Program Apollo (II. dio): Milijarde za Armstrongov korak

 Američki porezni obveznici izdvojili su za program letova na Mjesec golem novac. Zauzvrat, astronauti su donijeli 382 kilograma kamenja i prašine. Međutim, uz prestiž koji je SAD ostvario u hladnom ratu, razvijene su tisuće novih materijala, tehnologija i tehničkih rješenja, a deseci tisuća inženjera i tehničara stekli su iskustvo u radu na najzahtjevnijim poslovima

Astronaut Charles Conrad pregledava robotiziranu sondu Surveyor 3 dok se u pozadini vidi Mjesečev modul misije Apollo 12 (Foto: NASA)

 

Nevjerojatan uspjeh programa Gemini (v. 1. dio teksta, HV 583), omogućio je da stručnjaci NASA-e s puno pouzdanja počnu razvijati program Apollo. U dvanaest Geminijevih misija nije bilo niti jednog neuspješnog lansiranja s ljudskom posadom te niti jedan astronaut nije stradao u svemiru ili pri povratku. Svi su ciljevi ostvareni, a mnogi i premašeni. Amerikanci su u samo pet godina premašili sve sovjetske uspjehe i otišli puno dalje.

Ipak, unutar Geminija bio je razvijen tek dio potrebnih tehnologija i rješenja za odlazak na Mjesec. Jedan od problema na koje Gemini nije mogao odgovoriti bio je kako stići do Mjeseca. Postojala su tri rješenja.

S obzirom na to da krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Amerikanci nisu imali snažne rakete, najlogičnije rješenje bilo je “slaganje” svemirskog broda u orbiti oko Zemlje. To bi omogućilo uporabu relativno slabih raketa koje bi brojnim lansiranjima u orbitu podignule prvo dijelove svemirskog broda, a potom gorivo te posadu. Kako su se rakete Titan II GLV (Gemini Launch Vehicle) pokazale iznimno pouzdanim, to nije trebao biti problem. Negativna strana prijedloga bila je skupoća (uporaba vrlo velikog broja raketa nosača) i složenost postupka spajanja modula u svemiru. Iako bi se veći dio spajanja mogao obaviti automatski, ipak bi dio zahtijevao prisutnost astronauta zbog čega je trebalo izgraditi svemirsku postaju. Osim toga, cijeli bi postupak trajao dugo, uz opasnost da samo jedno neuspjelo lansiranje prouzroči dug zastoj.

Nevjerojatna tehnologija razvijena prije pedeset godina – trenutak lansiranja rakete Saturn V s misijom Apollo 11 dana 16. srpnja 1969. (Foto: NASA)

Odluka je pala

Druga je ideja bila da se vrlo jakom raketom na Mjesec pošalje veliki svemirski brod. Nakon što sleti i posada izvrši predviđene zadaće, vratio bi posadu na Zemlju. Ideja je odbačena zbog nemogućnosti gradnje dostatno jake rakete koja bi tako težak brod ponijela u svemir.

Treća ideja bila je da se prema Mjesecu pošalju dva svemirska broda, jedan s posadom i jedan bez posade. Svemirski brod s posadom spustio bi se na Mjesec, dok bi drugi ušao u orbitu oko njega. Astronauti bi nakon što izvrše sve zadaće uzletjeli s Mjeseca i spojili se u orbiti sa svemirskim brodom kojim bi se vratili na Zemlju. Dobra strana tog plana bila je što je zahtijevao uporabu znatno slabijih raketa jer je ukupna masa misije podijeljena na dva lansiranja. No, negativne strane bile su znatno veće. Najveći je nedostatak bio što bi se astronauti morali za povratak na Zemlju osloniti na automatizirani svemirski brod. I najmanji kvar na njemu značio bi da bi astronauti, ako ne zauvijek, a onda jako dugo ostali na Mjesecu. Iskustva s kasnijom misijom Apollo 13, kad su tek domišljatost stručnjaka na Zemlji i vještina astronauta spasili njihove živote, pokazala su koliko bi uporaba automatiziranog svemirskog broda bila opasna.

