Pištolji, a pogotovo revolveri dugo vremena su u Rusiji predstavljali oružje manje važnosti, a u vojsci su oduvijek imali sekundarni prioritet, što se nije promijenilo praktično niti do današnjih dana. Sukladno tome, začuđuje izuzetno bogati asortiman tog naoružanja koji je razvijen u ruskom vojno-industrijskom kompleksu, kao i njegova, u prosjeku dosta visoka, kvaliteta. Osobito je iznenađujući nagli razvoj pištolja i revolvera nakon raspada SSSR-a, od kojih nisu svi mogli očekivati uvođenje u naoružanje državnih struktura

Hladnoratovsko razdoblje razvilo je aktivnost tajnih službi obiju blokovskih konstelacija do maksimuma. Tajne operacije, političke likvidacije, subverzije, špijunaža postali su glavni oblici njihovog angažmana, za što je potrebna i odgovarajuća oprema, te naoružanje uglavnom drukčije od standardnog vojno-policijskog. U skladu s tim, KGB je postao jedan od najvećih korisnika i naručitelja nekonvencionalnog naoružanja, među kojima je i nekoliko zanimljivih tipova pištolja, koji inače nisu bili u uporabi ni u policiji ni u oružanim snagama.
Jedno od takvih oružja je športski, malokalibarski pištolj Margolin (slika br. 13), inače namijenjen za natjecanja u gađanju silueta i preciznom gađanju u klasi standard oružja. To je poluautomatski pištolj kalibra .22 LR visoke preciznosti, razvijen 1949. godine i nekoliko puta modificiran (modifikacije su se uglavnom odnosile na oblik i ergonomiju rukohvata, ugradnju montažnih utega, kompenzatora i sl.). Agenti KGB-a vjerojatno su ga osim za vježbu koristili i u tajnim operacijama, međutim o tome ne postoje pouzdane informacije. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, za potrebe KGB-a razvijen je bešumni pištolj MSP u konfiguraciji deringera (dvije cijevi jedna iznad druge i dva metka), koji je imao gotovo potpuno nečujno djelovanje, ali zbog posebne konstrukcije streljiva SP-3 (Specialnij patron nomer 3 – slika br. 14) razvijene isključivo za taj pištolj jer pištolj nije opremljen prigušivačem. Prilikom ispaljenja tog streljiva, gotovo svi barutni plinovi ostaju inkapsulirani u čahuri, čime se sprječava njihova eksplozivna dekompresija i time zvuk pucnja. Takva koncepcija omogućila je vrlo male dimenzije pištolja (dužina 115 mm, cijev 66 mm, težina 530 g prazan), što je pogodno za prikriveno nošenje i iznenadnu uporabu.

Svojevrsni nasljednik MSP je pištolj S-4M (slika br. 15), razvijen kasnih sedamdesetih godina, koji se po izgledu gotovo nimalo ne razlikuje od svog prethodnika, samo što je veći (dužine 140 mm, cijev 88 mm), većeg dometa i probojnosti. Ovaj pištolj rabi znatno jače streljivo PZAM (7,62×63 MM) koje se po svom izgledu i principu djelovanja ne razlikuje u većoj mjeri od streljiva SP-3. Poznato je da se ovaj tip pištolja rabio u Sovjetsko-afganistanskom ratu i nekim kasnijim protuterorističkim akcijama, međutim detalji i iskustva o njegovoj primjeni nisu objavljeni. Daljnji razvoj ovako koncipiranog prigušenog oružja bio je poluautomatski pištolj PSS (Pistolet specialnij samozarjadnij – slika br. 16) koji je u operativnu uporabu KGB-a uveden 1983. godine. Za njega je razvijen metak 7,62×41 mm SP-4 koji po izgledu podsjeća na metak za Naganta (samo čahura nema obod), a primijenjen je sličan princip kao kod streljiva SP-3 i PZAM. Pištolj je nešto veći i teži od S-4M (dužina 170 mm, težine 850 g), ali se puni okvirom sa 6 metaka. U usporedbi s pištoljima koji rabe prigušivač (PB, APB) PSS je znatno kompaktniji i tiši prilikom gađanja. Još uvijek je u operativnoj uporabi ruskih specijalnih postrojbi FSB-a i Vanjske obavještajne službe, te protuterorističkih snaga MUP-a.
Među pištolje specijalne namjene može se uvrstiti i malogabaritni PSM, iako se u stvari radi o konvencionalnom poluautomatskom pištolju, samo znatno manjih dimenzija od uobičajenih standarda (dužina 155 mm, masa 460 grama). Taj pištolj je prvenstveno bio namijenjen za potrebe KGB i kao obrambeno oružje u krajnjoj nuždi visokih vojnih, partijskih i državnih dužnosnika, zbog čega je primjerenije svrstati ga u pištolje specijalizirane namjene (detaljnije o tom pištolju vidjeti u članku Oružje zone sumraka II. dio, Hrvatski vojnik br. 77 od 17. 03. 2006.).

