Brigadir Ivan Galović (51), pripadnik ZOD-a, stručni suradnik Hrvatskog vojnika i pasionirani trkač na duge staze u Slavonskom Brodu na utrci Polojska ultra svladao je stazu od sto kilometara

Na startu Polojske ultre u Slavonskom Brodu, razmišljao je o dva osnovna cilja: prvi je završiti utrku, tj. pretrčati svih sto kilometara, a drugi je učiniti to u vremenu kraćem od dvanaest sati. No, kao vojnik, brigadir Ivan Galović (51) navikao je postavljati si ciljeve i ispunjavati ih. To je činio još od Domovinskog rata u koji se uključio s nepunih dvadeset godina u srpnju 1991., kao i na različitim zapovjednim dužnostima u Hrvatskoj vojsci. Isti je slučaj bio i u međunarodnim misijama u Obali Bjelokosti i Afganistanu te vojnim školovanjima u Hrvatskoj, SAD-u i NR Kini. Isti pristup ima i na aktualnoj dužnosti časnika za doktrinu i razvoj roda topništva u Zapovjedništvu ZOD-a ”Fran Krsto Frankopan“ HKoV-a.   

Polojska ultra, na kojoj se okupilo tristotinjak profesionalnih i rekreativnih trkačica i trkača iz dvanaest zemalja vrlo je zahtjevan cilj. A to najviše vrijedi za utrku na zastrašujućih sto kilometara. Kružno se trči u jednom smjeru dva i pol kilometara, ukupni je krug pet kilometara, i tako dvadeset puta. ”Trči se na cesti koja je uglavnom ravna, no postoji brdašce koje vam s vremenom postane poput Velebita,” objašnjava nam časnik, dodajući da mu jednoličnost kružne staze ipak nije problem. Uspio je svladati postavljene ciljeve, makar mu je najveća dotadašnja dionica bila ”samo“ 50 km: ”Drugih 50 km puno je teže, na toj su dionici odustali brojni profesionalni, pa i reprezentativni trkači. Glava mora biti jaka da biste uspjeli. Godinama treniram na atletskoj stazi. Za maratonsku duljinu to bude i 140 krugova. Sve je stvar navike, ali ima prednosti jer možeš sve sam, ne moraš ništa nositi sa sobom, sve što ti treba nadohvat je ruke. Sat broji krugove umjesto tebe, a ti možeš usmjeriti svoje misle na druge stvari. Tehnologija omogućava mnogo toga, od jednostavnog slušanja glazbe do podcasta iz kojih možeš mnogo toga naučiti, informirati se, preslušati prethodne emisije i slično.”

Što stariji – to spremniji

Brigadir Galović već se dugo amaterski bavi trčanjem na dugim dionicama. Beskrajni kilometri i maratonske utrke i nisu tipična navika ili hobi za časnika visokog čina koji je prešao pedesetu. Zanimljivo, nisu niti stara navika iz mladosti. ”Uvijek sam bio tjelesno spreman. Kad si mlad i motiviran to ide lako,” sjeća se Galović. Smatra da je ukupna tjelesna spremnost hrvatskih vojnika u miru još i porasla. ”Krajem Domovinskog rata uvedene su nove discipline i novi standardi u Hrvatskoj vojsci koji su i danas na snazi. Oni su u početku bili najteži za mlađe pripadnike. U međuvremenu, porasli su za starije. Naime, prema krivulji ocjenjivanja očekuje se da su vojnici spremniji što su stariji, jer postupno grade svoju spremnost. Oni koji žele postići maksimalnih 300 bodova moraju dodatno vježbati izvan službe,“ nabraja rođeni Đakovčanin. No, zapovjedne dužnosti s vremenom su i kod njega uzimale svoj danak, a kako kondicija s godinama opada, ni on nije bio iznimka. Svojevrsni ”klik“ dogodio mu se 2018. godine. Iako je prošao provjeru tjelesne spremnosti s ocjenom ”izvrstan“, nije bio zadovoljan vlastitim indeksom tjelesne mase. U isto vrijeme, dvojica kolega iz postrojbe koji su se već duže vrijeme bavili trčanjem pripremali su se za polumaraton (21 km) u Baranji. ”Bacili su mi rukavicu, rekli da to neću moći istrčati. Imao sam 47 godina i više od sto kilograma, a do utrke je bilo točno dva mjeseca,“ sjeća se naš sugovornik. Nije imao osjećaj što je polumaraton jer nikad prije to nije istrčao u komadu, ali prihvatio je izazov. Kupio je samo osnovnu opremu, napravio plan i program, postupno dizao kilometražu i to kombinirao s vježbama u teretani. ”Na utrci naučiš svašta: da ti treba sat, da postoji tempo, da se treba redovito osvježavati i svašta nešto. Brzo sam spoznao da je 21 km duga dionica, no inat je ono što odlikuje Slavonca – Šokca, tako da odustajanje nije bila opcija,“ odlučno govori Galović. Nakon tog prvog polumaratona i vremena 2 h 11 min već idući tjedan istrčao je još jedan u Požegi, s novom taktikom i dvanaest minuta boljim vremenom. Ostalo je povijest: ”To je bila dodatna motivacija za nastavak. Postala je zarazna. Osjećaj zadovoljstva raste završetkom svake nove trke.”

