Smješten na zapadnoj obali Pirinejskog poluotoka Portugal je oduvijek bio sudbinski upućen prema velikom oceanu. Tamo daleko, preko njega portugalski moreplovci i vojnici stvarali su imperij koji se svojedobno prostirao čak na četiri kontinenta

Povijest portugalske države i njezinih oružanih snaga prepuna je ratnih kampanja koje su Portugalci vodili za svoju slobodu i neovisnost protiv različitih osvajača koji su se izmjenjivali u svojim pohodima na bogati zapad Pirinejskog poluotoka. Portugalska država oformljena je pred kraj XI. stoljeća, točnije 1095. godine. Od tada pa do suvremenog doba portugalska povijest bilježi borbe protiv najezde Maora u XII. stoljeću i rat protiv osvajača iz Kastilje u XIV. stoljeću. Rat protiv španjolske krune ponovno se vodio u XVII., a na listu osvajača upisale su se i Napoleonove trupe u XIX. stoljeću.

Povijesni okvir
Prikliještenima između Atlantskog oceana i s moćnom Španjolskom za leđima, portugalskim vladarima nije preostalo ništa drugo nego svoje moreplovce slati u istraživanja i osvajanja preko velikog oceana. U relativno malo vremena za zemlju tada vrlo ograničenih ljudskih i materijalnih potencijala, portugalski vojnici i trgovci stvorili su imperij koji se prostirao na južnoameričkom, afričkom i azijskom kontinentu. Brazil, Mozambik, Angola, Azori, Gvineja Bisau, Capo Verde, Sao Tome, Goa i Macao bili su najvredniji dragulji u kruni portugalskih kraljeva. Dio tih kolonija (naročito onih afričkih) Portugal je vojnički i politički držao gotovo do sredine 70-tih godina prošlog stoljeća kada je nakon poraza u tzv. Kolonijalnom ratu (1961. – 1974.) morao priznati njihovu neovisnost.

Više od godinu dana poslije izbijanja I. svjetskog rata, tadašnja portugalska vlada pod pritiskom Velike Britanije zapovjedila je zapljenu svih njemačkih trgovačkih brodova koji su se nakon izbijanja rata zatekli u tada neutralnim portugalskim lukama. Pod britanskim pritiskom Portugal je proglasio ratno stanje s Centralnim silama. U isto vrijeme osnovan je u gradu Tancosu tzv. Portugalski ekspedicijski korpus (Corpo Expedicionário Portugu- CEP) pod zapovjedništvom generala Nortona de Matosa. U svom sastavu CEP je imao 30 000 vojnika uključenih u britanske ekspedicijske snage koje su se borile na zapadnoj fronti. Prvi portugalski vojnici pristigli su u rovove zapadne fronte u veljači 1917. Na istu frontu upućen je i poseban portugalski topnički korpus koji je trebao ojačati francuske topničke postrojbe već od ožujka 1918. Portugalske postrojbe sudjelovale su u nekoliko većih bitaka bez nekih zapaženijih postignuća. Čak štoviše, njihova Druga pješačka divizija je bila gotovo uništena u izravnom sudaru s njemačkim snagama. Osim na europskom zapadnom bojištu, portugalske kolonijalne trupe u Africi iz Angole i Mozambika borile su se također protiv njemačkih snaga u susjednim kolonijalnim posjedima.

U II. svjetskom ratu Portugal je nastojao održati prividnu neutralnost, balansirajući između velikih pritisaka koji su na Salazarovu vladu od 1939. činile Velika Britanija i Njemačke. Ovisno o tome kako se okretala sreća na glavnim svjetskim frontama, tako se Salazar (koji je i inače usko surađivao s Francom u susjednoj Španjolskoj) više ili manje priklanjao jednoj ili drugoj strani. Još tijekom 1943. godine Portugal je bio glavni dobavljač strateški iznimno važnog wolframa za njemačku ratnu industriju (wolfram je neophodan za legiranje topovskih cijevi). Tek nakon savezničkog iskrcavanja u Africi, Portugal je prekinuo odnose s Berlinom, a sredinom 1944. godine (pod pritiskom Velike Britanije) i formalno objavio rat Njemačkoj.