No, na tim je osnovama razrađena ideja da se izravno sa Zemlje prema Mjesecu pošalje manji svemirski brod, čiji bi jedan dio sletio na Mjesec, a drugi bi vratio posadu na Zemlju. Pritom bi u osnovnom svemirskom brodu ostao astronaut koji bi njim upravljao.

Nakon duge i često vrlo žučne rasprave potonja je ideja prihvaćena na sastanku vodstva NASA-e i Marshall Space Flight Centera održanom 7. lipnja 1962. godine. Odlučujuću riječ imao je znanstvenik koji je nekad bio u službi nacističke Njemačke i glavni inženjer raketa V-1 i V-2 iz Drugog svjetskog rata. Raketa Wernhera von Brauna (1912. – 1977.), na koncu će i omogućiti projekt Apollo. Zaključna politička odluka o prihvaćanju tog načina donesena je 7. studenog 1962., što je značilo da se s teoretiziranja može prijeći na projektiranje.

Sateliti pa astronauti

Danas se rijetko spominje da su u trenutku donošenja odluke o odlasku na Mjesec američki i svjetski znanstvenici o tom jedinom Zemljinu satelitu znali vrlo malo. A za sigurno spuštanje, hodanje i vožnju po njemu moralo se znati puno. Zaista ne bi bilo dobro da se Mjesečev modul spusti na površinu koja izgleda čvrsta, a zapravo ima konzistenciju živog pijeska, ili da razina zračenja na Mjesecu bude tolika da usmrti astronaute. Bilo je tu još puno nepoznanica. Uostalom, nitko sa Zemlje nikad nije vidio tamnu stranu Mjeseca pa nije ni mogao znati što se ondje nalazi.

NASA je stoga izradila nekoliko programa s ciljem razvoja satelita koji će ispitati Mjesečevu površinu. Prvi se zvao Ranger, izvorno je pokrenut 1959. i u početku nije imao veze s Apollom. Bila je zapravo riječ o propagandnom programu kojim bi se umanjili sovjetski svemirski uspjesi. Tek nakon što je objavljena odluka od odlasku na Mjesec, dobio je znatno veće značenje. Za razliku od Geminija, Ranger je bio iznimno neuspješan. Prvih pet satelita lansiranih tijekom 1961. i 1962. nije se spustilo na Mjesec. Najviše je zabrinjavalo što je Ranger 3 promašio Mjesec, a Ranger 4 uspio ga je pogoditi, i to doslovno. Naime, razbio se o njegovu površinu zbog nekontroliranog spuštanja. Tek je Ranger 6, lansiran 1964., uspio kontrolirano sletjeti na Mjesec, no na žalost stručnjaka NASA-e, otkazale su ugrađene kamere. Prvi koji su uspješno sletjeli na Mjesec i snimili površinu bili su Rangeri 7, 8 i 9.

Kako od svega toga nije bilo velike koristi, NASA je razvila program Lunar Orbiter. Prva je njegova namjena bila dokazati da se zahvaljujući dostupnoj tehnologiji može sa Zemlje poslati satelit koji će se smjestiti u Mjesečevoj orbiti. Druga je bila snimanje Mjesečeve površine. Ukupno je lansirano pet Lunar Orbitera i svi su bili uspješni. Snimljeno je 99 % površine te je dokazano da je razina zračenja otprilike jednaka kao i u svemiru, što je značilo da će dotad razvijeni skafanderi uspješno štititi astronaute. Svi su Lunar Orbiteri namjerno srušeni na Mjesec kako ne bi bili opasnost za Apollo.

Kao završnu fazu priprema NASA je pokrenula program Surveyor, želeći čvrsto dokazati mogućnost kontroliranog slijetanja na Mjesec, fotografirati njegovu površinu i testirati tlo. Od lipnja 1966. do siječnja 1968. na Mjesec je poslano ukupno sedam robotiziranih sondi Surveyor. Druga i četvrta razbile su se tijekom slijetanja, dok su ostale uspješno sletjele i ispunile svoju svrhu. Sa sonde Surveyor 6 obavljeno je prvo probno polijetanje. Letjelica je 17. studenog 1967. poletjela do visine od četiri i pomaknula se dva i pol metra, a potom je sigurno sletjela. Iako kratak, taj je eksperiment dao puno podataka o načelima lansiranja objekata s Mjesečeve površine.

