Vezano uz prethodne nastavke, u ovom broju prikazat će se tijek prvog dijela sjednice Sabora održane 25. lipnja 1991., kad je odlukom većine zastupnika Republika Hrvatska postala suverena i samostalna država

Na početku sjednice, oko 9 sati, predsjedavajući dr. Žarko Domljan, predsjednik Sabora Republike Hrvatske, najavio je raspravu o temeljnim državnopravnim odlukama i aktima koje je tog dana trebalo proglasiti, a na temelju kojih je Republika Hrvatska postala suverena i samostalna država. Predložio je da se tog dana raspravlja o odgađanoj 12. točki dnevnog reda jer je ona središnja točka koja obuhvaća ustavne odluke snagom kojom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ, snagom kojih se osamostaljuje i snagom kojih kao suverena i samostalna država počinje put svojeg međunarodnog priznavanja i slobodnog udruživanja s drugim republikama u SFRJ ili izvan nje. To je predložio zato što je Sabor RH “ne jednom rekao da će državno-pravne odluke o osamostaljenju Republike Hrvatske donijeti na isti dan, istim postupkom, odnosno na isti način kada to čini i Republika Slovenija”, a Skupština Republike Slovenije istodobno s održavanjem ove sjednice, 25. lipnja 1991., ima zasjedanje na kojem će usvojiti Akt o osamostaljenju Republike Slovenije. Kao i prvog dana “ovoga trajnog zasjedanja” (18. lipnja 1991.), predsjednik Sabora podsjetio je zastupnike “da su građani Republike Hrvatske na Referendumu 19. svibnja ove godine” donijeli sljedeće odluke:

“Prvo, Republika Hrvatska kao suverena i samostalna država jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj i može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama. Drugo, Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.” Zastupnike je podsjetio da su na zasjedanju Sabora 30. svibnja 1991. zaključili sljedeće: “Prvo, Sabor Republike Hrvatske u cijelosti prihvaća političke ocjene i smjernice državno-pravnog razvitka Republike Hrvatske sadržane u izvješću Predsjednika Republike o stanju u Republici Hrvatskoj. Drugo, Sabor Republike Hrvatske obvezuje svoja radna tijela i Vladu Republike Hrvatske da pripreme sve državno-pravne odluke neophodne za:

a) stvaranje Saveza suverenih republika – država, ako do 15. lipnja 1991. djelotvorno dovrše pregovore s ostalima republikama i ako se o tome postigne sporazum,

b) za razdruživanje i potpuno osamostaljenje Republike Hrvatske ako takav sporazum ne bi bio postignut.

Ove odluke imaju se pripremiti i Saboru na usvajanje podnijeti najkasnije do 30. lipnja ove godine.”

Budući da je hrvatska vlada to učinila ranije, predsjedavajući Domljan zaključio je da se na današnjoj sjednici Sabora može pristupiti donošenju ključnih državnopravnih odluka “za razdruživanje i potpuno osamostaljenje Republike Hrvatske” po “zaključku ‘b’”, jer Sporazum o zaključenju ugovora nije postignut. Pritom je sugerirao da je “volja koju je narod, odnosno svi građani Hrvatske, očitovali na Referendumu, po hrvatskom Ustavu obvezatna za Vladu, za Sabor, za Predsjednika Republike i za sva tijela Republike Hrvatske” te da se ovo zasjedanje Sabora održava upravo radi provedbe “te volje naroda koja je iskazana na Referendumu”.

Zastupnike je upozorio da su pred njima dvije odluke, a da će treća biti stavljena na klupe kroz vrlo kratko vrijeme. Odnosno, da se državnopravni akti koje je Sabor obvezan donijeti prema rezultatu referenduma sastoje od tri dokumenta:

1. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske
2. Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske kojim se ta odluka zapravo ozakonjuje i provodi
3. Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Uz navedene odluke Domljan je rekao i da će “radna skupina u toku dana najvjerojatnije predložiti Saboru donošenje i četvrtog dokumenta, koji smo nazvali radno, za sada, ‘Povelja o pravima nacionalnosti (nacionalnih manjina, op. ur.) u Republici Hrvatskoj’.” Potrebu donošenja i tog dokumenta obrazložio je činjenicom “da u prvom pitanju na referendumu stoji da suverena Republika Hrvatska koja može stupiti u Savez suverenih republika jamči Srbima u Hrvatskoj i svim nacionalnim manjinama, odnosno nacionalnostima, sva građanska i nacionalna prava, uključujući i kulturnu autonomiju”. Sadržaj i međusobni odnos navedenih triju, odnosno četiriju dokumenata temeljito je obrazložio potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, kao voditelj Radne skupine za pripremu ustavnih odluka.

