Satnik Marko Antunović pripadnik je Zapovjedništva za potporu i uspješan sportaš. Uz vojnu, satnik Antunović karijeru gradi u rukometu, a koliko je u tome uspješan dovoljno govori podatak da je ove godine u mrežu suparnika “pospremio” čak 201 pogodak čime je osvojio titulu najboljeg strijelca Prve hrvatske rukometne lige

 

Vrhunski sportaši u Hrvatskoj vojsci nisu samo ugovorni pričuvnici jer sportaša koji ostvaraju vrhunska postignuća na sportskim borilištima ima i među djelatnim vojnicima – časnicima i dočasnicima. U Hrvatskoj je vojsci puno kvalitetnih sportskih kadrova čija je tjelesna spremnost na zavidnoj razini, a satnik Marko Antunović jedan je od najboljih primjera vrhunski pripremljenog vojnika. Sport je za satnika Antunovića način života, a u vojsku je ušao vrlo mlad. Kineziološki fakultet upisao je s 18 godina te ušao u program civilnog vojnog studiranja – kadet. Proveo je četiri godine na Hrvatskom vojnom učilištu i nakon toga završio Temeljnu časničku školu. Potom postaje pripadnik prve mehanizirane bojne Tigrovi gdje provodi četiri godine kao zapovjednik voda. Istodobno se obrazovao, a uz sve to gradio je i sportsku karijeru i to vrlo uspješno.

Paralelno uz vojsku, satnik Antunović završio je 2017. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Upisao je i poslijediplomski studij na Fakultetu političkih znanosti – sigurnosna politika RH koji je završio 2019. Vojnu karijeru nakon Tigrova satnik Antunović nastavlja graditi prelaskom u Zapovjedništvo za potporu na mjesto časnika za kineziologiju, gdje danas radi.

Sportski počeci

U rukomet se zaljubio 2003. kad je, baš kao i mnogi njegovi vršnjaci, gledao kako hrvatska rukometna reprezentacija piše povijest osvojivši zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Portugalu te godinu dana poslije zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. Na pitanje je li kasno početi trenirati rukomet s 12 godina, satnik Antunović i profesionalni kineziolog odgovara: “Dijete kroz senzitivne faze razvija svoje motoričke sposobnosti. Bilo bi ga najbolje usmjeravati na neke bazične sportove pa da primjerice dijete s tri godine krene na plivanje, s pet godina na gimnastiku, sa sedam ili osam godina na atletiku. Gimnastika, plivanje, atletika, džudo, hrvanje. To su bazični sportovi kojima dijete stječe motoričke sposobnosti potrebne za život i do dobi od 12 godina prema mojem mišljenju ono ih je već poprimilo. Nakon toga usmjerio bih ga na neki drugi sport kojim se želi baviti. Ja na taj način vidim napredak djeteta kroz sport, ne u smislu da nužno postane vrhunski sportaš, već da se fizički pravilno razvije u zdravog čovjeka. Rukomet je bio moj prvi sport. Igrao sam nogomet, bio u školi plivanja, ali ovo je prva ozbiljna stvar.”

Ovo je zapravo i dobar pokazatelj da se uspjeh može postići i ako se ne počne sa sportom od najranije dječje dobi. Satnik Antunović kaže da mu je uzor u rukometnim počecima bio kasniji kapetan hrvatske reprezentacije Marko Kopljar koji je rodom iz Požege baš kao i satnik Antunović. Marko Kopljar svoju je karijeru počeo graditi igrajući za velike klubove što je satniku Antunoviću bio dobar motiv.

“Rukomet te dobro priprema na život jer u rukometu ima svega, od sudačkih nepravdi, previda, puno rada, truda i borbe, nije sve idealno, postoje usponi i padovi, ali zato znaš cijeniti uspjeh,” kaže satnik.

Vojna karijera

S vojskom se prvi put susreo u drugom razredu srednje škole u rodnoj Požegi. U školu su došli promidžbeni timovi i tad se prvi put susreo s vojnicima i pojmovima časnik, dočasnik. “Zainteresiralo me, bilo nas je nekoliko u razredu koji smo baš zagrizli, počeli smo se raspitivati, a zatim smo otišli i na selekciju. Na kraju sam jedini ja završio u vojsci,” kaže.

O početku vojne karijere i vremenu provedenom u Tigrovima satnik Antunović govori s ponosom te ima samo riječi hvale.

