Ručno streljačko naoružanje, kao što su pištolji i revolveri, praktično nikada nije predstavljalo važniji dio naoružanja ruskih oružanih snaga i zbog toga su gotovo uvijek bili na samom dnu ljestvice proizvodnih prioriteta. S druge strane, Rusija je u proizvodnji naoružanja dugo vremena zaostajala za razvijenim zapadnim zemljama (iako su uvijek imali vrlo darovitih proizvođača i konstruktora), pa je razumljivo da su u proizvodnju usvajani tipovi naoružanja za koje su prvenstveno bile zainteresirane oružane snage

Velike ruske tvornice u Tuli i Kovrovu počele su proizvoditi oružje tek u devedesetim godinama XIX. stoljeća, ali ne i pištolje ili revolvere, koji su smatrani uglavnom ekskluzivnim obilježjem i osobnim oružjem časnika – u pješaštvu glavno oružje bila je puška, a u konjici sablja (posebno je raširen bio tip kozačke sablje zvane “šaška”). S obzirom na to da su časnici nabavljali revolvere i pištolje uglavnom iz inozemstva, nije bilo osobite potrebe za vlastitom proizvodnjom. Preokret je nastupio nakon posjeta velikog kneza Alekseja SAD-u kojom prilikom se upoznao s revolverima Smith & Wesson na prelamanje i u pratnji čuvenog Buffalo Billa koristio se tim oružjem u lovu.

Razvoj i uporaba revolvera
Osim vlastitog iskustva, knez Aleksej se upoznao s praksom i naoružanjem američke vojske, brzo shvatio vrijednost revolvera u naoružanju konjice i donio odluku o njegovom uvođenju kao obveznog naoružanja u taj rod vojske uz tradicionalnu sablju i karabin. Isto tako, uočio je prednost opremanja časnika jedinstvenim tipom osobnog oružja, što je znatno pojednostavnilo logistiku i proizvodnju potrebnog streljiva. Rezultat njegovog posjeta SAD-u bio je u ono vrijeme posao stoljeća za Smith & Wesson – narudžba za dostavu 150 000 revolvera jednostrukog djelovanja u kalibru .44 (10,67 mm) i njihovo uvođenje u službenu uporabu carske vojske. Prema tome, riječ je o prvom službenom revolveru carske Rusije, koji se u njihove oružane snage počeo uvoditi 1869. godine.

Po nekim autorima, revolver Smith &Wesson M 1869, popularno nazvan S&W Russian smatra se za jednog od najpouzdanijih teških revolvera na prelamanje ikada napravljenih, a isto tako kvalitetan je bio i metak za taj revolver koji je dobio naziv .44 Russian. Na međunarodnoj izložbi u Beču 1873. godine dobio je zlatnu medalju za kvalitetu. Ruskoj vojsci dostavljani su u tri inačice – tipI, tip II (koji se razlikovao oblikom rukohvata i osloncem za srednji prst na braniku okidača) i tip III (nešto kraće cijevi i s mehaničkim izmjenama koje su donekle olakšavale rasklapanje i čišćenje od ostalih modela). Ukupno je ruskoj vojsci predano oko 250 000 komada ovog revolvera, od čega je većina uvezena iz SAD-a, a samo manji dio napravljen je po licenci u Tulskom oružanom zavodu. Veliki broj zaplijenili su Japanci tijekom Rusko-japanskog rata 1904. – 1905. Pojedini primjerci ovog oružja korišteni su i tijekom II. svjetskog rata, iako su tada već odavno bili zastarjeli i povučeni iz službene uporabe. Drugi službeni vojni revolver carske Rusije bio je Nagant M95 kalibra 7,62 mm Nagant, koji je ujedno i prvi samostalno proizvođen u ruskim tvornicama. Revolver je konstruiran u radionici Léona Naganta u Liegeu 1895. godine i prve količine za rusku vojsku proizvedene su u Belgiji. Tulski oružani zavodi proizvode ih po licenci od 1901. sve do 1940. godine. Masovno je rabljen u I. svjetskom ratu, a nakon revolucije i građanskog rata, nastavljena je njihova proizvodnja za potrebe Crvene armije. U velikom broju je korišten i tijekom II. svjetskog rata. Poslije 1945. povlači se iz naoružanja oružanih snaga, ali ga u operativnoj uporabi zadržava NKVD zbog njegove visoke kvalitete i pouzdanosti.

