Nakon višegodišnjih neuspješnih nastojanja hrvatske politike i međunarodnih mirovnih snaga da mirnim putem, političkim i diplomatskim sredstvima uspostave ustavno-pravni poredak i sigurnost na cjelokupnom području Republike Hrvatske, hrvatsko državno vodstvo donijelo je odluku o pokretanju vojno-redarstvene operacije Oluja. Sjećanja sudionika, onih koji su prvi ušli u hrvatski kraljevski grad Knin, svode se na samo jednu misao: Ponosan sam što sam mogao sudjelovati u ovoj operaciji!

Brojne mirovne inicijative kojima smo željeli vratiti svoj dotad okupirani teritorij nisu dale željeni rezultat. Stoga je tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman na sastanku s vojnim zapovjednicima na Brijunima 31. srpnja 1995. donio konačnu odluku o pokretanju operacije Oluja. Napadna djelovanja hrvatskih vojnih snaga započela su u ranim jutarnjim satima 4. kolovoza. Temeljna zamisao operacije bila je istodobnim napadom na više smjerova probiti obranu pobunjenih Srba, osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine i izbiti na međunarodno priznate granice RH s BiH, uz istodobnu odsudnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske, te spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća. Na glavnom smjeru napada s Dinare u pravcu Knina udarnu je snagu činila 4. i 7. gardijska brigada, čiji su pripadnici u kratkom roku ispunili sve postavljene zadaće i već drugog dana operacije, 5. kolovoza, oslobodili Knin. Koristeći i ovu prigodu kako bismo zahvalili hrvatskim braniteljima na slobodi koju su nam izborili i koju danas možemo živjeti, razgovarali smo s izravnim sudionicima operacije, pripadnicima Sedme i Četvrte gardijske brigade.

---

satnik Božidar Galović, pripadnik 7. gbr Pume

U ZNG sam se prijavio u 9. mjesecu 1991. kao maloljetnik, sa 17 godina. Prijavio sam se u 1. gardijsku brigadu Tigrovi, čiji sam pripadnik bio do travnja 1993., kad sam prešao u 7. gardijsku brigadu Pume. U vrijeme Oluje bio sam zapovjednik 1. pješačke satnije u 1. pješačkoj bojni 7. gbr. Uoči 4. kolovoza 1995. nalazio sam se na prvoj crti bojišta na samom ulazu na poligon “Crvena zemlja”. Očekivali smo da se krene kada smo već tako blizu krajnjeg cilja – grada Knina, ali sve do brifinga zapovjednika Bojne sa zapovjednicima satnija nismo znali da će započeti tako velika operacija. Zapovijed o kretanju u operaciju dobili smo na kasnom brifingu u Zapovjedništvu Bojne negdje između osam i devet sati navečer. Kada sam tu informaciju prenio pripadnicima kojima sam zapovijedao, njihova reakcija bila je nevjerojatna i tada je lako bilo biti zapovjednik. Kada su čuli gdje se napada i koji je cilj, mislim da mnogi od nas nisu ni spavali tu noć nego su samo čekali 5:00 sati da operacija počne.

Ujutro 4. kolovoza u 5:00 počela je topnička priprema. Bila je to najljepša glazba koju sam čuo u životu. Moja je postrojba napredovala na glavnom smjeru napada preko poligona “Crvena zemlja” prema Kninu. Na samom poligonu bile su dvije jako utvrđene čuke s neprijateljskim mitraljeskim gnijezdima i mogu reći da je bilo jako teško. Bila je to borba prsa o prsa. Imali smo dva poginula: Zvonko Simon i Martin Segedi, te tri lakše ranjena. Čuke smo zauzeli nakon dva-tri sata te smo u potpunosti razbili neprijatelja. Tada je došla zapovijed da moramo stati kako bi oni civili koji to žele mogli slobodno otići iz Knina.

Rano ujutro 5. kolovoza, već u 5:00, krenuli smo na tenkovima prema Kninu. Te osjećaje teško je riječima opisati. Istodobno su se miješali osjećaji ponosa, neopisive sreće, ali s druge strane ispunjavala nas je i tuga za poginulim pripadnicima postrojbe. Naravno, bili smo iznimno oprezni jer smo znali da još nije sve gotovo. Ljudi su bili oduševljeni, išli su bez stajanja, kao navijeni, takva lica svojih ljudi dotad još nisam vidio. Svi su sjajili i bili nevjerojatno motivirani. U tom trenutku drži vas adrenalin, želja, ponos. Ni puno jači neprijatelj tada nam ne bi mogao ništa. Tijekom samog oslobađanja grada nisam imao vremena razmišljati kako oslobađam Knin. Moja je zadaća bila doći do vojarne “Južni logor” i ondje postaviti obranu i bio sam isključivo fokusiran na izvršavanje dobivene zadaće. Tek navečer 5. kolovoza u potpunosti sam postao svjestan da su rat i ta operacija gotovi. U tom sam trenutku bio kao Veli Jože, nitko veći i ponosniji od mene. Kad je popustio adrenalin, tek sam tada osjetio i umor jer gotovo tri noći nisam spavao.

U operaciji Ljeto 95 prilikom oslobađanja Bosanskog Grahova 28. srpnja lakše sam ranjen u koljeno (ručna bomba – kuglica) i da sam zbog toga morao propustiti veličanstvenu Oluju, mislim da si to ne bih nikada oprostio. Tu sam nogu osjetio tek 5. kolovoza navečer, kad su uzbuđenje i adrenalin popustili. Danas, 28 godina poslije, iznimno sam ponosan što je baš moja satnija prva na tenkovima ušla u Knin. Ipak je za nas Oluja majka svih bitaka, iako nije bila najžešća. Sama akcija bila je veličanstvena, grandiozna, kojom smo našu domovinu oslobodili i osigurali trajni mir.

