Učinkovito oružje za pješaka koji njime može djelovati i na skrivenog neprijatelja bio je projekt koji je u početku obećavao mnogo, no prije godinu dana potpuno je zastao i pitanje je hoće li ikad biti pokrenut

Američka vojska sredinom je devedesetih godina XX. stoljeća u sklopu programa vojnika budućnosti Land Warrior započela s razvojem ciljnog pojedinačnog borbenog oružja OICW (Objective Individual Combat Weapon). Označen i kao XM29, prototipni (razvojni) streljački sustav oružja trebao je revolucionirati blisku borbu i značajno poboljšati djelotvornost pješaštva.
Sustav je razvila američka tvrtka Alliant Techsystems (od 2015. Orbital ATK), a proizvela njemačka Heckler & Koch. Projekt je zapravo obuhvaćao niz prototipova oružja koje se sastojalo od poluautomatskog bacača pametnih granata u kalibru 20 x 28 mm i podvjesnog jurišnog karabina standardnog NATO-ova kalibra 5,56 x 45 mm, u kasnijem stupnju razvoja izvedenog iz jurišne puške HK G36. Treći ključni dio bio je sustav za upravljanje paljbom (Target Acquisition/Fire Control System) s integriranim laserskim daljinomjerom, termalnim i teleskopskim ciljnikom. Različiti dizajni koristili su različite konfiguracije i postavke. Takvo oružje nije se uklapalo niti u jednu poznatu kategoriju streljačkog pa i pješačkog oružja. Bacač granata nazivan je različito: poluautomatski top 20 mm, bacač granata ili zračnorasprskavajuće oružje. Koristio je granate mnogo manjeg kalibra od drugih standardnih bacača (većina rabi 40 ili 30 mm) koje su imale mnogo pravocrtniju putanju leta. Njegovi su kalibar i brzina bili sličniji lakom topu, no ipak je dijelio više značajki s drugim pješačkim bacačima granata, automatskim ili podcijevnim.
Dva u jednom
U osnovnom dizajnu, XM29 sastojao se od dvaju odvojivih podsustava u jednom kućištu, jednog modula s bacačem granata gore i jednog modula s puškom dolje. Moduli su zajedno dijelili jedan okidač i prekidač za odabir pomoću kojeg se upravljalo s obama podsustavima te djelovali u interakciji sa SUP-om koji je automatski programirao upaljač granate 20 mm. Modul s puškom imao je poluautomatski i automatski način rada, poput onih na M16/M4 karabinu. Modul s bacačem granata ispaljivao je visokoeksplozivnu granatu s rasprskavanjem u zraku HEAB (High Explosive Air Bursting) u četirima načinima rada upaljača. Prvi je Airburst (rasprskavanje) koji omogućuje vojniku određivanje ciljeva i precizno detoniranje granate u zraku koja se rasprskava oko 1-1,5 metar iznad prijetnje. Slijedi Point Detonation (točka detoniranja) koja znači aktiviranje nakon dodira, zatim Point Detonation Delay, tj. aktivacija tek nakon prolaza kroz vrata ili tanki zid i konačno Window (prozor), koji detonira kod cilja koji se sakrio u prostoriji, rovu ili iza ugla zgrade.
Bacač je imao taktičko-tehničke značajke koje su, po nekim analizama, bile dva do tri puta bolje od bacača granata M203 na puškama M16/M4. Imao je i značajno dulje sposobnosti djelovanja jer je sustav integrirao dnevno-noćni ciljnik za 24-satno korištenje. U spremniku bacača nalazilo se šest granata HEAB, a uvodnik spremnika je bio dio kundaka, što je značilo da je riječ o bull-pup konfiguraciji. Postojao je i sigurnosni način rada, u kojem se granata nakon osam sekundi samouništila bez obzira na to je li udarila u nešto, pa na bojnom polju nisu mogle ostati neeksplodirane granate. Koristilo se i vježbovno streljivo TP (Target Practice). Oba oružja punila su se zasebnim spremnikom.

