Izaslanstvo MORH-a i OS RH koje su predvodili potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Damir…
Povratak strojnica
Iako su prije tridesetak godina mnogi predviđali kraj ere kratkih strojnica, najnoviji trendovi pokazuju da se ta vrsta oružja i dalje žilavo bori za mjesto pod suncem, a čak se pojavljuju i novi, poboljšani modeli
Razvoj nove generacije jurišnih pušaka 70-ih godina XX. stoljeća, na Zapadu u kalibru 5,56×45 mm, a na Istoku 5,45×39 mm, za mnoge je stručnjake bio konačni da kako će kratke strojnice nestati sa scene. Iako su im od početka prigovarali slabo (pištoljsko) streljivo i s njim povezan malen domet, kratke su se strojnice tvrdoglavo odupirale. Čak ni pojava Kalašnjikova, koji se munjevito raširio svijetom i ponudio jeftino opremanje puškom dostatne kvalitete, nije kratku strojnicu uspjela istisnuti iz arsenala. Premda je potisnuta u područje usko specijalizirane uporabe, kratka je strojnica i dalje tu. Čak se pojavljuju neki novi modeli, novi kalibri i nove konstrukcije.
Taj trend povratka kratkih strojnica zahvatio je ne samo vojsku već i policiju i slične sigurnosne agencije. Stabilizacija tržišta i svjetlija perspektiva naveli su proizvođače diljem svijeta da ponude novo razvijene modele kratkih strojnica. Tako je južnoafrička industrija razvila model BPX, Heckler & Koch predstavio dva nova modela, MP-7 i UMP, a ruska vojna industrija ponudila nekoliko novih modela.
Opći se stav u pogledu pogodnosti kratkih strojnica u vojnim arsenalima mijenjao u nekoliko ciklusa nakon II. svjetskog rata. Odmah nakon rata mnoge su vojske zaključile da ulogu kratke strojnice može preuzeti nova nada, jurišna puška, osobito njezina skraćena inačica (obično se susreće pod nazivom komando ili karabin). Ta je ideja vojsci osobito zanimljiva jer bi olakšala logističku potporu. Istim bi se metkom mogli opskrbljivati i klasični pješaci-strijelci i oni vojnici kojima puška nije primarno sredstvo te trebaju lakšu i kompaktniju inačicu.
Tu je politiku osobito zagovarala vojna doktrina bivšega Istočnog bloka. Ondje su 50-ih godina XX. stoljeća započeli standardizaciju temeljnoga pješačkog oružja, za potrebe vojske i snaga unutarnje sigurnosti, oko metka 7,62 M43 (odnosno 7,62×39 mm). Temeljno oružje je poznata jurišna puška AK-47, poznata i po imenu svojega konstruktora – Kalašnjikov.
Prva generacija je bila u kalibru 7,62 mm, a 70-ih godina XX. stoljeća razvijen je novi, još manji, metak kalibra 5,45×39 mm te modificiran AK-47 u novu inačicu oznake AK-74. Za pješaštvo je rađena inačica s drvenim kundakom, dok su svi koji su trebali kraće oružje dobivali inačicu s preklopnim kundakom.
Kratka strojnica ili jurišna puška?
Svojevrsni je vrhunac te doktrine uvođenje posebno skraćene inačice AK-74U koja je zamišljena kao izravna zamjena za kratke strojnice pa svojim dimenzijama i masom i ne odskače previše od njih. Dizajn, zbog znatno kraće cijevi i zadržanoga klasičnog okvira za streljivo nije bio naročito elegantan.
I američka je vojska usvojila sličan pristup. Kratke su strojnice zamijenjene jurišnom puškom M16, a za vojnike kojima treba kraće i lakše oružje namijenjene su skraćene inačice M16.
Zadnja je takva inačica model M4 koji je znatno olakšana i skraćena M16. No, vremenom se uvidjelo kako skraćena M16 nije najsretnije rješenje jer je metak 5,56×45 mm ipak jak i traži cijev dovoljne dužine kako bi ostvario odgovarajući učinak na cilju. Osim toga, pokazalo se kako su bljesak i trzaj metka 5,56 mm kad se ispaljuje iz skraćene cijevi prejaki. To se pokušalo riješiti konstrukcijom posebnog skrivača plamena/kompenzatora na ustima cijevi. Ali ni to rješenje nije riješilo osnovni problem, prejak metak za neke posebne zadaće, ponajprije policijske i slične povezane s održavanjem javnog reda i mira.