Nakon Šeksova izlaganja, koje je završilo oko 9:40, zastupnik Ivan Matija (SDP), predsjednik Vijeća udruženog rada, u ime Kluba SDP-a zatražio je pauzu od najmanje jedan sat zbog razmatranja navedenih ustavnopravnih, političkih i državnih dokumenata. Zahtjevu se pridružio i Klub HDZ-a pa je sjednica nastavljena u 10:58 pod predsjedanjem Ivana Vekića, predsjednika Društveno-političkog vijeća Sabora (DPV).

Zastupnici su raspravljali o predloženim trima dokumentima. O četvrtom dokumentu, Povelji o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, koji je na zastupničke klupe dostavljen tijekom stanke od 12:24 do 15:10, zajedno s amandmanima i prijedlozima na prva tri dokumenta podnesenim na prethodnom jutarnjem dijelu sjednice, raspravljano je u popodnevnom nastavku sjednice, nakon što je sadržaj tog dokumenta obrazložio Ivan Vekić. Nakon rasprave o tom dokumentu, u 18:50 započeo je završni i svečani dio 17. sjednice svih vijeća Sabora Republike Hrvatske, na kojem su proglašeni temeljni državnopravni akti o suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

U raspravi o spomenutim trima dokumentima stanovište Kluba zastupnika Hrvatske demokratske zajednice predstavio je njegov predsjednik Ivan Vekić, koji je ustvrdio da je Klub zastupnika HDZ-a odlučio podržati sva tri predložena dokumenta. Isto je učinio i Klub zastupnika Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS), u čije je ime zastupnik Jadranko Mijalić izrazio “zadovoljstvo što će usvajanjem ovih akata biti ostvareni temeljni zahtjevi dokumenata Hrvatske socijalno-liberalne stranke koje je ovom visokom domu HSLS dostavio 9. rujna prošle godine, a čiji je naslov Donošenje Povelje o samostalnosti Republike Hrvatske i za europsku soluciju jugoslavenske krize.” Izrazio je nadu da će razdruživanje jugoslavenskih republika i SFRJ teći u miru, u duhu tolerancije i liberalne demokracije, što je smatrao preduvjetom “da samostalna Republika Hrvatska i ostale republike dosadašnje Jugoslavije sutra stupe kao punopravni subjekti u međunarodnu zajednicu ne remeteći međunarodni i pravni poredak i mir u ovom dijelu Europe”. Ustvrdivši da se proglašenjem Hrvatske samostalnom državom “ostvaruju stoljetne težnje hrvatskog naroda za slobodom i samostalnošću”, naglasio je potrebu da Hrvatska “slijedi sva pozitivna dostignuća zapadnog svijeta, a posebno dostignuća liberalne demokracije” i predložio da Hrvatski sabor “uputi poziv skupštinama svih republika dosadašnje Jugoslavije da postupe isto kao slovenska Skupština i Hrvatski sabor”. U ime Kluba zastupnika SDP-a govorio je zastupnik i predsjednik SDP-a Ivica Račan. Izrazivši nezadovoljstvo i protest zbog kratkih rokova za raspravu o dokumentima koji su dobiveni “ovako kasno” i odlukama “tako važnim po hrvatski narod i građane Hrvatske”, uvjetovanim ubrzanjem postupka za razdruživanje Republike Slovenije, apelirao je da se “temeljne odluke, ključne za život ovog naroda i ove Republike donose sa što je moguće više suglasnosti, a neke ključne po mogućnosti konsenzusom”.

