Politička kriza u Hrvatskoj 1871. kulminirala je ustankom u kojem je pravaški političar Eugen Kvaternik zajedno s nekolicinom istomišljenika proglasio Privremenu narodnu vladu neovisnu od Austro – Ugarske

Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine ponovno je uzburkala hrvatsku političku scenu. Većina stranaka smatrala je da je nagodba za Hrvatsku iznimno nepovoljna, prije svega jer je značila financijsku ovisnost o Ugarskoj i podređenost hrvatskog bana ugarskom ministru – predsjedniku. Car Franjo Josip I. (1830. – 1916.) posjetom Zagrebu 1869. i otvaranjem modernog sveučilišta te početkom razvojačenja Vojne krajine i njezina pripajanja Hrvatskoj pokušao je smiriti situaciju, no ona se 1871. dodatno zakomplicirala. Narodna stranka premoćno je dobila izbore i stavila Unionističku stranku u tešku situaciju. Osokoljeni odličnim izbornim rezultatom Narodnjaci su Rujanskim manifestom koji je napisao Ivan Mažuranić (1814. – 1890.) nagodbu proglasili protuzakonitom. Odlučili su se u borbu za hrvatske interese ići političkim i pravnim putem, no nisu sve stranke bile za takav smjer.

Oprezni Starčević

U Stranci prava bilo je mnogo razmimoilaženja oko načina borbe za hrvatske interese unutar Austro – Ugarske Monarhije. Eugen Kvaternik (1825. – 1871.) nakon potpisivanja Nagodbe i izbora 1871. predvodio je struju koja je bila za potpunu neovisnost Hrvatske, dakle izlazak iz postojeće države koji se mogao ostvariti jedino oružanim ustankom. S druge strane, predsjednik stranke Ante Starčević (1823. – 1896.) bio je umjereniji, smatrajući da bilo kakav nagli ustanak bez vanjske potpore može negativno utjecati na hrvatske i stranačke interese. Mislio je da se do ostvarenja hrvatskih državnih prava i neovisnosti može doći i političkim putem kad za to budu stvoreni i vanjskopolitički uvjeti. Nakon nekoliko propalih pokušaja, Kvaternik više nije želio čekati vanjsku pomoć te je odlučio organizirati ustanak samo s nekolicinom istomišljenika. Naravno, kako bi bio sigurniji u uspjeh, nastojao je da za planove sazna što uži krug ljudi. Glavnu snagu iza ustanka Kvaternik je vidio u krajišnicima koji bi ukidanjem Vojne krajine izgubili svoje povlastice.  

Oslobođenje od ”gospodstva“

Ustanak protiv Austro – Ugarske Monarhije s ciljem odcjepljenja Hrvatske započeo je uvečer 7. listopada 1871. u selu Broćanac kod Rakovice u današnjoj Karlovačkoj županiji. Osnovana je Privremena narodna vlada u kojoj je Kvaternik imao funkciju regenta, Petar Vrdoljak ministra unutarnjih poslova, Vjekoslav Bach ministra financija, Ante Rakijaš ministra rata, a Rade Čuić proglašen je glavnim vojnim zapovjednikom. Idućeg dana u proglasu u Rakovici istaknuli su da se ustanak vodi za oslobođenje hrvatskog naroda od ”švapsko-mađarskog gospodstva“. Pučanstvu su jamčili jednakost pred zakonom, općinsku samoupravu te slobodu vjeroispovijesti. Uz dvjestotinjak krajišnika ustanku se pridružilo još oko tisuću petsto stanovnika sela Broćanac, Rakovica, Mašvina, Plavča Draga i Močvila. U Rakovici je Kvaternik s krajišnicima i pobunjenim pučanstvom razoružao nekolicinu nižih časnika te zaplijenio nešto oružja. Važnu zadaću imao je Ante Rakijaš koji je trebao pridobiti pučanstvo strateški važnog sela Drežnik, kako bi uspio izbiti na granicu s Bosnom, tj. Osmanskim Carstvom. Usprkos nagovaranju, pa čak i nekim prijetnjama, s tristotinjak ustanika nije uspio pridobiti Drežničane, što je zadalo jak udarac pobuni. Rakijaš se tako neobavljena posla vratio u Rakovicu. Kvaternik je 9. listopada s ustanicima krenuo prema Plaškom gdje mu se u ustanku trebala pridružiti još jedna skupina krajišnika. Na putu je zastao u Plavčoj Dragi gdje je ustanička vojska prespavala i možda napravila taktičku pogrešku. Naime, vijest o pobuni došla je do Plaškog pa je austrijska vojska odlučila povući dio nezadovoljnih krajišnika u Ogulin.

Pokušaj proboja

Ustaničke su snage 10. listopada bez otpora ušle u Plaški, međutim potporu stanovništva nisu dobile. Kad se u međuvremenu pročula vijest da prema mjestu ide ogulinska regimenta u punoj ratnoj spremi, ustanička je vojska pobjegla i u potpunosti se raspala. Austro-ugarske vlasti proglasile su prijeki sud, a vojska je opkolila kompletno ustaničko područje. Shvativši da je ustanak osuđen na propast Kvaternik se s preostalim ustanicima, koji su mu ostali vjerni, odlučio na proboj prema Bosni. U noći s 10. na 11. listopada utaborili su se na Ljupča planini, u blizini sela Močila, da pričekaju zoru kako bi nastavili put. Njihovu lokaciju odali su neki odbjegli ustanici, kako bi se izvukli od teških kazni, stoga im je austrijska vojska u rano jutro pripremila zasjedu u Močilima. U pucnjavi su ubijeni Kvaternik, Bach i Rakijaš, dok se Rade Čuić ranjen preko Bosne uspio probiti do Srbije. Ustanak je tako ugušen, a ostatak uhvaćenih pobunjenika strijeljan je ili utamničen odlukom prijekog suda.

Kvaternik je uoči pokretanja ustanka mislio da ostatak Stranke prava neće osjećati posljedice eventualnog neuspjeha jer im nije obznanio svoje planove. No, nije bio u pravu: odmah poslije sloma ustanka važniji članovi na čelu s Antom Starčevićem zatvoreni su, stranačko glasilo ”Hervatska“ prestalo je izlaziti, a sama stranka do 1878. nije mogla sudjelovati na političkoj sceni. Usprkos svojoj lošoj pripremljenosti i izvedbi, Rakovička buna te hrabrost Kvaternika i njegovih suradnika ostavili su traga u kolektivnoj svijesti Hrvata te utjecali na budući otpor tuđinskoj hegemoniji.     

Josip BULJAN