Prvi i II. svjetski rat nije donio prevelikih promjena na političkom zemljovidu Afrike na kojemu su područja Angole, Mozambika i tadašnje Portugalske Gvineje ostale pod vojnom i političkom upravom Lisabona. Kratkotrajni ratni sukob s Indijom (Operacija Viyat) u prosincu 1961. (18. – 19. prosinca), u kojemu je Portugal izgubio svoju koloniju Gou (enklava koja je često nazivana Portugalska Indija) ohrabrile su oslobodilačke pokrete u afričkim kolonijama. Nakon što je narodno-oslobodilački pokret u Angoli i Gvineji dobio veliki zamah, vlasti u Lisabonu uvidjele su da klasične postrojbe nisu djelotvorne u borbi protiv dobro organizirane gerile. Rat u kolonijama bio je prekretnica koja je nagnala portugalski vojni vrh da počne stvarati specijalne snage kakve danas poznajemo.
Povijesno formiranje prvih postrojbi komandosa

Povijest portugalskih komandosa započela je 25. lipnja 1962. kad je u Zembi (sjeverna Angola) osnovano prvih šest protugerilskih grupa. Radi osposobljavanja dragovoljaca iz sastava regularnih postrojbi formiran je CI 21 – Centar za protugerilsku obuku (Centro de Instruç?o de Contraguerrilha) pod zapovjedništvom pukovnika Nave i njegovog glavnog instruktora Talijana Dantea Vachia. Vachi je bio bivši narednik francuske Legije stranaca, s bogatim ratnim iskustvom iz Indokine i Alžira. Prvih šest grupa postiglo je iznimne operativne rezultate, pa je vojno zapovjedništvo odlučilo integrirati te postrojbe i njihov obučni centar u sastav portugalske KoV. Ta je integracija završena tijekom 1963. i 1964. godine a osnovana su i dva nova centra (30. lipnja 1963.) za protugerilsku obuku CI 16 i CI 25 u Quibali (Angola). Tada je prvi put naziv komandos i službeno zaživio u portugalskim OS.

Ponukani vojnim uspjesima koje su postizali njihovi prvi komandosi u Angoli, portugalske vojne vlasti pokrenule su 13. veljače 1964. prvi komandotečaj u Mozambiku (u Namaachi, bivšem Lourenco Marquesu ? današnjem Maputu) a samo nekoliko mjeseci kasnije i u mjestu Bra u Gvineji Bisau.

U prvoj fazi postojanja portugalski komandosi bili su organizirani u samostalne borbene grupe sastavljene uglavnom od dragovoljaca iz pješačkih postrojbi. Svaka samostalna grupa sastojala se od pet timova (jedan zapovjedni, tri manevarska i jedan tim za potporu), a svaki od timova imao je po pet ljudi. Takva organizacija grupe od pet timova po pet ljudi doživljavala je različite modifikacije prema zahtjevima svake pojedine zadaće, ali je temeljna ćelija peteročlanog tima bila zadržana cijelo vrijeme Kolonijalnog rata.

Evolucijom rata u Angoli, Portugalci su bili prisiljeni iz taktičkih i operativnih razloga okrupnjavati protugerilske samostalne grupe u prve komando satnije. Prva takva satnija osnovana je u Angoli u rujnu 1964. (zapovjednik satnik Albuquerqe Gonçalves), a druga u Mozambiku početkom 1965. (zapovjednik satnik Jaime Neves). Ustroj i organizacijski principi tadašnjih portugalskih komandosa bili su temeljeni na iskustvima francuske Legije stranaca i belgijskih parakomandosa (padobranaca). Temeljili su se na velikoj mobilnosti i kreativnosti u protu-gerilskoj borbi i uvođenju novih oružja i tehnika u nju. Sastav i organizacija novih komando satnija uvijek su se prilagođavali zahtjevima vremena i situacije, ali se uglavnom mogu podijeliti na dvije glavne skupine:
– Lake interventne satnije, sastava 80 ljudi, podijeljene na četiri grupe, svaka grupa podijeljena na četiri tima. Naoružane su bile lakim pješačkim naoružanjem i služile za tzv. šok-operacije. Nisu bile sposobne za dulja samostalna djelovanja zbog nedostatka težeg naoružanja, zaliha i borbenog suporta. Mobilnost i fleksibilnost su bile njihove najvažnije karakteristike. Uglavnom su korištene u Mozambiku i Gvineji Bisau.
– Teške komando satnije, sastava 125 ljudi, podijeljene na pet grupa, svaka grupa na pet peteročlanih timova. Te satnije imale su u svom organskom sastavu eskortnu komponentu od 80 vojnika koju su činili oružari, signalisti, kuhari, vozači i medicinsko osoblje. Te postrojbe su bile naoružane i težim pješačkim oružjem, uključujući i minobacače, i bile su osposobljene samostalno djelovati u duljim razdobljima.

