lockheed Martin najvažniji podugovornik sustava Increment 1, koje donosi umrežavanje. Increment 2 donijeti će OTM sposobnosti preko satcoma i visokopropusnim radio uređajima do razine vidljivosti (HCLOS). Increment 3 trebao bi osigurati još bolju mrežu.

SOTM sposobnost omogućena je dvostukim Ku/Ka-pojasnim antenama sa međuizmjenjivim reflektorima (tanjurima) prema potrebi: i General Dynamics VertexRSI i L-3 Linkabit imaju osigurane primjere tijekom razvoja, integrirano sa Linkabit MPM-1000 softwareskim modemom (znači da se obrada digitalnog signala obavlja pomoću programa u računalu, a ne na samom modemu). Rabi Linkabitovu mrežnu centričnu valnu formu (NCW) koja ima višestruki frekvencijski vremenski podjeljeni pristup (MF-TDMA) valnoj formi posebno specificiranu za nenapredne terminale.

Tvrtka Harris Government Communications Systems Division dostavlja HCLOS radio komunikaciju kroz mrežni komunikacijski sustav sa visokopojasnim usmjerenim snopom, a koji pak ima mogućnost samostalnog ispravljanja greški i samostalnog formiranja IP bazirane širokopojasne bežične mreže. C-pojasni visokopojasni mrežni radio (HNR) V2.0 sastoji se od osnovne pojasne procesorske jedinice HNR i visokopojasne radio-frekvencijske jedinice (HRFU) antene. Antena se može montirati na jarbol ili izravno na vozilo te ima pokrivenost od 360 stupnjeva za najviše 40 komunikacijskih čvorova kako bi se primali i slali podaci. Svaka HRFU antena u mreži formira jedinični uski snop koji se velikom brzinom priključuje ka ostalim čvorovima u mreži te se na taj način formira virtualna mreža koja se može održavati i pristupati OTM-u.

Takve mobilne komunikacijske mogućnosti osigurane su preko tri osnovne platforme: točka nazočnosti (PoP – Point of Presence), mrežno proširenje za vojnika (SNE) i taktički komunikacijski čvor (TCN). U Increment 2 biti će ugrađeno u vozilo Humvee.
Raspoređen na razini voda, SNE ima samo satcom i ravnu antenu od 43 cm te će se ponašati kao BLOS most za LOS radio uređaje i niži taktički internet. To je manje sposobno rješenje nego PoP koji pak ima i SOTM i HCLOS te će biti raspoređen na razini divizije do bojne. TCN je naprednija platforma, iako je vjerojatnije kako će biti rabljena nakon zaustavljanja vozila. Bežični paket za vozilo (VWP) moći će osigurati neke OTM sposobnosti za odabrana zapovjedna vozila pomoću bežičnog linka prema TCN-u.

Unutar tekućeg distributivnog plana za Increment 2 trebalo bi biti 36 SNE i 7 PoP vozila pri brigadnom borbenom timu (BCT) – teškom, te 34 i 7 pri BCT-pješačkom uz još 3 PoP u diviziji.

Increment 2 se podvrgnuo daljem razvojnom testiranju u bazi Fort Huachuca u studenom 2008. slijeđen sa ograničenim korisničkim testiranjem (LUT) u 2. brigadi u Fort Lewisu u ožujku 2009. Još se očekuje moguće testiranje sredinom 2009.
WIN-T Increment 3 je postavljen uz borbeni sustav budućnosti (FCS) te će zato određeni broj PoP platformi biti izvedeno iz FCS kopnenog vozila sa posadom (MGV) zajedno sa nekim MGV-ima koji će biti opremljeni samo za visokopropusnu mrežnu valnu formu (HNW).

