Temelj elektroničkog ometanja predstavljaju elektroničke smetnje. Elektroničke smetnje su elektronički signali koji, kada stignu na ulaz prijamnika, otežavaju ili onemogućuju izdvajanje korisnih signala. Korisni signali su signali koji se pojavljuju na ulazu prijamnika s korisnom informacijom. Na primjer, u radarskim sustavima korisna informacija je informacija o položaju cilja u prostoru

Protuelektronička borba se definira kao skup postupaka, mjera i djelovanja koji se planiraju, organiziraju i izvode u svrhu zaštite vlastitih elektroničkih sustava i sredstava, objekata, borbene tehnike i radi onemogućavanja ili otežavanja funkcioniranja elektroničkih sredstava i sustava protivnika, kao i uništavanje njegovih elektroničkih sredstava. Protuelektronička borba se sastoji od protuelektroničkih borbenih djelovanja, protuelektroničkih djelovanja, protuelektroničke zaštite i elektroničkog izviđanja. Protuelektronička borbena djelovanja predstavljaju aktivnosti kojima se, fizičkim uništavanjem ili onesposobljavanjem, izbacuju iz uporabe protivnička elektronička sredstva i sustavi. Ostvaruju se aktivnim borbenim djelovanjima, djelovanjima posebnim snagama opremljenih specijalnim sredstvima za protuelektronička borbena djelovanja (rakete, aviobombe, granate i sl.) koji su opremljeni uređajima za navođenje na cilj. Obuhvaćaju otkrivanje ciljeva i njihovo uništavanje, a izvode se s kopna, mora i iz zraka. Protuelektronička djelovanja predstavljaju aktivnosti kojima se onemogućuje ili otežava rad elektroničkih sredstava i sustava, čime se smanjuju borbene mogućnosti neprijatelja. Izvode se elektroničkim ometanjem, promjenom koordinata cilja i promjenom refleksne površine cilja. Elektroničko ometanje predstavlja aktivnost kojom se na duže ili kraće razdoblje onemogućuje ili otežava funkcioniranje elektroničkih uređaja i sustava protivnika. Izvodi se primjenom aktivnih i pasivnih sredstava. S obzirom na sredstva i sustave koji se ometaju, elektroničko ometanje se dijeli na ometanje raketnih sustava, sustava veza, radarskih sustava, optoelektroničkih sustava, navigacijskih sustava, TV sustava, magnetskih i akustičnih sustava itd.

Pojam i klasifikacija elektroničkih smetnji

Temelj elektroničkog ometanja predstavljaju elektroničke smetnje. Elektroničke smetnje su elektronički signali koji, kada stignu na ulaz prijamnika, otežavaju ili onemogućuju izdvajanje korisnih signala. Korisni signali su signali koji se pojavljuju na ulazu prijamnika s korisnom informacijom. Na primjer, u radarskim sustavima korisna informacija je informacija o položaju cilja u prostoru. Elektroničke smetnje se dijele na namjerne (umjetne, organizirane) i nenamjerne (prirodne) elektroničke smetnje. Nenamjerne elektroničke smetnje ne nastaju planirano, a mogu utjecati na rad elektroničkih sustava. Nastaju od raznih industrijskih postrojenja, refleksija od mjesnih objekata i površine tla (što je posebno zanimljivo u radarskoj tehnici), meteoroloških i raznih svemirskih smetnji, kao što je radijacija Sunca, polarna svjetlost i sl. Namjerne elektroničke smetnje su elektroničke smetnje koje se stvaraju radi smanjenja ili onemogućavanja rada protivničkih elektroničkih sustava. Ovisno o načinu stvaranja i fizičkih temelja, namjerne smetnje se mogu podijeliti na aktivne i pasivne. Aktivne smetnje se stvaraju zračenjem ometačkih signala pomoću posebnih predajnika-ometača, ovisno o cilju koji se želi postići. Aktivne smetnje se dijele na maskirne, imitirajuće i smetnje sustavima za automatsko praćenje cilja. Maskirne smetnje stvaraju na zaslonu radarskog pokazivača razne vrste osvjetljenja koja otežavaju ili gotovo u potpunosti onemogućuju otkrivanje ciljeva. U uređajima za vezu maskirni signal se javlja u obliku jakog šuma ili jednoličnog signala koji djelomično ili potpuno onemogućuje prijam korisnog signala.

