Po kemijskom sastavu barut je zapravo vrlo jednostavan, a najbolja mu je značajka to što sadrži dostatnu količinu kisika za izazivanje samozapaljenja čak i kad ga stavite u zapečaćen spremnik

 

Barut se prvi put pojavio u Kini, no tko i kad ga je prvi “zamiješao” vjerojatno se nikad neće saznati. Najranije spominjanje smjese koja bi mogla, ali ne mora biti barut, datira iz 142. godine, no vjerojatnije je da su Kinezi smjese nalik na barut poznavali još puno ranije, možda već 160. prije Krista. Posebno je zanimljivo što dugo nisu shvaćali da se barut može koristiti u vojne svrhe, nego im je služio kao pirotehničko sredstvo za vatromete kojima su se zabavljali carevi, plemstvo te visoki državni i vojni dostojanstvenici.

Po kemijskom sastavu barut je zapravo vrlo jednostavan: kalijev nitrat (75 %), drveni ugljen (15 %) i sumpor (10 %). Umjesto ugljena mogao se staviti šećer. Najbolja je značajka baruta to što sadrži dostatnu količinu kisika za izazivanje samozapaljenja čak i kad ga stavite u zapečaćen spremnik. S obzirom na to da je iznimno osjetljiv na plamen i iskre, poticanje procesa izgaranja nije teško. S jedne strane to znatno otežava proizvodnju, prijevoz i skladištenje, a s druge pojednostavnjuje uporabu kao propelanta za streljivo.

Prvo spominjanje uporabe strijela s malim spremnicima napunjenim barutom potječe iz 904., kad se kod grada Yuzhanga (današnji Nanchang), odigravala bitka iz jednog od brojnih kineskih građanskih ratova. Barut smješten u spremnicima trebao je eksplodirati pri udaru u neki čvrst objekt te prouzročiti ranjavanje ili čak pogibiju vojnika i bez izravnog pogotka strijele. To i nije bilo posebno učinkovito jer su strijele s dodatnim teretom imale puno manji domet i njima je bilo puno opasnije rukovati.

Uklesano u stijenama

Idući korak u razvoju vatrenih strijela bio je itekako važan – umjesto da se barut koristio kao eksplozivno punjenje, postavljen je kao raketni motor za povećanje dometa strijela. Smjese sporogorećeg baruta smještane su u papirnate smotuljke slične današnjim petardama te pričvršćivane na strijele. U početku su se strijele i dalje odapinjale iz lukova, no brzo se pokazalo da to nije potrebno. Naime, nakon što bi ispušni plinovi nastali izgaranjem baruta spalili krilca strijele, ona bi i dalje zadržala stabilan let. Krilca su ubrzo uklonjena, a barut je smješten u papirnate tuljce. Strijela je prolazila kroz sredinu tuljca. S vremenom su papirnati tuljci zamijenjeni metalnim koji su dobili šiljasti vrh pa je vrh strijele uklonjen. Takve vatrene strijele imale su domet do 300 m. Više se nisu lansirale iz lukova, nego s drvenih postolja ili čak s drvenih kola na čijem su vrhu bile drvene ploče s rupama (prvi višecijevni lanseri raketa). Uz vatrene strijele, oko 950. godine pojavila su se i vatrena koplja koja su na vrhu imala barutno punjenje. Nisu bila namijenjena za bacanje, nego za to da eksplozija barutnog punjenja rani ili ubije protivnika i prije nego što dođe do bliskog kontakta.

Prva pomorska bitka u kojoj je zabilježena uporaba vatrenih strijela zbila se 975., kad je flota dinastije Song uništila flotu kraljevstva Južni Tang (Nantang).

Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno kad su se pojavili prvi topovi. Smatra se da je to bilo oko 1000. godine, iako je moguće da su u nekom obliku postojali i prije. Prvi prikaz topa datira iz XII. stoljeća, s kamenih skulptura uklesanih u stijenama kineske pokrajine Dazu. Jedna od skulptura prikazuje vojnika koji u rukama drži nešto nalik na top. Iako su najstarije skulpture nastale oko 650., arheolozi su navedenu datirali u 1128. godinu.

Premda su se ti najstariji topovi sasvim sigurno rabili i na kineskim brodovima, najraniji sačuvani istočnoazijski spis o tome potječe iz 1380., kad je korejska flota od 80 brodova zahvaljujući topovima uništila flotu japanskih pirata od čak 500 brodova. Stoga je još zanimljivije da se prva europska pomorska bitka u kojoj su rabljeni topovi odigrala još ranije, na samom početku Stogodišnjeg rata.

 

Eksplozije u Europi

Prvo europsko spominjanje baruta potječe iz Velikog djela (Opus maius) Rogera Bacona (oko 1214. – 1294.), koje je najvjerojatnije nastalo 1267. godine. Bacon je bio engleski franjevac, ali i filozof, teolog i učenjak. U radovima je obuhvatio veliko enciklopedijsko znanje, počevši od teologije do medicine.

Još uvijek nije točno objašnjeno kako je barut došao do Europe, no najvjerojatnije je na našem kontinentu prvi put viđen 1241. u bitki na rijeci Šaju. Protiv snaga Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva rabili su ga Mongoli pa su Europljani na težak način odmah postali svjesni njegove uporabljivosti u ratovima. Prvi opis europskog topa nalazi se u djelu Plemenitost, mudrost i razumijevanje kraljeva (De nobilitatibus, sapientiis, et prudentiis regum) engleskog učenjaka Waltera de Milemetea. To je djelo nastalo 1326., a opisuje oružje nazvano željezna posuda (pot-de-fer), zapravo vrlo primitivan top. Francuske su ga snage rabile u Stogodišnjem ratu, no vrlo se brzo pojavio u i naoružanju engleske vojske u bitkama protiv Škota.

Prva europska pomorska bitka s topovima dogodila se 23. rujna 1338. kod obale gradića Arnemuidena u današnjoj Nizozemskoj. Ukupno 48 francuskih galija napalo je pet engleskih brodova koji su prenosili vrijedan teret vune u Antwerpen, gdje su ga namjeravali prodati u svrhu financiranja engleske invazije na Francusku. Brojčana nadmoć Francuza bila je prevelika te su uspjeli zarobiti svih pet engleskih brodova, usprkos tomu što je posada jednog od njih uporabila tri topa i jedan ručni top.

 

Budući da su dotad brodske posade na raspolaganju imale balističke sprave kojima je bilo teško rukovati i još teže ciljati (prije svega katapultima), razumljivo je da su se topovi tako rano našli na palubama europskih brodova. Jedna od glavnih značajki svih topova, pa i onih najstarijih, bila je velika početna brzina projektila na ustima cijevi. U samim su počecima u Europi uglavnom rabljeni za izbacivanje velikih strijela, no brzo su iz njih počeli ispaljivati kamene kugle i krupni šljunak. Kako su strijele napravljene većinom od drva i zapravo vrlo lagane, u trenutku ispaljivanja nisu mogle dobiti dostatnu kinetičku energiju (Einsteinova relacija – energija je masa puta brzina na kvadrat ili E = mc²) za dalji let niti za izazivanje znatnije štete na cilju. Zbog toga je učinkoviti domet prvih europskih topova iznosio tek oko 180 metara, a tako ispaljene strijele bile su ubojite samo za ljude i životinje (prije svega konje). Kako su strijele bile manjeg promjera od kalibra, tj. promjera topovske cijevi, gubio se znatan dio energije barutnog punjenja.

