Prvi razarači

Od Monitora do Dreadnoughta – korijeni suvremenih ratnih brodova (XI. dio)

Definicija današnjih velikih ratnih brodova nekad je bila potpuno drukčija – mali i vrlo brzi s osnovnom namjenom borbe protiv torpiljarki

Razarač torpiljarki (TBD) Američke ratne mornarice na vježbi 1903. godine predvodi torpedne čamce klase Blakely. Riječ je o USS Daleu ili USS Decaturu, obama iz klase Bainbridge (Foto: U.S. Naval History and Heritage Command)

Danas su razarači najmoćniji brodovi većine velikih ratnih mornarica. Krstarice službeno imaju tek dvije: američka veliku klasu Ticonderoga sa 22 plovila; a ruska krstaricu na nuklearni pogon Kirov. Nakon što su Ukrajinci u Crnom moru potopili Moskvu, ruska je ostala na dva broda klase Slava. Osim toga, dvije ratne mornarice imaju brodove koji se veličinom mogu svrstati u krstarice, ali koji su službeno klasificirani kao razarači. Kina gradi razarače Type 055 i zasad ih u operativnoj uporabi ima pet. Južna Koreja ima tri plovila klase Sejong Veliki (Sejong the Great). Doduše, suvremeno razlikovanje krstarica, razarača i fregata prilično je nedefinirano pa neke mornarice vrlo velike ratne brodove klasificiraju kao fregate.

Slična je situacija na kraju XIX. i početku XX. stoljeća bila s krstaricama. Zaštićene, lake, izvidničke, teške, bojni krstaši – razlike su bile nejasne i nedefinirane, što smo i naveli u prethodnim nastavcima podlistka. S druge strane, definicija prvih razarača bila je vrlo jasna – mali i vrlo brzi brodovi s osnovnom namjenom borbe protiv torpiljarki, kako bi ih onemogućili u napadu na krstarice i bojne brodove. Da bi bili učinkoviti, morali su biti brži od torpiljarki te imati veći broj topova manjeg kalibra i velike brzine paljbe, a kako bi se posade torpiljarki omele ili odvratile od napada. Britanska ratna mornarica bila je prva koja je izgradila takav namjenski brod. Godine 1890. izgradila je lovce torpiljarki, no oni su zbog premale brzine od 20 čvorova bili prespori. Stoga je umjesto njih izgradila novu vrstu brodova – razarače torpiljarki (torpedo boat destroyers – TBD). S vremenom je naziv skraćen samo na razarači.

Pitanje kavitacije

Ako vam Daring zvuči poznato, to je zato što najnovija britanska klasa razarača Type 45 nosi taj naziv. Usto, prvi brod s tim imenom nije bio lovac torpiljarki, već brig iz 1804. godine.

Supermoderni američki USS Michael Monsoor iz eksperimentalne klase Zumwalt, koji je Američka ratna mornarica preuzela 2019. godine (U.S. Navy photo by Mass Communication Specialist 2nd Class Hector Carrera)

Lovac torpiljarki HMS Daring bio je prvi brod istoimene klase (uz HMS Decoy). Porinut je 1893., a naručitelju predan 1895. godine. S obzirom na to da je mogao (ponekad) postići vršnu brzinu od 27 čvorova, što se smatralo glavnom odlikom lovaca torpiljarki, većina ga stručnih izvora, prema današnjem poimanju, navodi kao prvi razarač.

Da bi brod postigao tu brzinu, projektanti su morali u što manji prostor smjestiti što veći parni stroj. Ne iznenađuje stoga da je duljina preko svega bila tek 56, a širina 5,8 metara. Svi lovci torpiljarki morali su imati gaz manji od tri metra jer je to bila dubina djelovanja tadašnjih torpeda, kako bi se krstarice i bojni brodovi pogodili što niže i time prouzročila što veća šteta. Stoga su brodovi klase Daring imali gaz od 2,7 metara. Da bi istisnina ostala što manja, a brzina što veća, nisu dobili nikakav oklop. Zbog toga je puna istisnina ostala manja od 300 tona – preciznije 292 tone.

