U želji da smanje cijene i rizike razvoja te da se što bolje prilagode željama potencijalnih kupaca, sve veći broj proizvođača PZO sustava poseže za konverzijom vođenih projektila zrak-zrak u projektile namijenjene djelovanju iz lansera na zemlji

Specifičnost američkog Patriota i francusko-talijanskog Eurosama je da rabe namjenski razvijene vođene projektile zemlja-zrak. No, na tržištu se nudi veći broj PZO sustava srednjeg dometa koji rabi vođene projektile zrak-zrak koji su prilagođeni i za lansiranje s lansera na zemlji. Iako imaju nešto slabije odlike u odnosu na “prave” PZO sustave, njihova je prednost manja nabavna cijena te jednostavnije održavanje, posebice ako iste projektile rabe i borbeni avioni određene države.

Jedan od takvih PZO sustava je i izraelski Spyder. Tvrtka Rafael prvobitno je Spyder razvila kao mobilni PZO sustav kratkog dometa, ponajviše namijenjen obrani snaga na bojišnici, ali i prodaji kupcima manje platežne moći. S vremenom je Spyder “prerastao” u pravi PZO sustav srednjeg dometa maksimalne zone djelovanja od 50 km u daljinu i 16 km u visinu. Specifičnost Spydera je da rabi dvije vrste vođenih projektila. Za veće udaljenosti rabi se prilagođeni projektil zrak-zrak Derby koji ima aktivno radarsko samonavođenje. Za manje udaljenosti rabi se prilagođeni projektil zrak-zrak malog dometa Python 5 s infracrvenim sustavom samonavođenja. Zbog toga je cijeli sustav nazvan Surface-to-air Python and Derby ili skraćeno Spyder.

Izvorni Spyder-SR ima mjesta za četiri kontejnera s projektilima spremnim za lansiranje. Lanser je namijenjen ugradnji na terenski kamion konfiguracije 6×6.

Spyder-SR ima maksimalni domet djelovanja nešto veći od 15 kilometara protiv ciljeva koji lete na visinama od 20 do 9000 metara. Upravljanje paljbom obavlja se preko zapovjednog središta također postavljenog na kamion. Glavni dio zapovjednog središta je 3D radar Elta DL/M 2106 Atar sposoban istodobno pratiti 60 ciljeva do udaljenosti od 35 kilometara. Lanser se nalazi pod kutom da bi projektili zahvatili cilj i vezali se za njega prije lansiranja. Nakon što je provela detaljnu evaluaciju PZO sustava europskih, ruskih i južnoafričkih tvrtki, indijska vojska odlučila je za 20 milijuna američkih dolara kupiti Spyder.

Iako je u početku i izraelska vojska najavila mogućnosti kupnje Spydera-SR ubrzo je objavila da će pričekati s narudžbama dok se ne završi razvoj znatno potentnijeg Spydera-MR. Razvoj Spydera MR potaknuo je natječaj finske vojske na kojem će odabrati novi laki PZO sustav. Spyder-MR ima lanser s osam projektila, a korisnik može sam odabrati najpovoljniju kombinaciju Derbya i Pythona 5. Da bi im povećali domet, projektile su opremili startnim raketnim motorima na čvrsto gorivo. Za razliku od SR inačice, MR inačica rabi okomiti lanser, a projektil se vežu na cilj nakon lansiranja. Okomito lansiranje donosi više prednosti. Odziv sustava je znatno skraćen, barem za vrijeme koliko je projektilima potrebno da se vežu za cilj. Projektili mogu djelovati u svih 360 stupnjeva, a mogu se lansirati i na ciljeve koji su izvan “vidokruga”. Da bi se to moglo postići, najvažniji dio sustava je 3D radar EL/M-2084 koji radi u S frekventnom rasponu. Radar rabi rotirajuću antenu koja po visini pokriva područje od 60 stupnjeva. Zanimljivo je da je ovaj radar prvobitno razvijen za potrebe otkrivanja topničkih i minobacačkih projektila. Potom je prilagođen i za potrebe uporabe u PZO sustavu Spyder. Najveći domet otkrivanja borbenih aviona je 80 kilometara, ali se taj domet može povećati uporabom dodatnih TX/RX modula u anteni. I dok je zapovjedno središte kod sustav Spyder-SR smješteno na kamion zajedno s radarom, zbog veličine radara EL/M-2084 Spyder-MR ima zapovjedno središte smješteno na zasebni kamion. Iz njega se može upravljati s osam lansera, što znači sa 64 projektila. Zbog povećanja područja djelovanja lanseri se mogu postaviti do deset kilometara daleko od zapovjednog središta. Na taj način promjer štićene zone doseže i do 90 kilometara, a zapovjedno središte istodobno može nadzirati djelovanje 20 projektila.