Pet raketnih motora Rocketdyne F1 prvog stupnja rakete Saturn V snimljenih neposredno prije testiranja 23. travnja 1966. na testnom poligonu Mississippi Test Facility (danas NASA Stennis Space Center) (Foto: NASA)

 

Saturnom do Mjeseca

Tijekom programa Gemini razvijeni su i testirani gotovo svi materijali i tehnička rješenja koji će biti primijenjeni na svemirskim brodovima programa Apollo. Ono što nije testirano bila je raketa koja će sve to podignuti sa Zemlje, iznijeti iz atmosfere (i dosega Zemljine gravitacije) te usmjeriti prema Mjesecu. Cijeli program ovisio je o mogućnosti razvoja rakete.

Kad je predsjednik Kennedy objavio odluku da će Amerikanci otići na Mjesec, ni NASA ni američka vojska nisu imale ni približno dostatno snažnu raketu kojom bi se to obavilo. Najbliže tomu bila je raketa Saturn, koju je projektirao von Braun unutar Agencije za balističke projektile KoV-a. Raketa je bila dvostupanjska. Prvi stupanj imao je osam raketnih motora Rocketdyne H-1, koji su zajedno davali potisak od 680 388 kilograma. Gorivo je bilo kombinacija ukapljenog kisika i kerozina RP-1. Drugi stupanj imao je šest raketnih motora RL10, koji su kao gorivo koristili kombinaciju tekućeg kisika i tekućeg vodika. Iako je ta kombinacija davala veći potisak, bila je znatno opasnija za rukovanje. No, zato je drugi stupanj, iako znatno manji, davao 40 823 kg potiska u vakuumu. Ta će raketa dobiti oznaku Saturn I i poslužit će za testna lansiranja, počevši od 26. veljače 1966. Na prvim četirima testnim lansiranjima korišten je samo prvi stupanj, dok je na petom lansirana cijela raketa, uključujući i drugi stupanj. Svih pet testnih lansiranja bilo je uspješno te je Saturn odabran za raketu koja će se koristiti u projektu Apollo. Od svibnja 1964. do svibnja 1965. četiri su rakete Saturn I (AS-101/102/103/104) korištene u probnim lansiranjima testnih modula programa Apollo.

Međutim, izvorni je Saturn I bio preslab za podizanje svemirskog broda Apollo te je na njegovim osnovama razvijena naprednija raketa Saturn IB (prvotno poznata kao Uprated Saturn I). Zadržana je konfiguracija prvog stupnja, ali potisak je povećan na 725 748 kg. Drugi stupanj S-IVB dobio je samo jedan raketni motor Rocketdyne J-2, čime je znatno pojednostavnjen, a potisak mu je više no udvostručen na 90 718 kg. Čak i s tako ojačanim raketnim motorima i većom nosivošću, Saturn IB bio je preslab za podizanje svemirskog broda Apollo. Zbog toga su te rakete korištene samo za lansiranje dijelova sustava programa Apollo u orbitu oko Zemlje.

Wernher von Braun ispred najvećeg uspjeha u karijeri – rakete Saturn V (Foto: NASA)

Milijuni kilograma potiska

Saturn V raketa je koja je podignula Apollo sa Zemlje i usmjerila ga prema Mjesecu. Najveća razlika u odnosu na Saturn IB bio je dodatak trećeg stupnja. Prvi stupanj, S-IC, proizvela je tvrtka Boeing i dobio je pet raketnih motora Rocketdyne F1 ukupnog potiska 3 401 942,8 kg. Raketni motor F1 potiska 680 388,56 kg i danas je najjači u kategoriji raketnih motora na tekuća goriva. Središnji od pet motora bio je fiksiran, dok su se mlaznice četiriju vanjskih pokretale s pomoću hidraulike kako bi se omogućilo upravljanje letom. S-IC bio je dug 42 m i širok 10 m. Zajedno s gorivom masa mu je bila 2 173 705 kg. Rad raketnih motora prvog stupnja trajao je 150,7 s, što je bilo dostatno za podizanje Saturna V na visinu od 61 km uz postizanje vršne brzine od 8445 km/h.

