Republika Hrvatska još je tijekom Domovinskog rata, u proljeće 1994., izrazila interes za uključivanje u Partnerstvo za mir, program praktične bilateralne suradnje između pojedinih partnerskih zemalja i NATO-a. Za zemlje koje apliciraju za članstvo, PzM je prvi od dva važna pristupna koraka; drugi je Akcijski plan za članstvo. Formalna je zamolba upućena u ožujku 1996., ali dokument o uspostavljanju partnerstva i ulazak u Euroatlantsko partnersko vijeće Hrvatska je potpisala tek 25. svibnja 2000.

“Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske,” stoji u članku 3. prvog Ustava Republike Hrvatske, tzv. božićnog Ustava, koji je Sabor izglasao 22. prosinca 1990. Taj je članak već u samim počecima suvremene Hrvatske pokazao da su euroatlantske integracije, tj. udruživanje i savezništvo sa zemljama koje dijele jednake najviše vrijednosti, logičan put za mladu Hrvatsku. Domovinski rat nije bio samo borba za opstanak, slobodu i neovisnost nego i borba za te vrijednosti. Međutim, rat i njegove posljedice usporili su pristupanje Hrvatske Europskoj uniji (EU) i Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Završetkom Domovinskog rata Hrvatska je službeno definirala pristup tim dvjema organizacijama kao prioritetne vanjskopolitičke ciljeve. Njihovi su visoki standardi tražili prilagodbu mnogih važnih segmenata hrvatskog društva i države, uključujući i obrambeno-sigurnosni sustav.

Prva dva pristupna koraka

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (North Atlantic Treaty Organization – NATO) vojni je savez suverenih država čija je glavna zadaća čuvati slobodu i sigurnost članica vojnim i političkim sredstvima. Osnovan 1949., do propasti komunističkih sustava na istoku Europe i raspada istočnog bloka okupljenog oko nekadašnjeg SSSR-a bio je glavni sigurnosni oslonac demokratskih zapadnih zemalja tijekom hladnog rata. Savez je potom, transformirajući se i slijedeći politiku proširenja, počeo primati nove članice s istoka Europe. Danas NATO nije samo obrambeni nego i političko-gospodarski savez zemalja razvijenih demokracija i gospodarstava s razvijenim vojnim sposobnostima. Preko njega članice dobivaju sigurnost putem sustava kolektivne sigurnosti, a vlastite interese štite zahvaljujući načelu konsenzusa kojim se donose sve ključne odluke. Osobitu pozornost, uz čuvanje granica i teritorijalnog suvereniteta članica, Savez pridaje zaštiti od suvremenih sigurnosnih izazova kao što su terorizam, etnički sukobi, preprodaja oružja za masovno uništenje, cyber napadi, prirodne katastrofe…

Slijedeći spomenute vrednote za koje se opredijelila 1990., Republika Hrvatska još je tijekom Domovinskog rata, u proljeće 1994., izrazila interes za uključivanje u Partnerstvo za mir (engl. Partnership for Peace – PfP), program praktične bilateralne suradnje između pojedinih partnerskih zemalja i NATO-a. Za zemlje koje apliciraju za članstvo, PfP je prvi od dva važna pristupna koraka; drugi je Akcijski plan za članstvo (Membership Action Plan – MAP). Formalna je zamolba upućena u ožujku 1996., ali dokument o uspostavljanju partnerstva i ulazak u Euroatlantsko partnersko vijeće (Euro-Atlantic Partnership Council – EAPC), Hrvatska je potpisala tek 25. svibnja 2000. Što se tiče Oružanih snaga RH, odnosno Hrvatske vojske, praktična je prilagodba NATO-ovim standardima faktički počela s rujnom 1994., kad su u Hrvatskoj počeli raditi stručnjaci iz MPRI-ja (Military Professional Resources Inc.). Ta je privatna američka tvrtka u skladu sa zahtjevima suvremene vojne nastave i NATO-ovim standardima obučavala časnike i dočasnike HV-a za tranzicijsko razdoblje. Ubrzo nakon Domovinskog rata, sa skidanjem embarga na uvoz naoružanja, Oružane snage RH počele su intenzivnije nabavljati i zapadnu vojnu opremu, što je važan segment njihova usklađivanja s tim standardima. Za taj se smjer opredijelila i hrvatska obrambena industrija kao glavni oprematelj OSRH. Krajem devedesetih GS OSRH i zapovjedništva postrojbi preustrojavaju se u skladu s NATO-om.

Bitan je formalni okvir transformaciji OSRH nakon ulaska u Partnerstvo za mir dao Proces planiranja i raščlambe (Planning and Review Process – PARP), koji je za Hrvatsku počeo u listopadu 2000. godine. Vlada RH predala je tad NATO-u odgovor na Upitnik o cjelokupnoj PfP interoperabilnosti (Survey of Overall PfP Interoperability). U PARP-u su ključni Partnerski ciljevi (Partnership Goals) koji se u velikoj mjeri odnose na postizanje interoperabilnosti OSRH sa snagama članica NATO-a. Ti su ciljevi nakon ulaska Hrvatske u NATO postali Ciljevi snaga (Capability Targets). NATO je u veljači 2001. prihvatio prvi hrvatski Individualni partnerski program (Individual Partnership Programme – IPP) za 2001. s popisom PfP aktivnosti u kojima Hrvatska želi sudjelovati sa Savezom. U tom su programu, vezano uz aktivnosti u transformaciji, bila istaknuta područja zapovijedanja, nadzora i komunikacije; civilne zaštite; demokratskog nadzora OSRH; vojnih vježbi; obrambenog planiranja; obrambenog proračuna; obrambene politike te učenja engleskog jezika. Usporedno s transformacijom išlo je i smanjenje broja pripadnika OSRH, kojem su preduvjet dali strateški dokumenti: Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske i Strategija obrane Republike Hrvatske, koje je Hrvatski sabor donio u ožujku 2002.

Pozivnica u članstvo

Hrvatska je u svibnju 2002. pozvana u Akcijski plan za članstvo (MAP). Riječ je o NATO-ovu programu savjetovanja, pomoći i praktične potpore prilagođenom specifičnim potrebama zemlje koja se želi pridružiti Savezu. Iako ne podrazumijeva da će zemlja biti zaista primljena, sigurno je bio važan poticaj za Hrvatsku. U okviru MAP-a aspirantice potvrđuju godišnje nacionalne programe (Annual National Programme – ANP) priprema za eventualno buduće članstvo, što uključuje političke, gospodarske, obrambene, resursne, sigurnosne i pravne aspekte. NATO-ova ekspertna tijela na sastancima i radionicama aspiranticama daju političke i tehničke savjete, a svake se godine održavaju sastanci aspirantica sa svim članicama na razini Sjevernoatlantskog vijeća na kojima se prezentira i razmatra napredak pojedine aspirantice. Prvi je ANP 2002./2003. Vlada RH usvojila u listopadu 2002. i time krenula u prvi ciklus MAP-a. Drugi je (za 2003./2004.) predala u veljači 2003., treći (2004./2005.) u listopadu 2004., četvrti (2005./2006.) u rujnu 2005., peti (2006./2007.) u rujnu 2006., šesti (2007./2008.) u rujnu 2007., a sedmi, zadnji, u rujnu 2008. U povodu završetka PARP ciklusa u siječnju 2008., istaknut je zaključak NATO-ovih stručnjaka kako je Hrvatska iz perspektive obrambenog sustava spremna za članstvo. Velik je udjel u toj spremnosti imalo sudjelovanje pripadnika OSRH u međunarodnim operacijama, posebno ISAF-u u Afganistanu.

Sudjelovanjem u NATO-ovim vojnim operacijama Hrvatskoj raste ugled u svijetu, ispunjava pritom svoje međunarodne odgovornosti u stabilizaciji opasnih kriznih žarišta iz kojih se prelijeva nestabilnost, razvija sposobne i učinkovite Oružane snage u skladu sa savezničkim te prenosi stečena znanja. Jednak je slučaj sa sudjelovanjem na međunarodnim vojnim vježbama, od kojih su neke bile organizirane na području Hrvatske. Uspješne su reforme na svim poljima dovele do toga da je na NATO-ovu samitu u Bukureštu od 2. do 4. travnja 2008. Savez uputio formalnu pozivnicu Republici Hrvatskoj da postane punopravna članica.