Pištolji nove Rusije
Na zalasku socijalizma, stvaranjem nove Rusije uslijedio je neočekivano nagli razvoj pištolja, što je dosta iznenađujuće zbog toga što su gotovo svi ostali segmenti vojno-industrijskog kompleksa pretrpjeli radikalnu recesiju od koje se mnogi još uvijek nisu oporavili, a neki su zauvijek “zalupili vrata”. Teško je procijeniti zbog čega je došlo do takve ekspanzije upravo u razvoju i proizvodnji lakog streljačkog naoružanja (osim pištolja, pa donekle i revolvera, takva razvojna ekspanzija primjetna je i u proizvodnji kratkih strojnica), međutim nekoliko je temeljnih čimbenika koji su na to mogli utjecati u većoj mjeri i to:
• već potkraj osamdesetih godina Makarov više nije mogao biti univerzalni službeni pištolj za svaku uporabu, već je bilo nužno zamijeniti ga specijaliziranim, namjenskim oružjem posebno za policijske, posebno za vojne i druge obrambene zadaće (osim toga, tehnički je zastario i više ničim se nije mogao mjeriti niti s vojnim niti s policijskim pištoljima zapadnih zemalja);
• raspadom socijalističke koncepcije proizvodnje i uvođenjem tržišnih zakonitosti u gospodarstvo, zaoštrila se konkurencija i formiralo tržište na kojem se moralo izaći s novom produkcijom ukoliko se željelo gospodarski preživjeti;
• većina zemalja članica Varšavskog ugovora, ali i nekadašnjih dijelova SSSR-a odlučilo je modernizirati svoje oružane snage i policiju, osim organizacijski i nabavom nove opreme i naoružanja (istovremeno, mijenja se i koncepcija njihove uporabe, pri čemu se kod velikog broja zemalja mijenjaju i doktrinarni stavovi o sekundarnom značaju pištolja i revolvera);
• ruski vojno-industrijski kompleks je otvaranjem tržišta i raspadom socijalističkog lagera izgubio monopol na velikom dijelu tržišta i mora ga nadoknaditi kvalitetnom i prihvatljivom ponudom nove produkcije streljačkog naoružanja;
• u samoj Rusiji raspisani su interni natječaji za nove vojne policijske i druge službene pištolje, koji trebaju zamijeniti Makarova i Stečkina, a osim toga, krupne društvene promjene omogućile su razvoj zaštitarskih tvrtki i zaštitarstva kao legalne društvene djelatnosti, kojoj je potrebno adekvatno naoružanje i oprema, a koju one više ne moraju nužno nabavljati od domaćih proizvođača.

Naravno, svi navedeni razlozi tek su “vrh ledenog brijega” u opredjeljivanju mnogih proizvođača i konstruktorskih biroa za razvoj dosta velikog broja novih modela pištolja, raznih tehničkih koncepcija i osobina. Jedan od prvih pištolja novog doba bio je SRS (Samozarjadnij pistolet Serdjukova) SR-1 Gjurza, konstruiran krajem 80-ih godina kako bi odgovorio jednom od glavnih zahtjeva (tada još uvijek) sovjetskog vojnog vrha – potpunom zaustavnom učinku na udaljenosti minimalno 50 m. Po svom vanjskom izgledu Gjurza podsjeća na uvećani Makarov s dodatnom kočnicom na rukohvatu (slika br. 17), međutim konstrukcijski se razlikuje u većoj mjeri. Naime, zbog potrebe velike učinkovitosti na udaljenosti najmanje 50 m streljivo za taj pištolj očigledno je moralo biti jače od standardnog kalibra 9 mm Makarov, pa je stvoren metak 9×21 mm SP-10. Njegova temeljna odlika je kompozitno zrno koje ima jezgru od visokokvalitetnog legiranog čelika s omotnicom od polietilen-kevlara. Jezgra je utisnuta u olovno zrno s bimetalnom košuljicom. Takva konstrukcija omogućuje tzv. efekt potkalibarnog zrna prilikom pogotka u tvrdi cilj (ne događa se prilikom udara u meko tkivo). Drugim riječima, ukoliko pogodi čvrstu prepreku (npr. zaštitni prsluk) košuljica i olovni dio jezgre se deformiraju i ostaju na prepreci, a čelična jezgra penetrira se kroz prepreku, preuzimajući dodatni energetski impuls od deformabilnog dijela zrna. Da bi se omogućila potrebna probojnost na udaljenosti većoj od 50 m, potrebna je dosta velika početna brzina zrna, uz odgovarajuću masu, zbog čega zrno SP-10 ima masu 6,7 g i početnu brzinu 430 m/sek, a zrno metka SP-11 masu 7,9 g i početnu brzinu 390 m/sek, što ih čini 1,3-1,4 puta ubojitijim od standardnog streljiva 9 mm Para. To je moguće ostvariti isključivo većim barutnim punjenjima, pa streljivo za Gjurzu” ubraja se u kategoriju jakih pištoljskih metaka, zbog čega u njegovoj konstrukciji nije došao u obzir princip slobodnog trzanja zatvarača primijenjen na Makarovu i Stečkinu. U tom kontekstu, primijenjeno je zabravljivanje po principu kratkog trzanja cijevi, vrlo slično mehanizmima koje koriste Walther P-38 i Beretta 92.