Sve se to promijenilo kad se netko nepoznat dosjetio da bi iz topa mogao ispaliti kamen, a potom i kamenu kuglu. Zbog veće mase i veće iskoristivosti plinova nastalih u trenutku eksplozije, kamene su kugle s jednakim količinama baruta imale znatno veću ubojitu moć na znatno većim udaljenostima, a mogle su i ozbiljno oštetiti ili čak srušiti drvene građevine. Osim toga, kamena kugla zadržavala je dostatnu kinetičku energiju i nakon što bi pogodila vojnika na manjoj udaljenosti te bi se nastavila kretati (i nanositi štetu) i nakon toga.

Francuski umjetnici

Kako su se topovi proizvodili od bronce, jedini koji su ih mogli izraditi bili su ljevači crkvenih zvona. Oni su imali dostatno iskustvo u taljenju i lijevanju bronce te izradi kalupa za proizvodnju topa iz jednog komada. Prvi europski topovi lijevani su od kositrene ili prave bronce, koja se obično razumijeva pod općim nazivom bronca i najstarija je bakrena slitina. U pravilu sadrži 80 ili više posto bakra te do 20 posto kositra, uz neznatne dodatke drugih metala. Tvrđa je od bakra, otporna na koroziju, i ono najvažnije: ima mali koeficijent trenja. Da bi se mogla lijevati, bronca se mora zagrijati na najmanje 1200 Celzijevih stupnjeva. Pritom je kod izrade topova podjednako bilo važno i umijeće izrade kalupa. Ukratko, vještinu lijevanja bronce imali su u XIV. stoljeću samo najbolji majstori, zapravo umjetnici (franc. artiste). No i vojnici koji su se znali služiti tom čudnom novotarijom, vatrenim oružjem, također su bili posebno cijenjeni. Francuzi su ih nazvali artilleur pa je i rod vojske nazvan artillerie. Kako je u XIV. st. u Europi francuski jezik imao važnost kao danas engleski, francuski je naziv postao internacionalni. S pojavom oružja kao što su minobacači, višecijevni lanseri raketa i projektili zemlja-zemlja malog dometa izraz artiljerija (artilleur), proširio se na sve njih, a izrazi kao topništvo, raketništvo i slično zapravo označavaju samo po jedan segment artiljerije. To je tim razumljivije jer su Francuzi izraz artilleur i prije pojave topova koristili za označavanje svih ratnih sprava, uključujući i balističke.

---

Opasan teret

Osjetljivost na vlagu čini barut ne baš idealnim za uporabu na brodovima pa se ondje morao čuvati u posebnim posudama. Filmovi i TV serije prikazuju da se barut čuvao u bačvama, valjda zato jer scenaristima i redateljima to izgleda logično. Međutim, čuvao se u posebnim škrinjama iznutra obloženim tankim mjedenim (rijetko bakrenim) pločama, a ta je slitina otporna na morsku vodu i laka za obradu. Jeftinije je bilo držati barut u velikim keramičkim posudama s gornje strane zabrtvljenim kombinacijom krpe i voska. Kako bi se posadi olakšao rad i povećala brzina paljbe, barut se s vremenom počeo pakirati u platnene vreće. Taj je način punjenja i danas u uporabi na haubicama. Te su se vreće čuvale u posebnim prostorijama smještenim u samom središtu broda, što dalje od utjecaja mora, i stajale su na posebnim policama koje u pravilu nisu bile zatvorene. Kako se barut ne bi namočio i postao beskoristan, vreće su se prenosile u drvenim spremnicima. Ti su spremnici ujedno tijekom bitke osiguravali da barutna punjenja ne dođu u kontakt s iskrama ili vatrom. Kraj svakog topa nalazila se tzv. slana kutija – metalna škrinja napunjena solju (sol jako upija vlagu). Uz barutna punjenja, u slanim kutijama čuvali su se fitilji za opaljenje iz topova. Za prijenos barutnih punjenja iz skladišta do paluba bili su zaduženi najmlađi članovi posade.

Tekst:  Mario Galić