Punopravno članstvo

Uslijedilo je 9. srpnja te godine u Bruxellesu potpisivanje Protokola o proširenju Sjevernoatlantskog ugovora na Republiku Hrvatsku. Time je ujedno počeo i postupak ratifikacije Protokola u nacionalnim parlamentima članica NATO-a. Republika Hrvatska punopravna je članica najmoćnijeg vojno-političkog saveza postala 1. travnja 2009. u Washingtonu, kad je u ime RH tadašnja veleposlanica u SAD-u Kolinda Grabar-Kitarović u State Departmentu položila nacionalni instrument ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora. Svojevrsna je promocija naše zemlje kao nove članice NATO-a održana na samitu Saveza u Strasbourgu i Kehlu 4. travnja 2009. Hrvatsku je kao novu punopravnu članicu čekao bitan korak: završetak integracije u Savez koji je zahtijevao, osim uloženih, i daljnje značajne napore i prilagodbe u svim područjima rada u obrambenom sustavu. Puna se integracija postiže kad se ustroj i funkcioniranje obrambenog sustava usklade i ugrade u NATO-ov sustav na svim razinama, a izobrazba i obuka postanu potpuno kompatibilne s NATO-om. Nadalje, Hrvatska je počela sudjelovanje u NATO-ovu sustavu obrambenog planiranja, u kojem su Ciljevi snaga i njihova implementacija najvažniji dio jer se njima dugoročno utvrđuje doprinos koji Hrvatska može dati Savezu svojim obrambenim sposobnostima. U 2008. usvojen paket od 50 partnerskih ciljeva na čije se ostvarenje Republika Hrvatska obvezala tijekom idućih deset godina, pretvoren je u paket Ciljeva snaga koji dugoročno usmjerava razvoj sposobnosti Oružanih snaga.

Puna integracija u Savez – najbrža u povijesti

Republika Hrvatska kao nova članica i Oružane snage RH integraciju u NATO završile su najbrže u povijesti, što je potvrđeno 25. listopada 2012. Načelnik GS-a OSRH general-pukovnik Drago Lovrić i zamjenik zapovjednika Savezničkog zapovjedništva za transformaciju (Allied Command Transformation – ACT) poljski general zbora Mieczysław Bieniek u Zagrebu su svečano potpisali Deklaraciju o završetku integracijskog procesa OSRH u NATO-ove strukture.

