Saudijska monarhija je preživjela sve izazove pred kojima se našla u proteklih četrdeset godina; Naserov panarabizam i socijalizam šezdesetih godina, iransku vjersku revoluciju sedamdesetih i osamdesetih godina i agresivnu iračku politiku devedesetih godina. Sve je to vrijeme igrala presudnu ulogu na globalnom naftnom tržištu zahvaljujući golemim naftnim zalihama

Saudijska Arabija je prebrodila sve krize zahvaljujući politici prilagođavanja, a ne konfrontacije, no jedina ugroza koju još treba pobijediti dolazi iznutra. Teroristički napadi od 11. rujna 2001., pad Sadamovog režima u Iraku 2003. te smrt saudijskog kralja Fahda nakon deset godina bolesti u kolovozu 2005. koja je simbolički označila kraj jednog razdoblja, stvorili su novo političko okružje za Saudijsku Arabiju. Veliki interes međunarodne zajednice za stanje u Saudijskoj Arabiji počiva i na činjenjici kako su najveće poznate zalihe nafte upravo tamo. A važnost nafte za modernu civilizaciju golema je.

Saudijsko društvo
U Saudijskoj Arabiji danas živi 23 milijuna stanovnika od čega šest milijuna nisu Saudijci. Unatoč progresu koji je saudijsko društvo proživjelo proteklih pola stoljeća, zemlja je i dalje jedna od najkonzervativnijih zemalja na svijetu. Dok su neke arapske zemlje pod utjecajem ideje “arapskog socijalizma” ili zapadne masovne kulture učinile korake ka sekularizaciji i modernizaciji života, religija i konzervativne vrijednosti i dalje duboko prožimaju saudijsko društvo. U Saudijskoj je Arabiji prisutan i vahabizam – stroga interpretacija vjere koja potječe od učitelja Muhammad ibn Abd al-Wahhaba iz osamnaestog stoljeća. Saudijska Arabija je mjesto najvećih svetišta islama – Meke i Medine koji su mjesta hodočašća islamskih vjernika iz cijelog svijeta, te tako i na simboličnoj razini figurira kao središte islamskog svijeta. Iako u Saudijskoj Arabiji nema legalno registriranih političkih stranaka niti je vlast u prošlosti bila podvrgavana izbornoj provjeri, političku moć kraljevska obitelj dijeli s vjerskim vođama – ulemama, bez čijeg konzultiranja monarh ne donosi ni jednu važnu političku odluku.

Kao Ustav zemlje služi Kuran, a pravni sustav se temelji na šerijatskom pravu zbog čega su u saudijskom pravnom sustavu i dalje na snazi smrtna kazna i različite tjelesne kazne. Vjerska policija ima važnu ulogu u oblikovanju morala saudijskog društva. Zemlja je jedan od najvažnijih donora islamskih vjerskih ustanova diljem svijeta. Središnja institucija saudijskog društva je ipak saudijska monarhija. Ustavni zakon iz 1992. godine definira Saudijsku Arabiju kao apsolutnu monarhiju, kojom vladaju sinovi i unuci prvog kralja i osnivača dinastije Abd al Aziza al Sauda.