Imitirajuće smetnje se stvaraju na zaslonima radarskih pokazivača odraze slične odrazima stvarnih ciljeva, tj. izazivaju pojavu lažnih ciljeva. Njihova učinkovitost raste ako im se struktura približava strukturi korisnih signala. Za razliku od maskirnih smetnji, koje mogu imati vrlo široki frekventni spektar, imitirajuće smetnje zrače ograničenim, uskim frekventnim spektrom, koji gotovo odgovara širini spektra korisnog signala. Smetnje sustavima za automatsko praćenje cilja stvaraju se radi prekida automatskog praćenja cilja po jednoj ili više koordinata (duljina, brzina i kutne koordinate), a to se postiže slanjem lažnih signala radaru. Ovisno o principu rada uređaja koji se želi ometati, dijele se na smetnje iz jedne i smetnje iz dvije ili više točaka u prostoru.

Aktivne elektroničke smetnje

Donošenje pravilne odluke o primjeni taktičkih i tehničkih mjera za zaštitu od protuelektroničkog djelovanja neprijatelja moguće je ako su poznate i znaju se iskoristiti mogućnosti vlastitih sredstava i ako se raspolaže podacima o karakteristikama sredstava koja neprijatelj može primijeniti ili ih primjenjuje u protuelektroničkoj borbi. Za uspješno rješavanje ovog problema potrebna je neprekidna i temeljna priprema svih sudionika u protuelektroničkoj borbi. Priprema podrazumijeva i pronalaženje kvalitativnih i kvantitativnih kriterija po kojima se mogu analizirati karakteristike, a samim tim i mogućnosti vlastitih sredstava u suvremenoj protuelektroničkoj borbi.

Ometanje radarskih sredstava raketnog sustava PZO-a

Ometanje radarskih uređaja raketnog sustava PZO omogućuju određeni tehnički čimbenici. Radar se može otkriti izvidničkim uređajima na velikoj udaljenosti. To neprijatelju omogućuje određivanje radne frekvencije radara, vrste modulacije, trajanje i oblik impulsa, impulsnu frekvenciju, oblik dijagrama zračenja radara, način i područje promatranja, brzinu okretanja antene, spektralnu strukturu signala i smjer izvora zračenja. Na temelju ovih podataka se s dovoljnom točnošću može odrediti tip i taktička namjena otkrivenog radara. Ovi podaci se rabe za organizaciju i izvođenje protuelektroničkog djelovanja;
• radarski prijamnik u propusnom frekventnom opsegu prima i pojačava ne samo signale reflektirane od cilja, već i sve druge signale koji dolaze na njegovu antenu pa i elektroničke smetnje,
• korisni signali (signali reflektirani od ciljeva) vrlo su slabi pa se pomoću dovoljno snažnog predajnika, ometača, na mjestu prijama mogu stvarati signali koji su jači od njih.

Elektroničko ometanje radarskih sustava se izvodi radi:
• onemogućavanja normalnog rada radara
• otežavanja ili onemogućavanja rada poslužitelja pomoću smetnji koje na ekranu prikaznika maskiraju korisne signale
• dovođenja operatora u zabludu stvaranjem lažnih signala kako bi se njegova pozornost odvojila od odraza stvarnih ciljeva
• djelovanja posebnih signala na sustav za automatsko praćenje cilja radi narušavanja normalnog rada itd.

Ometanje je učinkovito samo ako je u stanju potpuno ili djelomično ostvariti postavljene ciljeve. Proračun učinkovitosti ometanja putem određivanja ometačkih zona predstavlja pronalaženje jedinstvenog, metodološki ispravnog načina rješavanja problema vođenja protuelektroničke borbe.

