Samonavođenje s pomoću dnevne i/ili infracrvene kamere teoretski je vrlo jednostavno. Bez obzira na to koja se kamera rabi, prije lansiranja ona mora vidjeti cilj, a pripadajuća elektronika sustava za samonavođenje vezati se na njega

Protuoklopni vođeni sustavi danas su glavno oružje pješaštva protiv oklopa, a u mnogim slučajevima i protiv utvrđenih položaja, izdvojenih zapovjednih mjesta, pa čak i helikoptera. No imaju i nedostatke, a najveći je složena, pa stoga duga i skupa obuka operatera. Nije tajna da je čovjek najslabiji dio svakog protuoklopnog vođenog sustava. U tom kontekstu, što se sustav više oslanja na sposobnosti vojnika, to je manje pouzdan. Protuoklopni vođeni sustavi prve generacije, čiji su se projektili navodili ručno, bili su jednostavni i jeftini. Međutim, bili su vrlo neprecizni. Odnosno, preciznost im je isključivo ovisila o sposobnostima i hladnokrvnosti operatera. Zbog toga su se, čim je razvoj elektronike to dopustio, pojavili protuoklopni vođeni sustavi kod kojih je vođenje projektila na sebe preuzela – elektronika. Operater je samo morao pratiti cilj. To je pojednostavilo obuku, ali nije bitno povećalo pouzdanost sustava zato jer je preciznost još uvijek ovisila o sposobnosti operatera da ostane pribran usred bitke. Ratna iskustva višestruko su dokazala da operateri koji su tijekom obuke i na vježbama često u samom vrhu budu u stresnom okruženju bitke znatno neuspješniji. Zbog toga je jedini način za znatnije povećanje učinkovitosti bio: svesti na minimum utjecaj operatera na preciznost. To se moglo postići samo na jedan način – da operater odabere cilj, a projektil se sam navodi na njega.

Jedan od načina da se to ostvari već smo opisali – radarsko samonavođenje (v. prethodni, VIII. dio podlistka Radar – najbolji, ali i najskuplji, HV br. 703). To je gotovo idealan način samonavođenja jer je otporan na sve vremenske uvjete. Projektil može letjeti jako brzo i imati jako velik domet. Najveći je nedostatak tog sustava vrlo visoka cijena izrade sustava za radarsko samonavođenje. A mali protuoklopni vođeni sustavi namijenjeni pješaštvu trebali bi, uz ostalo, biti što jeftiniji. Rješenje je nađeno u uporabi elektrooptičkih sustava čiji su glavni dio optoelektronički sklopovi koji sliku pretvaraju u elektronički impuls, što je osnovni preduvjet da se ona može računalno obrađivati. Suvremene vojske koriste puno vrsta elektrooptičkih uređaja, prije svega dnevne i infracrvene kamere te lasere. Za razvoj protuoklopnih samonavođenih projektila važne su dnevne i infracrvene kamere.

Bez puno posla za operatera

Način samonavođenja s pomoću dnevne i/ili infracrvene (IC) kamere teoretski je vrlo jednostavan. Bez obzira na to koja se kamera rabi, prije lansiranja ona mora vidjeti cilj, a pripadajuća elektronika sustava za samonavođenje vezati se na njega. Taj pojam označava da će elektronika od tog trenutka pa sve do pogotka u cilj pratiti samo odabrani objekt. I, naravno, navoditi projektil na njega cijelo vrijeme uvodeći korekcije u putanju leta. Da bi ta elektrooptička i elektronska kombinacija znala koji točno cilj gađa, potreban je operater. Njegova je zadaća da odabere cilj i uz pomoć ciljničkog sustava veže sustav samonavođenja projektila na njega. To se teoretski može napraviti i bez ciljničkog sustava, tako da operater vidi sliku s elektrooptičkog sustava u projektilu. Takav način rada primijenila je tvrtka Rafael, na po tome jedinstvenom lakom protuoklopnom vođenom sustavu Spike SR namijenjenom za djelovanja na udaljenostima od 50 do 2000 metara. Zahvaljujući tome, masa cijelog sustava iznosi samo deset kilograma. Dakle, svi protuoklopni vođeni sustavi s optičkim samonavođenjem imaju poseban elektrooptički sklop u kojem je dnevna i noćna (IC ili termovizijska) kamera. Neki imaju i laserski daljinomjer kako se projektili ne bi lansirali na ciljeve izvan dometa. Pritom je princip rada vrlo jednostavan. Operater mora svojim ciljničkim sustavom, koji je uvijek ili u sklopu lansera ili sam služi kao lanser, odabrati cilj. Potom veže projektil na cilj i lansira ga. Tu je uloga operatera gotova i on više ne utječe na let projektila. Zbog toga odmah može napustiti poziciju lansiranja.