Pogonska skupina sastojala se od dva parna kotla i dva trostruko ekspanzijska parna stroja ukupne snage 3132 kW. Dio izvora navodi da je to bilo dostatno za vršnu brzinu od 27, a dio spominje 28 čvorova. Oba bi podatka mogla biti točna. Naime, tijekom maritimnih testiranja otkriveni su problemi s kavitacijom brodskih vijaka pri velikim brzinama okretanja. Kako je to bila potpuno nova pojava, nitko je nije mogao objasniti. Posljedica je da su HMS Daring i HMS Decoy nekad uspijevali postizati nešto veće vršne brzine, a nekad nisu uspijevali prijeći 26 čvorova. Međutim, ponekad bi prelazili 27 čvorova. Tako je HMS Daring pri probnoj vožnji 19. srpnja 1894. uspio doseći čak 28,21 čvor. Britanski su inženjeri teorijski objasnili kavitaciju 1893. godine, no proći će još vremena dok ne budu pronađena zadovoljavajuća rješenja s oblikovanjem brodskih vijaka kako bi se ta pojava svela u prihvatljive okvire.

Otpisani nakon sudara

S obzirom na namjenu broda, naoružanje je bilo skromno, ali primjereno svrsi jer ni torpiljarke nisu imale oklop te im je jedina zaštita bila brzina. Glavnu snagu činio je top smješten na pramcu: QF 12-pounder 12-cwt kalibra 76,2 mm. Imao je navojni zatvarač i brzinu paljbe od 15 granata u minuti. S obzirom na kalibar, za ono je vrijeme riječ o solidnoj brzini paljbe. S cijevi duljine 40 kalibara domet mu je bio 10 730 metara, što je bilo previše jer je zbog ograničenja ciljničkih naprava mogao biti tek upola manji. Ispaljivao je granate mase 5,67 kg, čija je razorna moć bila više nego dobra protiv malih torpiljarki.

Kako je glavni top od 76 mm imao relativno malu brzinu paljbe, razarači klase Daring dobili su prvo tri, a zatim pet topova Ordnance QF Hotchkiss 6 pounder gun Mk I, odnosno Mk II kalibra 57 mm. Imao je klizni zatvarač pa mu je brzina paljbe bila za ono vrijeme odličnih 25 granata u minuti. S cijevi duljine 40 kalibara domet mu je bio skromnih 3700 metara, no više nego dostatan za namjenu. Brzom paljbom pet takvih topova moglo se doslovno stvoriti zid od gelera koji bi najvjerojatnije zaustavio i najhrabrije posade torpiljarki.

S obzirom na velike vršne brzine, razarači klase Daring dobili su i torpedne uređaje. Na svaki bok postavljen je po jedan promjera 450 mm. U početku je jedan bio i na pramcu, no naknadno je uklonjen.

Razarači klase Daring, ali i cijela serija sličnih razarača s parnim stapnim strojevima, koji su kasnije označeni kao A klasa razarača, zastarjeli su za samo nekoliko godina. Iako je HMS Daring ostao u operativnoj uporabi sve do 1912., od 1900. rabljen je kao opskrbni brod za pomorsku utvrdu HMS Excellent, a od 1902. za školski brod HMS Cambridge. Otpisan je nakon sudara s razaračem HMS Starfish 26. listopada 1907. godine. Ni HMS Decoy nije prošao bolje. Nakon što je većinu operativnog vijeka proveo ili kao opskrbni brod ili kao školski, potonuo je 13. kolovoza 1904. zbog sudara s razaračem HMS Arun.

Ima ugljena, nema nafte

HMS Viper bio je prvi TBD istoimene klase. Razarači klase Viper vanjskim se izgledom nisu gotovo ni po čemu razlikovali od dotadašnjih britanskih TBD-a. Međutim, razlika je bila golema.

Ogledala se prije svega u pogonskom sustavu, koji je i dalje bio parni, ali više nisu rabljeni stapni parni strojevi, nego parne turbine. Kako bi se povećala iskoristivost pare, ugrađene su dvije visokotlačne i dvije niskotlačne turbine, od kojih je svaka pokretala po jednu pogonsku osovinu. Paru su osiguravala četiri parna kotla. Ukupna instalirana snaga bila je 7904 kW, a projektirana vršna brzina 31 čvor. Tijekom službenih ispitivanja izdržljivosti pogona i potrošnje goriva u kolovozu 1900., HMS Viper postigao je vršnu brzinu od 33,57 čvorova. Neka izvješća tvrde da je na neslužbenim testiranjima postizao još veće brzine, 35,5 pa čak i 36,8 čvorova. Ako je to i bila istina, britanska mornarica založila se da to ostane službena tajna.