Početkom 90-ih godina ruska vojska izgubila je interes za tim pištoljem (bolje rečeno, u općoj nestašici i kaotičnoj nesigurnosti svakodnevice koja je tada nastupila izgubili su interes i za mnogo drugih, egzistencijalno važnijih stvari), zbog čega nije započela njegova masovnija proizvodnja. Tijekom 1996. u svoju uporabu preuzeo ga je FSB (nasljednik KGB-a) i FSO (Federalnjaja služba ohrani ? Federalna zaštitna služba) čije postrojbe ga još uvijek rabe kao službeno oružje. Pištolj praktično nije imao znatnijih modifikacija, međutim, razvijeni su novi tipovi streljiva za njega, tako da osim standardnog probojnog zrna postoje zrna povećanog zaustavnog efekta, zrna s minimalnom mogućnošću rikošeta i sl.
Potkraj 90-ih godina prošlog stoljeća razvijeno je nekoliko novih modela pištolja, čija glavna karakteristika, a ujedno i najveća mana, bila je zadržavanje definitivno prevaziđenog kalibra 9 mm Makarov. Jedan od prvih iz te kategorije bio je pištolj OC-27 Berdiš, koji po svom izgledu podsjeća na poznati Browing HP, međutim, po principu rada ne razlikuje se puno od Makarova. Isto tako rabi streljivo 9 mm Makarov, automatika radi na principu slobodnog trzanja zatvarača, a okidač je dvostrukog djelovanja. Iako su ga stručnjaci ocijenili kao vrlo solidno oružje, dobro izbalansirano, precizno i pouzdano, pištolj je naišao na vrlo slab odjek kako na međunarodnom tržištu naoružanja, tako i na vlastitom, zbog čega je nastavljen njegov razvoj, ali u kalibru 9 mm Para, zbog čega se morao promijeniti princip rada automatike (u tom kalibru, princip rada utemeljen na slobodnom trzanju zatvarača je, najblaže rečeno, vrlo riskantan). Sličnu sudbinu imao je i pištolj MP-448 Skif, razvijen kasnih 90-ih godina, koji je praktično samo modernizirani Makarov PMM (sa spremnikom kapaciteta 12 metaka). Osim suvremenije vanjske koncepcije, Skif je jednim dijelom izrađen od specijalnih polimera (slično kao i austrijski Glock), a metalni su cijev, navlaka cijevi, povratna opruga i neki dijelovi mehanizma za okidanje. Pištolj je uglavnom namijenjen za izvoz na međunarodno tržište, međutim za sada je pokazao slabe rezultate.

Zanimljiv je pištolj P-96 (slika br. 18), isto tako uglavnom napravljen od kompozitnih materijala, sa sigurnosnom kočnicom na obaraču, koja omogućava sigurno nošenje napetog oružja s metkom u cijevi, što je inače dobro rješenje za pištolj sa skrivenim (ili poluskrivenim) udaračem. U ovom slučaju radi se o kompaktnom oružju relativno malih dimenzija (dužina 151 mm, masa praznog oružja 460 g), namijenjenog uglavnom za zaštitarske tvrtke, te klasičnu i prometnu policiju (kojoj oružje nije previše često od životne važnosti). Za inozemno tržište i zaštitarske tvrtke proizvodi se i u kalibru 9 mmK, međutim nije popularan ni na domaćem ni na inozemnom tržištu jer se svojim karakteristikama ne može usporediti s popularnim i općeprihvaćenim Makarovim, od kojega je inferiorniji kvalitetom i pouzdanošću.