Drugi stupanj, S-II, bio je dug 24,84 m i širok 10 m. Pokretalo ga je pet raketnih motora Rocketdyne J-2 pojedinačnog potiska 104 326,25 kg (ukupnog 521 631,25 kg). Rad motora trajao je 367 sekundi. Kako bi se osiguralo upravljanje tijekom leta, četiri vanjska motora mogla su se pomicati ±7 stupnjeva. Ukupna masa s gorivom bila je 469 423 kg. Stupanj S-II proizvela je tvrtka North American Aviation.

Najvažniji dio rakete Saturn V bio je treći stupanj, S-IVB-500. Iako je već bio korišten na raketama Saturn-IB, na Saturnu V dobio je namjenu znatno važniju od pukog pozicioniranja satelita ili modula u Zemljinoj orbiti. Zadaća S-IVB-500 na Saturnu V bila je da prvo postavi Apollo u visoku orbitu oko Zemlje pa ga potom u točno određenom trenutku usmjeri prema Mjesecu. Za to je služio raketni motor Rocketdyne J-2 potiska 104 326,25 kg. Prvo paljenje motora trajalo bi 156 sekundi kako bi se treći stupanj zajedno s Apollom smjestio u visoku orbitu oko Zemlje. Drugo paljenje raketnog motora trajalo bi 336 sekundi i usmjeravalo bi Apollo prema Mjesecu te ga dostatno ubrzavalo da onamo i stigne. Kao i kod S-II, motor je pokretan kombinacijom tekućeg kisika i tekućeg vodika. Duljina S-IVB-500 bila je 17,9 m. Na najširem dijelu promjer je bio 10 m, a na najužem 6,58 m. Ukupna masa s gorivom iznosila je 118 977 kg. Proizvela ga je tvrtka Douglas Aircraft Company.

Duljina rakete Saturn V preko svega u trenutku lansiranja zajedno sa svemirskim brodom Apollo bila je 110,6 m. Ukupna masa bila je oko 2 764 225 kg (razlikovala se ovisno o misiji). Najveća je bila pri lansiranju Apolla 16 i iznosila je 2 981 570 kg.

Prvi i jedini s posadom

Kad se govori o projektu Apollo rijetko se spominje da su to još uvijek jedini svemirski brodovi s posadom. Od kraja Apolla do danas nije izgrađen niti jedan svemirski brod namijenjen prijevozu astronauta izvan Zemljine orbite. U međuvremenu su Amerikanci, Sovjeti i Rusi, Europljani, Kinezi, Izraelci, Japanci i Indijci u svemirska prostranstva i prema Mjesecu poslali puno satelita, ali ljudi su ostali “zatočeni” u nešto višim ili nižim orbitama.

Nakon što je 1961. objavljeno da je NASA dobila zadaću iskrcati ljude na Mjesec, tamošnji su stručnjaci počeli mahnitu utrku s vremenom kako bi projektirali, testirali i na kraju prema Mjesecu poslali svemirski brod dostatno velik da na životu održi tri člana posade. Sastavni dio tog svemirskog broda morao je biti i Mjesečev modul, kojim će dva člana posade sigurno sletjeti na površinu i potom se vratiti u zapovjedni modul koji će kružiti oko Mjeseca. I sve to s tehnologijama koje su bile dostupne na početku šezdesetih.

Kad je u svibnju 1961. John F. Kennedy objavio da je pokrenuo projekt Apollo, NASA nije imala tehničke osnove za let na Mjesec. No, SAD je imao tisuće najboljih svjetskih inženjera, što u laboratorijima i projektnim uredima, što u privatnim tvrtkama koje su razvijale zrakoplovne tehnologije. NASA se mogla, osim toga, osloniti i na stručnjake u oružanim snagama.

Spomenuta von Braunova Agencija u sastavu KoV-a osmislila je raketu Saturn, a proizvodnju dijelova za nju NASA je prepustila privatnim tvrtkama.