Iskustva su pokazala da se zbog takvog načina djelovanja operateri mogu vrlo brzo i uspješno obučiti na simulatorima. Neki sustavi imaju ugrađenu opciju simuliranja svih postupaka, od uočavanja projektila do lansiranja, čime se obuka operatera dodatno pojednostavnjuje. Ratna iskustva pokazala su da su operateri takvih sustava puno uspješniji jer je i razina stresa zbog mogućnosti pogibije i ranjavanja bitno manja. Zanimljivo je da je uočeno da operateri često nastavljaju pratiti let projektila sve do pogotka kako bi bili sigurni da je cilj uništen, iako to ne trebaju činiti. To se djelomično događa i zbog velikih udaljenosti na kojima ti sustavi djeluju – u pravilu na više od 1000 metara te činjenice da operater u svakom trenutku može potražiti zaklon.

Obuka od 72 sata

Javelin je prvi sustav s optičkim principom samonavođenja, tzv. ispali i zaboravi (fire-and-forget), koji je uveden u operativnu uporabu. Razvoj je dovršen 1993., a nakon intenzivnog testiranja prvi su serijski primjerci 1996. isporučeni Američkoj kopnenoj vojsci. Primarni cilj bio je smanjiti utjecaj operatera na preciznost sustava, a sekundarni pojednostaviti i pojeftiniti obuku. Prema navodima proizvođača sustava, tvrtke Lockheed Martin, obuka za operatera Javelina traje samo 72 sata, rabe se isključivo simulatori, a obučeni vojnik odmah potom može samostalno djelovati. Javelin je razvijan kao zamjena za laki protuoklopni vođeni sustav M47 Dragon, što znači da je trebao biti dovoljno lagan da ga nosi jedan vojnik. Zbog ukupne mase koja je veća od 22 kg, to je samo djelomično uspjelo. Američka vojska, ne samo zbog toga, za Javelin ima dvočlane timove. Uz operatera je i pratitelj, koji ne samo da nosi dopunske projektile (masa svakog u lansirnoj ciljevi je 15,9 kg) već služi i kao dodatni par očiju. Iskustvo je pokazalo da je zbog dometa od 2,5 km te tendencije da se ciljevi uništavaju na što većoj udaljenosti dobro imati još jednog motritelja. Dobro je također imati i radiovezu preko koje se mogu dobivati podaci o uočenim potencijalnim ciljevima.

Odlika projektila da se sam navodi na cilj omogućila je izvanrednu sposobnost da ga se napada iz gornje polusfere. Tenkovske kupole imaju najtanji oklop na krovu i sa stražnje strane, pa pogodci u te dijelove znatno povećavaju vjerojatnost uništenja cilja. Zanimljiva je i jedna paralela Javelina u odnosu na stariji protuoklopni projektil BGM-71F sustava TOW. Potonji također napada iz gornje polusfere, ali ima kumulativne bojne glave zaokrenute prema dolje. Javelinove su postavljene klasično pa se napad ostvaruje naglim poniranjem projektila na cilj. Javelin, s dometom od 2000 metara, na srednjem dijelu putanje leti na visini od 160 metara. Ako je cilj na krajnjem dometu (2,5 km), nakon što projektil preleti 1400 m na visini od 160 m počinje se polagano spuštati prema cilju. Klasično usmjerene kumulativne bojne glave omogućavaju i izravni napad na cilj pri čemu je minimalni domet 65 metara.

Tijekom prvih testiranja pokazalo se da su mogućnosti samog projektila znatno veće od ciljničkog sustava koji su Amerikanci nazvali CLU (Command Launch Unit). Vojnici ga nazivaju clue, što znači trag. Stoga je početkom ovog desetljeća razvijen Lightweight (laki) CLU. Osim što je 70 posto manji i 40 posto lakši, omogućava i povećanje dometa projektila na čak 4000 metara. Kako bi se to iskoristilo, u završnoj je fazi razvoj najnovije inačice projektila FGM-148G. To će biti prva inačica koja će dobiti IC senzor koji se ne treba hladiti, čime će se znatno povećati pouzdanost te skratiti vrijeme pripreme projektila prije lansiranja. Javelin je trenutačno najprodavaniji protuoklopni vođeni sustav. U naoružanju je ili će uskoro biti u više od 25 vojski, uključujući i hrvatsku.

