Stožerni narednik Velimir Bešić, tehničar letač iz Eskadrile transportnih helikoptera 93. zrakoplovne baze HRZ-a i…
Priča jedne lutke
Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo drugu od pet priča koje su osvojile treću nagradu. Naslovljena je Priča jedne lutke, a napisala ju je Angela Ana Rajnović
Voljela bih ovu priču posvetiti svoj djeci koja su prošla strahote Domovinskog rata. Moj život počeo je posve lijepo kada sam svoje malene oči otvorila u izlogu robne kuće. Oči su mi gledale ljudsku svakodnevicu i ritam grada, a srce je čekalo slatku djevojčicu kojoj će osmijeh obasjati lice nakon što me uzme u svoje ručice i nadjene mi ime. Dobro se sjećam toga prijepodneva… U dućan je ušla majka koja je dugo i mučno skupljala novac kako bi svojoj djevojčici za sedmi rođendan priuštila nešto što je željela više od sjajnih zvijezda na noćnom nebu, a to sam bila ja – “Lutkica iz izloga”. Često je djevojčica Marija prolazila kraj izloga držeći majku za ruku i pokazujući na mene smješkajući se. Njezina me majka nakon kupnje nosila pažljivo kao da sam staklena kuglica koja će puknuti ako dotakne tlo. Vidjevši me, Mariji je suza kliznula niz obraz od uzbuđenja i sreće.
No, njezin osmijeh u tugu je pretvorio rat. Domovinski rat. Bio je okidač sve tuge i plača koje sam slušala svaki dan. Djeca, dok su mala, nemaju blago kakvo imaju odrasli, pa je mene smatrala svojim najvećim blagom i skrivala me od rata bolje nego što je sebe znala skriti. Njezin je otac nestao bez traga. Otkako je postao vojnik kako bi se borio protiv neprijatelja, o njemu nisu čuli ni glasa. Majka i njezina djevojčica ostale su same te su svake srijede odlazile po štrucu kruha, dvije-tri konzerve ribe i kilogram brašna i riže. Cijeli je tjedan majka znala koji dan koliko namirnica može potrošiti kako bi im ostalo dok opet ne budu mogle ići po hranu. Tko zna koliko puta na dan, Marija je plakala slušajući padanje granata, glasne sirene, pucanje bombi te majčin plač i čežnju za mužem. Budući da nije bilo nastave, Marija je prala moje haljinice, pjevala mi pjesmice i spavala sa mnom jer se tako osjećala puno sigurnije.
Jednoga poslijepodneva, igrajući se sa mnom, djevojčica je poželjela čokolade. Znala je kakve su okolnosti, bila je jako pametna i nadarena djevojčica za svoju dob, ali ipak je odlučila pitati majku može li joj priuštiti, ako ništa drugo, barem kockicu čokolade. Majčino se srce rastužilo što njezino dijete pati za stvari koju si može priuštiti gotovo svatko. Ustala je i odlučno uzela sav novac koji im je preostao. Mariju je sakrila u podrum i uputila se u dućan do kojega je trebalo pješačiti dvadeset minuta. Ostavljena sama u podrumu, Marija je iščekivala majčin povratak i čokoladu u njezinim rukama, a dok majke još uvijek nije bilo kod kuće, grlila je mene i tražila utjehu. Da sam bar mogla i ja nju… Kako se nakon nekoliko sati majka i dalje nije vratila, Marija se uznemirila pa je unatoč strahu odlučila izići iz podruma i pogledati vraća li se majka kući. Čvrsto me stisnula uz sebe i krenula prema ulaznim vratima. Vrata su podrhtavala od tutnjave izvana, a Marijino srce udaralo je snažno kao da će iskočiti. Hrabra je djevojčica ipak odškrinula vrata. Zapahnuo nas je oblak prašine i dima. Marija se više puta zakašljala i zakoračila preko praga. Naglo me ispustila iz ruku i povikala: “Mama, mama!” Ležeći na prljavoj cesti punoj smeća, ugledala sam Mariju kako trči prema beživotnom tijelu i pada na njega. Jako je plakala i grlila svoju majku koja nije više bila živa. Da sam se bar mogla pomaknuti, utješiti svoju djevojčicu… Oštar zvuk zrakoplova u niskom letu proparao je zrak. Od tla se odbijala kiša ubojitih strelica. Moja je Marija u opasnosti! Evo je, trči, vraća se! Brže, Marija, brže! Marija me, mokra od suza i krvi, brzo pokupila s tla i utrčala u kuću. Tako smo ostale samo Marija i ja.