Časnik koji voli izazove kaže da si treba postaviti realne ciljeve i njima težiti. Što se tiče trčanja, njegov je cilj bio da do navršenih pedeset godina istrči pedeset polumaratona, pet maratona, jedan ultramaraton od pedeset i jedan od sto kilometara. Brojne utrke bile su zbog pandemije otkazane, tako da je s utrkom Polojska ultra sve zaokružio godinu dana nakon plana. I usto redovito izvršava sve svoje vojničke zadaće. No, ”da nemam potporu zapovjednika, načelnika odjela i voditelja odsjeka, ne bih mogao toliko sudjelovati. Kolege mi izlaze ususret, mijenjaju se za dežurstva ili preuzmu neku zadaću. Kao u svemu ima onih koji to podržavaju, a i onih koji to smatraju čudnim.”

Galović ima i nekoliko savjeta za one koji žele pokušati biti maratonci. ”Uz trening, hrana je najbitniji čimbenik. Što si lakši, brže napreduješ, to je moje iskustvo. Domaći med i slanina obvezni su i jedina su konstanta. Ostalo se prilagođava prema dionici, manje utrke do dva sata ne trebaju veliku prilagodbu, a za one dulje se dva ili tri dana prije napuniš ugljikohidratima i uneseš dosta vode. Tijekom utrke unosiš suplemente, ovisno na što se tijelo priviknulo. Najbolje je sve isprobati prije jer utrka nije prilika za pokuse nego test brzine i izdržljivosti,” kategoričan je pripadnik Zapovjedništva za obuku i doktrinu HKoV-a.

Za ratnu treću brigadu

Jedna od najboljih stvari kod maratonaca jest druženje s onima kojima je zajednička ljubav trčanje. A među njima ima i mnogo aktivnih vojnika te hrvatskih branitelja: ”U ZOD-u postoji jedna mala skupina trkača. Neki su u međuvremenu otišli u mirovinu, ali još uvijek smo kompaktna skupina pedesetogodišnjaka i svi smo hrvatski branitelji. S drugim braniteljima susrećeš se na memorijalnim ili humanitarnim trkama. Na njih se dolazi po pozivu, trči se da se oda počast i posjete se obilježja Domovinskog rata. To su posebno emotivne trke koje bude osjećaje ponosa i slave. Volim biti dio ekipe u ultramaratonima Vukovar – Srebrenica i Zagreb – Vukovar.” Upravo zbog suboraca, odustajanje na ”beskrajnoj“ Polojskoj ultri za brigadira nije bilo opcija: ”Trčao sam za svoj klub UMK Mazator iz Slavonskog Broda, kao i za poginule pripadnike ratne 3. gardijske brigade Kune. Zadnjih 15 km trčao sam u majici koju sam dobio od vinkovačkog ogranka Udruge veterana 3. gbr Kune i nisam ih smio razočarati.”

Brigadir Ivan Galović ima još ciljeva. U ZOD-u će i dalje raditi na razvoju roda topništva, koji postaje sve zanimljiviji s haubicama PzH 2000. Nastavlja i civilno školovanje te priprema doktorsku disertaciju. Tu je i sad već dugogodišnja suradnja s Hrvatskim vojnikom te zanimljivi vojnostručni članci kojima ”opskrbljuje“ nas i naše čitatelje. No, tu je i trčanje: ”Prije trke Polojska ultra dogovorio sam novi zajednički izazov s organizatorom Stjepanom Čošićem: istrčati pet maratona u pet dana, tj. petodnevni Danube maraton u Vukovaru. Adrenalin je još uvijek visok, ići ću korak po korak. Bit će mi drago ako moja maratonska postignuća motiviraju druge, mlađe. Ako ništa drugo, mislim da sam pokazao da i brigadiri postavljaju granice tjelesne spremnosti.”

Domagoj VLAHOVIĆ

Foto: privatna arhiva