Kolonijalni rat u Mozambiku i Gvineji Bisau nametnuo je Portugalcima veću potrebu za specijalnim snagama, ali i simultanim djelovanjem takvih snaga u Mozambiku i Angoli. Istodobno s preustrojem dotadašnjih satnija u komandobojne provedeno je razdvajanje obučnih aktivnosti i operativnih komando postrojbi. Obučni centar je i dalje ostao u sklopu Centro de Instruç-o de Comandos dok su operativne komando postrojbe imale svoje zapovjedništvo u Campo Militar de Grafanil u blizini Luande. Na svakom od tih triju ratišta bio je formiran poseban centar za obuku komandosa, a glavna operativna formacija postale su komandobojne (Batalh-o de Comandos da Guiné i Batalh-o de Comandos de Moçambique).

Sredinom 1965. portugalska vlada i vojni vrh donijeli su odluku da se u Lamegu u Portugalu osnuje CIOE – Centro de Instruç-o de Operaç-es Especiais odnosno Središte za obuku za specijalne operacije.

Odlukom o prekidu svojih kolonijalnih ratova u Africi i priznavanjem neovisnosti bivšim kolonijama, službeni je Lisabon na matični teritorij povukao i svoje specijalne postrojbe u bazu u Amadori. CIOE je ostao do današnjeg dana temeljnim središtem za obuku instruktora i vojnika portugalske KoV za specijalne operacije. Od osnivanja do danas CIOE je prošao nekoliko reorganizacija ustroja, a od 1986. godine nosi naziv CTOE – Centro de Tropas de Operaç-es Especiais.

Tijekom Kolonijalnog rata u Africi koji je trajao od 1961. do 1974. godine portugalske specijalne snage brojile su više od 9000 pripadnika (510 časnika, 1587 dočasnika i 6977 vojnika) svrstanih u 61 komandosatniju. Prema službenim podacima njih 357 poginulo je u akciji, 28 se vode kao nestali, a 771 su ranjeni. Komando postrojbe činile su oko 1% portugalskih OS angažiranih u Kolonijalnom ratu u Africi, ali njihovi gubici prelaze 10% svih portugalskih vojnih gubitaka na tim ratištima. To pokazuje koliko su te snage bile u uporabi i kakvi su to bili ratovi. To je pridonijelo da se oko njih razvije gotovo mistična aura koja u portugalskom društvu i unutar OS ne blijedi ni danas.

Nakon Kolonijalnog rata portugalske specijalne snage nastavile su se razvijati sve do 1993. godine, kad su odlukom Vlade bile raspuštene. Na takvu odluku najveći utjecaj imao je vrlo veliki broj smrtnih slučajeva tijekom procesa obuke. Komandosi su bili transformirani u padobranske postrojbe koje su iz sastava zračnih snaga prebačene pod jurisdikciju KoV-a.
Specijalne snage su ponovno reaktivirane 2002. u obliku samostalne komandobojne (Batalh?o de Comandos) sa sjedištem u vojnoj bazi Mafra, gdje se nalazi i Centar specijalnih postrojbi (Centro de Tropas Comandos).

Današnji ustroj specijalnih snaga
Današnje, suvremene specijalne postrojbe nalaze se uglavnom u dvjema granama portugalskih OS: u kopnenoj vojsci i ratnoj mornarici.
Specijalne postrojbe portugalske kopnene vojske su nakon ponovnog reaktiviranja bile razvijane ponajprije kao mobilne snage za brzu reakciju. Bile su ustrojene kao samostalna zračno-transportna brigada BAI – Brigada Aerotransportada Independente. Po novom ustroju koji je na snazi od 2006. godine ta postrojba je poznata pod novim nazivom BRR – Brigada de Reacç-o Rápida (Brigada za brzu reakciju). Sastavljena je od sljedećih elemenata:
– ETP – Escola de Tropas Paráquedistas (Padobranska škola specijalnih snaga)
– CTOE – Centro de Tropas de Operaç-es Especiais. (Središte za obuku za specijalne operacije)
– CTS – Centro de Tropas Comandos (Centar specijalnih postrojbi).