Pred nultom serijom
Sustav za upravljanje paljbom obuhvaćao je laserski daljinomjer, optički ciljnik, integriranu termalnu kameru, balističko računalo, podešavanje tempiranja, senzore okružja i kompas. Sadržavao je potpuni balistički algoritam koji je preko senzora uključivao podatke iz okruženja i položaja kako bi se olakšalo precizno podešavanje rasprskavanja streljiva kod cilja. XM29 je imao masu od 8,2 kg što je, naravno, mnogo više od mase pojedinačne puške ili bacača granata. No, zagovaratelji su isticali da, kad bi se na pušku M16/M4 stavili dodaci koji bi zajedno činili svojevrsni SUP, tad bi vojnik nosio istu masu, no ukupna cijena bila bi mnogo veća od proklamirane cijene proizvodnje XM29. Nadalje, njegove su granate, osim manjeg kalibra, mase i većeg dometa, trebale biti učinkovitije u uništavanju neprijatelja, pa bi trošak granata bio za trećinu manji nego kod običnih bacača.
Prilikom provjera oružja, SUP-a i streljiva zaključenih u siječnju 2002., prototipima XM29 ispaljeno je više od 180 komada granata na daljine od 100, 350 i 500 metara. Bili su testirani i višestruki načini rada te funkcionalne sposobnosti, uključujući precizne okretaje, podešavanje upaljača, udar i samouništenje. Vojska je odobrila nastavak programa, što je značilo skorašnji prelazak u sljedeću fazu, odnosno proizvodnju nulte serije.
Tijekom faza ispitivanja, bilo je i promjena. Podsustavi su bolje i čvršće mehanički integrirani, a SUP je nadograđen: masa mu je bila smanjena ugradnjom novih podsustava i materijala. Bilo je zamišljeno da se, sukladno s konceptom Land Warrior, oružje integrira sa zaslonom montiranim na kacigi koji bi prenosio informacije o cilju i drugim detaljima s bojišnice. XM29 nije trebao zamijeniti svih devet pušaka M16/M4 u pješačkoj desetini američke vojske nego samo četiri.
Otkaz i novo rođenje
Međutim, projekt OICW je 2004. otkazan zbog problema u razvoju. Sporna je bila prevelika masa, ali i mala ubojitost granate 20 x 28 mm. Ipak, preživio je kroz tri poslije povezana programa. Prvi se odnosio na razvoj nove jurišne puške za potrebe američke vojske, drugi na razvoj bacača granata kao samostalnog oružja, a treći je ponovno predviđao integriranje dviju komponenti u jednu. Za prvi program razvijena je jurišna puška Heckler & Koch XM8, no ubrzo je zamijenjena novim programom poznatim pod nazivom laka puška (Lightweight Small Arms Technologies Rifle). Istodobno je za drugi program započet razvoj poluautomatskog bacača granata pod nazivom XM25 u kalibru 25 x 40 mm. Treći program nije trebao započeti prije završetka prvih dvaju.
Poslije odustajanja od programa OICW, Amerikanci su pokušali iskoristiti njegove rezultate. Novi, samostalni bacač granata XM25 dobio je novi naziv CDTE (Counter Defilade Target Engagement), tj. oružje koje djeluje na zaklonjene ciljeve. Traženo je specijalno oružje za potporu, sposobno ispaljivati veće granate od 25 mm mase 270 g. Granate bi u odnosu na prethodne od 20 mm isporučile 50 posto više fragmenata 50 posto veće ukupne mase, unutar radijusa od 6 m. U 2005. godini šest oružja prošlo je ograničena terenska i borbena ispitivanja. Inicijalno uvođenje XM25 u operativne postrojbe bilo je zakazano za 2008. kad su trebala biti implementirana sva poboljšanja u senzorima i elektroničkim tehnologijama, na upaljaču, naprednim kompozitnim materijalima, ćelijama goriva, nano i digitalnim tehnologijama, keramičkim cijevima, bežičnim priključcima… Ta poboljšanja dodatno su smanjila masu sustava, povećala ubojitost, poboljšana je i robusnost i pouzdanost te učinkovitost sustava koji dobiva naziv XM25 Block 1.