S druge strane, razvoj velikih vojnih pištolja nije bio toliko raznolik, ali je zato dao bolje rezultate. Jedan od najboljih primjera je vjerojatni nasljednik Makarova PYa (Pistolet Jarjagina) MP-443 Grač (slika br. 19), proizveden kasnih 90-ih godina u Iževskom mašinskom zavodu (IžMaš) prvenstveno za potrebe ruskih oružanih snaga. Pištolj je ponuđen u tri kalibra – standardni 9 mm Makarov, 9 mm Para i 7,62×25 mm (koji je odmah odbačen iz istih razloga iz kojih je TT 33 povučen iz operativne uporabe). Vojni establishment se odlučio za kalibar 9 mm Para, bolje rečeno za rusku inačicu tog kalibra, koji je razvijen iz metka 9×21 mm za pištolj Gjurza. U stvari novi metak je dobiven skraćivanjem Gjurzinog i ugradnjom lakšeg zrna od 5,3 g, a zbog dosta jakog barutnog punjenja, sačuvana je velika početna brzina od 460 m/sek. Zrno može biti konvencionalno, ali i olakšana replika zrna od metka SP-10. Tako koncipirani metak dobio je vojnu oznaku 7N21, a pištolj se uvodi u službenu operativnu uporabu ruskih oružanih snaga pod oznakom 6P35. Metak je po dimenzijama identičan standardnom metku 9 mm Para, samo je nešto jači (odgovarao bi standardu 9 mm Para+), međutim pištolj može rabiti bez problema i bez eventualnih zastoja svako streljivo u tom kalibru.

Grač je pištolj konvencionalne konstrukcije, ali suvremenijeg dizajna u potpunosti izrađen od metala, s dvostrukim djelovanjem mehanizma za okidanje i vrlo dobrom izbalansiranošću. Po nekim informacijama, njegovo uvođenje u operativnu uporabu oružanih snaga već je započelo, a prvo se njime naoružavaju postrojbe Sjevernokavkaskog vojnog okruga, odnosno operativne snage u Čečeniji. Iako se osnovni model Grača pojavio ne tako davno, već je razvijena njegova modifikacija namijenjena komercijalnom tržištu, pod nazivom MP-446 Viking. Najveća razlika je u materijalu iz kojeg su izrađeni, jer je veći dio Vikinga od kompozitnih polimera, dok su samo cijev i dijelovi izloženi najvećem naprezanju od visoko kvalitetnog čelika. Zbog toga je Viking nešto lakši (830 g) od Grača (950 g), dok su ostale dimenzije i taktičko-tehničke osobine jednake. Otprilike u isto vrijeme kada i Grač, razvijen je i nasljednik čuvenog Stečkina – veliki automatski pištolj OC-33 Pernač (slika br. 20). S obzirom da je i njegov konstruktor Igor Stečkin, logično je da su neka tehnička rješenja preuzeta sa “starog” APS-a – prije svega gotovo identičan mehanizam za okidanje i regulator paljbe, te rad automatike na principu slobodnog trzanja zatvarača. Slobodno trzanje zatvarača konstruktor je zadržao, jer je zadržao i kalibar 9 mm Makarov, što je ujedno i najveći nedostatak Pernača. U usporedbi sa Stečkinom (osim promijenjenog dizajna), proizvodnja Pernača je jednostavnija, brža i jeftinija, pištolj ima veću kadencu rafalne paljbe (900 metaka/min), te mogućnost korištenja dva tipa spremnika za streljivo (za 18 i za 27 metaka). Za sada se proizvodi u vrlo ograničenom broju, a jedini korisnik su pojedine specijalne postrojbe OMON-a ruskog ministarstva unutarnjih poslova. Svojevrsna inačica ovog pištolja je OC-23 Drotik, koji se od Pernača razlikuje isključivo u vrsti streljiva i dimenzijama. Naime, Drotik je konstruiran u kalibru 5,45×18 mm (streljivo za malogabaritni PSM), što ga čini vrlo opasnim oružjem osobito pri rafalnoj paljbi. Brzina gađanja je 800 metaka/min, a kapacitet spremnika 24 metka. Podataka o njegovoj mogućoj serijskoj proizvodnji nema, iako je konstruiran još krajem 90-ih godina prošlog stoljeća.