Sljedbenici na istoku

Moglo se očekivati da će uspješni Javelin s vremenom dobiti i sljedbenike, tj. da će se izvan SAD-a pojaviti slični sustavi. Japanski protuoklopni vođeni sustav Type 01 LMAT proizvod je tvrtke Kawasaki Heavy Industries i razvijen je 1990-ih. U operativnu uporabu uveden je 2001. godine. Iako je po mnogim odlikama vrlo sličan Javelinu, ima i neke razlike. Najvažnija je u tome što projektil koristi nehlađeno IC tražilo, što pojednostavnjuje rad i povećava pouzdanost. Neki izvori navode da mu je domet samo dva kilometra, no većina tvrdi da je četiri. Ima tandem bojnu glavu sposobnu uništiti većinu suvremenih tenkova, barem sve suvremene kineskog i sjevernokorejskog podrijetla. Masa projektila je 11,4, a masa cijelog sustava spremnog za djelovanje 17,5 kg. Projektil je dug 0,91 i ima promjer 0,14 m. Kao i mnogi drugi proizvodi japanske vojne industrije, sustav nije ponuđen za izvoz.

I Južna Koreja ima svoju verziju Javelina – AT-1K Raybolt. Nositelj razvoja bila je državna Agencija za razvoj obrambenih sustava (Agency for Defense Development – ADD). Lanser s CLU-om razvila je i proizvodi tvrtka Hanwha Defense. Projektil je proizvod tvrtke LIG Nex1. Razvoj je trajao od 2007. do 2015., a u operativnu uporabu Raybolt je uveden 2017. godine. Sustav je razvijen prije svega kako bi zadovoljio specifične potrebe tamošnjih oružanih snaga. To prije svega znači tandem bojnu glavu koja probija relativno skromnih 900 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom. Sustav navođenja je infracrveni s IC tražilom koje se ne mora hladiti. Masa projektila s kontejnerom iznosi 13, a masa cijelog sustava 20 kg. Maksimalni domet projektila je 2,5 km. Neki izvori navode da je stvarni domet 3000 m. Navodno su taj podatak potvrdili strani korisnici, a to su zasad Azerbajdžan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Uskoro bi se mogla priključiti i Indonezija. Poznato je inače da je Raybolt korišten u ratu u Jemenu i u ratu za Nagorno-Karabah. Cijena cijelog sustava je oko 81 tisuću dolara, što je znatno manje od 250 tisuća dolara za Javelin, pa se očekuju nove inozemne narudžbe.

Kineski klon?

Kineski sustav Hongjian-12 prvi je put javno predstavljen 2014. na pariškoj vojnoj izložbi Eurosatory, i to pod izvoznim imenom Red Arrow-12. Zapadni izvori vole napisati da se radi o kopiji američkog FGM-148 Javelina. Budući da su na idućim izložbama prikazivana sve naprednija rješenja, očito su 2014. prikazani ili prototipovi ili tek mock-upovi. Tako je 2016. na izložbi China International Aviation & Aerospace Exhibition prikazana izvozna izvedenica HJ-12E. Zasad nije posve jasno je li izvozna inačica jednaka onoj koju rabi kineska vojska ili se po nečemu razlikuju. Zanimljivo je i da je tvrtka Norinco u ožujku 2020. objavila da je potpisala prvi izvozni ugovor s nepoznatim kupcem, a da su prvi serijski primjerci HJ-12 kineskoj vojsci isporučeni u srpnju 2021. Kako zapadni izvori vole tvrditi da je HJ-12 zapravo klon Javelina, ne iznenađuju velike sličnosti. Međutim, ima i razlika. Tako je deklarirani domet HJ-12E od 200 do 4000 metara. Taj su domet postigle tek najnovije izvedenice Javelina. Doduše, HJ-12E postiže krajnji domet od četiri kilometra samo s dnevnom kamerom. S noćnom domet je upola manji – dva kilometra. Po dimenzijama i masi HJ-12E gotovo je identičan Javelinu. I način djelovanja je identičan. Operater mora prije lansiranja vezati projektil na cilj. Nakon što ga lansira, on više ne upravlja letom projektila. I bojna glava vrlo je slična onoj na Javelinu. Dio zapadnih izvora navodi da joj je probojnost 800 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom, no većina navodi podatak o probojnosti od 1100 mm. Zasad se zna da je HJ-12E u naoružanju oružanih snaga Alžira i Nigerije. Indonezijska tvrtka PT Pindad potpisala je u studenom 2022. s Norincom Memorandum o razumijevanju o zajedničkom razvoju novog protuoklopnog vođenog sustava koji bi se temeljio na HJ-12E.

TEKST: Mario Galić