Iako nikad nisu ugledali svjetlo dana, vrlo zanimljivi primjerci prijedloga odora čuvaju se u depou Vojnog muzeja Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Širok i šarolik spektar odora prezentiran je predsjedniku Tuđmanu, a neki su prijedlozi vrlo kratko i korišteni u službenoj uporabi

Tijekom 1991. promišljani su i izrađivani zakonski okviri za odore, međutim, prioriteti obrane Republike Hrvatske u jeku agresije opravdano su rezultirali konfuzijom u sustavu uniformiranja pripadnika oružanih snaga. Uredbom o činovima, dodjeli činova, promaknućima u viši čin te prevođenju i odorama pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 57/91, na snazi od 4. studenog 1991.), definirani su činovi i oznake činova, dužnosti i oznake dužnosti, službene odore te oznake na kapama i oznake za zapučak bluze. Uredbom su propisani osnovni dijelovi službene odore: “Odora pripadnika oružanih snaga je zimska i ljetna. Zimsku odoru pripadnika oružanih snaga sačinjava službena kapa, hlače, košulja, kravata, surka, ogrtač i vjetrovka s uloškom te odgovarajuće čarape i cipele, odnosno čizme. Ljetnu odoru pripadnika oružanih snaga sačinjava službena kapa, hlače i ljetna košulja, odgovarajuće čarape i cipele, odnosno čizme.” Ti su elementi početak za proučavanje sustava odora u Hrvatskoj vojsci, ali pisani su propisi vrlo često odstupali od prakse.

Tako su 1992. izrađivani različiti prijedlozi odora, neki su čak i predstavljeni javnosti, dok se dio odora, iako vrlo kratko, ipak službeno i koristio. Kostimografkinja Hrvatskog narodnog kazališta Ika Škomrlj jedna je od dizajnerica različitih prijedloga odora. Posvjedočila je kako su u hrvatske oružane formacije nastojali uvesti svježinu, suvremenost i moderan pristup, što zaista možemo vidjeti u, npr., smeđoj inačici odore zrakoplovstva s kožnatom jaknom i kapom lađicom. Evidentni su i pokušaji da vojnici, po američkom modelu, postaju svojevrsni manekeni u službenim odorama, što je vidljivo u prijedlogu službenih odora zrakoplovstva predstavljenom u prilogu Hrvatskog vojnika pod nazivom Hrvatski zrakoplovac. Ti su prijedlozi predstavljeni javnosti u kolovozu 1992., a od predloženih je odora u službenoj uporabi zadržan tek mantil.

Odore su izrađene u nekoliko različitih nijansi spektra plave boje, od svijetle do tamne. Bluze su klasičnog kroja, s kopčanjem na četiri gumba, a mantil se kopčao dvoredno. Predložena je i bluza s kopčanjem na patentni zatvarač te kožnata jakna. Kape službene odore izgledom ponajviše odgovaraju klasičnim kapama telericama, s visoko izdignutim obodom. S obzirom na to da se na fotografiji iz Hrvatskog zrakoplovca ne nalazi odora koja će poslije ući u službenu uporabu, može se pretpostaviti da tu odoru nosi pripadnik (prvi zdesna) ispod mantila. Inovativan i detaljistički pristup jasno je vidljiv u izvedbi džepova, koji su izrađeni od dva dijela, prijedlogu nošenja marame umjesto kravate i sl. Predloženi prototipovi koriste i boje za vojne formacije koje su, može se pretpostaviti, imale za cilj istaknuti hrvatske vojnike i moderan pristup novih oružanih formacija mlade države. Nije poznato jesu li te odore trebale biti službene ili su trebale biti korištene tek u svečanim prigodama, no svakako se možemo zamisliti nad izgledom pripadnika hrvatskih oružanih formacija u tim izvedbama. Karakterističan je personalizirani pristup odorama s isticanjem činova ušivenih na rukav, što se pokazalo nepraktičnim i skupim pa su uvedene samostalne oznake čina učvršćene na naramenice odore, što je praksa u većini vojnih formacija u svijetu. Neki od prototipova vrlo su kratko zadržani u uporabi, što će biti obrađeno u nastavku feljtona.

Takav je šarolik i nesustavan pristup, kao i “odriješene ruke” koje je dobila iz Zagreba, omogućio Hrvatskoj ratnoj mornarici vlastiti put u formiranju vizualnog identiteta. Neovisno o drugim granama prva je uvela svoj sustav odora, koji je uz manje izmjene zadržan do danas. 

Tekst Marin Sabolović, Krešimir Kašpar