Pod akronimom ATV – Advanced Technology Vessel, odnosno tehnološki napredno plovilo, krije se prva indijska balistička nuklearna podmornica. Nekad najstrože čuvana indijska tajna, 26. srpnja ove godine predstavljena je domaćoj i svjetskoj javnosti. I na taj način Indija pokazuje da je odlučna igrati sve važniju stratešku ulogu na svjetskoj geopolitičkoj sceni

U uvijek vjetrovitom pomorskom kanalu pomorske baze u Visakhapatanu nalazi se zatvoreni mornarički kompleks Vizag, poznat i kao SBC (Shipbuilding centar) indijske ratne mornarice. U njegovu suhom doku, gotovo 50 m ispod razine okolnog zemljišta, ležao je cilindrični trup podmornice, visok kao trokatnica i dugačak 104 m. Tehničko osoblje koje već godinama radi u tom kompleksu ispunjeno je velikim ponosom: nalaze se pred završetkom prve indijske nuklearne balističke (SSBM) podmornice. Već gotovo više od 25 godina, projekt izgradnje domaće nuklearne balističke podmornice bio je jedna od najstrože čuvanih tajni svih indijskih vlada. Službeni izvori godinama su odbijali potvrditi postojanje razvojnog projekta podvodne platforme za ukrcaj i lansiranje vlastitog nuklearnog raketnog potencijala. Desetljeće nakon što je Indija detoniranjem svoje prve nuklearne bombe u pijesku testnog poligona Pokhran ušla u povlašteni nuklearni klub, postalo je jasno da će vrlo brzo biti poduzeti sljedeći indijski strateški potezi. Ponajprije se misli na konstrukciju i izgradnju treće i sigurno najvažnije, ali i najkompleksnije komponente nuklearne trijade koju predviđa indijska nuklearna doktrina: podmorske platforme za lansiranje nuklearnog oružja. ATV je jedna od ključnih točaka indijske nuklearne doktrine proklamirane i javno objavljene 1999. godine.

U tom dokumentu jasno je naglašeno da njezine nuklearne snage moraju biti efikasne, dostatne, fleksibilne i disperzirane u skladu s konceptom nuklearnog odvraćanja, ali i sposobne odgovoriti istom mjerom na svaki iznenadni nuklearni napad na indijski teritorij. Nuklearna podmornica, s neograničenim doplovom, koja mjesecima može ostati skrivena ispod morske površine, jedina među komponentama nuklearne trijade može ispuniti sve proklamirane i doktrinirane zahtjeve. Kopnene indijske strateške raketne snage vezane su za svoje podzemne silose ili u određenoj mjeri za zahtjevne mobilne sustave koji su na bojišnici izloženi velikom i raznolikom spektru opasnosti, a ratno zrakoplovstvo je trenutačno u stanju isporučiti samo taktički nuklearni udar. Strateška nuklearna balistička podmornica zbog tih je razloga najvažnija komponenta indijske nuklearne trijade oko čijeg razvojnog programa nikada ni jedna indijska vlada nije stavila upitnik još od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Usporeni razvoj projekta
Projekt ATV zapravo je nuklearna balistička (SSBM) podmornica građena ponajprije prema konceptu ruske nuklearne napadne podmornice Akula-I. Gotovo istodobno s pokretanjem razvoja podmornice, pokrenut je i razvojni program balističkih projektila koji će biti instalirani na podmornicu. Pod pokroviteljstvom DRDO-a (Defense Research and Development Organization) pokrenut je i projekt pod kodnim nazivom Sagarika, u sklopu kojeg se treba razviti domaći strateški raketni projektil visokog stupnja preciznosti, nazvan K-15, sposoban za podvodno lansiranje i transport nuklearnih bojnih glava.