Iris
Jedna od velikih prednosti prenamjene vođenih projektila zrak-zrak za PZO namjenu jest relativno mala cijena, ali i mali rizik razvoja. Tako je njemačko ratno zrakoplovstvo, da bi dobilo jeftinu dopunu svog sustava Meads (koji rabi projektile PAC-3 sustava Patriot), pokrenulo razvoj PZO sustava Iris-T SL. U početku razvoja Iris-T SL je trebao biti sustav kratkog dometa. Kao podlogu za novi PZO tvrtka Diehl BGT Defence je iskoristila postojeći projektil zrak-zrak (kratkog dometa) nove generacije IRIS-T (Infra Red Imaging System Tail/Thrust Vector-Controlled), koji je prilagodila okomitom lanseru postavljenom na laki terenski kamion. Važan dio IRIS-T SLS PZO sustava čini Saabov radar Giraffe AMB, zadužen za inicijalnu asignaciju protivničkih ciljeva u zraku i navođenje projektila u njegovoj početnoj fazi leta. Radar Giraffe AMB ima maksimalni domet pretraživanja do 100 km, odnosno do 200 km u visinu, a može istodobno pratiti do 150 ciljeva u traku. Nakon lansiranja, za navođenje i zahvat cilja projektil se oslanja na svoju glavu s infracrvenim pretraživačem. Inicijalni korisnik IRIS-T SLS PZO sustava trebale bi biti njemačke oružane snage, odnosno njihova kopnena i zrakoplovna komponenta.

No, izvorni projektil zrak-zrak Iris-T ima maksimalni domet od tek 25 kilometara, a kad se lansira iz lansera na zemlji, domet se još dodatno smanjuje. Zbog toga je Diehl BGT razvio novi projektil Iris-T SL (Surface Launched). On je dobio veći i znatno jači raketni motor sa čvrstim gorivom. Zahvaljujući njemu domet je povećan na 30 kilometara. Projektil je dobio i aerodinamički oblikovanu nosnu kapu da bi se smanjio otpor zraka, ali i datalink potreban za usmjeravanje projektila prema cilju na srednjem dijelu leta. Završno navođenje odvija se pomoću infracrvenog sustava za samonavođenje. Projektil su opremili Imaging Infra-Red tražilom, nazvanim TELL, čije područje pretraživanja obuhvaća +-90 stupnjeva i nudi izvrsnu mogućnost zahvata cilja i otpornost na sve, pa i najsuvremenije metode ometanja. S izvornog projektila Iris-T preuzet je sustav za navođenje i nadzor leta, te sustav za vektorizaciju potiska motora. Značajno povećanje pokretljivosti osigurao je sustav za vektorizaciju potiska raketnog motora koji zamjenjuje uporabu konvencionalnih upravljačkih krilaca, također preuzet s izvornog projektila.

Osmerostruki okomiti lanser dovoljno je lagan da ga se može smjestiti na laki terenski kamion. Proizvođač ističe da je svaki lanser zasebna cjelina koja se lako može prilagoditi željama kupca, posebice glede uporabe radara i sustava za nadzor djelovanja. U svibnju 2007. njemački savezni ured za vojnu tehnologiju i nabave potpisao je s Diehl GBT-om ugovor vrijedan 123 milijuna eura za dovršenje razvoja. U veljači ove godine njemačka je vlada objavila zahtjev da Meads International obavi integraciju sustava Iris-T SL u sustav Meads (tj. da ga prilagodi uporabi radara i zapovjednog središta). Prva probna lansiranja ujedinjenog sustava planirana su za kraj ove godine.

SL-Amraam
Jedan od projektila koji se pokazao odličan za prenamjenu u PZO zadaću je američki, ili boje rečeno Raytheonov Aim-120 Amraam. Prva prenamjena Amraama u PZO zadaću obavljena je još sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća unutar sustava NASAMS (Norwegian Advanced Sufrace-Air Missile System – norveški napredni PZO sustav zemlja-zrak). Ovaj PZO sustav razvila je norveška tvrtka Norsk Forsvarteknologiea (danas Kongsberg Defence & Aerospace) u suradnji s američkom tvrtkom Hughes (danas Raytheon). NASAMS se sastoji od šesterostrukog lansera koji se prevozi na kamionu pogonske konfiguracije 6×6. U lanserima se nalazi američki projektil zrak-zrak AIM-120 Amraam koji proizvodi tvrtka Raytheon. Lansiranje projektila može se obaviti s kamiona ili kad se lanser spusti na zemlju. Prije lansiranja projektila, lanser se mora podići na odgovarajući nagib i usmjeriti prema cilju. Uz lanser ide motrilački radar Raytheon MPQ-64 3D radar i TPQ-36A radarsko-elektrooptički sustav praćenja ciljeva. Thales/Raytheon Systems 3D radar AN/MPQ-64 Sentinel ima mogućnosti otkrivanja ciljeva na udaljenosti od 75 kilometra. Norveška bitnica NASAMS sustava obuhvaća jedan radar MPQ-64, tri ili četiri 3D radara TPQ-36A, tri ili četiri pokretna zapovjedna mjesta, te devet lansera na kamionima. Ta konfiguracija omogućava da NASAMS napadne do 54 različita cilja lansirajući 54 projektila u razmacima od samo nekoliko sekundi. Zahvaljujući uporabi bežične veze lanseri se mogu smjestiti do 25 km od zapovjednih središta. Svaki je lanser spreman za djelovanje 15 minuta nakon dolaska na paljbeni položaj. Od 2007. u uporabi je i sustav NASAMS II koji uključuje radar Raytheon AN/APQ-64F1 Improved Sentinel s povećanom zonom motrenja na 120 km, uz mogućnost povećanja za još 25 posto.
Projektil Amraam dugačak je 3,655 m i ima tijelo promjera 178 cm. U trenutku lansiranja ima masu 156 kg, od čega na bojnu glavu otpada 20,4 kg. Maksimalna brzina mu je između 2 do 3 Macha. Iako nikada nisu objavljeni službeni podaci o dometu Amraama kad se rabi iz NASAMS sustava, vjeruje se da mu je domet znatno veći od 10 km (kad se rabi kao projektil zrak-zrak, Amraam ima maksimalni domet oko 50 km). Norveška vojska je kupila 34 bitnice, a 2000. Španjolska je kupila četiri bitnice NASAMS-a. Američke oružane snage kupile su jednu bitnicu kako bi osigurale protuzračnu zaštitu Washington DC-a. Nizozemska je 2006. od Kongsberga naručila šest NASAMS II sustava za svoj Future Ground Based Air Devence program, koji će integrirati Eads TRML-3D mobilni radar za motrenje i navođenje projektila na ciljeve.

Za uporabu Amraama u ulozi projektila zemlja-zrak odlučili su se i američki marinci pod oznakom CLAWS (Complementary Low Altitude Weapon System – dopunski sustav za male visine). Osnovna namjena CLAWS-a trebala je biti zamjena lakog samovoznog PZO sustava Avenger-Stinger. Sustav se sastoji od terenskog vozila na kotačima Hummer na koji je postavljen fiksni lanser s četiri projektila AIM-120. Cijeli se sustav može prevoziti transportnim avionom Hercules. No, u travnju 2004. američka kopnena vojska je od Raytheona zatražila da pokrene razvoj novog lakog PZO sustava SL-Amraam (koji se često označava i kao SLAMRAAM). Nakon godinu dana razvoja, preciznije u studenom 2005., Raytheon je dobio dozvolu da napravi pet prototipova. SLAMRAAM-ovi korijeni su u projektu HUMRAAM, koji je US Army Aviation and Missile Command (Amcom) prvi put ujedinio vozilo HMMWV-i i vođeni projektil zrak-zrak Aim-120 AMRAAM. U početku razvoja HUMRAAM i CLAWS su bili znatno jednostavniji nego što je to današnji SLAMRAAM. CLAWS je zamišljen kao sustav koji je trebao rabiti podvozje terenskog vozila HMMWV na koji su postavljene četiri projektila Raytheon AIM-120 AMRAAM. Marinci ga žele operativnog 2006. kao zaštitu manevarskih snaga od prijetnji iz zraka, osobito od rastuće prijetnje krstarećih projektila. Za CLAWS su predviđeni i radarski sustav MRRS i nadzorno-zapovjedni sustav CAC2S.