Na samom početku razvoja svemirskog broda Apollo postavljeni su osnovni zahtjevi: tročlana posada; dostatno prostora, vode i hrane za dva ili više tjedana; modul koji će se spustiti na Mjesec te s njega ponovno poletjeti; modul kojim će se astronauti vratiti na Zemlju. NASA je, međutim, jedva mogla jednog astronauta poslati u nisku orbitu oko Zemlje. Rad na svemirskom brodu Apollo službeno je počeo 28. studenog 1961., i prije nego što je odabrana koncepcija svemirskog broda. No, svi su znali kakvi se materijali moraju razviti, kakva tehnička rješenja i kakvi sustavi da bi astronauti preživjeli put do Mjeseca. Za nositelja poslova uz NASA-u određena je tvrtka North American Aviation.

Zapovjedni modul

Najvažniji dio svemirskog broda Apollo bio je zapovjedni modul s trima odlučujućim funkcijama. U njemu su boravili astronauti tijekom polijetanja, leta do Mjeseca i povratka na Zemlju. Iz njega se upravljalo servisnim modulom, koji je činio cjelinu sa zapovjednim modulom (Command and Service Module – CSM), tijekom leta u Mjesečevoj orbiti. U zapovjednom modulu astronauti su se vraćali na Zemlju. Zbog toga su zapovjedni moduli jedini očuvani dijelovi svemirskih brodova Apollo.

NArmstrong kraj tehnički savršenog modula, foto: NASA

Najopasnija zadaća zapovjednog modula bio je povratak na Zemlju. No, istodobno je stručnjacima NASA-e zadavao najmanje problema jer je pitanje kontrole zagrijavanja tijekom prolaska kroz gornje slojeve atmosfere uspješno riješeno na projektima Mercury i Gemini.

Drugo je pitanje bilo kako osigurati preživljavanje trojice astronauta u modulu duljine 3,23 m i najvećeg promjera 3,91 m. Pritom je modul bio prenatrpan elektronikom i upravljačkim panelima, spremnicima za kisik, vodu i hranu. Za smještaj trojice astronauta ostalo je uporabljivo tek 5,94 m3. Jedino rješenje bilo je da astronauti presjede let do Mjeseca. Nakon što bi dvojica “sretnika” prešla u Mjesečev modul, treći bi astronaut dobio dovoljno prostora da se barem malo rastegne. Tehnički gledano, zapovjedni modul mogao je biti nešto veći, no glavno je ograničenje bila masa. Moralo se misliti na to da Saturn V, uz zapovjedni modul, prema Mjesecu mora ponijeti i servisni i Mjesečev modul. Stoga je masa ograničena na oko 5897 kg zajedno s astronautima. Masa u trenutku spuštanja na Zemlju bila je 5307 kg.

Iako je zapovjedni modul imao čak deset raketnih motora, oni su imali vrlo mali potisak i korišteni su isključivo za stabilizaciju i upravljanje modulom tijekom povratka na Zemlju. Stoga je glavni pogonski sustav bio u servisnom modulu. S duljinom od 7,6 m i širinom od 3,9 m bio je višestruko veći od zapovjednog modula. Od ukupne mase od 24 520 kg na gorivo je otpadalo čak 18 410 kg. Kao glavni pogonski sustav korišten je motor AJ10 tvrtke Aerojet Rocketdyne potiska 9298,64 kg. Motor je morao zadovoljiti nekoliko specifičnih zahtjeva. Prvi je bio pouzdan rad u svemiru na apsolutnoj nuli (−273,15 ºC ili 0 K). To i nije bilo lako ostvariti s obzirom na to da je koristio tekuće gorivo Aerozine 50 i dušikov tetroksid kao oksidator. Drugo, morao je precizno dozirati potisak, tj. imati mogućnost paljenja i gašenja u kratkom vremenu. To je bilo nužno kako bi CSM modul zauzeo ispravnu orbitu oko Mjeseca te ispravnu putanju koja će ga vratiti prema Zemlji. Uza sve to, masa je morala biti što manja.

Za precizno namještanje putanje koristio je četiri mala raketna motora R-4D, svaki opremljen četirima mlaznicama. Potisak R-4D bio je 49,9 kg, no još je važnije bilo da se njima moglo precizno upravljati, tj. imali su mogućnost uključivanja i isključivanja u vrlo kratkom vremenu.