Sakrile smo se u podrum. Nakon nekog vremena začulo se lupanje vratima i tvrdi koraci vojničkih čizama u kući u kojoj je nekoć živjela sretna tročlana obitelj. Nisu imali što ukrasti jer su Marijini roditelji već bili u neimaštini pa su umjesto toga otišli provjeriti podrum jer su znali da se tamo ljudi masovno skrivaju. Marija je slušajući njihovo bučno spuštanje stubama osjećala veliku tjeskobu i šćućurila se jer nije znala ni tko ide ni što će se dogoditi s njom. Bradati vojnici mrka pogleda uzeli su me djevojčici. Nju su grubo odveli, a mene bacili kroz zrak koji je bio prljaviji od najprljavijih ruku. Tresnula sam iza zidića na kojem je nekoć u kalićima raslo cvijeće. Ostala sam tamo, bez jedne ručice, bez jedne nožice i falila su mi dva gumbića moje zelene haljinice. Čudom, naišao je hrvatski vojnik. Sakrivši se iza zida preznojen, krvavog lica i teško dišući, primijetio me i uzeo u svoje ruke. Vidjevši me tako izderanu i pokidanu, sjetio se svoje trogodišnje djevojčice koja je s majkom i starijim bratom iščekivala njegov povratak. Gladio me je nježno po kosi i gledao moj slatki osmijeh. Primijetivši da netko s neprijateljske strane dolazi, brzo me je spremio u džep i krenuo se boriti. Prošla su tri mjeseca borbe. Vojnik se vratio svojoj obitelji. Cijela je kuća bila ispunjena srećom. Prišao je svojoj kćeri i rekao joj da ispruži svoje malene dlanove. Zvala se Maja. U Majine dlanove stavio je mene, lutkicu koju je pronašao i tri mjeseca držao u svome džepu, u nadi da će ju dati svojoj djevojčici ako se vrati kući. Maja ga je zagrlila jače nego ikada bez obzira što sam bila izgrebana i što mi je falilo nekoliko gumbića i dijelova tijela.
Kako su dani prolazili, shvatila sam da sam opet došla u dobre ruke i da ću se osjećati kao kod Marije. Majina me je majka oprala, ušila mi nove gumbiće te iščetkala kosu, a na mojoj zelenoj haljinici ostao je trag rata, koji se ni jednom perilicom za rublje nije mogao oprati. Dok sam se nalazila iza zidića, rub haljinice zapalio se od iskrice koja je doletjela nakon rasprskavanja granate, ali nasreću počela je padati kiša i time je prestala gorjeti i moja haljinica. Nova obitelj brzo je prirasla mome srcu i bila sam prisutna u svim situacijama Majina odrastanja. Budući da je odrasla i da više nije spavala sa mnom, stavila me na policu u dnevnom boravku tako da me svi koji dođu mogu vidjeti i znati da sam i ja, kao i oni, prošla kroz ružne trenutke i prizore Domovinskog rata. Iako mi je lijepo kod Maje, često se sjetim Marije i razmišljam gdje li je sada i kako izgleda. Kamo su je odveli nakon našega rastanka? Je li joj se otac vratio iz rata i spasio je? Ako nije, tko se brinuo o njoj? Obje djevojčice i ja imale smo svoj maleni svijet koji je rat činio “manje strašnim”, a zapravo je u stvarnome svijetu bilo neopisivo strašno…
Angela Ana Rajnović, učenica 1. razreda Zdravstvene i veterinarske škole Dr. Andrije Štampara Vinkovci