Zato je tvrtka Colt, proizvođač puške M16 i njezinih skraćenih inačica odlučila napraviti križanca jurišne puške i kratke strojnice. Iskoristili su sanduk i ostale konstrukcijske elemente postojećeg skraćenog modela Commando te ga prekalibrirali za metak 9×19 mm.
Istodobno, američke su državne agencije za sigurnosna pitanja (FBI, savezne, državne i gradske policijske uprave, razni SWAT timovi i sl.) za svoje potrebe i dalje masovno koristile kratku strojnicu njemačke tvrtke Heckler & Koch tipa MP-5.
Jedan od, manje uspješnih, pravaca razvoja kratkih strojnica nakon II. svjetskog rata jestpotpuno automatski pištolj. Ovdje treba razriješiti terminološku dvojbu. Naime, prije su se standardni poluautomatski pištolji ponekad nazivali “automatici” iako nisu pucali rafalno nego se za svaki metak mora stisnuti okidač.
Razvoj tehnologije omogućio je konstruiranje po dimenzijama običnih pištolja koji imaju mogućnost rafalne paljbe. Tako se dobiva kompaktno i lagano oružje velike paljbene moći, bar su tako mislili konstruktori. No, praksa nije bila toliko svijetla: takvi su automatski pištolji teški za kontrolu tijekom rafalne paljbe, troše mnogo streljiva, ako se rabi standardni okvir to obično znači 15 metaka. A to se ispuca u trenu, osobito kad je u pitanju stvarni sukob. Duži spremnik viri iz drške pa glavna prednost, kompaktnost, dolazi u pitanje.
Jedan je od najraširenijih automatskih pištolja Stečkin, razvijen pedesetih godina XX. stoljeća u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Bio je masovno dijeljen dočasnicima i vojnicima, koji su trebali dobro samoobrambeno oružje. Proizvodio se u kalibru 9 mm Makarov (9×18 mm), koji nije bio jak kao standardni zapadni kalibar 9 mm Para (9×19 mm) pa je trzaj bio slabiji. Ipak, kako je riječ o modernom metku nudio je solidnu zaustavnu moć.
Zapadni pištolji tog tipa obično su bili u kalibru 9×19 mm pa su, uz dobru zaustavnu moć, imali i znatno jači trzaj pa je kontrola oružja tijekom rafalne paljbe bila otežana. Jedan od prvih zapadnih automatskih pištolja je Heckler & Koch VP70 koji je nastao kao projekt pištolja za masovno naoružavanje što većeg broja ljudi, koncept osmišljen u doba Hladnog rata i bipolarne, blokovske podjele svijeta. Vjerojatno najpoznatiji model automatskog pištolja je Beretta 93R, inačica uspješnog modela Beretta 92. I obitelj pištolja Glock ima jednog automatskog člana: riječ je o modelu Glock 18.
Za sve se te pištolje može reći da su imali ograničen uspjeh na tržištu ponajprije zbog slabe kontrole tijekom rafalne paljbe. To je kod većine korisnika stvaralo barijeru, osobito kad se korisnik može odlučiti za neku od klasičnih kratkih strojnica. To više što se neki modeli kratkih strojnica mogu naći u smanjenom izdanju pa su tek malo veći i teži od pištolja, ali su punokrvne strojnice sa svim pozitivnim karakteristikama tog tipa oružja.
Automatski su pištolji bili popularni samo u ograničenom krugu korisnika, kao što su teroristi, kriminalci ili pripadnici pojedinih vladinih sigurnosnih agencija koji su ponekad trebali oružje velike paljbene moći koje se lako može nositi prikriveno.
No, većina se korisnika ipak radije odlučivala za smanjene inačice običnih kratkih strojnica. Riječ je o oružju mase do 2 kg i dimenzija malo većih od standardnog pištolja s cijevi od oko 120 mm. Unutarnji mehanizam je kao i kod standardnih kratkih strojnica. Neki od primjera takvog oružja su globalno poznati Škorpion, proizveden u bivšoj Čehoslovačkoj. Proizvođen je u nekoliko kalibara, od 7,65 mm preko 9 mm Makarov pa do 9 mm Parabelum. Postao je poznat sedamdesetih godina XX. stoljeća kao omiljeno terorističko oružje, kojim je počinjeno mnogo napada.