Kopnena je vojska sustav SLAMRAAM temeljila na identičnoj koncepciji, Hummer s pet projektila AIM-120 AMRAAM. Jedina je razlika bila u radarskom i nadzorno-zapovjednom sustavu jer je vojska planirala radar ETRAC i sustav IFCS. Sadašnji SLAMRAAM, za razliku od predhodnika, ima šesterostruki lanser smješten na platformi u stražnjem dijelu vozila. Kako bi se osigurala zaštita od prijetnji iz svih smjerova, platforma se može zaokretati za 360 stupnjeva, za razliku kod HUMRAAM-a kod kojeg su lanseri bili fiksirani na vozilo. Boeing je zadužen za razvoj zapovjedno-nadzornog sustava sa svim pripadajućim sustavima za prijenos i obradu podataka. Kako bi mogao gađati ciljeve iza obzorja, SLAMRAAM će biti umrežen s Joint Land Attack Cruise Missile Defense Elevated Netted Sensor Systems (JLENS). I ovaj sustav razvija Raytheon za iznos od “samo” 1,4 milijardi dolara. JLENS sustav se sastoji od četiri glavne komponente, a to su aerostat, radarski sustavi, “sidrišni sustav” te zemaljska upravljačka postaja.

TCOM-ov 71M aerostat koji podiže napredne senzore sve do visine od 5000 metara gdje ostaju u misijama koje traju do maksimalno 720 radnih sati. Kao noseća senzorska platforma aerostat se smatra iznimno prikladan, posebice u smislu mogućnosti svog dugotrajnog boravka u zraku te zbog svojih neusporedivo nižih operativnih troškova. JLENS sa svojim senzorskim paketom opreme moći će pokrivati veliko područje, odnosno sa svojim “look down” senzorima bit će zadužen za otkrivanje, praćenje, indentificiranje niskoletećih krstarećih projektila. Također, pomagat će u njihovom obaranju budući da će sa svojim datalink i komunikacijskim sustavima biti integriran u sustav nacionalne protuzračne obrane i na taj način biti povezan sa sustavima poput Patriota, Aegis/Standard Missile i SLAMRAAM. U daljnjem razvoju planira se ugradnja radara za motrenje dometa do 320 km i iluminacijskih radara dometa 250 km, te unapređenje sustava za identifikaciju ciljeva. Dosad objavljeni podaci pokazuju da se očekuje da bi JLENS trebao imati mogućnost neprekidnog motrenja od najmanje 30 dana, i da bi za to vrijeme trebao obavljati zadaće otkrivanja i praćenja krstarećih projektila na velikim udaljenostima; dalekometno motrenje zraka, mora i kopna; precizno praćenje objekata u zraku i na moru (opcionalno na kopnu); borbena identifikacija te visok stupanj povezanosti s korisnicima njegovih podataka. Prva operativna testiranja trebala bi započeti tijekom 2010., dok bi tijekom 2012. trebao biti završen program razvoja te započeti dostava prvih sustava.

Raytheon je 2007. predložio da se uz Amraam u SLAMRAAM-u rabi i projektil Aim-9X s infracrvenim sustavom samonavođenja, da bi se povećale mogućnosti djelovanja protiv ciljeva na malim udaljenostima. S druge strane, Raytheon je predložio i razvoj SLAMRAAM-a ER povećanog dometa. Raytheon tvrdi da bi razvoj novog PZO sustava bio brz, jeftin i bez rizika jer bi sjedinjavao najbolje odlike projektila Amraam i Evolved Sea Sparrow. Od Amraama bi se uzeo radarski sustav za samonavođenje a od Evolved Sea Sparrowa ostatak. Tako bi se dobio PZO projektil koji ne bi bio znatno veći od SLAMRAAM-ovog a domet bi se sa sadašnjih 33 povećao na više od 40 kilometara.

Raytheon je SLAMRAAM ponudio Finskoj, a vode se razgovori s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok Grčka i Turska već imaju neke od komponenti sustava te se smatraju potencijalnim kupcima.