Razvoj indijskog projekta nuklearne podmornice, star više od četvrt stoljeća, doživio je nekoliko akceleracijskih momenata koji su uvelike utjecali na njegov razvoj i kontinuitet. Ponajprije se to odnosi na:
– Iznamljivanje bivše sovjetske raketne podmornice na nuklearni pogon klase Charlie I/ Projekt 670 od 1988. do 1991. godine. Na njoj su Indijci imali prilike iz prve ruke (sovjetsko vojno osoblje je opsluživalo nuklearni reaktor) upoznati sustav funkcioniranja i održavanja nuklearnog propulzijskog sustava kao i filozofiju gradnje takvog tipa podmornice.
– Ulazak Pakistana u “klub” posjednika nuklearnog oružja i pakistanski razvoj raketnog potencijala sposobnog da uništi strateške ciljeve na indijskom teritoriju. Spoznaja da vlastiti kopneni N-potencijali mogu biti zbrisani u samo jednom iznenadnom napadu ubrzala je indijsku odluku da se dio tog potencijala “sakrije” u oceanske dubine, odnosno na podmornicu s nuklearnom propulzijom.
– Veliki kineski pomorski razvoj i ulaganje u strateške površinske i podmorničarske snage. Kina posjeduje već desetak nuklearnih podmornica i unatrag deset-petnaest godina ostvarila je veliki napor u projekciji svoje pomorske moći u područje Indijskog oceana, kroz koji prolazi glavna SLOC (Sea Line of Communication) linija dopreme energenata (nafte) iz Arapskog zaljeva i Afrike do kineskih luka. Kina na svaki mogući način želi osigurati linije dopreme životno važnih energenata kineskoj rastućoj privredi, a to je jedino moguće ostvariti trajnom vojnom nazočnošću u tom prostoru, uporabom sofisticiranih sredstava – uključujući i onih s nuklearnom propulzijom i naoružanjem.

– Potpisani ugovor s Rusijom o leasingu (iznajmljivanju) za sada jedne, a u perspektivi čak triju N-podmornica (K-152 Nerpa; K-267 Samara i nekompletirana podmornica Kaban) tipa Akula-I/Projekt 971 na razdoblje od 10 godina uz cijenu od 650 milijuna dolara, koji bi indijskoj ratnoj mornarici trebao osigurati dovoljni broj obučenog tehničkog osoblja i dovoljno iskustva za buduće podmornice iz programa ATV.

Upravo zbog navedenih razloga, financiranje ovog strateškog projekta nikada nije bilo upitno, čak ni u onim razdobljima kada se Indija nalazila u ozbiljnijim ekonomskim i financijskim poteškoćama, odnosno kada su neki drugi projekti privremeno izbijali u prvi plan. Međutim, dok nabrajamo činjenice vezane uz ATV projekt, postavlja se logično pitanje zašto se taj projekt otegnuo na više od četvrt stoljeća ako financiranje projekta nije nikada bilo upitno? Razlog za to je vrlo jednostavan i poznat je malo boljim poznavateljima indijske brodograđevne i popratne nuklearne strojogradnje.

Kao prvo, treba istaknuti činjenicu da su Indijci u početku ovog projekta nastojali razvijati vlastitu nuklearnu znanost i popratnu industriju kako bi buduća ovisnost o takvoj tehnologiji bila što manja. To nije bila nimalo jednostavna ni jeftina zadaća i u to su se Indijci bolno uvjerili na vlastitoj koži. Naime, već 1976. godine njihovi znanstvenici iz BARC-a (Bhabha Atomic Research Center) uspjeli su uz stranu (sovjetsku) pomoć konstruirati i izgraditi nuklearni eksperimentalni reaktor male snage, koji je trebao poslužiti kao temelj za razvoj reaktora prikladnog za ugradnju na podmornicu. Međutim, očito da je ta zadaća u tom trenutku bila preveliki zalogaj za indijske znanstvenike, jer u nekoliko sljedećih godina u nekoliko neuspjelih pokušaja nisu uspjeli ostvariti značajniji napredak u razvoju, odnosno minijaturizaciji tog reaktora. Konačno, indijski vojno-politički vrh je sredinom osamdesetih odlučio da se odustane od daljnjeg razvoja domaćeg nuklearnog reaktora i da se na tržištu (naravno ruskom, iz političkih razloga) kupi provjereni projekt ili već testirani tip reaktora. Nakon nekoliko godina Rusija je prodala Indiji licenciju za proizvodnju jednog od svojih tipova nuklearnog visokotlačnog, vodom hlađenog podmorničarskog reaktora, koji su Indijci nastavili proučavati i poboljšavati u svom atomskom istraživačkom centru “Indira Gandhi” u Kalpakamu. Kada je 1988. ocijenjeno da je izgrađeni reaktor poboljšanih performansi zadovoljio tražene kriterije, položena je kobilica za prvu podmornicu iz ATV programa.