I poznati izraelski Uzi ima dvije smanjene inačice, Mini i Micro Uzi. Osobito je malen Micro Uzi s masom od 2 kg i dimenzijama pištolja. Jedino što narušava kompaktnost jest okvir za streljivo, koji u inačici s 30 metaka viri izvan rukohvata.
U toj je kategoriji i poljski Wz 63, austrijski Steyr TMP ili npr. američki Ingram MAC 10 i MAC 11. Zajedničko im je da svi imaju koaksijalni zatvarač, koji dijelom obuhvaća cijev pa je moguće spremnik streljiva postaviti u rukohvat, kao kod pištolja.
Pojava novog koncepta
Kraj osamdesetih i devedesete godine XX. stoljeća donose novi pokušaj definiranja budućnosti kratke strojnice. Belgijska tvrtka FN Herstal, poznata po brojnim legendarnim primjercima pješačkog oružja (spomenimo samo pištolj HP i jurišnu pušku FAL) odlučila je razviti novu kratku strojnicu i promovirati je kao potpuno novu kategoriju pješačkog oružja – oružje za osobnu obranu (PDW – Personal Defence Weapon).
Kod te nove kategorije osobnog oružja riječ je o naprednim konstrukcijama nastalim zadnjih dvadesetak godina, uz primjenu modernih materijala. PDW imaju mogućnost pojedinačne i automatske paljbe. Za njih su razvijeno i novo streljivo, posve novi kalibri dizajnirani sukladno najnovijim saznanjima balistike, kako bi se dobila maksimalna učinkovitost na cilju. Ta su oružja dobro izbalansiran spoj učinkovitosti, dometa, dobre kontrole tijekom paljbe te kompaktnih dimenzija.
Kategoriju PDW oružja pokrivaju dva poznata europska proizvođača – Belgijski FN Herstal i njemački Heckler & Koch. Upravo su Belgijci krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća razvili prvo oružje i stvorili kategoriju PDW. Riječ je o modelu P-90, za koji je razvijen potpuno novi metak kalibra 5,7×28 mm.
FN je model P-90 zamislio kao oružje koje će zamijeniti postojeće kratke strojnice kalibra 9 mm Para. Treba odmah reći da je to vrlo ambiciozno jer se zna da vojske nisu sklone mijenjanju temeljnog oružja (i odgovarajućeg metka), koje se izdaje pripadnicima vojske u velikom broju primjeraka. Svaka takva zamjena nužno povlači velike troškove. Povlačenje znači izbacivanje iz operativne uporabe veće količine sasvim upotrebljivog i tehnički ispravnog oružja. Osim toga, povlači se i odgovarajuće streljivo kojeg ima u velikim količinama, dovoljno za mjesece, ponekad i godine uporabe u ratnim uvjetima.
Zbog toga je cijena zamjene oružja i streljiva vrlo velika, a ne treba smetnuti s uma ni troškove uvježbavanja velikog broja osoba za učinkovitu i sigurnu uporabu novog oružja.
Zato moderne vojske mijenjaju temeljno oružje i kalibar samo kad je to doista nužno. Danas kratke strojnice više ne spadaju u važno oružje, od njih su tu ulogu preuzele jurišne puške, pa nisu visoko na listi prioriteta. S obzirom na to da kratke strojnice rabe isti metak kao i standardni službeni pištolj (u Europi je to najčešće metak kalibra 9×19 mm – poznat i kao mm Para ili “duga devetka”) to dodatno komplicira cijeli problem. Jer uvođenje novog kalibra za PDW (odnosno kratku strojnicu) na neki način nameće i razmišljanje o zamjeni i pištoljskog kalibra, a to je za svaku vojsku vrlo skup postupak. To više što je stvarna uporabna i borbena vrijednost pištolja za vojsku vrlo niska.
Otvaranje prostora za nove konstrukcije
Pištolj je danas umnogome psihološko osiguranje za vojnike na terenu ili pak simbol pripadnosti časničkom staležu. U svakom slučaju, nije oružje prvog izbora kojim se vojnici koriste u redovitom obavljanju borbenih zadaća.
U FN-u su nastojali razviti jednostavno oružje pogodno za masovno naoružavanje. Zato je oružje, osim iskusnim profesionalcima trebalo biti prihvatljivo i vojnicima koji primarno nisu predviđeni za djelovanje vatrenim oružjem (logističari, vozači, vezisti?). Zato je tvrtka provela različita testiranje pred serijskih primjeraka u kojem su sudjelovali zaposlenici tvrtke koji nisu izravno povezani s izradom i provjerom vatrenog oružja. Tako su, osim iskusnih profesionalaca P-90 testirale tajnice i drugo administrativno osoblje bez ikakvog iskustva u primjeni oružja.
