Razvoj simulacija kao dominantnog oblika obučavanja stožera u proteklih desetak godina uvelike je napredovao. Gotovo sve europske zemlje imaju ili uvode simulacije kao sredstvo za obuku stožera od razine bojne naviše

Na važnost simulacija ukazuje kontinuirano smanjivanje vojnih proračuna, koji znatno opterećuju nacionalne proračune, kao i ekološki i sigurnosni zahtjevi, jer nameću sve veća ograničenja pri provedbi vojnih vježbi. Kao i pri pojedinačnoj i skupnoj obuci gdje se već niz godina upotrebljavaju simulatori za uvježbavanje vojnika i posada, simulacije u obuci stožera nude niz prednosti u odnosu prema drugim oblicima uvježbavanja. Zapravo, može se reći da je simulacijska vježba najvažniji oblik obučavanja stožernih časnika. Koliko je obuka stožernog časnika ili zapovjednika složena zadaća najbolje govori činjenica da je za obučavanje vojnika potrebno šest do osam mjeseci, a za zapovjednika brigade potrebne su godine. Razlog tome je iskustvo koje treba steći kako bi se zapovijedalo tako velikom organizacijom, a narastajuća kompleksnost iziskuje stalnu edukaciju i sve više znanja.

Simulacije kao oblik obučavanja postoje odavno i sve su se poznate vojske koristile njima u raznim oblicima vježbi, ali tek je razvoj informatičke tehnologije omogućio stvaranje virtualnog okružja koje gotovo u potpunosti “imitira” stvarnost.

Prednosti simulacija su mnogostruke. Prije svega, tu je financijski učinak jer se minimizira uporaba zaliha (ne koristi se stvarnom opremom što joj produžuje eksploatacijski vijek), minimizira se rizik (ozljede, bolesti, nesretni slučajevi), ne opterećuje se okoliš (ne koristi se vježbovnim sredstvima ni vozilima). Ipak, najveća prednost uporabe simulacija jest ona metodičko – didaktička. Simulacija omogućuje promjenu tempa vježbe (ubrzavanje i usporavanje scenarija), zaustavljanje, prekid i povratak na početak ili bilo koju točku scenarija, prilagodbu u toku vježbe i sl. Simulacijski model koji se upotrebljava prilikom provedbe simulacijskih vježbi znatno se razlikuje od slučaja do slučaja.

Postoje različiti pristupi simulacijama uvjetovani specifičnostima pojedinih OS te su kao posljedica toga razvijeni različiti simulacijski modeli. Uglavnom, može se zaključiti da bogatije zemlje sa brojnijim oružanim snagama razvijaju vlastiti softver dok će one manje pretežito koristiti softver razvijen od strane neke druge zemlje. U konačnici svake će OS za potrebe simulacija prethodno razviti taktičko tehničke zahtjeve na koje budući softver mora pozitivno odgovoriti. Pritom je važno uzeti u obzir i taktičko tehničke zahtjeve zemalja partnera radi izbjegavanja mogućih nekompatibilnosti softvera i hardvera. Tako će integracijski procesi uvjetovati potrebu za kompatibilnim softverom među zemljama patrnerima. Navedeni je problem moguće riješiti na dva načina. Prvi je korištenje zajedničkog simulacijskog softvera ili softvera izrađenog na istoj platformi, a drugi razvoj simulacijskog softvera koji ima sposobnost rada sa drugim simulacijskim softverom (High Level Aritecture – HLA).

Na europskom tržištu simulacijskih modela mogu se naći različiti simulacijski softveri. Ipak, očita je konkurencija između dvije grupacije, one američkih i evropskih (njemačkih, šveskih) proizvođača. Američki simulacijski modeli razvijeni su za potrebe OS SAD, provjereni su i podupiru širok spektar korisnika. Treba istaći da se merički priozvođači simulacijskog softvera u posljednje vrijeme okreću korisnicima putem konferencije prilikom čega korisnici iznose svoje prijedloge i zahtjeve s ciljem poboljšanja softvera (JTLS, JCATS) korisnika.

Europski simulacijski modeli nude mogućnosti nadogradnje baza podataka od strane korisnika te njihovu razmjenu među korisnicima.