Premda se indijska mornarica danas služi respektabilnom flotom od 14 podmornica ruskog i njemačkog podrijetla, koju čini 10 podmornica klase Kilo i četiri podmornice klase U209/1500, treba napomenuti da je indijska brodograđevna industrija do sada uspjela na svojim navozima izgraditi samo dvije podmornice. Kad je Indija svojevremeno (1982.) odlučila od SR Njemačke kupiti podmornice U 209/1500, ugovorom je bilo precizirano da se dvije od četiri naručene podmornice grade u Indiji, u brodogradilištu Mazagon u Mumbaiu (nekadašnjem Bombayu). Dok s podmornicama građenim u Kielu nije bilo problema u izgradnji ni u rokovima isporuke, izgradnja dviju podmornica u Mumbaiu bila je opterećena mnogobrojnim problemima. Prva podmornica, INS Shalki, gradila se čak osam godina (1984.-92.), a druga, INS Shankul pet godina (od 1989. do 1994.). Uzroka za tako usporenu gradnju bilo je više, od organizacijskih do tehnoloških. Poznato je da su pojedine sekcije tih podmornica i po više od deset puta bile varene, a zatim su ti varovi bili “kopani” jer domaći radnici nisu uspijevali postići zadovoljavajuću kvalitetu varenja, što je nerijetko završavalo zamjenom takvih sekcija potpuno novima. Za brodograđevnu industriju s takvim iskustvom u izgradnji podmornica, izgradnja podmornice s nuklearnom propulzijom u svakom slučaju je trebala biti ultimativni izazov. Malo je poznata znakovita izjava jednog od čelnika u DRDO-u, da je količina znanja i potrebnih ovladanih tehnologija za izgradnju N-podmornica proporcionalno jednaka slučaju kad bi loš proizvođač najobičnijih skutera preko noći odlučio proizvoditi najmoderniji automobil na svijetu.

S obzirom na dimenzije i deplasman podmornice (6000-6500 t) koju je Indija odlučila izgraditi, ključni problem nije bio u projektiranju i izradi trupa nego u uravnoteženju, budući da na sam reaktor otpada 10% ukupne mase podmornice. Hidrodinamika podmornice s 1/10 njezinog deplasmana koncentriranog na vrlo malom prostoru predstavlja strašan inženjerski izazov. Međutim, minijaturizacija nuklearnog reaktora, za koji bi u normalnim okolnostima trebala barem polovica košarkaškog terena, u zatvoreni prostor od dvadesetak kubičnih metara može predstavljati gotovo nerješivu tehnološku zadaću. Prema dostupnim podacima, Indijci su te dvije zadaće uspješno svladali i tijekom prošle godine otpočeli s ugradnjom reaktora u podmornicu i njegovim povezivanjem s ostatkom propulzivnog sustava podmornice. Prema pisanju dnevnika India Today, ugradnja reaktora veličine manjeg minibusa, bila je završena koncem prošle godine. Vrlo je vjerojatno da su rokovi predviđeni za javnu prezentaciju prve indijske podmornice s nuklearnom propulzijom bili probijeni, ali je sasvim sigurno da poslije toga nije došlo do nekih nepredviđenih problema, pa kašnjenje u terminu porinuća nije bilo preveliko.

Indijski “baby boomer”
U tehničkom smislu, prva indijska balistička podmornica iz programa ATV mogla bi se opisati kao manja “sestra” velikih balističkih podmornica kakvima raspolažu isključivo podmorničarske flote SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Kine. Porinućem prve ATV podmornice u more i Indija se uključila u taj do sada ekskluzivni “klub petorice”. Dok pojedine SSBN podmornice navedenih zemalja imaju podvodnu istisninu i do 16 000 tona, indijska ATV podmornica imat će podvodnu istisninu 6000 – 6500 tona. Prema objavljenim podacima iz indijskih izvora, dužina njezinog trupa (preko svega) iznosi 104 m, širina devet, a visina od kobilice do vrha tornja 15 m. Upravo zbog njezinih, uvjetno rečeno malih dimenzija u pojedinim zapadnim tiskovinama i vojno-stručnoj literaturi prozvana je “baby boomer”.