Jedan od zadnjih pištolja koje proizvodi ruski vojno-industrijski kompleks je vrlo suvremeni GŠ-18 (slika br. 21), a razvili su ga Grjazev i Šipunov u tulskom KPB (Konstruktorski biro priborostroenija). Pištolj je u kalibru 9 mm Para i može koristiti streljivo svih vrsta i proizvođača u tom kalibru, uključujući streljivo s pojačanim punjenjem 7N21 (slično kao i Grač). Osim toga, za njega je razvijeno posebno streljivo PBP, namijenjeno probijanju zaštitnih prsluka, koje može probiti čeličnu ploču debljine 8 mm na udaljenosti 20 m. Težina zrna je 4,2 g, izrađeno je jednako kao zrno metka SP-10, a početna brzina mu je čak 600 m/sek. GŠ-18 je većim dijelom izrađen iz kompozitnih materijala, kočnica je riješena kao na austrijskom Glocku ili na manje uspješnom P-96 (pištolj je cijelo vrijeme zakočen, a otkoči se pritiskom na okidač, neposredno prije opaljenja). Izbalansiranost oružja je vrlo dobra, kao i preciznost gađanja sa svim vrstama streljiva. GŠ-18 je konkurirao za novi službeni pištolj ruskih oružanih snaga, međutim nakon što se vojska odlučila za Grač, njegove daljnje perspektive su prilično neizvjesne. Postoji mogućnost da u pojedinim državnim službama, u dogledno vrijeme zamijeni P-96 i Makarova, međutim bilo bi previše optimistički očekivati veće narudžbe na domaćem tržištu.

Zaključak
Pištolji, a pogotovo revolveri dugo vremena su u Rusiji predstavljali oružje manje važnosti, a u vojsci su oduvijek imali sekundarni prioritet, što se nije promijenilo praktično niti do današnjih dana. Sukladno tome, začuđuje izuzetno bogati asortiman tog naoružanja koji je razvijen u ruskom vojno-industrijskom kompleksu, kao i njegova, u prosjeku dosta visoka, kvaliteta. Osobito je iznenađujući nagli razvoj pištolja i revolvera nakon raspada SSSR-a, od kojih nisu svi mogli očekivati uvođenje u naoružanje državnih struktura. S druge strane, izuzetno restriktivnim zakonima praktično nije omogućena legalna nabavka kratkog oružja prosječnom građaninu Rusije, zbog čega proizvođači mogu računati isključivo na dva potencijalna korisnika – državne službe i međunarodno tržište.

Što se tiče domaćih korisnika, tu je stanje uglavnom poznato za duže vrijeme – perspektivni službeni vojni pištolji su Grač i eventualno Pernač, dok bi za standardno službeno policijsko oružje ostala neka od inačica moderniziranog Makarova, ukoliko ga ne istisne GŠ-18. U dogledno vrijeme KGB i ostale tajne službe vjerojatno se neće odreći Gjurze kao službenog pištolja, dok će protuterorističke snage i drugi “specijalci” raznog profila koristiti cijeli arsenal specijaliziranog oružja, od revolvera Udar i Gnom, do pištolja Drotik, PSS, S-4M i sličnih, međutim njihova uporaba (a samim time i proizvodnja) ostati će u prilično ograničenim razmjerima.
Perspektive ruskih pištolja i revolvera na međunarodnom tržištu, u velikoj mjeri zasićenim vrlo kvalitetnim kratkim oružjem, ovisiti će o njihovoj prepoznatljivosti i brandu koji se plasira kao njihov image. Pri tome, rusko oružje percipira se kao proizvod solidne kvalitete (iako uglavnom ne vrhunske), pouzdano i jednostavno za održavanje, dovoljno precizno i prije svega – znatno jeftinije od njihove konkurencije zapadnog podrijetla. Po tim parametrima nalaze se i potencijalni kupci, iako su i oni sve zahtjevniji i podložni reklamnim stereotipima, o čemu ruski proizvođači trebaju voditi računa (npr. u Rusiji gotovo i ne postoji tradicija proizvodnje revolvera, pa je vrlo teško očekivati dobar plasman MP-412 REX-a u konkurenciji s nizom modela Colta, Smith & Wessona, Rugera ili od njih jeftinijih Taurusa i dr. ukoliko ga ne ponude gotovo ispod granice profitabilnosti).

Marinko OGOREC