Prihvatljiva masa?
Poluautomatski bacač granata XM25 sastoji se od dviju osnovnih komponenti, a to su bacač granata i sustav za upravljanje paljbom XM104 koji je razvila američka tvrtka L-3. Materijali konstrukcije temeljeni su na polimeru velike otpornosti na udar. Masa praznog oružja je 6,35 kg, podatak se za oružje takve namjene i performansi čini sasvim prihvatljivim, u svakom slučaju i mnogo je manja nego kod kombiniranog XM29. Kao i XM29, i XM25 je u bull-pup konfiguraciji, čime se povećava pokretljivost vojnika, posebno u borbama u urbanim sredinama. Ima poluautomatski sustav rada, zasnovan na provjerenom rješenju pozajmice plina s klipom, koji se nalazi iznad cijevi oružja, kombiniran s klasičnim rotacijskim zatvaračem.
Čahura granate inačica je streljiva 25 x 59 mm, skraćena zbog smanjenja trzaja. Originalno streljivo bilo je razvijeno za otkazani projekt automatskog posadnog bacača granata OCSW (Objective Crew Served Weapon) naziva XM307. Streljivo je omogućavalo učinkoviti domet od 500 m s ubojnim radijusom od 6 m. Mali kalibar osigurava i zadovoljavajući kapacitet spremnika od pet metaka.
Što se streljiva tiče, osim HEAB-a i TP-a u razvoju je bilo i streljivo s čeličnim strelicama (flechette), namijenjeno djelovanju unutar kuća ili zgrada, kad postoji opasnost za prijateljske snage od komadića HEAB-a. Tu su i kumulativno streljivo koje probija 50 mm pancirnog čelika, kao i neubojito koje treba izazivati stanje šoka kod protivnika. U razvoju su bile i granate za probijanje vrata (breaching) te termobarična granata. Ona je bila posebno zanimljiva jer je dosad korištena samo u aviobombama, a uspješan bi razvoj značio da će je moći koristiti i pješaci. U sklopu novog kompaktnog SUP-a XM104 nalazi se dnevno-noćni ciljnik, laserski daljinomjer i označivač, balističko računalo i uređaj za podešavanje upaljača HEAB streljiva. Uređaj za upravljanje SUP-om nalazi se u zadebljanom braniku okidača, koji se proteže cijelom visinom rukohvata, slično kao kod puške Steyr AUG, pa služi i kao prednji rukohvat. Korištenje cijelog složenog sustava ipak je prilično jednostavno. Primjerice, kod pametnog streljiva može se pomoću tipki + i – na bacaču, odrediti gdje granata treba eksplodirati.
Moderna tehnologija
Određivanje elemenata je automatizirano. Započinje tako da vojnik metu označava laserom kako bi se odredila udaljenost gađanja koju će iskoristiti balističko računalo, a podaci se induktivno prenose na HEAB granatu. SUP osigurava odgovarajuću prilagođenu ciljnu točku na meti. Granata nakon ispaljivanja eksplodira u preciznom rasponu iznad cilja s razornim učinkom. Sustav navodno ima pet puta veću ubojitost i dvostruko veći domet od tadašnjih konvencionalnih sustava uz istodobno smanjenje vremena izloženosti vojnika tijekom borbe. SUP ima optički način rada, termalni način rada (nehlađena kamera rezolucije 320 x 240 s digitalnim uvećanjem 4x) i TV način rada s automatskim balističkim podešavanjem. Napaja se iz dviju baterija, a ako su prazne, HEAB granate se mogu ispaljivati i izravno, dakle, upaljač djeluje kao trenutačni. Inače, svaka granata ima na sebi magnet koji stvara struju vrteći se dok leti kroz zrak i tako napaja mikroprocesor koji mjeri prijeđenu udaljenost.