Dinastija Saud
Suvremena Saudijska Arabija je nastala iz arapskog emirata Nejd. Osnivač saudijske dinastije Abd al Aziz al Saud je porazio Turke i postupno na najvećem dijelu arapskog poluotoka stvorio jedinstvenu državu. U siječnju 1926. godine Abd al Aziz se proglasio kraljem Hijaza, Nejda i priključenih oblasti koje je Sporazumom u Jeddi 1927. godine priznala britanska vlast. Zemlja je 1932. godine promijenila naziv u sadašnji Saudijska Arabija. Granice Saudijske Arabije sa susjedima su bile uspostavljene nizom sporazuma sklopljenih dvadesetih godina, pri čemu su stvorene i dvije neutralne zone na granicama s Irakom i Kuvajtom. No ono što je pustinjsku monarhiju učinilo zanimljivom za Zapad bilo je otkriće nafte na arapskom poluotoku. Velika Britanija je bila prva zapadna sila koja je počela iskorištavati saudijske naftne resurse.
Osnivač dinastije Abd al Aziz umire 1953. godine a na prijestolju ga je zamijenio najstariji sin Saud. Ne odveć talentiran političar, Saud je abdicirao nakon jedanaest godina vladavine u korist mlađeg brata Fejsala, koji je kao premijer još od 1958. godine de facto upravljao zemljom. Sposobniji Fejsal je pokrenuo niz socijalnih i gospodarskih reformi saudijskog društva. Šezdesete godine je obilježio i rat u Jemenu gdje je Saudijska Arabija bila aktivna na strani jemenskih rojalista dok je Naserov Egipat podupirao republikance. Fejsal je imao kroz saudijsko članstvo u OPEC-u odlučujuću ulogu u podizanju cijena nafte nakon Izraelsko-arapskog rata 1973. godine. Fejsal je ubijen 1975. godine u atentatu koji je izveo njegov nećak a na prijestolju ga je naslijedio njegov polubrat Halid. Za vrijeme Halidove vladavine Saudijska Arabija je nastavila ekonomski progres i počela igrati aktivniju ulogu u međunarodnim odnosima. No revolucija u Iranu je imala odjeka u Saudijskoj Arabiji. U studenom 1979. godine su islamski fundamentalisti u Meki zauzeli Veliku džamiju koju je saudijska vojska nakon dva tjedna opsade zauzela silom. Vjerski fundamentalizam je ponovno zaprijetio nakon sukoba iranskih hodočasnika s policijom tijekom hadža 1987. godine kojom prilikom je ubijeno četiri stotine ljudi.

Nakon smrti kralja Halida 1982. godine na prijestolje je došao kralj Fahd, dok je njegov polubrat princ Abdullah imenovan krunskim princem i prvim zamjenikom premijera. Pod Fahdovim vodstvom se saudijsko gospodarstvo uspjelo prilagoditi smanjenim prihodima zbog padajućih cijena nafte potkraj osamdesetih godina. Fahd je imao utjecaj na organiziranje Zaljevskog vijeća za suradnju, koje je okupilo šest zemalja Perzijskog zaljeva s ciljem gospodarske suradnje i mirnog razvoja država regije. Tijekom Iransko-iračkog rata Saudijska Arabija je podupirala Irak, a sam kralj Fahd je imao važnu ulogu u dovođenju dviju strana za pregovarački stol u kolovozu 1988. Početkom Zaljevskog rata, Saudijska Arabija je, uz Sjedinjene Države, imala ključnu ulogu u stvaranju protuiračke koalicije. Zemlja je pružila utočište kuvajtskoj kraljevskoj obitelji kao i četiri stotine tisuća kuvajtskih izbjeglica, no najkontroverznijom se pokazala odluka da dopusti razmještaj američkih trupa na saudijskom teritoriju od kuda su krenule u istjerivanje iračkih snaga iz Kuvajta.
Kralj Fahd se nametnuo kao govornik i neformalni vođa međunarodne koalicije a saudijski status simboličnog središta islamskog svijeta je bio iskorišten za uvjeravanje ostalih islamskih zemalja da se pridruže protuiračkoj koaliciji. Tijekom Zaljevskog rata pogoršani su saudijski odnosi s Jemenom, Jordanom i Sudanom koji su podupirali Irak. Saudijska Arabija je osim toga podnijela i najveći dio ratnih troškova, naime izravna plaćanja, donacije i zajmovi koje je učinila dosegli su golemih 55 milijardi dolara, od čega je petnaest milijardi dolara otišlo na pokrivanje američkih ratnih troškova. Međutim, razdoblje vladavine kralja Fahda je iznenada završilo u studenom 1995. godine, moždanim udarom koji ga je onemogućio u obavljanju državničkih dužnosti. Iako je poživio još cijelo jedno desetljeće do smrti početkom kolovoza 2005. godine, stvarna vlast se nalazila u rukama njegovog polubrata Abdulaha.

Važnost nafte
Ono što Saudijsku Arabiju čini iznimno važnom u međunarodnim odnosima je u svakom slučaju nafta. Zemlja ima najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, otprilike četvrtina svjetskih naftnih pričuva. Danas Saudijska Arabija proizvodi više od deset milijuna barela dnevno, no gospodarski rast Kine i Indije je pogurao dnevnu potražnju svjetskog gospodarstva za naftom na čak 82 milijuna barela, tako da se procjenjuje da će saudijska naftna polja, da bi zadovoljila rastuću potrošnju do 2010. godine proizvoditi 13,6 milijuna barela dnevno a do 2020. godine čak blizu 20 milijuna barela na dan. Zemlja ima oko tri stotine nalazišta nafte no oko devedeset posto saudijske nafte dolazi s pet golemih nalazišta otkrivenih još u četrdesetim i pedesetim godinama. Zahvaljujući prihodima od nafte Saudijska Arabija ima proračunski suficit od 5%, no unatoč pokušajima diversifikacije gospodarstva, još uvijek je izrazito ovisna o tim prihodima. Nafta čini devedeset posto saudijskih izvoznih prihoda, odnosno oko osamdeset posto državnih te okreće četrdeset posto saudijskog društvenog bruto proizvoda.
Nafta je danas dostupnija na svjetskom tržištu nego je to bio slučaj u vremenima Hladnog rata, kada je Saudijska Arabija imala golemu stratešku važnost za Zapad. Zahvaljujući nafti Saudijska Arabija je imala poseban status u Washingtonu. Dobri odnosi Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država sežu još u četrdesete godine dvadesetog stoljeća. Rooseveltova diplomacija je uspješno uspjela izgurati britanski utjecaj iz mlade arapske naftne velesile, te je 1943. godine kralj Abd al Aziz s Washingtonom potpisao izdašan ugovor o zakupu zemljišta za eksploataciju nafte, čime su Sjedinjene Države namjeravale osigurati saudijske simpatije za iskorištavanje nafte i nakon II. svjetskog rata. Prvi susret američkog predsjednika Roosevelta i saudijskog kralja dogodio se 1945. na američkom brodu USS Quincy usidrenom u Sueskom kanalu. Rezerve nafte pustinjske monarhije su brzo postale od presudne važnosti za američke naftne kompanije i američko gospodarstvo koje je te rezerve trošilo.
Saudijska Arabija je imala važnu ulogu u velikom naftnom udaru 1973. Naime nakon poraza arapskih zemlja u ratu 1973. u kojem su Sjedinjene Države držale izraelsku stranu, kralj Fejsal je razočaran procijenio da je vrijeme da pokaže zube. Fejsal se nalazio na čelu skupine sedam državnika arapskih zemalja koji su 17. listopada 1973. objavili da od tog mjeseca smanjuju proizvodnju nafte za pet posto te da će tim tempom nastaviti smanjivati proizvodnju dok se Izrael ne povuče s teritorija zaposjednutog u ratu 1967. godine. Smanjenje proizvodnje je uzrokovalo nestašice i golem rast cijena nafte u svijetu no saudijsko-američki odnosi nisu bili poremećeni, razumljivo uzme li se u obzir činjenica da su veliki dio kolača dobile američke naftne kompanije. Sedamdesetih godina počinje čvršće isprepletanje saudijskog kapitala stečenog naglim rastom prihoda od nafte s američkim bankama, koje su deponirale golemi novac zarađen od višestrukog rasta cijene nafte te počinje i saudijsko investiranje u američke kompanije.

Veliki problem saudijskoj monarhiji pričinjava unutrašnji islamski fundamentalizam. Nakon što su tijekom Zaljevskog rata na saudijskom tlu razmještene američke trupe, američka vojna prisutnost na saudijskom tlu je postala trn u oku islamskim fundamentalistima, koji su nizom akcija napali američke ciljeve. Vlada u Rijadu je krenula u borbu protiv islamista no isto tako je u više slučajeva bila prisiljena na ustupke. Godine 1994. je izveden val uhićenja koji nije prošao bez odgovora ekstremista. Potkraj 1995. automobil bomba u Rijadu ubio je nekoliko stranih državljana, u lipnju 1996. islamski su teroristi uništili stambenu zgradu Khobar u kojem su stanovali pripadnici američkih zračnih snaga, pri čemu je nekoliko desetaka Amerikanaca izgubilo život.