Vjerojatno prvi razarač u povijesti, britanski HMS Daring, koji je u operativnu uporabu ušao 1895. godine (Foto: Wikimedia Commons)

Turbinski pogon imao je i negativne strane. Pri velikim brzinama potrošnja ugljena bila je golema. Za održavanje vršne brzine kotlovi su trošili tonu ugljena na svake tri i pol milje. Problem je bio sljedeći: kad bi se brzina smanjila na 15 čvorova, tona ugljena bila je dostatna za samo 11 milja. Za usporedbu, razarači jednake veličine sa stapnim parnim strojevima mogli su s tonom ugljena pri toj brzini preploviti 22 milje. Stoga je optimalna brzina krstarenja bila 17 čvorova, pri čemu je doplov iznosio samo 920 milja. Velika potrošnja ugljena zahtijevala je i više radne snage pa je posada povećana za 20 ložača. Problem je bio u tome što na brodu duljine samo 64 metra i istisnine 350 tona nije bilo mjesta ni za dodatnu posadu ni za puno ugljena. Taj bi se problem riješio da su umjesto parnih kotlova na ugljen ugrađeni oni na naftu. Međutim, prvi brod britanske mornarice isključivo pokretan naftom bio je HMS Spiteful, porinut u siječnju 1899., dok je HMS Viper porinut u rujnu te godine. Britanski Admiralitet nije uspio povezati obje ideje u jedan projekt, već je HMS Spiteful dobio parne kotlove ložene naftom, a HMS Viper parne turbine i kotlove na ugljen. Međutim, u vrhu Admiraliteta bilo je puno protivnika zamjene ugljena naftom. Glavni im je argument bio da Velika Britanija ima goleme zalihe ugljena, a nimalo nafte. Početkom XX. stoljeća nitko nije znao da u podmorju sjevernog Atlantika leže goleme količine nafte, niti je postojala tehnologija da se do njih dođe. Proizvođači parnih kotlova na ugljen također su snažno lobirali kako bi usporili proces prelaska na naftu i time sačuvali unosne poslove.

Nesretne zmije

Razarači klase Viper imali su identično naoružanje kao i razarači klase Daring.

Klasu Viper činila su dva broda – HMS Viper i HMS Cobra. To ne iznenađuje jer je zapravo cijeli projekt smatran eksperimentalnim i rizičnim. Na kraju će se pokazati da je rizik zaista postojao, ali ne tamo gdje se očekivao. Zanimljivo je da se vrh britanske mornarice, podržan javnim mnijenjem, snažno protivio ideji da brodovi dobiju imena po zmijama – smatralo se da to donosi nesreću. Britanska ratna mornarica gradila je, međutim, krajem XIX. i početkom XX. st. na desetke brodova te je bilo teško pronaći imena.

HMS Viper porinut je 6. rujna 1899. i naručitelju je predan iduće godine. Nakon što su maritimna testiranja pokazala da je najbrži ratni brod na svijetu, postaje nova zvijezda britanske javnosti. Ona je u to vrijeme obožavala ratnu mornaricu kao zalog očuvanja Carstva i nastavka pritjecanja bogatstava na Otok. HMS Viper, kao najbrži brod u floti, intenzivno je rabljen na pomorskim vježbama. Početkom kolovoza 1901. poslan je u jednu takvu blizu otoka Portlanda uz južnu obalu Engleske. Dobio je zadaću da glumi neprijateljski brod koji napada velikom brzinom. No spustila se magla te se uspio dva puta nasukati. Nakon što se prvi put samostalno odsukao bez veće štete, idući je put naletio na stijene. Oštećenja su bila prevelika da se zaustavi prodor vode u strojarnicu pa je brod napušten. Istraga je pokazala da je zapovjednik broda uporno održavao brzinu od 17 čvorova iako je vidljivost zbog magle bila sve lošija.

HMS Cobra porinut je 28. lipnja 1899., a naručitelju je predan u svibnju 1900. iako su maritimna testiranja počela tek mjesec kasnije. Ona su uspješno dovršena u rujnu iduće godine. Stoga je 17. rujna brod poslan u Portsmouth kako bi se dovršilo opremanje, u prvom redu topništvom koje dotad nije bilo postavljeno. Tijekom plovidbe brod je naišao na teško more te se tako snažno valjao i posrtao da su se ugasila dva parna kotla. Kako je posada tek uz velike napore održavala vatru u preostalim dvama, brzina se smanjila na samo pet čvorova. Posada je idućeg jutra uspjela povećati brzinu na osam čvorova, no to se pokazalo vrlo lošom odlukom. Naime, jedan je val podigao pramac, koji je nakon udara o morsku površinu prvo snažno zaronio u idući val, a potom je trup pukao napola.

Možda ipak nije bilo najpametnije nazvati brodove po zmijama?

TEKST  Mario Galić