Propulzija podmornice ostvarivat će se radom spomenutog PWR (pressurised water reactor) – visokotlačnog vodom hlađenog reaktora, čija se snaga procjenjuje na 80-85 MW. Ovaj tip ruskog reaktora rabi kao gorivo 40-45% obogaćeni uran. Pregrijana para proizvedena uz pomoć topline razvijene u reaktoru odvodit će se do parne turbine, koja će razvijati 47 000 KS/~ 34,6 MW. Parna turbina će preko reduktora pogoniti propelersku osovinu na kojoj je montiran 7-kraki, desnokretni tzv. high-skew (i u smjeru rotacije zakrivljen) propeler. Uz spomenuti deplasman koji ne bi trebao premašiti spomenutih 6500 t, maksimalne brzine koje se očekuju iznose 12-15 čvorova u površinskoj i najmanje 30-34 čvora u podvodnoj plovidbi. Operativne dubine zarona indijskog “baby boomera” deklarirane su na dubine koje prelaze 300 metara. Posadu podmornice trebalo bi činiti 100 podmorničara.

Ono što je sigurno najzanimljivije za ovu podmornicu svakako su oružni sustavi koje Indijci namjeravaju instalirati na nju. Prema dostupnim indijskim podacima, prvi izbor je domaći taktički projektil za napad na kopnene ciljeve (TLAM – Tactical Land Attack Missile) K-15 Sagarika. Osim njega, u eventualnoj SSGN konfiguraciji naoružanja podmornice u najuži izbor ulaze ruski krstareći projektili Novator 3M 14TE (SS-N-27) i 3M14E (SS-N-30B). Ipak, najveći favorit za ugradnju u SSGN konfiguraciji jest koprodukcijski indijsko-ruski krstareći supersonični projektil PJ-10 BrahMos. Osim raketnog naoružanja predviđenog za udare na površinske i kopnene ciljeve, podmornica je naoružana teškim ruskim torpedima tipa Shyena i Test kalibra 533 mm. Očekuje se da će maksimalni borbeni komplet podmornice iznositi 20-22 (iako se spominje i brojka od 30 komada) oružja u svim mogućim kombinacijama spomenutih raketnih projektila i torpeda.

Ono što projekt ATV podmornica stavlja u stratešku klasu jest njezina inicijalna inačica u SSBN konfiguraciji. U toj inačici podmornica bi imala četiri vertikalna lansirna kontejnera postavljena odmah iza kontrolnog tornja podmornice. U svakom od tih kontejnera mogu se za sada smjestiti po tri projektila. Budući da indijska mornarica namjerava te projektile opremiti s MIRTV (Multiple Independently Targetable Reentry Vehicles) bojnim glavama, svaki od 12 projektila moći će ponijeti po osam nezavisno programiranih bojnih glava. Dosadašnjim testiranjem i probnim lansiranjima projektila K-15 Sagarika postignuti su dometi do 750 km (tek nešto više od 400 NM), što je u svakom slučaju nedovoljno za uloge strateškog odvraćanja. Sagarika je u vojnoj literaturi opisana kao dvostupanjski raketni projektil za podvodno lansiranje, s raketnim motorima na čvrsto gorivo, tzv. boosterima. Prvostupanjski booster namijenjen je za podvodno lansiranje, penetraciju vodene površine i ubrzavanje u zračnom prostoru. Na visini od otprilike pet km iznad površine on se gasi i otpada, a automatski se pali drugi stupanj koji projektil pokreće do cilja. Istovremeno s daljnjim razvojem projektila K-15 Sagarika, u DRDO-u rade na razvoju raketnog projektila Dhanush-N. Ovaj projektil je zasnovan na kopnenom projektilu Prithvi i trebao bi predstavljati njegovu mornaričku, odnosno preciznije inačicu za podvodno lansiranje. Prvo testno lansiranje ovog projektila izvedeno je 29. ožujka 2008. godine s razarača INS Rajput. Vjeruje se da indijski raketni znanstvenici rade i na adaptaciji projektila Agni III za ugradnju na podmornicu, koja bi tada postala vrlo ozbiljna prijetnja ciljevima na udaljenostima i do 5000 km.