Jačanje terorističke prijetnje
Teroristički napadi od 11. rujna 2001. su sasvim sigurno bili vrlo neugodni za Saudijsku Arabiju. Vođa organizacije al Qaeda koja je izvela napade bio je sada već globalno poznati Saudijac Osama Bin Laden, dok su petnaestorica od devetnaest otmičara bili saudijski državljani. Tim kadrovskim odabirom je islamski fundamentalizam poslao jasnu poruku i Washingtonu i Rijadu. Iako je kraljevska kuća sve učinila da popravi image u svjetskoj javnosti, mrlja na saudijskom ugledu je ostala. Nakon 11. rujna više utjecajnih krugova u Washingtonu je optužilo Rijad da ne čini dovoljno u borbi protiv terorizma. Saudijska Arabija je bila jedna od tri zemlje koje su ponudile talibanskom režimu u Afganistanu diplomatsko priznanje te je istodobno bila jedan od najvećih humanitarnih donora Afganistana. Odnosi Rijada i Kabula su se pogoršali 1998. godine nakon što su Talibani odbili izručiti Osamu bin Ladena. Iako je dao potporu američkoj borbi protiv terorizma, krunski princ Adulah je odbio dopustiti da saudijske baze budu polazišta u ratu koji su Sjedinjene Države povele. U svibnju 2003. je bombaš samoubojica izveo akciju u dijelu Rijada u kojem žive zapadnjaci, u ljeto 2004. uslijedio je novi napad u Khobaru, a do kraja godine i serija napada na američke državljane u Saudijskoj Arabiji.
Padom režima Sadama Huseina u Iraku u proljeće 2003., koji je proteklu dekadu i pol bio najveća prijetnja saudijskoj sigurnosti otpala je i posljednja realna vanjska prijetnja Rijadu. Smirivanje stanja u Iraku dopustila je saudijskom proračunu rasterećenje vojnih izdataka koji su proteklih godina dosezali i vrtoglavih 27 milijardi USD, za uštedu se očekuje da umjesto u oružje bude uložena u razvoj infrastrukture zemlje. No ništa manje važna posljedica pada Huseinovog režima je povlačenje američkih trupa iz Saudijske Arabije koje je dovršeno 2004. premještanjem u Irak i Qatar, čime je otpao jedan od važnijih argumenta saudijskih islamista.

U proljeće ove godine u Saudijskoj Arabiji održani su izbori za lokalna vijeća. Iako na Zapadu lokalni izbori dobivaju razmjerno malo pozornosti, osobito u međunarodnoj javnosti, činjenica da je riječ o prvim izborima u saudijskoj povijesti daje im prvorazredno značenje koje nadmašuje regionalne okvire. Doduše od biračkog prava su bile izuzete žene, no saudijski dužnosnici tvrde da će u oblikovanju političke volje na izborima 2009. i one sudjelovati. To ponovno potiče pitanje reformi institucija saudijskog društva i neprijepornog političkog autoriteta saudijske monarhije. Još jedno pitanje od fundamentalnog značenja za saudijsko društvo je veza političkog vrha s ulemama, pri čemu bi – smatraju mnogi na Zapadu – Rijad trebao polako početi usvajati institucije sekularnog društva. Premda je nafta omogućila goleme prihode, u proteklih dvadeset godina saudijsko stanovništvo raslo je brže od stopa rasta gospodarstva. Masa mladih ljudi koja od naftnog bogatstva vidi razmjerno malo, čini jednim dijelom plodno tlo za islamski ekstremizam. Bez odgovora na pitanja koja oni postavljaju teško da će vjerski fundamentalizam u Saudijskoj Arabiji biti u potpunosti zauzdan. Opasnosti vjerskog radikalizma spoznala je i monarhija te je sada ona na potezu.

Hrvoje BARBERIĆ