Servisni modul bio je dio CSM-a sve do približavanja Zemlji, kad bi se odvojio od zapovjednog modula kako bi on mogao sam ući u Zemljinu atmosferu. Zapovjedni i servisni modul bili su proizvod tvrtke North American Rockwell.

Mjesečev modul

Iako danas izgleda neobično, Mjesečev modul bio je najmanje važan, ali najsloženiji i najskuplji dio svemirskog broda Apollo. Premda je predsjednik Kennedy najavio slijetanje na Mjesec, jednako bi velik uspjeh bio i ulazak u kontroliranu Mjesečevu orbitu te siguran povratak astronauta na Zemlju. Slijetanje je tek vrhunac koji je trebao na dugo vrijeme onemogućiti Sovjete da naprave nešto slično, odnosno onaj korak (pre)više koji je cijeli program činio gotovo nemogućim.

Složenost Mjesečeva modula proizlazila je iz njegove trostruke namjene. Prvo je trebao poslužiti kao letjelica koja će sigurno spustiti astronaute na Mjesec, potom kao sigurno mjesto za njihov rad i odmor i na kraju kao lansirna rampa za modul kojim će se vratiti na CSM. Mjesečev modul bio je toliko ispred svog vremena da NASA i danas, 50. godina nakon prvog slijetanja na Mjesec, taji podatke o njemu i javnosti su dostupni samo oni najopćenitiji. I dok su za zapovjedni i servisni modul, pa čak i za dijelove rakete Saturn V, na internetu dostupni priručnici i tehnički prikazi, za Mjesečev modul nisu. To ne čudi jer su mnoge zemlje od 1969. naovamo uspjele poslati satelite na Mjesec i u njegovu orbitu, ali niti jedna na njega nije poslala ljude.

Službeno, najveća masa Mjesečeva modula tijekom misije Apollo 11 bila je 15 103 kg (uključujući raketno gorivo i astronaute). Ta je masa u misijama Apollo 15, 16 i 17 bila znatno povećana jer su Mjesečevi moduli nosili i Mjesečevo vozilo.

Od te je mase na osnovni dio s raketnim motorom za slijetanje, spremnicima goriva i spremnicima za opremu otpadalo 10 282 kg (masa goriva bila je 8248 kg). Iznad toga nalazio se zapovjedno/povratni modul, koji je u fazi slijetanja služio za upravljanje Mjesečevim modulom, potom za smještaj i rad dvaju astronauta te na kraju kao povratni modul, dakle, za povratak astronauta na CSM. Njegova ukupna masa bila je 4821 kg, od čega je masa goriva bila 2376 kg.

Prema podacima tvrtke Grumman, koja ga je proizvodila, visina Mjesečeva modula nakon slijetanja bila je 6,98 m. Dimenzije zapovjedno/povratnog modula bile su: širina 3,76 m, visina 3,22 m i zapremnina 6,7 m3. Kako je uglavnom bio popunjen elektronikom i spremnicima goriva, korisni prostor za astronaute bio je vrlo skučen.

Zbog veličine i mase Mjesečev modul morao je tijekom lansiranja biti smješten između trećeg stupnja rakete Saturn V i CSM-a. Kako bi astronauti mogli iz zapovjednog modula ući u Mjesečev, na srednjem dijelu putanje prvo se od trećeg stupnja odvajao CSM, koji bi se zarotirao za 180 stupnjeva i spojio s Mjesečevim modulom. Zatim bi se CSM i Mjesečev modul kao svemirski brod Apollo ponovno zarotirali za 180 stupnjeva kako bi se kontrolirano približili Mjesecu i ušli u njegovu orbitu. Tek nakon toga Mjesečev modul odvojio bi se od CSM-a i sletio na Mjesec. I danas je prilično nevjerojatno da je posadama Apolla (uključujući Apollo 10), tako složen niz manevara uspio svih osam puta koliko je bilo letova na Mjesec s ljudskom posadom.