---

satnik Dubravko Jurinić, pripadnik 7. gbr Pume (prvi slijeva)

Nakon provedene akcije Ljeto 95 nalazio sam se u okolici Bosanskog Grahova gdje je moja postrojba držala dostignute položaje nakon provedene akcije te smo čekali daljnje zapovijedi. Ni ja, a vjerujem i nitko od mojih suboraca, nije razmišljao o tako velikoj operaciji. Bilo je razmišljanja o operaciji kojom bi se u najmanju ruku stavio Knin pod nadzor premda smo i s trenutačnih pozicija nadzirali jedan glavni pravac iz Knina. Zapovijed za provedbu operacije dobio sam nekoliko dana prije pa smo imali malo vremena za pripremu i izviđanja, ali kad je cilj operacije Knin, svi smo jedva čekali krenuti iako smo netom završili operaciju Ljeto 95. Tenkovska satnija napredovala je pravcem Oštri kuk – Crvena zemlja – Kovačići.

Prvog smo dana kod probijanja crte na Samaru i na ulasku u Crvenu zemlju naišli na otpor pješaštva i tenkova, ali do popodnevnih sati došli smo na Crvenu zemlju bez gubitaka u postrojbi. Sljedećeg dana, 5. kolovoza, prilikom kretanja ka Kovačićima djelovao je po nama neprijateljski oklop u povlačenju iz Knina. U tim trenucima nisam bio svjestan što ostvarujemo, da oslobađamo Knin, koji je bio središte neprijateljske pobune, premda je tu i tamo pobjegla takva pomisao. Tek kad je sve završilo navrle su silne emocije sreće i oduševljenja. Kada smo ugledali našu zastavu na Tvrđavi onda su nas preplavile emocije i došla mi je pomisao da cijeli taj rat ipak napokon ide kraju. S vremenom postaješ svjesniji učinjenog, ali emotivno najjači trenutak bio je doček postrojbe u Varaždinu pred mogu reći cijelim gradom. Operacija Oluja bila je u svakom smislu veličanstvena i iznimno sam ponosan što sam mogao biti dio toga.

---

satnik Zoran Ćosić, pripadnik 4. gbr Pauci

U Hrvatsku vojsku pristupio sam sa 19 godina, u oklopne postrojbe. Tenk sam poznavao do savršenstva i mislim da mi je oklop bio suđen te mi je obilježio cijelu mladost, pa sve do danas. U Oluji sam bio zapovjednik Tenkovske satnije u 4. gbr te sam se nalazio na glavnom pravcu napada. Prije same Oluje prolili smo puno krvi i znoja da bismo došli do samog kraja te smo tom operacijom stavili točku na kraj priče. Moram istaknuti nekoliko akcija bez kojih sigurno ne bismo ni došli do Oluje, a to su: Zima 94, Skok 1 i Skok 2. Tim je akcijama oslobođeno veliko područje u Livanjskom polju, kao i sam grad Bosansko Grahovo. Isto tako, pod nadzorom je bilo kompletno područje s južne strane Dinare. Za operaciju takvog opsega saznao sam dan prije od svojeg zapovjednika pokojnog generala Andrije Matijaša, iako smo slutili da bi moglo doći do takve operacije jer je trebalo ići do kraja kada smo već oslobodili Bosansko Grahovo. Velik je dio terena oslobođen i nije imalo smisla odustajati pri samom cilju. Na dan kada je započela operacija, 4. kolovoza, tenkovima smo se uvukli u šumoviti dio Dinare nadomak vojnom poligonu “Crvena zemlja”, a sljedećeg smo dana u ranu zoru krenuli u napad. Očekivao sam jak otpor, ali naišli smo na svega nekoliko tenkova, koji su nas gađali iz podnožja Crvene zemlje. Kada su vidjeli silu koja ide na njih, kukavički su se povukli. Na samom prilazu Kninu adrenalin u meni rastao je sve više, a srce kucalo sve jače jer je konačno svladan velikosrpski mit o velikoj Srbiji. Za nas Knin nije bio kraj, neprijatelje smo gonili sve do Srba, naselja do same granice uz Bosnu i Hercegovinu. U Oluji sam izgubio prijatelje zbog kojih se i danas vidi tuga u mojim očima, ali istodobno i sreća jer je Hrvatska slobodna.

Danas, nakon 28 godina, sjećam se svakog detalja ne samo Oluje već cijelog rata, osjećaja kroz koje smo prolazili, svih mojih prijatelja koji su dali ono najvrednije, a to je život. Nakon toliko godina još uvijek se pronalaze pojedinci koji nas nazivaju povlaštenim – ovakvim i onakvim. Mislim da je svatko imao priliku braniti domovinu kao i ja, no neki nisu jer su imali druge planove. Nakon 28 godina smeta mi i zaboli me što se pojedinci ponašaju kao veći Hrvati od bilo kojeg branitelja iz borbenog sektora. Unatoč tomu, i sutra, ako bi bilo potrebno, sve bih ponovio jer Hrvatsku živim i Hrvatsku dišem.

---

TEKST  Željko Stipanović; FOTO Tomislav Brandt, privatna arhiva