Posjet cara Franje Josipa hrvatskom glavnom gradu trebao je biti trijumf tadašnjeg poretka i vlasti. Zasjenio ga je domoljubni čin, koji će Hrvatska pamtiti stoljećima

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta svakako je jedna od najvećih znamenitosti Zagreba. Velikim dijelom to je zasluga arhitekata koji su je projektirali, tj. bečke tvrtke Fellner und Helmer. Oko gradnje same zgrade postoji niz zanimljivih podataka, no u ovoj prilici izdvajamo dva. Prvi je činjenica da se dosta Zagrepčana, pa i onih utjecajnih, protivilo izgradnji na predviđenoj lokaciji, navodeći da je današnji Trg Republike Hrvatske previše udaljen od središta grada. Drugi je da je gradnja velebne zgrade trajala vrlo kratko i za današnje pojmove, od svibnja 1894. do listopada 1895. godine. O tome kolika je bila važnost svečanog otvaranja HNK dovoljno govori činjenica da je dogovoreno da ga svojom nazočnošću počasti i tadašnji car Žuto-Crne Monarhije te hrvatski kralj Franjo Josip I. (1830. – 1916.). Pripremao se divovski, višednevni spektakl, koji je uključivao i druge događaje. Međutim, politička situacija u Hrvatskoj bila je daleko od mirne. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban od 1883. bio je Karoly Khuen-Héderváry (1849. – 1918.). S jedne strane bio je odan namjesnik habsburške krune, a s druge je u hrvatskim zemljama provodio sustavnu mađarizaciju i na različite načine djelovao protiv hrvatskih državotvornih težnji. Velika svečanost na koju su došli deseci tisuća ljudi te društvena krema carstva bila je prava prilika za bana da pokaže neke od rezultata svojeg namjesništva. No bila je prilika i za studente, hrvatske domoljube, da javno pokažu duboko neslaganje s njegovom politikom. Odlučili su to činiti nenasilno i u više su navrata izražavali nezadovoljstvo te izvikivali različite parole. Za kraj su ostavili najradikalniji čin: javno paljenje mađarske zastave.

Zadnji dan posjeta

Zanimljivo je da studenti nisu bili dio nekakve organizirane političke ili na neki drugi način homogene skupine. Bili su različite dobi, zastupali su različite ideologije ili stanovišta, nisu bili isključivo katolici nego je bilo i muslimana, židova i pravoslavaca, a dolazili su iz različitih hrvatskih krajeva. Kako bi upozorili na stanovište da im ne smeta kralj ni monarhija, već ban i mađarizacija, dali su sašiti mađarsku zastavu koja nije imala nikakvih vladarskih oznaka. Suprotno uvriježenom mišljenju, dan središnjeg događaja na prosvjedima nije bio i dan svečanog otvaranja zgrade HNK (14. listopada), nego zadnji dan kraljeva posjeta, 16. listopada. Tijekom programa studenti su bili okupljeni u svečanoj studentskoj četi i nosili su odgovarajuću odjeću. Središnji prosvjed započeo je nedugo prije podneva: svečani studentski četverored krenuo je Frankopanskom ulicom preko Ilice sve do Jelačićeva trga. Predvodio ih je student prava Vladimir Vidrić (1875. – 1909.), koji će se proslaviti kao pjesnik. Za konačni čin odabran je prostor oko spomenika banu Josipu Jelačiću (1801. – 1859.), koji je bio simbol otpora Mađarima. Tada se nalazio otprilike na sredini Trga, a banova sablja bila je okrenuta prema sjeveru, odnosno Mađarskoj. Prema tadašnjem opisu, studenti su se postavili ukrug, četvorica su na sabljama podigla mađarsku trobojnicu namočenu u alkohol i spalili je. Tom prilikom glasnim su poklicima slavili bana Jelačića i kralja Franju Josipa, a kudili Mađare, da bi se nakon čina vratili prema zgradi Sveučilišta. Kralj nije nazočio prosvjedu, vjerojatno nije bio ni u njegovoj blizini, ali vijesti je zasigurno primio na vrijeme.

Ljudi za budućnost

Zato je Héderváryjeva policija radila vrlo brzo. Navodno je već u 12:30 uhićen prvi prosvjednik, mladić koji će postati jedan od najznamenitijih Hrvata: Stjepan Radić (1871. – 1928.). Kasnije je uhićen i Vidrić, te još deseci znanih i neznanih prosvjednika. Khuen-Héderváry nije se u javnom prostoru i službenim izvješćima doimao previše zabrinut zbog incidenta. Kako ne bi zasjenio uspjeh koji je pokazao otvaranjem zgrade HNK, te druga kulturna i obrazovna postignuća svoje vlasti, želio ga je minorizirati. Međutim, postupak koji je pokrenut protiv studenata govorio je da su mađaroni i njihovi saveznici bili itekako postiđeni i zabrinuti. U studenom je organizirano brzo suđenje, koje je za mnoge značilo višemjesečne zatvorske kazne te izbacivanje sa Sveučilišta. Prosvjed iz listopada 1895., koji je kulminirao spaljivanjem zastave, na koncu je uvelike smanjio Khuenov uspjeh. Stoji činjenica da je Austro-Ugarska, a i hrvatski krajevi u njezinu sastavu, nakon godina ratova i revolucija tada doživljavala svojevrstan procvat. Međutim, hrvatski su domoljubi istodobno bili izloženi stalnom blokiranju svojih težnji za ujedinjenjem u jedinstveni, poseban politički prostor, kao i sustavnoj mađarizaciji. Prosvjednici su bili mladi ljudi, duboko izražene i definirane hrvatske nacionalne svije-sti. Neki od njih godinama će biti istaknute osobnosti hrvatske javne, političke i kulturne scene. Posjet cara Franje Josipa hrvatskom glavnom gradu trebao je biti trijumf tadašnjeg poretka i tadašnje vlasti. Zasjenio ga je domoljubni čin – hrabri prosvjed, koji će Hrvatska pamtiti stoljećima.

Tekst: Domagoj Vlahović; foto: Tomislav Brandt i Domagoj Vlahović