Prema planu, u svaku pješačku desetinu američke vojske trebala su biti raspoređena dva XM25, čime bi se u velikoj mjeri povećala paljbena moć postrojbe. Ipak, predviđalo se zadržavanje individualnih podcijevnih bacača granata, kao i lake strojnice M249.
U usporedbi s aktualnim oružjima, prije svega podcijevnim bacačem granata M203 kalibra 40 mm i višemetnim bacačem Milkor M32A1 MSGL istog kalibra, učinkoviti domet XM25 protiv točkastih ciljeva je trostruko veći, 500 m. To se postiže zahvaljujući programibilnom streljivu s aktiviranjem iznad ili pored zaklonjenog cilja. Uspješno djeluje i na grupne ciljeve na daljinama 600 do 700 m.

Kritike i hvalospjevi
Unatoč navedenim kvalitetama, i XM25 se od početaka susretao s kritikama. Prvo, zamjeralo se da vojnici operateri zbog njega moraju zamijeniti svoju pušku i koristiti ga kao primarno oružje. To ih čini nesposobnim za klasične borbene zadaće i djelovanje na ciljeve u neposrednoj blizini. Naime, vojnik opremljen M4 karabinom s optikom M68 Close Combat, laserskim/infracrvenim uređajem AN/PEQ-2 i 210 metaka nosi teret mase 7,3 kg. Strijelac s bacačem granata M320 s osnovnim borbenim kompletom od 36 komada granata 40 mm i puškom M4 nosi teret mase 17 kg. S druge strane, XM25 s 36 granata znači da vojnik mora nositi teret od 16 kg, tako da bi kombinacija XM25 i M4 značila oružje mase 23 kg, a da se ne spominju i pancirni prsluk, kaciga, te ruksak s opremom.
U ljeto 2010. godine, američka vojska počela je testirati XM25 u Afganistanu. Pet oružja bilo je raspoređeno u 101. zračno-desantnu (Airborne) diviziju zajedno s 1000 ručno izrađenih rasprskavajućih granata (svaka je koštala 1000 dolara). Vojnici su izvijestili da je oružje iznimno djelotvorno u neutraliziranju neprijateljskih boraca koji su djelovali sa zaklonjenih pozicija. Američke postrojbe nazvale su oružje The Punisher (onaj koji kažnjava). Prvi kontakt s protivnikom bio je 3. prosinca 2010., a do veljače 2011. dvije američke postrojbe su oružjem djelovale 55 puta u devet akcija na različitim mjestima. Prekinuta su dva pobunjenička napada na američke promatračke postaje u kojima su pobunjenici koristili strojnice PKM te su uništena četiri mjesta zasjede. U jednom djelovanju neprijateljski strojničar bio je ranjen ili tako uplašen od XM25 da je ostavio oružje i pobjegao. Amerikanci s XM25 nisu imali žrtava. Oružje je bilo nazvano revolucionarnim i onim koje donosi prednost. Jedan zapovjednik voda komentirao je da su djelovanja koja bi inače trajala 15 do 20 minuta bila gotova za nekoliko minuta. Navodno su operateri bili toliko zadovoljni da su ga nosili kao primarno oružje bez nošenja M4 karabina kao sekundarnog. Nije bilo pritužbi na masu, nego uglavnom na životni vijek baterije i domet, za koji se tražilo povećanje na 1000 metara.