Konačni je rezultat bilo oružje napredne konstrukcije, tzv. bullpup dizajn kod kojeg je zatvarač smješten iza mehanizma za okidanje. To u praksi znači da je postavljen u oslonac za rame. Rezultat je kratko i kompaktno oružje s cijevi dovoljne dužine da se iskoristi puni potencijal metka. Najveći dio konstrukcije otpada na napredne polimerne materijale koji nude malu masu, dobre mehaničke značajke i jednostavno održavanje (nema hrđanja). Najosjetljiviji i najopterećeniji dijelovi su načinjeni od čelika visoke kvalitete koji jamči dug rad bez bojazni od prijevremene istrošenosti ili zamora materijala.
Njemački proizvođač Heckler & Koch, vjerojatno ponukan i belgijskim iskustvom, krenuo je devedesetih godina prošlog stoljeća u razvoj svojeg viđenja PDW oružja. Rezultat je oružje oznake MP-7, također u novom kalibru 4,6×30 mm.
Njemačka se tvornica odlučila za klasični pristup pa je odabrala konstrukciju s koaksijalnim zatvaračem koja omogućava postavljanje spremnika streljiva u dršku. Tako se dobiva kompaktno oružje, dobrog balansa kojim se može pucati samo jednom rukom.
Taj je dugački i ponekad nejasan put razvoja modernih kratkih strojnica, koji je u konačnici doveo do nove generacije kratkih strojnica kao što su PDW MP-7 i P-90, počeo je nakon II. svjetskog rata. Taj je rat jasno pokazao nedostatke kratkih strojnica i stvarne mogućnosti oružja za osobnu obranu.
Pokazalo se kao su pištolji neodgovarajuće oružje i da često služe samo za ukras. Neki čak tvrde da je pištolj samo vidljivi dokaz pripadnosti časničkom zboru, te da je u toj ulozi zamijenio mač ili sablju koji su danas ipak prenezgrapni. Pištolj je danas oružje prvog izbora za policiju i razne sigurnosne službe, i to zbog malih dimenzija, “pitomijeg” izgleda u javnosti te mogućnosti prikrivenog nošenja. Opremanje neborbenog vojnog osoblja pištoljem kao temeljnim obrambenim oružjem nije najsretnije rješenje zbog slabije paljbene moći i učinkovitosti.
Problem se donekle rješavao modernim kratkim strojnicama, razvijenim uglavnom dva ili tri desetljeća nakon kraja II. svjetskog rata. Razloga za zadržavanje kratkih strojnica u vojskama i nakon pojave jurišnih pušaka jest porast neborbenog vojnog osoblja koje također treba naoružati ali nema potrebe za kompleksnom i skupom jurišnom puškom. Zbog niže cijene u odnosu na jurišnu pušku i uporabe već postojećeg pištoljskog streljiva kratka se strojnica nametnula kao trenutačno najpogodnije rješenje. Rješenje koje je problem izbora odgovarajućeg oružja za osobnu obranu odgodilo ali ga nije dokraja riješilo.
Mnoge su države u Europi i diljem svijeta načinile kvalitetne i moderne kratke strojnice koje su vjerno služile više desetaka godina. Spomenimo samo izraelski Uzi, njemački Heckler & Koch MP-5, francuski MAT-49 ili talijansku Berettu Model 12.
Satus quo je trajao i nakon masovnog uvođenja nove generacije jurišnih pušaka u kalibru 5,56×45 mm. Kratke su strojnice i dalje imale svoje mjesto pod suncem unatoč novoj zvijezdi – jurišnoj pušci. No, ono što je polagano nadvilo crne oblake nad sudbinu kratkih strojnica došlo je iz sasvim drugog smjera. Naime, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća sve su moderne vojske počele razvijati osobne oklope – balističku zaštitu (kolokvijalno nazvan neprobojan prsluk). Iako je u najvećem broju slučajeva riječ o prsluku koji pruža zaštitu od krhotina topničkih projektila i bombi (čest uzrok ranjavanja u suvremenim ratovima), moderni su se primjerci pokazali dovoljno otpornim i na standardne pištoljske kalibre.