Rekao je da Prijedlog ustavne odluke Kluba zastupnika SDP-a polazi od ideje da je Savez suverenih republika onaj oblik rješavanja jugoslavenske državne krize koji je za većinu republika prihvatljiv, a u interesu je hrvatskog naroda i državni je interes Republike Hrvatske, te da stoga Sabor svojom Ustavnom odlukom treba istodobno pokrenuti postupak razdruživanja s ostalim republikama iz dosadašnje federacije i postupak za udruživanje u Savez suverenih republika. Upozorio je da bi se donošenje odluke o osamostaljivanju i otvaranju procesa razdruživanja bez jasne i definirane inicijative za udruživanje moglo protumačiti kao jednostrani akt, pa čak i kao akt odcjepljenja, koji pogoršava ionako tešku političku i gospodarsku krizu u kojoj se Jugoslavija nalazi. Doduše, primijetio je da se može reći da je tom zahtjevu već udovoljeno tim što se inicijativa za udruživanje nalazi u prijedlogu Deklaracije, no istodobno je zaključio da se na taj način volja Sabora razdvaja u dva akta, od kojih je jedan ustavnopravni, dakle obvezujući, a drugi je deklarativni politički akt, što smatra “pravno nespretnim i političko neprihvatljivim činjenjem”.

Uz napomenu da govori u ime “reformističke, a ne revolucionarne stranke”, prigovorio je i da Ustavna odluka mora sadržavati pravila koja reguliraju prijelazni režim od federacije prema mogućoj konfederaciji i “čitav niz vrlo složenih pravnih problema”, primjerice, položaj jugoslavenske diplomacije i Jugoslavenske narodne armije, primjenu važećeg monetarnog, deviznog i carinskog sustava itd. Uvjeren da bi Hrvatska trebala postići kompromis “ne samo s mogućim protivnikom, nego i s potrebnim saveznikom” te da bi trebala osigurati uvjete da ima “što više saveznika među jugoslavenskim republikama i narodima i među evropskim državama i narodima”, Račan je saborskim zastupnicima pročitao svoj, odnosno SDP-ov prijedlog Ustavne odluke o pokretanju postupka razdruživanja Republike Hrvatske od SFRJ i postupka udruživanja u Savez suverenih republika.

Znatan dio sadržaja koji je Račan pročitao bio je u skladu sa sadržajem dokumenata koje je prethodno predstavio Vladimir Šeks, no 14. točka Račanova prijedloga, kojom bi se Sabor RH obvezao na postupak udruživanja Republike Hrvatske s jugoslavenskim republikama u Savez suverenih republika – država, pokazat će se neprihvatljivom za većinu saborskih zastupnika, koju je predvodio HDZ.

Većina zastupnika koji su govorili nakon Ivice Račana podržala je odluku o bezuvjetnom razdruživanju od SFRJ, odnosno o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Bili su svjesni “sudbonosnog i povijesnog značaja ove saborske sjednice i odluke koju treba donijeti toga dana, ne samo s obzirom na vrijeme u kojem se donosi, nego i s obzirom na cjelokupnu povijest hrvatskog naroda i svih građana koji žive na teritoriju Republike Hrvatske”. Smatrali su da nije preuranjena jer se donosi nakon jednogodišnje rasprave o tome i u Saboru i u hrvatskoj političkoj javnosti te da zastupnike na takvu odluku “obvezuju Ustav i odluke svih građana Hrvatske na Referendumu, kao i politički stavovi i težnja hrvatskog naroda i građana Hrvatske za potpunom emancipacijom hrvatske države i za integraciju u širim europskim pa i svjetskim razmjerima, u kojoj neće biti hegemona i u kojoj će svi narodi biti slobodni”.

Neki su prijedlog zastupnika Ivice Račana o tome da bi “odmah trebalo pristupiti aktu udruživanja” kritizirali kao njegovo “prejudiciranje i nametanje drugim državama Jugoslavije udruživanje s Hrvatskom”, zaključivši da su “sugestije iz prijedloga gospodina Račana neprihvatljive za ovakav dokument koji je zapravo Ustavni zakon”. Dio zastupnika dao je punu podršku samo Deklaraciji o neovisnosti, smatrajući da opstanak u ovakvoj Jugoslaviji nije budućnost hrvatskog naroda, no da je savez država u tom trenutku praktično rješenje, oko kojeg se treba dogovarati. Prevladalo je mišljenje da bi dogovorom međuljudski, međunacionalni i međurepublički odnosi bili postavljeni “na sigurne temelje”, što nije moguće u “federaciji ili konfederaciji ili nekakvoj naddržavi nad republikama”, jer sve je to u dosadašnjim Jugoslavijama bilo isprobano i razočaravajuće, zbog pokušaja većinskog (srpskog) naroda da “sprovede svoje centralističke i hegemonističke te unitarističke ideje i težnje”.

Svi su zastupnici bili za mirno rješenje, ističući da optuživanja i nasilna rješenja ne mogu osigurati sretnu budućnost.

TEKST  dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra