Vezano uz prethodne nastavke, u ovom broju Hrvatskog vojnika bit će prikazan drugi dio sjednice Hrvatskog sabora održane 25. lipnja 1991. na kojoj je odlukom većine saborskih zastupnika Republika Hrvatska postala suverena i samostalna država. U prvom dijelu sjednice koja je održana tog dana raspravljano je o tri dokumenta, odnosno o temeljnim državnopravnim odlukama i aktima koje je tog dana trebalo proglasiti da bi Republika Hrvatska postala suverena i samostalna država:

1. Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.
2. Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske kojim se ta odluka zapravo ozakonjuje i provodi.
3. Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

O četvrtom dokumentu, Povelji o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, koji je na zastupničke klupe dostavljen tijekom stanke od 12:24 do 15:10 sati, zajedno s amandmanima i prijedlozima na prva tri dokumenta podnesenim na jutarnjem dijelu sjednice, raspravljano je u popodnevnom nastavku sjednice, nakon što je sadržaj tog dokumenta obrazložio predsjednik Društveno-političkog vijeća Sabora (DPV) Ivan Vekić.

Tijekom rasprave zastupnici su podsjetili da je u Hrvatskom saboru 30. svibnja 1991. Vlada RH dobila zadaću da 15. lipnja dovrši razgovore o ustrojstvu SFRJ kao Saveza suverenih država, a ako to ne uspije, da se mora donijeti odluka o razdruživanju, u skladu sa željom hrvatskog naroda iskazanom na referendumu te da treća opcija (npr. federacija) ne postoji. Dio zastupnika upozorio je da odluku o razdruživanju treba objasniti međunarodnoj javnosti, posebice nakon istupa Budimira Lončara na konferenciji KESS-a u Berlinu protiv priznanja samostalnosti Hrvatske i Slovenije. U tim je raspravama Lončar spomenut u negativnom kontekstu za proces osamostaljenja Hrvatske, uz zaključak da on ne može predstavljati Hrvatsku. Upozoreno je i na paradoks, da se Europska ekonomska zajednica kojom trenutačno predsjedava Luksemburg, ta mala državica, bori protiv usitnjavanja Jugoslavije, s argumentacijom da su jugoslavenske republike premale da bi bile samostalne, iako se zna da je Hrvatska veća i od Belgije i Nizozemske, a posebice Luksemburga.

Zagovaratelji odluke o razdruživanju od SFRJ isticali su i da Republika Hrvatska takvom odlukom neće doći u gospodarsku krizu, jer trenutačno ”ostvaruje nacionalni dohodak per capita po stanovniku od oko 5 tisuća američkih dolara i proizvodi višak ponude nad potrošnjom od 2,5 milijarde američkih dolara, koji se rastače ostalim republikama“. Tržište koje će izgubiti ionako je dosad često primalo robu, a nije plaćalo, pa bi Republika Hrvatska svojim prirodnim bogatstvima (more, plin, nafta, poljoprivreda), bogatstvom kadrova i snažnim iseljeništvom u inozemstvu vrlo brzo mogla dostići standard razvijenih europskih država.

Odluku koju je trebalo donijeti tog dana neki su usporedili s odlukom Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. o prekidu svih državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom. Pritom su upozorili na tadašnju ”prljavu i prevarantsku igru Srbije“ koja je vrlo brzo, 1. prosinca iste godine, dovela do ujedinjenja hrvatskih područja, kratkotrajno okupljenih u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno u prvu Jugoslaviju. Pritom je istaknuto da su obje Jugoslavije pokušale opstati uporabom sile te da bi i treća Jugoslavija bila ”tamnica hrvatskog naroda“.

U nastavku sjednice, od 15:10 sati, zastupnici su raspravljali i o četvrtom dokumentu – Povelji o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, koji je na zastupničke klupe dostavljen tijekom stanke. Na početku tog dijela sjednice Ivica Račan objasnio je da je ”dio zastupnika Stranke demokratskih promjena otišao u svoje općine na takozvanim kriznim područjima da pomognu koliko mogu smirivanju situacije“ koja je izazvana ”aspiracijama velikosrpskog negiranja suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“ te je pozvao zastupnike da pozovu ”na mir, suzdržavanje od nepromišljenog ponašanja svih u našoj Republici i osobito da se ne nasjeda manipulacijama i provokacijama u korist sukoba i rata“.

U obrazloženju sadržaja Povelje o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj, predsjednik DPV-a Ivan Vekić istaknuo je da se ona donosi ”u skladu sa svim dosadašnjim stavovima stranke (HDZ) koja je osvojila većinu“, kao i u skladu s Ustavom, saborskim deklaracijama i rezolucijama, te referendumskim pitanjem. Istaknuo je i da Povelja potvrđuje postojeća prava pripadnicima nacionalnih manjina i omogućuje im ”da imaju svoj običaj, svoju pjesmu, svoje pismo, svoju kulturu, svoj nacionalni identitet“. Poetski je primijetio da ”u kruni hrvatske slobode i samostalnosti ne bi bilo dovoljno sjaja kada ne bi bilo dragulja koji se zove pripadnici svih drugih naroda i nacionalnih manjina u Hrvatskoj, svih onih kojima je Hrvatska domovina i svih onih koji su u povijesti Hrvatske ostavili neizbrisiv trag“.