Iz šarenila europske prakse vidljivo je da ne postoji univerzalan model, nego je svaka zemlja izvršila odabir prema vlastitim kriterijima. Ipak, pažljivijim se pogledom razabiru dva pristupa. Prvi je europski koji predvodi Njemačka sa svojim simulacijskim Softverom GESI, a drugi je zastupljen u američkim simulacijskim sustavima JANUS, JCATS i JTLS. Može se zaključiti da simulacijski softver GESI koriste pretežito zapadnoeuropske zemlje dok je američki softver zastupljeniji u tranzicijskim zemljama i Turskoj. Izuzetak je slučaj Švedske koja koristi vlastiti simulacijski model TYR i Velike Britanije koja koristi vlastiti softver koji je uglavnom razvijan na platformi američkih simulacijskih modela. Neke zemlje pored ovih simulacijskih sustava koriste simulacijske modele koje su razvijale same ili pak koriste modele temeljene na videoigrama. U svakom slučaju, u ovom području mogući su različiti pristupi. Dakako da je za svaki izbor moguće pronaći kritičare i zagovornike, ali istina je kao i uvijek negdje u sredini, a uvjetovana je različitim okolnostima.

 

Na odabir simulacijskog modela osim njegovih mogućnosti utječu razni čimbenici. Pored cijene i strategijskih aspekata vrlo je važna mogućnost nadogradnje softvera kako bi mu se produžio operativni vijek. U konačnici cjelokupan razvoj softvera teži HLA konceptu koji će u budoćnosti omogućiti razvoj specifičnog softvera uz odgovarajuću modularnost. Osim toga zahtjevi NATO članstva podrazumijevju kompatibilnost poradi provedbe zajedničkih simulacijskih vježbi.

Navedena šarolikost očitava se i u zemljama našeg okružja. Slovenija je osnovala simulacijsko središte 2000. godine i koristi više različitih simulacijskih modela. Mađarska je svoje simulacijsko središte osnovala također 2000. godine i pored njemačkog simulacijskog sustava GESI uspješno koristi i vlastite simulacijske modele MARS i MARCUS. Bosna i Hercegovina osnovala je simulacijsko središte u sklopu programa “Opremi i obuči” 2000. godine, a koristi američke simulacijske modele Janus i BBS. Srbija nije formirala simulacijsko središte, ali intenzivno radi na tome te se njihove prve simulacijske vježbe mogu očekivati uskoro. Makedonija također radi na uspostavi simulacijskog središta.

Republika Hrvatska ubraja se među zemlje koje imaju simulacijsko središte od početaka značajnijeg razvoja simulacija, a prva simulacijska vježba održana je 2001. godine. Od tada je u simulacijskom središtu provedeno više od 120 simulacijskih vježbi različitih razina. Poseban izazov za simulacijsko središte, ali i za OSRH u cjelosti predstavljaju međunarodne simulacijske vježbe koje omogućuju razvoj interoperabilnosti i djelovanje u međunarodnom okružju.

OSRH u svom Simulacijskom središtu raspolažu s tri simulacijska modela o kojima je bilo govora u više navrata na stranicama Hrvatskog vojnika. Sva tri modela su američkog porijekla i predstavljaju vrh ponude s obzirom na vrijeme nabavke. Posljednji od njih JCATS nabavljen je nedavno i trenutačno je u fazi uvođenja u operativnu uporabu. Isti bi trebao na duže vrijeme zadovoljiti potrebe simulacijskog središta, a pogodan je za obuku stožera svih grana.

Budućnost simulacija ide u smjeru umrežavanja evropskih simulacijskih središta u sklopu međunarodne vojne suradnje što se djelomično realizira provedbom međunarodnih simulacijskih vježbi SEESIM koje se provode bienalno u sklopu SEDM inicijative te simulacijskih vježbi VIKING pod okriljem Švedske. U svakom slučaju, umrežavanje simulacijskih središta nudi jednostavan i jeftin oblik međunarodne suradnje u vojnom i civilnom smislu i zasigurno će se takav oblik suradnje u budućnosti sve više dobivati na značenju.
Glavni simulacijski modeli koji koriste europske zemlje navedeni su u tablici.

Nikola SUHIĆ