Kola nizbrdo…
Nakon idiličnog početka, 2. veljače 2013. stigli su novi problemi. Jedan XM25 je tijekom drugog kruga operativnih testiranja u Afganistanu nanio manje ozljede vojniku koji je njime gađao. Dogodilo se dvostruko punjenje granatama pri čemu su se zapalile, no sigurnosni mehanizmi spriječili su eksploziju bojne glave. Vojska je zbog toga uklonila XM25 iz uporabe u Afganistanu. ATK je inače zabilježio da je između kvarova bilo ispaljeno po pet tisuća granata, no vojska je svejedno odgodila i odluku o prelasku XM25 u punu serijsku proizvodnju. Sve je to dovelo do novih promjena u dizajnu oružja i streljiva, operativnim postupcima i tehnikama obuke. Testiranje se nastavilo na poligonu Aberdeen Proving Ground, s oružjima u koje su projektanti navodno uključili 130 poboljšanja dizajna. Unatoč incidentu, prijedlozi proračuna Pentagona obuhvaćali su 69 milijuna dolara za 1400 XM25 sustava. Vojska je planirala ukupno 10 876 bacača, dva po pješačkoj desetini i jedan po timu specijalnih snaga.
U ožujku 2013. godine dijelovi 75. rendžerske pukovnije nisu htjeli uzeti XM25 jer su ga smatrali previše teškim i glomaznim. Naveli su i da ima relativno mali borbeni komplet streljiva te kapacitet spremnika granata što nije dovoljno da se opravda nenošenje karabina M4A1 u borbene misije.
U lipnju 2013. Odbor za naoružanje Senata otkazao je sva financijska sredstva za 1400 sustava XM25 koje je vojska htjela kupiti iz proračuna za 2014. godinu. Objavljena je i preporuka za razvoj alternativnih oružanih sustava. Američka je vojska započela rad na granati 40 mm (Small Arms Grenade Munitions – SAGM) koja će također imati sposobnost rasprskavanja u zraku.
U kolovozu 2013. godine vojska je najavila da se projekt XM25 prije kolovoza 2014. može svesti na nisku stopu početne proizvodnje. Očekivalo se da će biti spreman za borbu do kraja 2015. godine te biti na raspolaganju za uporabu u svim brigadnim borbenim timovima, kao i Zapovjedništvu specijalnih operacija te rendžerima. Automatizirana proizvodnja trebala je smanjiti cijenu sustava na 25 000 dolara za oružje i SUP, a 55 dolara po granati.

Prekid i suđenje
No, sve je i dalje bilo odgađano. Do listopada 2015. oružje je bilo u drugom krugu testiranja valjanosti, a u proljeće 2016. očekivalo se kvalifikacijsko testiranje. Da su bili ispunjeni uvjeti i u proračunu osigurana sredstva, XM25 bi bio u uporabi na početku 2017. Glavni inspektor Ministarstva obrane 29. je kolovoza 2016. godine objavio izvješće kojim je predložio vojsci da se konačno izjasni hoće li nastaviti ili otkazati XM25 program. Širene su vijesti o zapovjednicima koji tvrde da oružje daje vojnicima revolucionarne sposobnosti i da su sigurnosne poteškoće riješene poboljšanjima tijekom 30 dodatnih mjeseci testiranja. S vremenom je za distribuciju u svaku pješačku desetinu bio planiran samo jedan XM25.
Konačno, vojska je 5. travnja 2017. godine raskinula sporazum s glavnim izvođačem Orbital ATK nakon što nije isporučio 20 prototipova kako je bilo određeno uvjetima ugovora. Orbital ATK je na to podnio tužbu sudu u SAD-u protiv tvrtke Heckler & Koch za štetu veću od 27 milijuna dolara, jer ona je odgovorna što nije došlo do dostave. Također je zatražen prijenos intelektualnog vlasništva kako bi Orbital ATK mogao ugovoriti drugog dobavljača za proizvodnju sustava. Opravdavajući se, Heckler & Koch se čak pozvao na činjenicu da bi oružje dovelo do pravnog kršenja Deklaracije iz Sankt Peterburga iz 1868. godine, koja navodi da se granate ne smiju ispaljivati direktno na osobu. Stoga su tražili da američka vlada izda posebnu potvrdu o uporabi oružja, no vlada je to odbila jer SAD nije potpisnik Deklaracije. Program je, dakle, u ozbiljnom zastoju i pitanje je hoće li se ikad pokrenuti.

Ivan GALOVIĆ