Strateški plan gradnje SSBN podmornica
Izgradnja i porinuće prve domaće podmornice iz ATV programa prijelomni je trenutak za indijsku ratnu mornaricu. U SBC u Vizagu izgrađeni su kapaciteti u kojima se planira izgradnja još najmanje dviju podmornica ovog tipa. Firma Larsen & Toubro (L&T) započela je s rezanjem limova i izgradnjom trupa druge ATV podmornice u svojim pogonima u Haziri. Zbog očekivanog skorog prijama prve podmornice iz “leasing programa”, 12 000-tonske ruske podmornice Nerpa (koja je zbog prošlogodišnjeg incidenta s nekontroliranim istjecanjem halona i smrti dvadesetak ruskih podmorničara odgođena za razdoblje kolovoz – rujan 2009.), te uvođenja domaće građenih podmornica s nuklearnom propulzijom, indijska mornarica gradi i svoju prvu stratešku podmorničarsku bazu u Rambilli. Baza se nalazi također na istočnoj obali Indije, nekoliko kilometara južno od sadašnje pomorske baze u Visakhapatnamu. Ova lokacija je posebno izabrana zbog dvije činjenice. Prva se odnosi na njezin odlični položaj koji omogućava strateškim podmornicama direktan pristup u duboki i otvoreni ocean (za razliku od baze u Visakhapatnamu, koja je u tom pogledu potpuno neprikladna s obzirom na dugački, uski i plitki pristupni kanal u samu bazu). Drugi razlog leži u činjenici da je baza okrenuta prema Bengalskom zaljevu, što znači da iz nje vodi najkraći put prema rutama kojima iz Južnog kineskog mora, kroz indonezijske tjesnace ili iz pravca Australije, mogu pristići kineske nuklearne i konvencionalne podmornice i površinski ratni brodovi. Baza bi trebala biti završena i predana na uporabu mornarici do kraja 2011. godine.

U pomorskoj bazi Vizag također je locirana i posebna podmorničarska škola za napredno podvodno ratovanje, tzv. SAUW (School for Advanced Underwater Warfare). Tu školu moraju završiti svi članovi budućih posada, koji će biti ukrcani na nuklearne podmornice.
Nakon njezina porinuća 26. srpnja ove godine, podmornica ATV-1 očekuje intenzivan program ispitivanja na moru – da bi njezino uvrštavanje u flotnu listu, odnosno u operativnu uporabu bilo ostvareno do kraja 7. petogodišnjeg plana izgradnje IN (Indian Navy), odnosno tijekom 2011. godine. Taj plan također predviđa de se podmornica ATV-2, započeta ove godine, isporuči do konca 2014., a uvede u službu do 2016. godine. Treća podmornica ATV-3 po tom planu trebala bi biti uvrštena u flotu najkasnije 2024. godine. Indijski službeni mornarički krugovi već sada govore o budućim planovima (ako, naravno, stvari s prve tri ATV podmornice prođu po planu), koji uključuju izgradnju flote od šest do osam podmornica ove klase, odnosno njihovih poboljšanih inačica. Pri tome nije nevažno istaknuti činjenicu da indijska vojnonamjenska industrija nastoji razviti ne samo oružne raketne i propulzijske sustave za svoju mornaricu već i upravljačko-nadzorne te senzorske sustave. Tako su u svoju prvu ATV podmornicu ugradili i domaće razvijeni sonarni senzorski sustav USHUS, koji je razvio NPOL (Naval Physical Oceanografic Laboratory). Isti takav sustav ugrađuje se i u ostale konvencionalne podmornice klase Kilo (Projekt 877EKM) koje se šalju u Rusiju u sklopu modernizacijskog programa, potpisanog između dvije zemlje prije nekoliko godina.

Mornarički istraživačko-proizvodni i logistički kompleks
U cilju temeljnog razvoja i podupiranja nacionalne nuklearne doktrine, Indija je razvila čitavu mrežu nacionalnih mornaričkih istraživačkih, proizvodnih i logističkih kapaciteta koji podupiru projekt ATV. Dijelovi te znanstvene slagalice razasuti su širom zemlje i ovdje će biti predstavljeni lokacijski samo njihovi najznačajniji elementi:
– Delhi – glavni koordinacijski stožer razvojnog projekta ATV
– Kalpakkam – Indira Gandhi Atomic Research Centre: odgovoran za konstrukciju i izgradnju PWR reaktora
– Visakhpatnam – proizvodna linija (navozi) u Ship Building Centru u Vizagu
– Škola za napredno podmorničarsko ratovanje SAUW te za obuku ATV posada
– Domaći razvijeni centar za simulacije CRS (Control Room Simulator)
– Centar za evaluaciju domaće strateške podmorničarske doktrine
– Rambilli – strateška podmorničarska baza južno od Visakhpatnama, koja treba biti završena do kraja 2011. godine.
– Ratnahalli – nuklearno postrojenje u blizini Mysorea, koje je zaduženo za proizvodnju obogaćenog urana (koncentracije oko 45%) kojim će se puniti reaktori ATV podmornica.
– Hyderabad – industrijski raketni kompleks u kojem se razvijaju projektil Sagarika i ostali projekti balističkih raketnih projektila predviđenih za podvodno (SLBN) lansiranje.
– Balasore – centar za ispitivanje podvodnih lansirnih sustava s testnim pomorskim poligonom.
– Kochi – sjedište NPOL-a (Naval Physical Oceanografic Labaratory), u kojem se razvijaju senzorski sustavi za projekt ATV podmornica.