Daljnjim je razvojem stvorena nova generacija zaštitnih prsluka modularne filozofije sposobna pružiti visoki stupanj zaštite korisnicima. U osnovnoj, “mekanoj” inačici prsluk pruža zaštitu od pištoljskog streljiva, a postavljanjem dodatnih oklopnih ploča u prsni i leđni džep zaštita se povećava i na jače puščane kalibre.
Time je kratka strojnica koja rabi pištoljsko streljivo polagano počela gubiti smisao jer se pojavila zaštita koja je znatno smanjila njezinu učinkovitost. Stvarnost je pokazala da se u sukobu s moderno opremljenim protivnikom (pritom se misli na zaštitnu opremu – prsluke i kacige) na standarde pištoljske kalibre više ne može računati kao na učinkovito oružje sposobno zaustaviti i onesposobiti protivnika.
Rješenje problema
Rješenje tog problema je konstruirati novi metak koji će anulirati nedostatke postojećeg pištoljskog streljiva. Pri tom treba napomenuti kako je danas najrašireniji pištoljski kalibar, bar na Zapadu, 9×19 mm. Riječ je o metku konstruiranom prije stotinjak godina i nije čudno što danas više ne zadovoljava temeljne balističke zahtjeve.
Zasad su se pojavila dva nova kalibra, njemački 4,6×30 mm i belgijski 5,7×28 mm te dvije nove kratke strojnice kako bi se maksimalno iskoristile njihove balističke mogućnosti: P-90 i MP-7.
Rezultat razvoja novih kalibara i odgovarajućeg oružja impresivan je. Oba su kalibra iznimno učinkovita, imaju potreban domet, probojnost i zaustavnu moć. Bez problema mogu probiti mekane zaštitne prsluke, a zbog moderne konstrukcije zrna cilju predaju veliku količinu energije te imaju dobru zaustavnu moć.
Nema nikakve sumnje kako novi metci u svim aspektima unutarnje, vanjske i terminalne balistike znatno nadmašuju stari metak 9×19, i po mnogim se aspektima približavaju sposobnostima streljiva jurišnih pušaka. Jedino što još preostaje je masovno uvođenje novih kratkih strojnica/PDW oružja u operativnu uporabu modernih vojski.
No, tu se javlja najozbiljniji problem. Naime, uvođenje novog oružja i novog kalibra izaziva velike troškove. Te troškove danas ni jedna vojska u Europi nije spreman platiti. Treba reći kako svu brojne vojske nabavile određen broj novih PDW oružja ponajprije zbog njihovih izvrsnih karakteristika.
No, broj nabavljenih primjeraka se mjeri u stotinama ili najviše u nekoliko tisuća, a ne u desetcima i stotinama tisuća koliko bi ih trebalo da se uvode u operativnu uporabu kao temeljno oružje. Tako su zasad P-90 i MP-7 u sastavu samo manjih specijalnih postrojbi koje ionako imaju praksu odvojenog nabavljanja nestandardnog oružja kao bi što učinkovitije obavljale zadaće.
Takve postrojbe, zbog prirode svojega djelovanja, upućene su na stalnu potragu za kvalitetnim oružjem pa je pojava PDW oružja privukla njihovu pažnju. Privukla su pažnju i ostalih dijelova vojne organizacije ali visoka cijena potencijalne konverzije kalibra i uvođenje novog oružja u masovnu uporabu u ovom trenutku nije održiva opcija za bilo koju vojsku. Koliko je poznato, ni jedna vojska nema provedbeni plan u tom smislu.
Bilo kako bilo, P-90 i MP-7 su se pokazali kao vrlo zanimljiva oružja za vojsku i druge sigurnosne organizacije zbog moderne konstrukcije, balistički naprednog streljiva, male mase i dimenzija. Ono što je zanimljivo pri tom je da vojni i korisnici iz sigurnosnih i policijskih službi oružje za osobnu obranu (PDW) rabe u potpuno obrnutom scenariju. ono naime ne služi za naoružavanje neborbenog osoblja već se njime opremaju pripadnici napadnih timova, SWAT ekipa i sličan profil specijaliziranih skupina u borbi protiv terorizma ili organiziranog kriminala.
I to govori o raznovrsnosti i prilagodljivosti modernih kratkih strojnica/oružja za osobnu obranu. Budućnost će pokazati hoće li izvrsne karakteristike pretegnuti nad troškovima i dovesti do masovnije primjene tog oružja u vojskama.
Igor SKENDEROVIĆ