Nakon uspješne uporabe padobranskih postrojbi u II. svjetskom ratu postalo je od krucijalne važnosti za svaku od manjih zapadnih zemalja osnovati vlastite padobranske snage. Iznimka nije bio ni Portugal, čija je vlada 50-tih godina odlučila formirati padobranske snage. Prvi korak na tom putu bilo je slanje dvojice satnika KoV-a u Francusku na padobranski tečaj u ?cole de Troupes Aeroportés. Kada je RZ formiran kao posebna grana portugalskih OS, odlučeno je da padobranci uđu u njihov sastav. Prva padobranska postrojba imala je snagu bojne i nazvana je BCP – Batalh?o de Caçadores Paráquedistas, odnosno padobranska lovačka bojna. Bila je to prva portugalska postrojba koja je dobila specijalnu opremu, zelene beretke i prikrivne odore. Postrojba je tijekom Kolonijalnog rata sudjelovala u mnogim bitkama u Africi, u kojima je izgubila 160 pripadnika, uz višestruko veći broj ranjenih. Sjedište postrojbe je u gradu Tancosu. Prema raspoloživim podacima njezinu današnju strukturu čine dvije RI padobransko-pješačke bojne (Regimento de Infantaria N0 15 i N0 10 ) i jedna jurišna padobranska satnija CP (Compahnia de Precursores – Precs). Dok su RI 10 i RI 15 zapravo klasične padobranske postrojbe (RI 15 je ponajprije obučna bojna, a RI 10 bojna za potporu). Jurišna CP satnija, koja u sastavu ima tek 60 pripadnika, predstavlja specijalnu postrojbu u najužem smislu te riječi. Namijenjena je za izvidničke misije i specijalizirana je za skokove s velikih visina uporabom HALO/HAHO tehnika i tajno izviđanje onih zona u koje bi trebale biti spuštene ostale padobranske postrojbe. Postrojba CP je malo poznata u široj portugalskoj javnosti. U OS uživaju ugled najelitnije padobranske postrojbe. U sastavu ETP-a nalazi se još i nekoliko samostalnih vodova kao što su:
– inženjerski vod,
– protuzrakoplovni vod,
– vod teških minobacača,
– centar za obuku vojnih pasa i
– logistička satnija.

CTOE – Središte za obuku za specijalne operacije po sadašnjem ustroju bazirano je u gradu Lamegu, a glavna mu je zadaća obučavanje specijalnih postrojbi u nekonvencionalnom i protugerilskom ratovanju. Njezin organski sastav čini otprilike 200 pripadnika svrstanih u dvije satnije. Pripadnici ovog Središta nose zelene beretke i poznati su pod nazivom Rengeri (svaki od pripadnika?instruktora mora imati završen rengerski tečaj). Osim obučnih aktivnosti, definirani su kao borbena postrojba namijenjena za LRRP ophodnje, napade na visokovrijedne protivničke ciljeve, izviđanje i lociranje protivničkih zapovjednih i nadzornih središta, uništenje protivničke protuzračne obrane i radarskih sustava te oslobađanje vlastitih ratnih zarobljenika. Postrojba ima sposobnosti inflitracije zrakoplovima, helikopterima, malim čamcima ili pješice.

U CTS-u u Mafri baza je središta specijalnih postrojbi (Centro de Tropas Comandos) odnosno elitni komandosi portugalske KoV. Organizirani su u komando bojnu koju čine dvije specijalne satnije brojčane snage od 300 pripadnika. Pripadnici obiju satnija, Morcegosi i Escorpi?nes (šišmiši i škorpioni) nose s ponosom crvene beretke uz moto postrojbe Audaces fortuna juvat (Sreća prati hrabre).

Selekcijski proces i obuka
Kao i gotovo sve druge tako i portugalske specijalne postrojbe imaju određenih specifičnosti vezanih za proces selekcije kandidata koje žele ući u njihov sastav, ali i u procesu obučavanja.