“Neizmjerno sam ponosan što sam bio dio legendarnih Tigrova i ne bih to iskustvo mijenjao niti za jedan rukometni klub na svijetu. Kao dijete u onim ratnim godinama te sam ljude gledao kao na svoje heroje. Stupao sam po dvorištu s drvenom puškom na leđima i pjevao Mi smo garda Hrvatska. I onda sam odjednom dobio priliku voditi te ljude, biti zapovjednik voda u kojem još uvijek rade ti heroji iz našeg djetinjstva. Ne mogu vam opisati koliko je to meni značilo i koliko sam i danas ponosan na tu crnu beretku i tigra na njoj,” kaže satnik Antunović. Nije mu bilo nimalo lako usklađivati sve obveze, baviti se rukometom, studirati i biti vojnik, no satnik Antunović sve je to vrlo dobro odrađivao. Međutim, bilo je vrlo naporno. Ono što je uslijedilo bilo je i još napornije, no na sve je izazove odgovorio uspješno. Nakon završetka fakulteta za vrijeme Temeljne časničke škole, 2013. godine dobio je poziv Rukometnog kluba Medveščak, posrnulog velikana, nekad slavnog doprvaka Europe. “S Medveščakom ulazim u Premijer ligu, najviši rang natjecanja. Te godine predvođen vrhunskim trenerom Hrvojem Pažinom igram najozbiljniji rukomet u karijeri,” prisjeća se satnik Antunović.

No, uloga nije bila samo igračka, već je imao i ulogu pomoćnog trenera s obzirom na to da je na fakultetu odabrao upravo rukomet kao usmjerenje. U toj je sezoni Medveščak igrao vrlo dobro te je dao i nekoliko igrača koji su poslije postali hrvatski reprezentativci. Bila je to sezona, smatra Antunović, u kojoj je naučio mnogo u rukometu.

“Ako sam mislio da se studentsko-kadetsko razdoblje teško moglo uskladiti s rukometom, ono što je uslijedilo dalje bilo je još teže. Prva časnička dužnost bila je u Tigrovima. Živio sam u Zagrebu, a radio u Petrinji. Putovao sam svaki dan na posao i s posla direktno išao na treninge. Treniralo se svaki dan, a kako su ostali suigrači trenirali dva puta dnevno i ja sam ujutro radio treninge snage na poslu kako bih mogao opstati u takvoj konkurenciji,” priča satnik.

Karijeru je nakon Medveščaka nastavio u KTC-u, klubu iz Križevaca. Trener mu je ondje bio Damir Miklečić, čovjek koji je za vrijeme rata bio pripadnik specijalne policije legendarnih Alfi te je imao mnogo razumijevanja za Markove obveze. Sam Marko tvrdi kako mu je trener ulijevao veliko samopouzdanje i kako je imao važnu ulogu u tom razdoblju za njega kao mladog sportaša.

Nakon KTC-a, vratio se u Medveščak, a iz Medveščaka prešao u rodnu Požegu. Zov doma nije mogao odbiti, a priča je itekako zanimljiva. Ambicije Požege bile su visoke, ali nudile su igranje u nižem rangu natjecanja. Natjecanje u nižem rangu trajalo je samo jednu sezone nakon koje s Požegom ulazi u prvu ligu. Ondje je ostvario zaista sjajan uspjeh. No, priča iz Požege zanimljiva je i zato što od satnika Antunovića traži fleksibilnost. Naime, s obzirom na to da je vrlo teško u manjim sredinama okupiti vrhunsku ekipu, treninzi se održavaju u Zagrebu, a samo se na domaće utakmice odlazi u Požegu. Na taj način i manji klubovi imaju mogućnost igrati s dobrim i kvalitetnim igračima.

Najbolji strijelac lige

Marko je u netom završenoj sezoni odigrao sve 24 utakmice, pritom postigavši 201 pogodak. Time je postigao velik uspjeh u svojoj karijeri, a okitio se i titulom najboljeg strijelca prve hrvatske rukometne lige. Kaže da voli igrati na poziciji organizatora igre, što je u skladu zapravo i s njegovim karakterom. Upravo ga je dobra organizacija dovela do ovih postignuća, a i njegove su ideje kvalitetno odrađene u ZzP-u poput pokretanja sustava vođene organizirane tjelovježbe u vidu grupnih funkcionalnih treninga i škole trčanja.

Paralelno voditi dvije karijere, a usto se i akademski obrazovati nije nimalo lak zadatak, ali je moguće. Sve ovo zahtijeva puno odricanja i ljubavi prema onom što čovjek radi, no uz dobru organizaciju sve je moguće. Hrvatska vojska svojim djelatnicima i vojnicima omogućava da se profesionalno razvijaju i rastu, da iskorištavaju maksimalno svoje potencijale i da na najbolji način budu ambasadori u društvu. Sam natporučnik Antunović svojim primjerom o tome svjedoči, a za kraj je i sam poručio kako je zahvalan Hrvatskoj vojsci na potpori koju mu daje tijekom svih ovih godina.

---

Moderni desetoboj

Profesor na Kineziološkom fakultetu Dragan Milanović prozvao je rukomet modernim desetobojem današnjice jer su rukometaši zapravo motorički jedni od najboljih sportaša. “Na fakultetu mi je to bila prednost jer smo sve druge sportove odrađivali s lakoćom. Rukomet traži snagu, brzinu, snalažljivost. Stalno si u kontaktu. Ima neku poveznicu s vojskom jer je borben, gladijatorski sport,” smatra Antunović.

Tekst: Ivan Šurbek