Određivanje ometačkih zona radarskih sredstava

Ometačka zona je mjera za informacijski gubitak i predstavlja prostor oko određenog radioelektroničkog sustava iz kojeg je ometanje tog sredstva učinkovito.
Primijenjeno na promatrački radar to je zračni prostor koji se pomoću elektroničkih smetnji štiti od radarskog obasjavanja. Može biti ocijenjen i u relativnim jedinicama kao odnos prostora pokrivenog smetnjama i cjelokupnog prostora koji se promatra konkretnim radarom ili radarima.
Granice ometačke zone se određuju pomoću energetskih karakteristika i ovise o parametrima ometača i radara (snaga ometača i radara, oblik dijagrama zračenja radara, količina pasivnih dipola itd.). Jedna od najvažnijih energetskih karakteristika je tzv. koeficijent ometanja Kom kojim se izražava kvaliteta ometačkih signala u energetskom smislu i stupanj zaštićenosti radioelektroničkog sredstva od ometanja. Izražava se kao minimalni odnos energije ometačkog signala i energije korisnog signala na ulazu prijamnika ometanog uređaja, pri kojem nastaje zadani informacijski gubitak. Pritom se informacijski gubitak, osim u navedenom slučaju, može promatrati i kao pogreška u prikazivanju cilja ciljničkom radaru ili kao prekid u prijenosu informacije i sl.

Osnovne karakteristike ometača

Suvremena elektronička sredstva se odlikuju kvalitetnom agilnošću (mogućnošću promjene) svojih parametara, što predstavlja vrlo dobru mjeru za zaštitu od namjenskog i nenamjenskog ometanja. Zbog toga se suvremeni ometač ne može više zadovoljavati podacima koji su prikupljeni prije akcije. Točne podatke o elektroničkom sredstvu koje se želi ometati ometač mora sam pribaviti prije ometanja i za vrijeme ometanja. Zato ometač mora, prije svega, djelovati u realnom vremenu. U protivnom bi bio prisiljen prekrivati promjenjive radarske parametre, što bi mu ujedno znatno smanjilo učinkovitost. Postoji teoretsko pravilo kako svako elektroničko sredstvo može biti ometano. Kako bi se to pravilo moglo primijeniti u praksi, ometač mora biti namjenski. Različite vrste elektroničkih sredstava se ne mogu učinkovito ometati jednim ometačem. Na kopnu i na brodu moguća je ugradnja većeg broja ometača, ali na zrakoplovima, gdje se o težini, prostoru i energiji i te kako mora posvećivati pozornost, ugradnja većeg broja nenamjenskih ometača za samozaštitu nije moguća. Zbog tog razloga prišlo se korištenju namjenskih letjelica za potporu borbenim formacijama. Uporaba namjenskih ometača na prvi pogled zahtijeva veliki broj raznovrsnih uređaja, što opet znači visoku cijenu razvoja i prizvodnje. Međutim, zahvaljujući modularnoj tehnologiji i programskoj potpori, ometač se može adaptirati promjenom ili dodavanjem modula i programa. Pritom je jasno kako je učinkovitost upravo proporcionalna složenosti i cijeni ometača.

Među presudnim čimbenicima koji određuju smjernice razvoja suvremenih ometača su gustoća i višefrekventnost u elektroničkom prometu. To nameće problem jednovremenog ometanja velikog broja elektroničkih sredstava. Rješenje problema se traži u konceptu upravljanja raspoloživom snagom. Ovaj koncept podrazumijeva takvu uporabu, odnosno korištenje vremenske, spektralne (frekventne), prostorne i polarizacijske komponente ometanja, koja omogućuje postizanje maksimalne učinkovitosti ometača i u najsloženijim uvjetima rada. Drugim riječima, koncept upravljanja snagom znači ometanje na temelju prioriteta, u pravom trenutku, na pravoj frekvenciji, u pravom pravcu i na pravoj polarizaciji. Na primjer, ako je riječ o frekventno agilnom radaru, ometač mora mjeriti radarski signal od impulsa do impulsa.