Svi kandidati za prijam u specijalne snage moraju zadovoljiti opće i posebne uvjete. Za prijam u specijalne postrojbe mogu kandidirati isključivo portugalski državljani, dragovoljci, u životnoj dobi od 18 do 24 godine, besprijekornog zdravstvenog i psihofizičkog stanja, bez kriminalnog ili prekršajnog dosjea. Poželjno je da svi kandidati imaju završenu srednju školu s najmanje vrlo dobrim uspjehom. Zanimljivo je da se za prijam mogu podjednako kandidirati civili i pripadnici regularnih postrojbi portugalskih OS. Svi kandidati podvrgavaju se eliminacijskom motoričkom ispitu koji od njih zahtijeva da:
– pretrče 2,5 km za manje od 12 minuta
– naprave 47 zgibova za manje od 2 minute
– naprave najmanje 20 sklekova u 2 minute
– preskoče rov širine 3,5 m
– preskoče 90 cm visoku prepreku
– pređu preko 5 m dugačke visoko postavljene grede
– preplivaju 15 m.
Očito je da preliminarni zahtjevi nisu visoko postavljeni i da ih bez teškoća može zadovoljiti bilo koji zdravi mladić uz nekoliko tjedana kontinuiranih motoričkih priprema. To je namjerno napravljeno da bi se na početku dobila što veća baza, jer je postotak onih koji otpadaju tijekom obuke iznimno velik.

Novaci koji prođu ulazno testiranje započinju mukotrpnu obuku. Najveći dio instruktorskog obučnog rasporeda i njegova priroda potpuno je nepoznata kandidatima. To znači da su oni tijekom čitavog procesa obuke pod konstantnim stanjem stresa, u stalnoj spremnosti da na zahtjev svojih instruktora izađu na otvoreni teren ili vježbalište, bez obzira na doba dana i trenutačne vremenske uvjete. Često se zna dogoditi da proces obuke bude (na prvi pogled bezrazložno) prekinut na više od 24 sata, a zatim ponovno pokrenut još žešćim tempom, često zahtijevajući od kandidata da se prilagođavaju, mijenjajući bioritam dan za noć. Pritisak i iznenađenje su glavna karakteristika ove faze obuke kandidata. Svaki od kandidata mora razviti moć samokontrole ? odnosno mora biti u stanju kontrolirati svoje reakcije. Na višetjednom eliminacijskom procesu otpada vrlo velik broj novaka ? kandidata. Od prosječno 700 do 900 kandidata pravo na ulazak u postrojbu i crvenu beretku stječe tek njih 15 do 25. Pred njima je tada zapravo ulazak u drugu fazu borbene i specijalističke obuke. Ona se provodi u središtu za obuku specijalnih postrojbi (CTOE) u kojoj se provodi pojedinačna obuka, ali i obuka postrojbi. U planu i programu obuke CTOE provodi vrlo široki spektar specijalističkih tečajeva:
– Tečaj specijalnih operacija: direktne akcije (izviđanje, prepadi, otmice i POW operacije) indirektne akcije (poticanje pobuna, njihovo sprečavanje, protugerila, vojna pomoć itd.) u trajanju od 21 tjedan
– Snajperski tečaj u trajanju od 14 tjedana
– Tečaj LRRP (ubacivanje, inflitracija i dubinsko izviđanje) u trajanju od 8 tjedana
– Tečaj “nekonvencionalnih” operacija – samo za časnike i dočasnike djelatnog sastava POS (organizacija, obuka i organizacija nekonvencionalnih snaga u obrani vlastitog teritorija u slučaju agresije na Portugal)
– Psihološki tečaj
– Planinarsko?alpinistički tečaj
– Protuteroristički tečaj
– Tečaj borbenog ronjenja
– Borbeni medicinski tečaj
– Signalno-komunikacijski tečaj
– NBK tečaj
– Diverzantsko-rušilački tečaj
– Obavještajni tečaj itd.
Osim u CTOE i na domaćem terenu, ti tečajevi se provode i na teritorijima prijateljskih i savezničkih država iz NATO pakta čiji je Portugal član od osnivanja već daleke 1949. godine. Tako se na dodatnu obuku i specijalne tečajeve portugalski komandosi šalju u SAD (padobranstvo i specijalne operacije), Veliku Britaniju (snajperski tečajevi), Njemačku (zimski i LRRP tečajevi), Španjolsku (specijalne operacije), Norvešku (zimska obuka, planinarenje, preživljavanje) itd.

Kroz neprestani proces obuke i specijalizacije separiraju se najbolji pojedinci koji se sukcesivno uvode u najelitnije zapovjedne i borbene strukture svojih matičnih specijalnih postrojbi. Slični selekcijsko-trenažni kriteriji vrijede i za prijam u ETP ? Padobransku školu specijalnih snaga. Ovaj Centar je specifičan i po tome što osim temeljnih padobranskih vještina osigurava i druge profile kadrova potrebnih POS i njezinim specijalnim postrojbama.