Visokopropusne komunikacije koje omogućuju priključak OTM-a mogle bi omogućiti prolaz adekvatne količine podataka. Jednaka važnost podataka može se dobiti kontrolom količine i određivanjem njihove najbolje upotrebe. Upravljanje informacijama je ključni element pri uspostavljanju efikasne COTM solucije. Ovo ima šire značenje, npr. u Iraku 2006. postojalo je više od 3000 baza podataka sa višestrukim zajedničkim operativnim slikama te više od 40 različitih domena.

Pitanje interoperabilnosti
Postoje određena pitanja međuoperativnosti između različitih elemenata američkog ABCS-a, a napredak prema kompatibilnosti između američke vojske i marinaca bio je spor.

Dugoročna američka namjera je da FCS uvede sustav unutar kojeg će bojišni zapovjedni sustav (BCS) omogućiti razmjenu informacija, planiranje i djelovanje između senzora, platformi i zapovjednika. Inačica MGV C2 imati će četiri radne stanice za korisnike. Samo FCS BCT-i će imati punu BCS sposobnost, ali namjera je da određene ABCS aplikacije (nevažno iz koje su forme razvijene) budu sposobne za razmjenu podataka sa BCS-om preko JTRS-a. U posljednjoj varijanti Elbitovog sustava TORC2H (TORC2H 400) različite specijalizirane aplikacije izvršavaju se na uobičajenoj infrastrukturi čime se dobiva osnovni sustav za različite zadaće. Važna razlika u slučaju Izraela je ta kako je bojišnica relativno malo i dobro definirano područje. Tako je značajno smanjena potreba za fleksibilnim, mobilnim komunikacijskim sustavima, a visokopropusna mreža može se uspostaviti kao relativno stalno tijelo unutar koje se zapovjednici mogu kretati znajući kako će uvijek imati vezu.

Premda se za COTM uobičajeno smatra kretanje tijekom taktičkih operacija, također je bio razmatran efekt za zapovjednika koji je bez doticaja tijekom kritičnog razdoblja strateških raspoređivanja. Kao odgovor na hitan zahtjev američkog 18. zračno-desantnog korpusa, GDC4S je izradio poboljšani i osigurani (šifrirani) komunikacijski paket (SECOMP-1). Oblikovan kako bi bio utovaren na zrakoplov C-130 ili C-17, ali i za vozila potpore, paket sadrži tri UHF/VHF/TACSAT radio uređaja sa antenama, jedan Inmarsat sustav, ethernet mreža sa 5 do 15 prijenosnih računala te integriran VoIP sustav. Moguće su različite konfiguracije, od voda do brigade i zapovjedništva, sustav može biti uporabljen kao zračni C2 čvor ako je potrebno. Podrška u vidu kompleta raznih alata obavlja dijeljenje aplikacija, kartografiranje te pristup informacijama i funkcijama.

Slična mogućnost, koja bi mogla u budućnosti biti zamjena, razvijena je od zajedničkog programskog ureda C2 (DJC2) kao dio šireg programa koji uključuje četiri konfiguracije. Putna (ER) konfiguracija je razvijena kao potpora zapovjedniku združenih snaga (bilo koje razine) prilikom raspoređivanja. Omogućuje brzo konfigurirajući C2 komplet koji se sastoji od sustava, namještaja, komunikacije te umreženja na paleti koja se brzo može ugraditi unutar zrakoplova C-17 ili C-130. ER komplet može se rabiti sa zemaljske lokacije ili iz letjelice u letu. Dvije palete primaju šest operatora dok mobilna spremišta imaju primarnu mrežnu i komunikacijsku opremu, a postoji i mjesto za administratora kako bi rukovodio mrežom i komunikacijskim sučeljima.

Svaka radna stanica može simultano pristupiti na dvije mreže, a svaki operator ima pristup mreži sa tajnim internetskim protokolom za preusmjeravanje (NIPRNet) preko globalne informacijske mreže (GIG). Operatori rade unutar suradničkog informacijskog okruženja koristeći se alatima uobičajenim za zemaljske DJC2 sustave.

Marijo PETROVIĆ