Radarski ometači
Prema namjeni, aktivni radarski ometači se dijele na maskirne i imitacijske ometače. Iako im je namjena jednaka, a to je sprječavanje radarskog sustava u dobivanju željenih informacija o ciljevima, oni se ipak razlikuju. Prvi onemogućuju radarskom sustavu prikupljanje podataka, a drugi ga opskrbljuju lažnim informacijama. U težnji da se učinkovitost ometača poveća, metode se često kombiniraju. Konstrukcija, dimenzije i masa ometača ovise o namjeni, frekventnom području i mogućnosti nosača na koji se montiraju.
Osnovni elementi ometača su antene, prijamnik, analizator signala, modulator, predajnik i komandni blok.

Antenski sustavi koji se rabe u ometačima služe za prijam signala radara koji se želi ometati i/ili predaju ometačkih signala. Moraju raditi u širokom frekventnom opsegu i biti kadri zračiti veliku energiju na zadanoj polarizaciji. Vrlo važni zahtjev je sposobnost koncentracije električne energije u danom smjeru. Navedeni zahtjevi se djelomično ili u potpunosti zadovoljavaju ljevkastim, spiralnim, paraboličnim, logoperiodičnim, konusnim i nekim drugim tipovima tzv. mehaničkih antena. Međutim, suvremeni ometači su gotovo isključivo s faziranim antenskim rešetkama, koji omogućuju elektroničko upravljanje smjerom zračenja i oblikom dijagrama zračenja. Antenska rešetka može biti sastavljena od poluvalnih emitera. U središtu svakog emitera nalazi se okretač faze koji upravlja fazom predajnih (prijamnih) signala. Emiteri su međusobno povezani koaksijalnim kabelima (na slici; 2-5, 3-6, 4-7, 8-14 itd.). Ako se na emitere (radijatore) dovode signali s istim fazama, maksimalni intenzitet zračenja se poklapa sa smjerom koji je okomit na površinu rešetke. Ako se na susjedne emitere (ili redove) dovode visokofrekventni signali, fazna fronta vala će se pomaknuti za neki kut, koji je određen sumarnim pomakom faza visokofrekventnog signala. Na taj se način upravlja položajem dijagrama zračenja antene, u granicama koje mogu biti do 180 stupnjeva. Ako rešetka sadrži veliki broj emitera, može se dobiti vrlo uski glavni snop zračenja.
U suvremeni ometačkim stanicama rabe se retrodirektivne, adaptivne i kombinirane antenske rešetke. Stanice s retrodirektivnim antenskim rešetkama stvaraju odgovaračke smetnje automatskim podešavanjem faza predajnih signala, u ovisnosti o fazama primljenih signala. Analizator signala mjeri i prikazuje sve parametre signala koji su potrebni za učinkovito praćenje i ometanje konkretnog radara (radna frekvencija, impulsna frekvencija, trajanje impulsa, vrsta kodiranja signala, frekvencija skeniranja antene, oblik dijagrama zračenja itd.). Vremenski modulator predstavlja krug s upravljivim vremenskim zadržavanjem i krug za recirkulaciju. Frekventni modulator omogućuje ometanje kanala za automatsko praćenje cilja po brzini (Dopplerovoj frekvenciji). Amplitudni modulator omogućuje stvaranje amplitudno-moduliranih smetnji i to modulacijom pomoću harmoničkih oscilacija iz vlastitog generatora.

Ometači za jednokratnu uporabu
Ometači za jednokratnu uporabu predstavljaju ometačke predajnike male snage, koji se ubacuju u područje elektroničkih sredstava. Namijenjeni su za ometanje radarskih sustava, linija neposrednih radioveza i drugih elektroničkih sredstava. U područje razmještaja elektroničkih sredstava koja se žele ometati donose se pomoću bespilotnih letjelica, raketa, topovskih zrna, aviobombama, minama, zračnim balonima, a mogu biti izbačeni i iz aviona ili helikoptera ako to taktička situacija dopušta. S aviona se mogu izbacivati standardnim automatima namijenjenim za izbacivanje paketa reflektora, pomoću kazetnih bombi i navođenih avioraketa. Prevelika brzina pada ometača sprječava se pomoću malih padobrana kojima ometač može biti opremljen.