Buk
Ruski samovozni PZO sustav Buk M-2E je izvozna inačica sustava 9K37 Buk (SA-17 Grizzly). Osnova mu je projektil 9M317 s poluaktivnim radarskim navođenjem. Sa 710 kilograma mase pri polijetanju, 5,55 metara dužine i 400 centimetara promjera, može postići najveću brzinu od 1200 m/s i izdržati manevriranje pri opterećenju od 24 G. Središte sustava je zapovjedno mjesto 9S510E koje je spojeno s radarom za otkrivanje i praćenje ciljeva 9S18M1-3E. Spoj se može obaviti kablom (do najveće udaljenosti od pet kilometara) ili datalinkom (do udaljenosti od deset kilometara). Ovaj 3D radar ima elektroničko skeniranje do 60 stupnjeva po elevaciji i mehanički (rotacijom antene) 360 stupnjeva po azimutu. Navodno mu je najveći domet motrenja 160 kilometara. Pri brzini rotiranja antene od 80 stupnjeva u sekundi istodobno može pratiti do 50 ciljeva. Kako je riječ o sustavu s poluaktivnim radarskim navođenjem, razvijen je radar za iluminaciju ciljeva 9S36E Tigr. Kako bi se povećala zona djelovanja protiv ciljeva koji lete na malim i jako malim visinama, antena radara je smještena na kranu visine 21 metar. Antena istodobno može pokrivati 45 stupnjeva po azimutu. Ovisno o namjeni ili očekivanoj vrsti napada radar može djelovati u tri različite elevacijske zone. Najmanja je od nula do sedam stupnjeva. Druga je od sedam do 14 stupnjeva, a najveća je od 14 do 52 stupnjeva. Ova zadnja zona je prije svega namijenjena djelovanju protiv balističkih projektila. Balističke projektile otkriva na udaljenosti od 100 km, a može ih pratiti od 80 kilometara nadalje. Svaki radar 9S36E istodobno može navoditi do četiri projektila.

Samovozni lanser 9A317E uz četiri projektila ima i vlastiti iluminacijski radar 9S36E. Sastavni dio sustava je i vozilo 9A39M1 na kojem se nalazi osam pričuvnih projektila. Osim što služi za popunu lansera 9A317E, 9A39M1 može služiti i kao lanser. No, kako ne posjeduje iluminacijski radar, mora se povezati ili s nekim od lansera ili s radarom 9S36E Tigr, ili izravno s zapovjednim vozilom. U svakoj bitnici može biti do šest 9S36E Tigra, šest lansera 9A317E i čak dvanaest 9A39M1.

Maksimalni domet djelovanja je 45 kilometara po udaljenosti i 25 kilometra po visini. Prema tvrdnjama proizvođača, Buk-M2E ima učinkovitost od čak 90 do 95 posto protiv klasičnih ciljeva kao što su avioni i helikopteri. Ako djeluje protiv krstarećih projektila, učinkovitost mu je od 70 do 80 posto. No, ako djeluje protiv taktičkih balističkih projektila, učinkovitost mu se smanjuje na 60 do 70 posto.

Jedan od nedostataka sustava Buk je da kao osnovu rabi gusjeničarska vozila GM-569 i GM-567 mase oko 24 000 kilograma. Gusjeničarska su vozila odabrana zato jer je osnovna namjena sustava bila zaštita tenkovskih i mehaniziranih postrojbi tijekom napredovanja. No, danas većina korisnika takvih sustava traži vozila na kotačima čija je pokretljivost po cestama znatno veća od gusjeničara. Zbog toga je napravljeno nekoliko prijedloga smještaja ovog PZO sustava na kamione. Jedan od tih prijedloga je 9K37M1 Buk-M1 (Ganges) smješten na kamionima KrAZ-255B i ZiL-131. Drugi je bio 9K37M2/9K317 Buk-M2 smješten na kamionima KrAZ-260.
Najnoviji prijedlog postavljanja sustava Buk na vozila na kotačima poznat je kao 3K317E Buk M2E/MZKT-6922. Kao osnova poslužilo bi vozilo 6×6 MZKT-6922 tvrtke Minsk Wheeled Tractor Plant. Ovo vozilo najveće mase 34 tone može ponijeti do 12 tona tereta. To je dovoljno da se na njega postave sve komponente sustava Buk M-2E. Vozilo je opremljeno dizelskim motorom JAMZ-7513.10 snage 420 KS i automatskim mjenjačem. To je dovoljno za maksimalnu brzinu od 85 km/h. Na izložbi vojne opreme MILEX-2009 (održanoj u Minsku od 19. do 22. svibnja ove godine) vozilo MZKT-6922 je prikazano opremljeno PZO sustavom Osa (SA-8 Gecko).

Siniša RADAKOVIĆ