Strateška prekretnica
Indijska ratna mornarica postala je u nekoliko posljednjih godina vrlo važan i nezaobilazan čimbenik sigurnosti u akvatoriju Indijskog oceana. Od nekadašnje kolonijalne mornarice obalnog tipa prerasla je u mornaricu koja mora preuzeti i određene strateške zadaće s ciljem zaštite nacionalnih interesa. Ulazak Indije u uski krug zemalja posjednica nuklearnog arsenala postavio je pred indijsku mornaricu nove izazove i zadaće, koji su deklarirani u indijskoj nuklearnoj doktrini obznanjenoj 1999. godine. Razvojni planovi koji su se dobrim dijelom realizirali posljednjih godina rezultirali su odlukom indijskog političkog i vojnog vrha da se u što skorijem roku mora znatno smanjiti već sada golema strateška asimetrija u odnosu na kineske podvodne strateške snage, koje su sve više i dugotrajnije nazočne u Indijskom oceanu u svrhu osiguranja protočnosti glavnog kineskog SLOC pravca prema kineskim obalama. Mreža kineskih pomorskih baza, od Mijanmara preko Sri Lanke do pakistanskog Gwadara, samo je jedan od čimbenika koji su dodatno utjecali na neke odluke indijskog vrha. S druge strane, indijski tradicionalni suparnik Pakistan, koji je također deklarirana nuklearna sila, tradicionalno je njegovao i uspješno uporabio svoje podmorničarske snage u dva pomorska rata protiv Indije, 1965. i 1971. godine. Gledano s tehnološko-taktičke pozicije, pakistanska ratna mornarica raspolaže modernijom i vrlo vjerojatno efikasnijom iako malobrojnijom podmorničarskom flotom. Na svojim podmornicama Pakistan već raspolaže AIP propulzijom, a u tijeku je modernizacija preostalih efektiva na taj standard pogona. Isto tako najnovija akvizicija pakistanske mornarice bit će po svemu sudeći sastavljena od šest vrlo respektabilnih njemačkih AIP podmornica tipa 214.

S toga gledišta, indijski strateški zaostatak u odnosu na dva, realno gledano, glavna vojna oponenta velik je ali ne i nedostižan. Indijska mornarica je proklamirala određene srednjoročne ciljeve koje je tiho i strpljivo provodila i koji su po svemu sudeći ušli u završnu fazu realizacije. Modernizacija 10 postojećih podmornica klase Kilo novom senzorskom (sonarnom) tehnikom i raketnim AsuW sustavima, nabava sljedeće generacije novih podmornica s AIP propulzijom (prvi podaci govorili su o mogućnosti nabavke ruskih AIP podmornica tipa Amur 1650, ali u posljednje vrijeme sve se više spominju francuske podmornice tipa Scorpene, također s AIP pogonom) te isporuka prve ruske Akule, uz porinuće prve ATV, znatno će promijeniti strateški odnos snaga koji vlada u podmorju Indijskog oceana. U svjetlu takvog razvoja događaja nije naodmet napomenuti da je bivši američki predsjednik George W. Bush nekoliko mjeseci prije završetka drugog mandata 8. listopada 2008. potpisao indijsko-američki sporazum o civilnoj nuklearno-istraživačkoj suradnji. Korak je to dalje u razvoju indijskih napora u razvoju domaće nuklearne znanosti, koja će rezultate svojih spoznaja lakše moći pretvoriti u oblik kojim će uspješnije štititi nacionalne interese u budućnosti.

Tip	SSBM
Deplasman (t)	6000-6500
Duljina (m)	104
Širina (m)	9
Gaz (m)	?
Visina (m)	15
Propulzija	1 x PWR
Instalirana snaga	80 – 85 MW
Broj osovina	1
Propeleri	1x high skew
Doplov	Neograničen, (hrana ?)
Brzine (čv)	12-15 / 30 ? 34
Dubina zarona (m)	> 300
Naoružanje	20 ? 22 oružja 12 x Sagarika K-15 PJ-10 BrahMos / SS-N-27 SS-N-30 / torpeda 533 mm
Posada	100

 

Igor SPICIJARIĆ