Inače Nagant je dosta komplicirano oružje s jednom konstrukcijskom karakteristikom koja ga izdvaja od većine ostalih revolvera – prilikom zapinjanja oroza bubanj se pomiče naprijed za oko 2,5 mm i čvrsto naliježe na zadnji dio cijevi, a prednji rub čahure posebno konstruiranog metka (čahura se produžuje preko vrha zrna) ulazi u zadnji dio cijevi, čime je prilikom opaljenja izbjegnut gubitak barutnih plinova koji nastaju kod standardnih revolvera između cijevi i ležišta metka u bubnju. Iako je svojedobno bio pravo mehaničko čudo, mnogi kritičari su tvrdili da ono što se dobilo takvim konstrukcijskim rješenjem nije vrijedno složenosti konstrukcije (gubitak barutnih plinova između bubnja i cijevi kasnije se jednostavno rješavao malo jačim streljivom). Jedino u čemu je ta konstrukcijska specifičnost mogla biti korisna je mogućnost prigušivanja. Naime, zbog toga što nema prodora barutnih plinova izvan cijevi i opaljenje metka se obavlja u jednom zatvorenom okruženju, na Naganta je moguće montirati prigušivač, tako da je to jedini revolver u širokoj uporabi čiji pucanj je bilo moguće učinkovito prigušiti (pretpostavlja se da je prigušivač razvijen pred II. svjetski rat za potrebe NKVD-a). Nagant se proizvodio u relativno malo inačica i modifikacija, pri čemu ni jedna nije radikalnije mijenjala mehanizam ni princip rada oružja (uglavnom se radilo o promjeni oblika mušice, skraćenju cijevi za potrebe NKVD-a, obliku i uzorku na koricama i sl.). Jedina inačica za koju se može reći da ima krupnije promjene je natjecateljski revolver TOZ-36, koji je konstruirao Hajdurov 1962. godine. Taj revolver je dobio masivnu cijev, ciljnike s mikroskopskim podešavanjem, podesivo okidanje i ergonomski, natjecateljski rukohvat, međutim konstrukcijski ništa nije promijenjeno u načinu rada oružja. Čak je i streljivo ostalo isto (7,62 mm Nagant). TOZ-36 je dugo vremena bio osnovni revolver sovjetskih strijelaca za tzv. brzo gađanje silueta.

Suvremeni ruski revolveri
Znatno ranije nego je prestala proizvodnja Naganta, prije početka II. svjetskog rata, sovjetski vojno-politički establishment definitivno je odlučio u oružanim snagama i policiji revolvere zamijeniti poluautomatskim (u praksi najčešće nazivani automatskim) pištoljima, a taj koncepcijski pristup ostao je do današnjih dana u suvremenoj Rusiji. Uslijedilo je dugo razdoblje od završetka II. svjetskog rata do devedesetih godina prošlog stoljeća tijekom kojeg ne samo da se revolveri nisu proizvodili, nego se nisu niti konstruirali ili razvijali novi modeli (izuzetak je navedeni TOZ-36 za športske potrebe). Zapravo, s pravom se može postaviti pitanje zbog čega su ruski konstruktorski biroi i proizvođači oružja uopće počeli s razvojem i proizvodnjom revolvera početkom devedesetih godina XX. stoljeća, kada je njihovo mjesto u policijskim i vojnim postrojbama već uveliko bilo nadomješteno raznim tipovima manje ili više uspješnih pištolja. U svakom slučaju, ta inicijativa rezultirala je s 5 novih modela revolvera koji se još uvijek proizvode.