Sredstva za stvaranje pasivnih elektroničkih smetnji
Pasivni dipoli. Pasivni dipoli su osnovna sredstva za pasivno ometanje radara protuzračne obrane. To su tanki pasivni vibratori proizvedeni od metaliziranog papira, metaliziranih staklenih vlakana, aluminijskih folija i drugih materijala. Dužina i debljina dipola biraju se tako da se osigura učinkovita refleksija elektromagnetskih valova u što je moguće širem frekventnom području. Dužina dipola je najčešće jednaka polovini valne dužine ometanog radara, ali se primjenjuju i dipoli s dužinom znatno većom od valne duljine radarskog signala.
Pasivni dipoli se kompletiraju u obliku paketa koji se često naziva patrona. Nakon odbacivanja paket se otvara i stvara oblak pasivnih dipola. Radarski signali, odbijajući se od oblaka pasivnih dipola, zasvjetljavaju na ekranu panoramskog prikaznika dio koji odgovara položaju oblaka. Ako se uzastopno baci dovoljno veliki broj paketa, na panoramskom prikazniku će se stvoriti zasvijetljena područja znatne površine. Količina dipola u paketu ovisi o frekventnom području ometanog radara i kreće se od nekoliko stotina do milijun komada.

Sredstva za protuelektronička borbena djelovanja
Taktičke vođene rakete zrak-zemlja
Vođene rakete zrak-zemlja zauzimaju važno mjesto u opremanju aviona i helikoptera suvremenim napadnim oružjem. Po namjeni, rakete zrak-zemlja se dijele na rakete protubrodske (zrak-more), proturadarske i protutenkovske rakete. Sve se te rakete, osim protubrodskih, mogu primijenjivati protiv sredstava protuzračne obrane kopnene vojske.

Opis nekih proturadarskih raketa
Za uništavanje aktivnih radarskih stanica najviše se koriste proturadarske rakete koje se na cilj (radar) navode putem određivanja koordinata izvora radiozračenja.
Proturadarska raketa AGM-45 Shrike ubraja se u prvu generaciju tih raketa. Izvedena je u aerodinamičkoj shemi sa zakretnim krilom. U njezinom cilindričnom tijelu, podijeljenom na četiri dijela, smještena je bojna glava, autopilot i motor na kruto gorivo. Sustav za navođenje rakete se sastoji od prijamnika, spiralne antene i upravljačkih uređaja. Bojna glava je opremljena kontaktnim i beskontaktnim upaljačima s radijusom djelovanja oko 15 m. Dužina rakete je 3 m, promjer cilindričnog tijela je 20 cm, a raspon krila je 90 cm. Detekcija i određivanje smjera radarskih signala se izvodi pomoću radioelektroničkih uređaja aviona-nosača koji sadrže radioprijemnik APR-35 s pelengacijskim antenama i računalo. Samonavođenje rakete na radar se obavlja na sljedeći način: radarski signali se primaju antenom i vode u radioprijamnik koordinatora, gdje se uspoređuju s referentnim naponom i gdje se stvara signal pogreške, proporcionalan pomaku rakete od pravca cilja. Signal pogreške se rabi za korekciju putanje pomoću autopilota rakete.
Proturadarska raketa Standard ARM je razvijena u SAD-u 1967. Po normalnoj aerodinamičkoj shemi. Osnovna inačica, AGM-78, je više puta modificirana te su tako nastale rakete AGM-78A, -78B i -78C, koje se međusobno razlikuju po frekventnom području, osjetljivosti i rezoluciji.
Proturadarska raketa HARM (High Speed Antiradiation Missile) je razvijena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u (AGM-88A). Raketa se lansira s aviona, a namijenjena je za uništavanje radarskih stanica za rano upozorenje, meteoroloških radara i brojnih srodnih radarskih sustava. Zahvaljujući primjeni nepokretnog antenskog sustava s elektroničkim skeniranjem, u konstrukciji rakete izbjegnuti su skupi i složeni kardanski zglobovi kao i pneumatski i hidraulički sustavi. U sustavu aktiviranja bojne glave ugrađen je optički detektor cilja.

Danijel VUKOVIĆ