Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja počela je 15. siječnja 1996., a završila je dvije godine kasnije, 15. siječnja 1998. godine. Bila je to posljednja velika pobjeda, kojom je završen Domovinski rat i postignuto konačno vraćanje, potpuno objedinjavanje svih hrvatskih teritorija u ustavno-pravni poredak samostalne i slobodne Republike Hrvatske

Tijekom Domovinskog rata i borbe protiv srbijanske oružane agresije te velikosrpskih ciljeva, Hrvatska je prolazila kroz vrlo teška razdoblja. Početkom prijelomne ratne 1995. godine bila je okupirana gotovo četvrtina ukupnog hrvatskog teritorija na kojem je prije rata živjelo oko 500 tisuća ljudi, a od kojih su mnogi tad bili prognani. Poginuli, ranjeni i nasilno odvedeni branitelji i civili brojili su se u tisućama, a materijalna šteta koju je tijekom ratne agresije trpjela Hrvatska procijenjena je na milijarde američkih dolara.

Međunarodna zajednica pretežno vođena parcijalnim interesima velikih sila, troma i neučinkovita, bila je od slabe koristi jer nije bila sposobna pridonijeti brzom, učinkovitom i pravednom rješavanju problema s kojima se Hrvatska suočavala, a međunarodne mirovne snage koje su se nalazile na hrvatskom teritoriju nisu bile sposobne na pravi način zaštititi hrvatske interese.

1995. – prijelomna ratna godina

U takvom okruženju Hrvatska se odlučuje na vojno-redarstvene operacije kojima će sama, uz pomoć vlastite dotad već dobro organizirane i snažne vojske vratiti okupirani teritorij. U sjećanjima mnogih 1995. ostaje zapamćena kao godina velikih pobjeda: u svibnju je to bila vojno-redarstvena operacija Bljesak, a u kolovozu Oluja. Tim vojnim putem izborenim pobjedama Hrvatska vojska oslobodila je više od 15 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like te sjevernodalmatinskog zaleđa. I premda je zbog toga razloga za slavlje bilo, svi su znali da o konačnoj pobjedi nema ni govora dok se Hrvatskoj ne vrati njezin Vukovar i krajnji istočni dio teritorija − prostor Podunavlja.

Promišljanja o načinu povratka tog otrgnutog dijela Hrvatske u njezin državni kontinuitet kretala su se tad, 1995. godine, s jedne strane, u smjeru nastavka vojno-redarstvenih akcija i povratka okupiranih dijelova teritorija vojnim putem, a s druge strane u smjeru intenzivnih diplomatskih aktivnosti, međunarodne suradnje i mirne reintegracije. Ratni plan oslobađanja istočne Slavonije i Baranje već je bio napravljen i u detalje razrađen, no zbog konfiguracije i stanja na tom području bio je rizičan i povezan s procjenom velikog broja žrtava.

U vojnoj akciji hrvatske bi se snage morale suočiti s velikom ravnicom, brojnim zaostalim minskim poljima, nedalekom državnom granicom i uključivanjem srpskih vojnih snaga, kanalima Dunav − Drava ispresijecanim prostorom prema Belom Manastiru, miniranim mostovima – i, kako su govorile procjene hrvatskih vojnih stratega, s oko 1500 ljudi koji bi u tom pothvatu poginuli ili bili ranjeni. I tad, gotovo preko noći, stigla je zapovijed hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana da se u vojni napad ne kreće i da se odabire put mirne reintegracije tog područja.

Uslijedio je Zagrebačko-erdutski sporazum, temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, koji je hrvatska strana 12. studenog 1995. potpisala u Zagrebu, a srpska strana istog dana u Erdutu. Sporazum su pripremili i u posredovanju oko njegove realizacije sudjelovali tadašnji američki veleposlanik u Republici Hrvatskoj Peter Galbraith i dopredsjednik Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg. U ime Vlade RH sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, dok je srpsku stranu predstavljao ministar vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije Milan Milanović. Obuhvaćajući 14 točaka, Zagrebačko-erdutski sporazum definirao je područja na kojima će, uz potporu UN-a, dvije strane surađivati tijekom prijelaznog razdoblja i do potpune provedbe mirne reintegracije.