Posada Apolla 11 (slijeva nadesno): Neil Armstrong, Michael Collins i Buzz Aldrin, foto: NASA

 

Malen korak za čovjeka…

Dana 21. studenog 1968. iz Kennedy Space Centera (poznatijeg kao Cape Canaveral), poletjela je posada Apolla 8, koju su činili zapovjednik Frank Borman (rođen 1928.), njegov vršnjak pilot Jim Lovell i William Anders (rođen 1933.), sa zadaćom ulaska u Mjesečevu orbitu. To je i ostvareno 24. studenog, čime su postali prvi ljudi koji su napustili Zemljino gravitacijsko polje te ušli u polje drugog svemirskog tijela. Time su ujedno postali prvi astronauti (u prijevodu: svemirski mornari) u punom smislu te riječi. No, njihov uspjeh brzo će biti zaboravljen zbog spuštanja prvih ljudi na Mjesec. Misije Apollo 9 i 10 imale su zadaću provjere mogućnosti djelovanja CSM-a i Mjesečeva modula.

A onda je 16. srpnja 1969. iz Cape Canaverala lansirana raketa Saturn V SA-506 na čijem se vrhu nalazio Apollo 11. Posadu su činili zapovjednik Neil Armstrong (1930. – 2012.), pilot Michael Collins (rođen 1930.) i pilot Mjesečeva modula Buzz Aldrin (rođen 1930.). Tri dana poslije Apollo 11 ući će u Mjesečevu orbitu. Mjesečev modul sletjet će na Mjesec 20. srpnja, a idućeg dana na njega će prvi put kročiti Zemljanin – Neil Armstrong. U tom trenutku izjavit će pripremljenu rečenicu, koju je odobrila visoka politika: “One small step for man, one giant leap for mankind” (Ovo je malen korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo).

Apollo 13 jedina je misija koja je imala velike probleme. Činili su je Jim Lovell, Jack Swigert (1931. – 1982.) i Fred Haise (rođen 1933.), a uz pomoć stručnjaka NASA-e uspjela je sigurno sletjeti na Zemlju na veliko zadovoljstvo NASA-e, političara i Hollywooda, koji je 1995. snimio prigodni “blockbuster”.

Kad je postalo jasno da Sovjeti ne namjeravaju ponoviti američki uspjeh, interes američke javnosti za putovanja na Mjesec naglo se smanjio. To znači i da je bilo teže doći do potrebnih sredstava.

Iako su NASA-ni planovi predviđali misije sve do Apolla 20, zadnja je bila Apollo 17. Posada koju su činili Gene Cernan (1934. – 2017.), Harrison Schmitt (rođen 1935.) i Ronald Evans (1933. – 1990.), poletjela je 7. prosinca 1972. Niti jedna američka nacionalna televizijska kuća nije izravno prenosila lansiranje i tek je pokoje kratko izvješće objavljeno u vijestima. Televizijskim ekranima i stranicama novina dominirale su neke druge vijesti, prije svega iz Vijetnama.

Što je ostalo?

Je li se sve to isplatilo? Američki su porezni obveznici za program Apollo izdvojili, prema službenom izvješću NASA-e iz 1973., 25,4 milijarde dolara (217,6 milijardi u današnjoj vrijednosti). Tomu treba pridodati i 1,3 milijarde dolara (9,97 u današnjoj vrijednosti) troškova programa Gemini. Zauzvrat, astronauti su s Mjeseca donijeli 382 kilograma kamenja i prašine.

Međutim, predsjednik Kennedy nije pokrenuo program Apollo kako bi dovlačio kamenje s Mjeseca, nego kako bi dokinuo sovjetsku dominaciju u svemiru. I u tome je program Apollo u potpunosti uspio. Sovjeti su odustali od programa slanja ljudi na Mjesec nazvanog Sojuz te ga prenamijenili za letove u Zemljinu orbitu. Bio je to jedan od prvih, svima jasnih pokazatelja, da SSSR gubi utrku u znanstvenom i gospodarskom razvoju.

Unutar programa Mercury, Gemini i Apollo razvijene su tisuće novih materijala, tehnologija i tehničkih rješenja koje će američke tvrtke potom koristiti u svojim komercijalnim proizvodima. Deseci tisuća inženjera i tehničara stekli su iskustvo u radu na najzahtjevnijim poslovima, što će američke tvrtke također koristiti u idućim desetljećima.

Je li se sve to isplatilo? Potpuno.

Mario GALIĆ