Prvi među njima bio je revolver OC-01 i OC-01S Kobalt. Po svom izgledu to oružje se ničim ne izdvaja od sličnih revolvera zapadnog podrijetla, osim što ima rukohvat zastarjele konstrukcije, primjerenije revolverima s početka, a ne s kraja XX. stoljeća. Međutim, temeljni propust u njegovoj konstrukciji je konceptualne prirode, odnosno u nastojanju da se proizvede revolver za pištoljsko streljivo (Kobalt OC-01 rabi streljivo 9 mm Makarov, prvenstveno zbog goleme količine streljiva 9 mm Makarov kojim raspolažu ruske snage sigurnosti, ali i konformističkim pristupom potrebe tipizacije i standardizacije naoružanja i streljiva u svim situacijama – kada je to opravdano, ali i kada nije, kao u ovom slučaju). Kobalt OC-01S konstruiran je u pištoljskom kalibru 9 mmK i namijenjen za izvoz na međunarodno tržište i korištenje kod ruskih zaštitarskih firmi jer po ruskim zakonima kratko oružje za civilnu uporabu ne smije biti jače od kalibra 9 mmK. U oba slučaja rezultat je tehnički dobar revolver, ali u definitivno preslabom kalibru. Konkretnije, zapadni revolveri Kobaltovih dimenzija uobičajeno rabe jako revolversko streljivo .38 Special ili .357 Magnum, a ukoliko su i konstruirani za pištoljsko streljivo (kao npr. francuski Manurhin MR-73), ono nije slabije od kalibra 9 mm Para. Kako bilo, OC-01 Kobalt nije pretjerano oduševljeno primljen kod ruskih snaga sigurnosti, a njegova izvozna inačica OC-01S praktično nije izazvala nikakav interes tržišta.

Slično je na tržištu prošao konstrukcijski vrlo interesantan revolver AEK 906 Nosorog. Bez sumnje je riječ o suvremenom i kvalitetnom oružju, s neuobičajenim tehničkim rješenjem – cijev se nastavlja na komoru bubnja u donjem položaju, odnosno metak se ispaljuje iz najniže komore, umjesto iz najviše kakvo je uobičajeno rješenje kod većine ostalih revolvera. Njegovi konstruktori su se vodili činjenicom da je pri gađanju revolverom veći disbalans težišta i ravnine cijevi u odnosu na ravninu ruke strijelca, zbog čega je pri opaljenju veći odskočni kut kod revolvera u usporedbi s poluautomatskim pištoljem, što nepovoljno utječe na preciznost pogotka. Kako bi se to izbjeglo, konstruktori Nosoroga su nastojali na najmanju mjeru smanjiti razliku između ravnina cijevi i ruke strijelca spustivši cijev na najnižu komoru bubnja, a istodobno su pomaknuli težište prema naprijed pomoću ventilirane ciljničke rampe na cijevi. Na taj način se vjerojatno može postići dosta visoka preciznost (izgled i estetika oružja u ovom slučaju očito nisu bili primarnog značaja, ali to je karakteristično gotovo za svako rusko naoružanje – funkcionalnost i jednostavnost prije svega). Osnovna mana Nosoroga je i u ovom slučaju uskogrudno robovanje standardizaciji i tipizaciji, zbog čega je temeljni model napravljen u kalibru preslabom za revolver – 9 mm Makarov. Izvozna inačica AEK 906-1 proizvodi se u pištoljskom kalibru 9 mm Para, međutim niti to nije bilo dovoljno da bi izazvalo veću pozornost na međunarodnom tržištu.