Mornaričke specijalne postrojbe
Unutar portugalske ratne mornarice djeluju dvije specijalne postrojbe:
– DAE – Destacamento de Acç-es Especiais (mornarički komandosi),
– DMS – Destacamentos de Mergulhadores Sapadores (minsko-diverzantski borbeni ronioci)
DAE, odnosno mornarički komandosi osnovani su 1985. godine i pripadaju redu brojčano najmanjih postrojbi unutar OS. Zadužene su za izvođenje specijalnih operacija, izviđanje i nadzor obale, borbenu potragu i spašavanje (CSAR), pomorske protuterorističke aktivnosti, diverzije i druge misije u potpori portugalskih i NATO OS.

Pripadnici DAE izabiru se među najiskusnijim pripadnicima marinaca. Nakon završetka temeljne marinske obuke, perspektivni kandidati započinju prvu, eliminacijsku fazu obuke koja se izvodi u Ronilačkoj školi PRM. Tamošnja obuka obuhvaća temeljne tehnike borbenog ronjenja i tehnike podvodnog rušenja. Oni koji uspješno savladaju prvu fazu ulaze u sljedeći proces obuke. Druga faza sadržava tečajeve izvlačenja i spašavanja, napredne tehnike ronjenja, planinarske tehnike, ofenzivne operacije, ali i temeljnji tečaj engleskog jezika. Samo najspremniji kandidati imaju šansu ući u sastav postrojbe, a cijelo vrijeme dok su njezini pripadnici podvrgnuti su stalnom procesu obuke, održavanja i usavršavanja stečenih znanja i vještina.
Iz dostupnih izvora postrojba ima samo 28 pripadnika. Unutrašnji ustroj DAE sastoji se od zapovjedništva, borbenog stožera i četiri četveročlana borbena tima. Zapovjednik svakog borbenog tima je dočasnik. Pripadnici portugalskih pomorskih komandosa provode dio zajedničke obuke i vježbi s ostalim sličnim postrojbama iz NATO vojnog saveza. Najčešće su to američki Navy SEAL timovi, britanski SBS (Special Boat Service) i francuski Commando Hubert koji su između ostalog etablirane kao vrlo respektivne pomorske protuterorističke postrojbe.

DMS – postrojba minsko-diverzantskih borbenih ronilaca formirana je krajem 1972. godine, tijekom portugalskog Kolonijalnog rata. Formiralo ju je gvinejsko pomorsko obrambeno zapovjedništvo. Postrojba je operativno djelovala u Gvineji Bisau tri godine, sve do raspuštanja spomenutog zapovjedništva 1975. godine. Od tada su sve aktivnosti postrojbe stavljene pod zapovjedništvo Ronilačke škole (Escola de Mergulhadores). Prvog lipnja 1988. osnovan je Destacamento de Mergulhadores Sapadores N01 ( Borbena grupa br. 1) jer se pokazala potreba za postojanjem operativne postrojbe koja bi “pokrivala” isključivo vojne ronilačke potrebe. Postrojba je ponovno reorganizirana 1. siječnja 1995. osnivanjem Destacamento de Mergulhadores Sapadores N02 (borbena grupa br. 2). Sve operativne aktivnosti DMS prebačene su u ove dvije borbene grupe, a u Ronilačkoj školi ostali su samo temeljni tečajevi ronjenja. Popis zadaća ove minipostrojbe od tek 25-30 pripadnika je velik, a najvažnije među njima su:
– pomorske operacije polaganja mina,
– taktičko obalno izviđanje i “čišćenje” smjerova odabranih za pristup amfibijskih snaga,
– podvodne ofenzivne operacije na morskim, obalskim, riječnim i lučkim akvatorijima
– podvodne eksplozivno?rušilačke operacije
– spasilačke podvodne aktivnosti, pomoć pri popravcima mornaričkih plovila
– operacije pomorske potrage i spašavanja
– kooperacija u nadzornim aktivnostima vezanim za podmorje i morsko dno
– kooperacija u znanstvenom istraživanju mora i morskog dna.

Sjedište postrojbe je u pomorskoj bazi Alfeite, a nalazi se pod administrativnim Zapovjedništvom flote, odnosno pod operativnim zapovjedništvom Pomorskog zapovjedništva u Oeirasu. Portugalske oružane snage, odnosno njihove specijalne snage aktivno su bile uključene u nekoliko peacekeeping operacija kao npr. INTERFET i UNTAET na Istočnom Timoru, MINURSO u zapadnoj Sahari, EUFOR u Bosni i Hercegovini te KFOR na Kosovu.

Igor SPICIJARIĆ