Republika Hrvatska od svojeg se ulaska u punopravno članstvo NATO saveza kontinuirano potvrđuje kao predana i pouzdana članica. Aktivno sudjelujući u raspravama među saveznicama u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, kao i u svim odlukama koje one ondje donose konsenzusom, Hrvatska daje i vlastiti izravan doprinos provedbi NATO-ovih aktivnosti, a time i ostvarenju zajedničkih zadaća i ciljeva koje stoje pred Savezom. Od trenutka pristupanja Savezu, Hrvatska sudjeluje u svim njegovim najvažnijim aktivnostima. Prije svega, potrebno je istaknuti savezničke operacije i misije u Afganistanu, na Kosovu, u Iraku, na Sredozemlju i u Libiji. Dajući doprinos operacijama i misijama Saveza, Hrvatska ispunjava svoje međunarodne obveze u stabilizaciji kriznih žarišta, razvija sposobnost vlastitih Oružanih snaga te prenosi prethodno stečena znanja. Svjesna kako je njezina odgovornost za vlastito susjedstvo ulaskom u NATO dodatno porasla, Hrvatska se u okviru NATO-a afirmirala kao jedan od najsnažnijih zagovaratelja njegova daljnjeg proširenja na prostor jugoistoka Europe. Poseban naglasak stavljen je i na temu žena, mira i sigurnosti u kontekstu provedbe Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na razini Saveza. Hrvatske su postrojbe sudjelujući u vojnim strukturama NATO-a dale doprinos ciljevima Saveza. Sudjelovale su u NATO-ovim Snagama za brzi odgovor (NATO Response Force – NRF) − visokospremnim i tehnološki naprednim multinacionalnim snagama koje čine kopnene, zračne, pomorske i specijalne postrojbe koje se mogu brzo rasporediti kamo god je potrebno. U početnom je razdoblju Hrvatska sudjelovala s manjim snagama u okviru bazena snaga za odgovor (Response Force Pool), a 2013. s vodom za dekontaminaciju iz sastava Bojne NBKO te vodom VP-a iz Pukovnije Vojne policije. NRF je za OSRH postao kontinuitet, primjerice, 2015. pripravna je bila 3. mehanizirana satnija 1. mb Tigrovi Gardijske motorizirane brigade (GMTBR). U namjenski organiziranim snagama OSRH za tu godinu bila je i desetina za potporu te mobilni medicinski tim, kao i dva časnika za vezu, također iz GMTBR-a, te Nacionalni element potpore iz sastava Zapovjedništva za potporu. Sve su zastupljene hrvatske snage razvijene u skladu s NATO-ovim standardima, a kroz Ciljeve sposobnosti usuglašene sa Savezom. Hrvatske su snage tako krajem 2018. sudjelovale na međunarodnoj vojnoj vježbi Trident Juncture 18, koja je provedena u cilju provjere interoperabilnosti međunarodnih snaga u združenom djelovanju i NATO-ovih sposobnosti povrata suvereniteta saveznice nakon oružane agresije te procjene i potvrde NATO-ovih Snaga za odgovor 2019 (Response Force 2019 – NRF19). Na vježbi je sudjelovalo 30 pripadnika OSRH zajedno s ukupno 50 000 pripadnika oružanih snaga 31 zemlje. Godinu kasnije vojna vježba Odlučan odgovor 19 potvrdila je borbenu spremnost Zapovjedništva specijalnih snaga za sudjelovanje u e-NRF 2020, kao i uspješnu implementaciju NATO-ovih Ciljeva sposobnosti specijalnih snaga.

Prva hrvatska postrojba dio strukture NATO-ovih snaga

Krajem ožujka 2014. prva je hrvatska postrojba postala dio strukture NATO-ovih snaga. Bio je to Nacionalni razmjestivi komunikacijski modul (DCM), specijalistička postrojba veze (razine satnije) koja čini okosnicu NATO-ova operativnog komunikacijskog sustava za zapovijedanje tijekom operacija Saveza. Zadaća mu je bila osigurati komunikacije operativnog zapovjednog mjesta prema strateškom zapovjedniku te prema neposredno podređenim zapovjednicima u operaciji pod vodstvom Saveza. Hrvatski DCM tako je ustrojen u Hrvatskoj kopnenoj vojsci, u 2. bojni Pukovnije veze. Kao odgovor na pogoršano sigurnosno stanje u neposrednom susjedstvu uz same granice Saveza, tijekom NATO-ova samita u Varšavi u srpnju 2016. saveznice su usvojile niz odluka u cilju jačanja odvraćanja te obrane Saveza. Konkretna implementacija jačanja prednje prisutnosti provedena je kroz razmještanje ukupno četiri borbene grupe savezničkih snaga u zemljama u istočnom dijelu Saveza – Litvi, Latviji, Estoniji i Poljskoj. Ukratko, Republika Hrvatska, prošavši dug i zahtjevan put do punopravnog članstva, danas je etablirana, odgovorna i pouzdana članica NATO-a, koja je svoje mjesto u najmoćnijem vojnom savezu uvelike zaslužila zahvaljujući pripadnicima OSRH. Štoviše, danas je naša zemlja važan čimbenik sigurnosti u jugoistočnoj Europi i ima vodeću ulogu u približavanju tog područja modernoj ujedinjenoj Europi i transatlantskoj obitelji.

PRIPREMIO: Željko Stipanović