Potom je Klub SDP-a u 15:24 zatražio stanku od pola sata zbog razmatranja sadržaja spomenutog dokumenta i dokumenata koji se razmatraju na Ustavnoj komisiji pa je sjednica nastavljena u 16:08 sati.

Klub zastupnika HDZ-a nije imao primjedbe na predloženi tekst Povelje. U ime Kluba zastupnika SDP-a Ivan Medarac iz Siska predložio je tri amandmana na Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj. Njihov sadržaj bio je, kako je primijetio predsjedavajući Ivan Vekić, ”u skladu s duhom, težnjom i ciljem spomenute Povelje“, samo što ih je dodatno precizirao i objasnio.

Ostali zastupnici uglavnom su izrazili ”veliko zadovoljstvo“ sadržajem spomenute Povelje. U njihovim govorima objašnjeno je da ne postoje sukobi između Hrvata i Srba, već da se radi ”o namjernoj i sustavnoj instrumentalizaciji pojedinaca i grupa Srba u Hrvatskoj radi destabiliziranja i onemogućavanja konstituiranja Hrvatske kao suverene i demokratske države“. Posebice je istaknut ”slučaj Mlinar“ u Benkovcu, kad je predsjednik lokalnog ogranka Srpske demokratske stranke sam sebe ozlijedio, što je vodstvu te stranke poslužilo kao ”formalni povod da prekine odnose s Hrvatskim državnim saborom i sa svim hrvatskim strankama“.

Istaknuto je kako je ovim dokumentom ”svim kolektivitetima u Hrvatskoj garantirano i individualno pravo državljana po Ustavu, ali isto tako i pravo etničkog kolektiviteta“ te da se njime ”svakome garantira zaštita od asimilacionih procesa“. To je bilo u skladu s procesima u tadašnjoj Europskoj zajednici, čiji su eksperti upravo radili na sadržaju statuta u kojem bi se ”precizno definirao položaj manjinskih etničkih kolektiviteta, radi sprječavanja njihove asimilacije i očuvanja etničke samobitnosti“. Štoviše, budući da je u predloženoj Povelji o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj predviđeno (članak 5.) da Srbi i druge nacionalnosti imaju pravo proporcionalnog sudjelovanja u tijelima lokalne samouprave i odgovarajućim tijelima državne vlasti, zastupnik Đuro Vidmarović, koji je nekoliko dana prije u Beču nazočio raspravi o sadržaju budućeg statuta Europske zajednice, zaključio je da je  sadržaj predložene Povelje bio iskorak i u odnosu na sadržaj te rasprave.

U svojim govorima zastupnici su izrazili nadu da će spomenutom Poveljom nestati ”svaka sumnja da su Hrvatski sabor i hrvatska država etnocentrični ili strah da postoji namjera obespravljivanja pojedine nacije“, pa su predstavnici manjinskih naroda pozvani da dođu u Sabor ostvariti ono što im se nudi te prihvatiti legitimitet Republike Hrvatske i suživot u izgradnji demokratske Hrvatske.

Neki su smatrali da spomenuti dokument nije dovoljno detaljno razrađen i da dovoljno taksativno ne navodi prava na koja se misli i na koja se odnosi. U pogledu sadržaja članka 5. predložene Povelje, izraženo je i mišljenje da ”nije potrebno proporcionalno učešće pojedinih nacionalnosti u organima vlasti kako ne bi i dalje morali robovati kriterijima zasnovanim na nacionalnom ključu, a ne na demokratskim opredjeljenjima onih koji biraju predstavnike u organima državne vlasti“ te da ”proces asimilacije nije u demokratskom društvu opasnost od koje bi manjinski narod trebao strahovati, jer je to prirodan proces koji u sebi ne sadrži ni trunku prisile“. Stoga je Jadranko Mijalić iz HSLS-a predložio da se sadržaj tog članka zamijeni sljedećim tekstom: ”Sve nacionalnosti imaju pravo sudjelovanja u tijelima lokalne samouprave i odgovarajućim tijelima državne vlasti, kao i na osiguranje gospodarskog i društvenog razvitka radi očuvanja njihova identiteta.“

Nakon izlaganja zastupnika, uslijedilo je glasanje o sadržaju Povelje o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj i amandmanima koje je predložio SDP. Amandmane SDP-a na spomenutu Povelju velikom većinom usvojila su sva tri vijeća Sabora Republike Hrvatske, a amandman zastupnika Jadranka Mijalića povučen je jer je njegov sadržaj bio u duhu sadržaja netom usvojenih amandmana Kluba zastupnika SDP-a. Odmah nakon prihvaćanja amandmana, sva tri vijeća Sabora Republike Hrvatske gotovo jednoglasno (samo jedan zastupnik u Vijeću udruženog rada bio je protiv) usvojili su Povelju o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

TEKST  dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Centra