Sam proces mirne reintegracije, realiziran na temelju prethodno usuglašenog i usvojenog Zagrebačko-erdutskog sporazuma, počeo je 15. siječnja 1996. godine. Tad je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037, kojom je uspostavilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia – UNTAES). U početku je na čelu UNTAES-a bio umirovljeni američki general Jacques Paul Klein, a od 1. kolovoza 1997. tu je dužnost preuzeo William Walker.

Mudrošću i strpljenjem do pobjede

Dvogodišnji proces mirne reintegracije provodio se u pet etapa. U prvoj od njih, tijekom srpnja i kolovoza 1996., radilo se na demilitarizaciji cijelog područja, pri čemu se Novosadski korpus morao povući na službenu granicu RH i Republike Srbije. U drugoj etapi uspostavljena je mješovita prijelazna policija da bi se, zatim, krenulo u pilot-projekt povratka Hrvata u svoje kuće u selima Nijemci, Apševci i Đeletovci – no, tomu je prethodila UN-ova akcija oslobađanja Đeletovaca od arkanovaca koji su ondje izvlačili naftu, cisternama je odvozili u Srbiju i prodavali. U četvrtoj su etapi svim Srbima koji su odlučili prihvatiti hrvatsku državu, poštivati njezine zakone i ostati živjeti u hrvatskom Podunavlju podijeljeni hrvatski dokumenti, a zatim je počela i podjela mirovina – u hrvatskim kunama. Tim je potezom hrvatska valuta unijeta u platni sustav Podunavlja. Cilj zadnje, pete etape, bila je normalizacija života Hrvata i Srba, povratak Hrvata u svoje domove i pomirba.

Hrvatsko Podunavlje pretrpjelo je tijekom rata, od 1991., goleme ljudske žrtve i štete. Više od šest tisuća ljudi poginulo je ili nestalo, tisuće su odvedene u srpske logore, više od 120 tisuća je prognano, a samo u Vukovaru materijalna ratna šteta procijenjena je na više od 9,5 milijardi kuna. Završetkom mirne reintegracije svojim se domovima vratilo više od dvije trećine prognanih i izbjeglih.

Veliki zagovornik i inicijator ove pobjede postignute mirnim putem, dr. Franjo Tuđman, u više je navrata isticao važnost očuvanja ljudskih života, pomirbe, prestanka razaranja i upravo zahvaljujući njegovoj mudrosti, strpljenju i upornosti mirnom reintegracijom očuvani su mnogi ljudski životi. Dana 3. prosinca 1996. predsjednik Tuđman prvi je put od okupacije posjetio hrvatsko Podunavlje, a 8. lipnja 1997. godine Vlakom mira ušao je u Vukovar. U govoru na vukovarskoj željezničkoj postaji istaknuo je ključnu misao mirne reintegracije i hrvatske pobjede: “Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi, niti je želio.”

Krajem 1997., 19. prosinca, Vijeće sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju 1145, kojom daje potporu završetku mandata UNTAES-a u predviđenom roku.

---

Završetak rata

U hrvatskoj novijoj povijesti 15. siječnja datum je koji iz više razloga treba pamtiti. Tog je dana 1992. svijet međunarodnim priznanjem prihvatio Republiku Hrvatsku kao samostalnu, suverenu državu. Četiri godine kasnije, 15. siječnja 1996., počeo je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u teritorijalni i ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Nakon dvije godine, 15. siječnja 1998., proces reintegracije je završen, predstavnici UNTAES-a – mirovnih snaga Prijelazne uprave Vijeća sigurnosti UN-a − napustili su Hrvatsku, a hrvatsko Podunavlje postalo je dio teritorijalnog, monetarnog, carinskog, pravnog i svakog drugog kontinuiteta otad stvarno suverene i u punom smislu cjelovite Republike Hrvatske.

Iz te perspektive, 15. siječnja 1998. dan je stvarnog završetka rata, ostvarenja ciljeva i ispunjenja snova o cjelovitosti i suverenosti Republike Hrvatske.

Tekst: Lada Puljizević
Foto: Davor Kirin