S druge strane, malogabaritni R-92 proizveden je u Tulskim oružanim zavodima sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća po narudžbi Instituta za specijalnu opremu ruskog MUP-a, kao dopunsko oružje za pripadnike njihovih specijalnih snaga. Prilično ružan, nekonvencionalno konstruiran revolver, u stvari je kompaktno i pouzdano oružje, namijenjeno za prikriveno nošenje i uporabu u raznim nepredvidivim situacijama, zbog čega ima sakriveni oroz (kako ne bi zapinjao prilikom pucanja iz džepa, torbice i sl. te na taj način stvarao zastoje) i obarač dvojnog djelovanja. Ergonomski oblikovani rukohvat omogućuje prilično precizno gađanje takvom klasom revolvera do udaljenosti 25 m. Osnovna slabost mu je nedovoljni kalibar i jačina streljiva za koju je konstruiran, te analogno tome slaba zaustavna moć (standardna inačica radi se u kalibru 9 mm Makarov, a isto tako proizvodi se u kalibru 9 mmK). Za njegovu temeljnu namjenu (bliska borba u izvanrednim, često nepovoljnim okolnostima za korisnika revolvera), presudna je zaustavna moć (u takvim situacijama prvi pogodak bi morao trenutno onesposobiti protivnika), što R-92 ni u jednom kalibru nema. Naime, u zapadnim zemljama uobičajeni revolveri takvih dimenzija najčešće su u kalibru .38 Specijal, rjeđe 32 S&W ili .357 Magnum, što su sve kalibri znatno jači od 9 mm Makarov.

Potreba za razvojem snažnijeg revolvera, koji bi se mogao uspješno mjeriti sa zapadnim konkurentima, uočena je prvenstveno zbog slabog plasmana i hladnog odjeka stručnjaka i potencijalnih korisnika na tri prethodno opisana modela. Prvi velikokalbarski revolver razvijen je u Kovrovu, za potrebe specijalnih snaga policije, pod nazivom Udar u kalibru 12,3×22 mm (slika br. 5). Riječ je o vrlo moćnom oružju, velike zaustavne moći, koje rabi nekoliko tipova streljiva (osim standardnog, revolver koristi pancirna zrna koja mogu probiti bilo koji poznati zaštitni prsluk, gumene metke za zaustavljanje demonstracija, metke punjene suzavcem itd.). Uz standarni Udar za bojevo djelovanje, razvijen je trenažni revolver Udar-TS koji se od njega potpuno razlikuje po izgledu (Udar-TS izgleda kao uvećana kopija R-92) u istom kalibru, ali koristi se samo za trening i vježbe. Iz Udara-TS praktično nije moguće ispaljivanje bojnog streljiva, pa je to vjerojatno glavni razlog tolike konstrukcijske i vizualne različitosti.

Novi tehnološki iskorak bio je razvoj velikokalibarskog revolvera glatke cijevi Gnom u kalibru 12,5×40 mm (slika br. 6). Streljivo za taj vrlo snažni revolver (po nekim analitičarima njegova jačina uspoređuje se s revolverima kalibra .44 Magnum, kao što su Colt Anaconda, S&W No. 29, Ruger Redhawk i sl.) napravljeno je na bazi lovačke sačmarice kalibra 32, s tri vrste zrna u bojnoj uporabi – klasično zrno s olovnom kuglom bez košuljice ima visoki zaustavni učinak, zrno s čeličnom jezgrom namijenjeno je za probijanje zaštitnih prsluka, te metak punjen sačmom za blisku borbu u uvjetima slabe vidljivosti. Slično kao i Udar, Gnom je namijenjen isključivo za naoružanje specijalnih policijskih i protuterorističkih postrojbi, zbog čega se proizvodi u ograničenim serijama, međutim u zadnje vrijeme ponuđen je i na međunarodno tržište. Po zahtjevu naručitelja, revolver se može opremiti laserskim označivačem cilja (red point). Isključivo za izvoz na međunarodno tržište Iževska tvornica streljačkog naoružanja IžMaš razvila je vrlo moderan revolver MP-412 REX (Revolver for Export) u kalibru .357 Magnum (slika br. 7) s dvije dužine cijevi (102 ili 152 mm). Osim vrlo kvalitetnog čelika iz kojeg su cijev i ram, ostali dijelovi revolvera izrađeni su od kompozitnih polimera, a rukohvat je gumiran. Revolver je prvi put predstavljen na IWA 2001, međutim daljnji interes tržišta nije poznat. Potrebno je napomenuti kako nije uveden u operativnu uporabu ruskih oružanih snaga ni policijskih i ostalih ruskih paravojnih postrojbi kao službeno oružje, tako da njegova daljnja sudbina ovisi samo o plasmanu u inozemstvu.

Marinko OGOREC